Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-897/16 (D. B.)

Odluka donesena 05. 07. 2018.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Proporcionalnost
  • Javni interes
  • Miješanje u imovinu
  • Propisano zakonom
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-897/16

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 897/16, rješavajući apelaciju Danila Benderaća, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Danila Benderaća.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 001645 13 Uvp od 3. decembra 2015. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Danilo Benderać (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Alija Galijatović, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 U 001645 13 Uvp od 3. decembra 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIORS) i Fonda PIO - Filijala Trebinje (u daljnjem tekstu: Filijala) zatraženo je 22. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Fond PIORS i Filijala su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 29. januara do 13. februara 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem o utvrđivanju preplaćenog iznosa penzije Fonda PIORS broj RP-97-46/12 od 28. septembra 2012. godine utvrđena je preplata novčanog primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja nastala u periodu od 1. oktobra 2002. godine do 31. jula 2012. godine i isplaćena apelantu kao regresnom dužniku u ukupnom iznosu od 33.606,22 KM, koji je apelant obavezan vratiti Fondu PIORS (stav 1. izreke rješenja). Stavom 2. izreke rješenja utvrđeno je da će Fond PIORS vraćanje iznosa iz stava I ovog rješenja vršiti obustavom 1/3 od prve naredne penzije apelanta po konačnosti rješenja, sve dok se ne namiri preplaćeni iznos i Fond ne obešteti u cijelosti.

6. U obrazloženju je navedeno da je apelantu na osnovu Rješenja Filijale od 19. i 20. jula 2012. godine, izvještaja o nastaloj preplati Odsjeka za obračun i isplatu penzije i drugih primanja korisnika prava Fonda PIORS od 17. septembra 2012. godine utvrđena preplata novčanog primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja u iznosu od 33.606,22 KM, a da se uzrok nastanka preplate sastoji u tome što je apelantu za period od 1. oktobra 2002. godine do 31. jula 2012. godine isplaćena penzija u većem iznosu od pripadajuće. U vezi s tim je ukazano da je članom 161. Zakona o PIO („Službeni glasnik RS“ broj 134/11) propisano da lice kome je na teret Fonda izvršena isplata na koju po ovom zakonu to lice nije imalo pravo obavezno je vratiti Fondu tako primljeni iznos. Prema tome, pošto je apelantu za sporni period isplaćena penzija u većem iznosu od penzije koja mu po zakonu pripada, to je, shodno članu 161-163. Zakona o PIORS („Službeni glasnik RS“ broj 134/11), odlučeno kao u izreci rješenja.

7. Fond PIORS je Rješenjem broj 4268/12 od 26. decembra 2012. godine apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja od 28. septembra 2012. godine odbio kao neosnovanu.

8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant protiv osporenog rješenja izjavio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Fond PIORS je ukazao da je rješenjem od 19. jula 2012. godine, donesenom u postupku ponovnog određivanja penzije apelantu, na temelju odredbe člana 77. do 87. Zakona o PIO („Službeni glasnik RS“ br. 106/05, 20/07, 33/08, 1/09, 71/09, 106/09 i 118/09), kao borcu I kategorije i prema penzijskom stažu od 28 godina, osam mjeseci i 15 dana, penzijski osnov za određivanje penzije određen na osnovu prosječnog primanja iz radnog odnosa počev od 1. januara 1970. godine do dana ostvarivanja prava, valorizovanog prema prosjeku kretanja neto-plata u 2001. godini u iznosu od 596,98 KM. Navedenim rješenjem su zamijenjena rješenja od 10. marta 2004. godine i 24. maja 2005. godine. Dakle, ovaj iznos je manji u odnosu na penzijski osnov od 672,49 KM iz rješenja od 10. marta 2004. godine i penzijski osnov od 818,67 KM iz rješenja od 24. maja 2005. godine. S obzirom na navedenu činjenicu, utvrđena je razlika u pripadajućem iznosu u skladu sa obavezom iz člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO, te utvrđen iznos penzije koji pripada apelantu počev od 1. februara 2010. godine i ustanovljena je razlika preplaćenog iznosa od 33.606,22 KM. S tim u vezi, Fond PIORS je ukazao da je članom 161. stav 1. tačka v) Zakona o PIO („Službeni glasnik RS“ broj 134/11) propisano da je „lice kome je na teret Fonda izvršena isplata penzije na koju nije imalo pravo po ovom zakonu obavezno vratiti Fondu primljeni iznos ako je primilo iznos veći od iznosa koji mu pripada po ovom zakonu“. Stoga su odbijeni kao neosnovani apelantovi navodi da razlog za utvrđivanje preplate u ovom predmetu nije obuhvaćen citiranom odredbom Zakona o PIO.

9. Presudom Okružnog suda broj 15 0 U 001645 13 U od 18. aprila 2013. godine apelantova tužba izjavljena protiv rješenja tuženog Fonda PIORS (u daljnjem tekstu: tuženi) od 26. decembra 2012. godine je uvažena i osporeni akt poništen.

10. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant protiv rješenja tuženog od 26. decembra 2012. godine podnio tužbu tom sudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navedeno je da je osporenim rješenjem Fonda odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja kojim je utvrđena preplata novčanog primanja iz osnova penziono-invalidskog osiguranja u periodu od 1. oktobra 2002. godine do 31. jula 2012. godine, te je apelant obavezan vratiti Fondu iznos od 33.606,22 KM, i to obustavom 1/3 od prve naredne penzije, sve dok se ne namiri preplaćeni iznos i Fond ne obešteti u cijelosti. Nadalje je Okružni sud konstatirao da obrazloženje prvostepenog rješenja sadrži samo konstataciju da je apelantu utvrđena preplata novčanog primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja u iznosu od 33.606,22 KM, ali da ne postoji „obrazloženje u pogledu činjenica i razloga iz kojih bi se zaključio uzrok nastanka preplate, osim što se tuženi samo poziva na određene propise koji predviđaju obavezu vraćanja preplaćenog iznosa“. U vezi s tim je navedeno da je odredbom člana 230. stav 2. Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 13/02, 87/07 i 50/10, u daljnjem tekstu: ZOUP) propisana obaveza drugostepenog organa da u obrazloženju rješenja ocijeni sve navode žalbe. Istaknuto je da je apelant u svojoj žalbi tražio da se u drugostepenom postupku ispitaju činjenice i pravni osnov na kojima je zasnovano ožalbeno rješenje, jer smatra da iz rješenja prvostepenog organa nisu postojali razlozi iz kojih bi se moglo sagledati na koji način je došlo do preplate penzije. Okružni sud je nadalje naveo da u drugostepenom rješenju „također nisu navedeni razlozi iz kojih bi se moglo sagledati kako je i uslijed čijih propusta došlo do isplate primanja iz osnova penzijskog i invalidskog osiguranja preko pripadajućeg iznosa“ zbog čega se navedeno rješenje „nije moglo ispitati i utvrditi njegova osnovanost i zakonitost“.

11. U tom kontekstu Okružni sud navodi da u spisu tuženog postoji rješenje od 19. jula 2012. godine kojim se apelantu u postupku ponovnog određivanja penzije utvrđuje novi iznos starosne penzije, koji je proveden po izvještaju o izvršenoj reviziji Odjeljenja za internu reviziju Fonda PIO u kome je apelantu utvrđen manji iznos penzije po osnovu utvrđenog staža u trajanju od 28 godina, osam mjeseci i 15 dana, sve prema odredbi člana 77. do 87. Zakona o PIORS („Službeni glasnik RS“ br. 106/05, 20/07, 33/08, 1/09, 71/09, 106/09 i 118/09). S obzirom na to da je navedenim rješenjem utvrđen maji iznos penzije, „utvrđena je razlika u pripadajućem iznosu po ovom rješenju i isplaćenom iznosu po rješenjima koja su zamijenjena do 31.1.2010. godine, a rješenjem od 20. 7. 2012. godine utvrđen je iznos koji [apelantu] pripada od 1.2.2010. godine. U spisu postoji i pregled, odnosno obračunski list, odnosno pregled pripadajućih i isplaćenih iznosa, kao i razlika pripadajućih i isplaćenih iznosa u kom je dana razlika pripadajućih i isplaćenih iznosa u visini od 33.606,22 KM i utvrđena obaveza vraćanja tog iznosa shodno odredbi člana 161. stav 1. tačka v) Zakona o PIO“. Navedeno je da se u drugostepenom rješenju tuženi Fond poziva na propise Zakona o PIO „koji regulišu pitanje povrata novčanih primanja isplaćenih bez pravnog osnova ili s obzirom na osnov koji je kasnije otpao“. Ukazano je da je članom 160. Zakona o PIO propisano da se povrat novčanih sredstava vrši po propisima koje određuju obligacioni odnosi ako Zakonom o PIO nije drugačije određeno, a da je u obrazloženju ožalbenog rješenja Fonda navedeno „da za postojanje obaveze povrata novčanih primanja isplaćenih bez pravnog osnova ili s obzirom na pravni osnov [koji je kasnije otpao] za koji je dovoljna samo objektivna činjenica da je lice primilo iznos veći od iznosa koji mu po zakonu pripada“. Okružni sud je na kraju naveo da apelant osnovano prigovara u tužbi da osporenim upravnim aktom upravni organ nije ocijenio njegove navode koji se tiču razloga o odlučnim činjenicama, bez kojih se ne bi mogle sagledati osnovanost i zakonitost ožalbenog akta, čime je upravni organ povrijedio odredbu člana 230. stav 2. i člana 197. stav 2. ZUP-a, pa je primjenom odredbe člana 31. stav 3. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) odlučio kao u izreci presude.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 15 0 U 001645 13 Uvp od 3. decembra 2015. godine uvažen je zahtjev tuženog za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 18. aprila 2013. godine, pa je presuda Okružnog suda preinačena tako što je apelantova tužba odbijena kao neosnovana.

13. Razmotrivši apelantov zahtjev, pobijanu presudu, te ostale priloge u spisu predmeta, na osnovu odredbe člana 39. ZUS-a, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude. U obrazloženju je naveo da apelant u tužbi i u odgovoru na zahtjev ne osporava da je primio veći iznos penzije od onog koji mu po zakonu pripada. Dalje, taj sud je naveo da apelant smatra da prvostepeno rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama za pravilnu primjenu odredbe člana 161. Zakona o PIO, da je tuženi pogrešno tumačio odredbu člana 160, kao i rokove zastarjelosti predviđene članom 168. Zakona o PIO, kao i da je pogrešno ocijenio žalbene razloge jer su oni u suprotnosti sa navedenim zakonskim propisima. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su u obrazloženju osporenog akta (rješenja Fonda od 26. decembra 2012. godine) dati opširni razlozi o osnovi vraćanja preplaćenog iznosa apelantu, čime je otklonjen nedostatak obrazloženja prvostepenog akta u pogledu razloga za odluku kao u dispozitivu. Navedeno je da je u obrazloženju osporenog akta istaknuto da je članom 161. stav 1. tačka v) Zakona o PIO propisana obaveza vraćanja primljenog iznosa većeg od iznosa koji pripada korisniku prava „a koji iznos [apelantu] pripada po zakonu da je tuženi utvrdio rješenjima od 19.7.2012. i 20.7.2012. godine“.Vrhovni sud je, također, ukazao da je u rješenju navedeno da je rješenje od 19. jula 2012. godine doneseno u postupku ponovnog određivanja penzije primjenom odredaba čl. 77-88. Zakona o PIO, „kao borcu prve kategorije prema penzijskom stažu od 28 godina, osam mjeseci i 15 dana i time zamijenjena rješenja od 10. 3.2004. godine i od 24. 5.2005. godine, a rješenjem od 20.7.2012. godine je utvrđen iznos penzije koji [apelantu] pripada počev od 1.2.2010. godine saglasno članu 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO“ („Službeni glasnik RS“ broj 118/09). Stoga, Vrhovni sud smatra neosnovanim apelantove navode da u osporenom aktu nisu dati dovoljno obrazloženi razlozi o odbijaju žalbe i potvrđivanju prvostepenog rješenja kao zakonito i pravilno donesenog.

14. Vrhovni sud je nadalje ukazao da iz člana 161. stav 1. tačka v) Zakona o PIO proizlazi da lice kome je na teret tuženog izvršena isplata na koju nije imao pravo po ovom zakonu obavezno je da vrati tuženom primljeni iznos ako je primilo novčani iznos veći od iznosa koji mu pripada po ovom zakonu, a da je iznos koji apelantu pripada po zakonu utvrđen rješenjem od 19. jula i 20. jula 2012. godine. Naime, prvostepeni organ tuženog je po službenoj dužnosti apelantu ponovo odredio penziju kao borcu I kategorije na način kako je to obrazloženo navedenim rješenjima. Ukazano je da se tumačenjem odredbe člana 146. Zakona o PIO zaključuje da prestanak prava iz penzijsko-invalidskog osiguranja „ne zavisi od datuma donošenja rješenja o prestanku prava, nego zakonodavac vezuje prestanak prava za prestanak uslova za ostvarivanje tih prava“. Navedeno je da iz odredbe člana 161. stav 1. tačka v) Zakona o PIO proizlazi da je dovoljno da korisnik prava primi novčani iznos veći od iznosa koji mu pripada po zakonu da bi nastala obaveza vraćanja tog iznosa, te je istaknuto da navedenom „odredbom nisu propisani rokovi za donošenje rješenja o utvrđenju da je korisnik prava primio veći iznos od onog koji mu po zakonu pripada, već je dovoljno da nastupi objektivna činjenica da je primio veći iznos od onog koji mu po zakonu pripada“. Taj sud je dalje naveo da iz odredbe člana 160. Zakona o PIO proizlazi da naknada štete pričinjene Fondu, kao i povrat novčanih primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja isplaćenih bez pravnog osnova se vrši po propisima koji uređuju obligacione odnose ako ovim zakonom nije drugačije propisano. Nadalje je navedeno da je odredbom člana 168. Zakona o PIO propisano da „rokovi zastarjelosti potraživanja naknade štete u slučajevima iz ovog zakona počinju teći od dana kada je u upravnom postupku postalo konačno rješenje kojim je priznato pravo iz penzijskog i invalidskog osiguranja, odnosno kojim je utvrđena preplata novčanog primanja“. S obzirom na to da je odredbom člana

161. Zakona o PIO drugačije određen početak toka rokova vraćanja preplaćenog iznosa u odnosu na propise kojim se uređuju obligacioni odnosi, Vrhovni sud smatra da je pobijana presuda donesena nepravilnom primjenom odredaba čl. 160. i 161. Zakona o PIO. Stoga, Vrhovni sud smatra da nema povrede apelantovog prava na imovinu, jer apelantu „nije ukinuto pravo na penziju, već je utvrđeno da je primio veći iznos penzije od onog koji je utvrđen zakonom“, zbog čega je odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant navodi da iz uvoda, dispozitiva i obrazloženja rješenja o utvrđivanju preplaćenog iznosa penzije Filijale od 28. septembra 2012. godine proizlazi da mu je utvrđena preplata novčanog primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja nastala u periodu od 1. oktobra 2002. godine do 31. jula 2012. godine u ukupnom iznosu od 33.606,22 KM s tim da je obavezan na vraćanje predmetnog iznosa Fondu, jer mu on po zakonu ne pripada. Smatra da osporenom presudom taj sud nije ocijenio da je odredbom člana 5. Zakona o PIO propisano da se korištenje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja može ograničiti samo u slučajevima i pod uslovima utvrđenim ovim zakonom, kao i činjenicu da on svojim radnjama nije doprinio isplati većeg iznosa koji mu pripada po Zakonu o PIO, jer nije znao, niti je mogao znati da su podaci na osnovu kojih mu je izvršen obračun neistiniti, odnosno netačni, pa takav stav suda, po apelantovom mišljenju, unosi pravnu nesigurnost. Smatra da su mu navedena prava povrijeđena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. Također, navodi da obrazloženje pobijane presude ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, da sud nije dao jasno i precizno obrazloženje za svoju odluku koje bi zadovoljilo standarde prava na pravično suđenje.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud apelantove navode smatra neosnovanim, pa predlaže da se apelacija odbije. Također, smatra da su razlozi za donošenje osporene presude navedeni u obrazloženju osporene odluke.

17. Okružni sud navodi da su razlozi za donošenje osporene presude navedeni u obrazloženju odluke, pa taj sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Fond za PIORS u odgovoru na apelaciju prvobitno ukazuje na hronologiju predmetnog postupka. Također, ističe da sa stanovišta Fonda nisu povrijeđena prava na koja apelant ukazuje u apelaciji, pa predlaže da se ona odbije kao neosnovana.

19. U odgovoru na apelaciju Filijala, također, smatra da su apelantovi navodi na koje ukazuje u apelaciji neosnovani i predlaže da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

20. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 118/09) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Poslije člana 231b. dodaje se novi član 231v. koji glasi:

„Član 231v.

Penzije određene primjenom člana 87. za borce šeste i sedme kategorije, kao i člana 89. Zakona, po zahtjevima podnesenim prije početka primjene ovog zakona, ponovo će se odrediti po službenoj dužnosti počev od 1. februara 2010. godine.“

21. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju RS („Službeni glasnik RS“ broj 134/11, objavljen 31. decembra 2011. godine, stupio na snagu 1. januara 2012. godine) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

(1) Korišćenje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja može se ograničiti samo u slučajevima i pod uslovima utvrđenim ovim zakonom.

(2) Stečena prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja mogu prestati samo u slučajevima utvrđenim ovim zakonom.

Član 160.

Naknada štete pričinjene Fondu, kao i povrat novčanih primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja isplaćenih bez pravnog osnova vrši se po propisima koji uređuju obligacione odnose, ako ovim zakonom nije drugačije propisano.

Član 161.

Lice kome je na teret Fonda izvršena isplata, na koju nije imao pravo po ovom zakonu, obavezno je da vrati Fondu primljeni iznos ako je:

a) na osnovu neistinitih ili netačnih podataka koje je znalo ili je moralo znati da su neistiniti odnosno netačni, ili na drugi protivpravan način ostvarilo pravo iz penzijskog i invalidskog osiguranja, ili je ostvarilo pravo u većem obimu nego što mu po ovom zakonu pripada,

b) koristilo pravo zbog toga što nije prijavio promjene koje utiču na korištenje, gubitak ili obim prava, a znalo je ili je moralo znati za te promjene i

v) primilo novčani iznos veći od iznosa koji mu pripada po ovom zakonu.

Član 163.

Ako je lice iz člana 161. ovog zakona korisnik penzije, Fond rješenjem može odrediti da preplaćeni iznos bude nadoknađen obustavom do trećine mjesečnog iznosa penzije sve dok se na taj način ne izmiri preplaćeni iznos.

Član 168.

Rokovi zastarjelosti potraživanja naknade štete u slučajevima iz ovog zakona počinju teći od dana kada je u upravnom postupku postalo konačno rješenje kojim je priznato pravo iz penzijskog i invalidskog osiguranja, odnosno kojim je utvrđena preplata novčanog primanja.

Član 185.

Ovaj zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku Republike Srpske".

22. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 i 50/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 230. stav 2.

U obrazloženju drugostepenog rešenja moraju se ocijeniti i svi navodi žalbe. Ako je već prvostepeni organ u obrazloženju svog rešenja pravilno ocijenio žalbene navode, drugostepeni organ se može pozvati na razloge prvostepenog rješenja.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 15 0 U 001645 13 Uvp od 3. decembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. decembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 25. februara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

28. Imajući u vidu pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, Ustavni sud smatra da je cjelishodno prvenstveno razmotriti apelantove navode vezane za povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

30. Dovodeći činjenice konkretnog predmeta u vezu s navedenim, Ustavni sud zapaža da je apelantu rješenjem Filijale od 28. septembra 2012. godine utvrđena preplata novčanog primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja nastala u periodu od 1. oktobra 2002. godine do 31. jula 2012. godine u ukupnom iznosu od 33.606,22 KM, pa je apelant obavezan na retroaktivno vraćanje predmetnog iznosa Fondu. Stoga je za Ustavni sud nesporno da obaveza vraćanja preplaćenog iznosa Fondu PIO iz iznosa utvrđene penzije predstavlja miješanje u mirno uživanje imovine (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Grudić protiv Srbije, presuda od 17. aprila 2012. godine, tačka 77). Pri tome Ustavni sud ima u vidu da predmet ovog postupka nisu odluke o utvrđivanju novog umanjenog iznosa penzije u kojim slučajevima Evropski sud priznaje široko polje procjene nacionalnim vlastima prilikom donošenja zakona kojim se smanjuje iznos penzije (vidi, Evropski sud Valkov i drugi protiv Bugarske, presuda od 25. oktobra 2011. godine, st. 91. i 92). U vezi s tim, Ustavni sud, također, ukazuje da iz prakse Evropskog suda u predmetu Grudić (stav 72) proizlazi da pravo na imovinu ne garantuje pravo na penziju u određenom iznosu.

31. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvaća lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uslovima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Ova tri pravila nisu „različita“ u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu opšteg načela iskazanog u prvom pravilu. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na to da svako miješanje u pravo na imovinu prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i javnog, odnosno opšteg interesa (načelo proporcionalnosti).

32. Stoga će Ustavni sud u daljnjoj elaboraciji utvrditi da li je miješanje u apelantovu „imovinu“ bilo u skladu sa zakonom.

33. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvi i najvažniji zahtjev iz člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude „zakonito“. Naime, druga rečenica prvog stava člana 1. Protokola broj 1 dopušta lišavanje prava na imovinu samo „pod uslovima predviđenim zakonom“, a drugi stav člana 1. priznaje državama pravo da kontrolišu korištenje imovine „donošenjem zakona“. Načelo pravne sigurnosti je prisutno u cijeloj Evropskoj konvenciji i mora biti ispoštovano bez obzira na to koje se od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 primjenjuje. Ovo načelo podrazumijeva postojanje i poštivanje adekvatno dostupnih i dovoljno preciznih domaćih zakona koji zadovoljavaju osnovne zahtjeve pojma „zakon“ (vidi, Evropski sud, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, tačka 58). Tek kada je ovaj zahtjev ispunjen, može se razmatrati da li postoji pravična ravnoteža između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu.

34. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svoje odlučenje utemeljio na odredbi člana 161. stav 1. tačka v) Zakona o PIO zaključivši da je apelantu po ranijim rješenjima izvršena preplata novčanog primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja nastala u periodu od 1. oktobra 2002. godine do 31. jula 2012. godine. Tom odredbom je propisano da “lice kome je na teret Fonda izvršena isplata na koju nije imalo pravo po ovom zakonu obavezno je da vrati Fondu primljeni iznos ako je primilo novčani iznos veći od iznosa koji mu pripada po ovom zakonu“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju osporenom presudom i rješenjem nadležnog organa od 28. septembra 2012. godine izvršeno zakonito miješanje u apelantovo pravo na već stečenu imovinu u smislu standarda Evropske konvencije.

35. Nadalje, u vezi sa sljedećim pitanjem, da li miješanje u pravo na apelantovu imovinu ima legitiman cilj od javnog interesa, Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud ustanovio da domaće vlasti uživaju široko polje procjene prilikom donošenja odluka koje su vezane za miješanje u imovinska prava pojedinaca zbog neposrednog poznavanja društva i njegovih potreba. Odluka da se izvrši miješanje u nečiju imovinu često uključuje razmatranje političkih, ekonomskih i socijalnih pitanja o kojima će se mišljenja u okviru demokratskog društva bitno razlikovati. Stoga će se presuda domaćih vlasti poštivati osim ako je očigledno bez opravdanog osnova (vidi, Evropski sud, James i dr. protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1986. godine, Serija A, broj 98, stav 46).

36. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje na to da je cilj donošenja Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ostvarivanje socijalne i imovinske sigurnosti onih pojedinaca koji su ostvarili ta prava u zakonom propisanom postupku i kojima je to pravo priznato, u konkretnom slučaju, za slučaj starosti (starosna penzija). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da pravo osoba, nosilaca prava na starosnu penziju, te zaštita prava tih osoba i dosljedna primjena relevantnih odredaba Zakona o penzijskom osiguranju, između ostalog i člana 161. stav 1. tačka v) Zakona o PIO, nesumnjivo predstavlja legitiman cilj od javnog interesa. Naime, u javnom je interesu da osoba kojoj je na teret Fonda izvršena isplata na koju nije imala pravo taj iznos vrati Fondu. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da navedeno korespondira i sa stavom Evropskog suda u predmetu Čakarević protiv Hrvatske (presuda od 26. aprila 2018. godine, stav 76) u kojem je Evropski sud razmatrao odluke domaćih sudova kojim je aplikantica obavezana da vrati iznos naknade za nezaposlenost, da u okolnostima tog predmeta miješanje slijedi legitiman cilj jer je u javnom interesu da imovina stečena bez osnova ili koji je prestao da postoji treba biti vraćena državi. U tom predmetu miješanje je bilo usmjereno na ispravljanje pogreške organa socijalne skrbi koji je aplikantici vršio isplatu novčanog iznosa na ime nezaposlenosti i nakon proteka roka u kojem je na to primanje imala pravo.

37. Odgovarajući na pitanje da li je postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i apelantovog prava na imovinu, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant svojim ponašanjem doprinio tome da mu budu priznata prava na starosnu penziju koja mu po Zakonu o PIO ne pripadaju. To potvrđuje i okolnost da je vraćanje preplaćenog iznosa utemeljeno na odredbi člana 161. stav 1. tačka v) Zakona o PIO, a ne na tač. a) i

b) navedenog člana koje se pojmovno jezički vežu isključivo za ponašanje lica koje traži priznavanje penzije. Štaviše, iz činjenica predmeta i obrazloženja Vrhovnog suda se može zaključiti da je dovoljno da korisnik prava primi novčani iznos veći od iznosa koji mu pripada po zakonu da bi nastala obaveza vraćanja tog iznosa, te da je „dovoljno da nastupi objektivna činjenica da je primio veći iznos od onog koji mu po zakonu pripada“.

38. Iz navedenog dalje proizlazi da ni Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, dakle, ne tvrdi da je obaveza vraćanja posljedica apelantovog ponašanja, već proizlazi da je ona, zapravo, posljedica propusta Fonda PIO prilikom utvrđivanja visine penzije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda prema kojem „greške počinjene od strane državnih tijela treba da služe u korist pogođenih osoba, pogotovo kada niti jedan drugi sukobljeni privatni interes nije ugrožen“(vidi, Evropski sud, Marija Božić protiv Hrvatske, presuda od 24. aprila 2014. godine, stav 56). Iz činjenica apelantovog slučaja proizlazi da je donošenjem rješenja o isplati preplaćenog iznosa penzije, u smislu stava iz navedene presude Evropskog suda, Fond PIO u biti priznao vlastite greške u obračunu apelantove penzije.

39. Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom, u konačnici, apelant koji svojim ponašanjem, dakle, nije doprinio pogrešnom obračunu penzije obavezan da, zbog preplate iznosa penzije nastale u periodu od 1. oktobra 2002. godine do 31. jula 2012. godine, vrati Fondu PIORS iznos od 33.606,22 KM, i to obustavom 1/3 od prve naredne penzije apelanta po konačnosti rješenja. Imajući u vidu da iz činjenica predmeta proizlazi da apelant prima penziju u iznosu oko 600,00 KM, proizlazi da bi apelantu, zapravo, mjesečno bio „odbijan“ iznos od oko 200,00 KM, što bi na godišnjem nivou iznosilo 2.400,00 KM. To dalje znači da bi apelant, koji je očito u poznoj životnoj dobi, zbog greške Fonda PIO, preplaćeni iznos vraćao 14 godina.

40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja došlo do neproporcionalnog miješanja u apelantovu imovinu, jer apelant vraćanjem već isplaćenih iznosa po osnovu penzije mora snositi pretjeran teret koji narušava pravičan balans između javnog interesa i apelantovog interesa, što je suprotno standardima zaštite prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

42. S obzirom na utvrđenu povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da je bespredmetno ispitivanje apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je u konkretnom slučaju došlo do neproporcionalnog miješanja u apelantovu imovinu usljed čega apelant, time što je obavezan da vrati preplaćeni iznos po osnovu penzije, a da sam nije prouzrokovao grešku u obračunu penzije, mora snositi pretjeran teret koji narušava pravičan balans između javnog interesa i apelantovog interesa.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-897/16 (D. B.) | Sudska praksa | Aktio