Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2466/16 (S. Z., S. N., L. Ć. i K. K.)
Odluka donesena 05. 07. 2018.
- Ratna šteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Materijalna šteta
- Građanski postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 28
- Zakon o upravnom postupku · čl. 8
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2466/16
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2466/16, rješavajući apelaciju Slobodana Zorića i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Slobodana Zorića, Stoje Novaković, Ljube Ćirića i Koviljke Kajtez podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 P 005854 15 Rev od 25. marta 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 005854 15 Gž od 17.
juna 2015. godine i Presude Opštinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 005854 06 P od 15. septembra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Slobodan Zorić, Stoja Novaković, Ljubo Ćirić i Koviljka Kajtez (u daljnjem tekstu: apelanti ) iz Dervente i Banje Luke, koje zastupa Siniša Lopandić, advokat iz Doboja, podnijeli su 9. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 005854 15 Rev od 25. marta 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 005854 15 Gž od 17. juna 2015. godine i Presude Opštinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 17 0 P 005854 06 P od 15. septembra 2014. godine. Pošto apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 21 stav 2 Pravila Ustavnog suda (nije dostavljena punomoć za zastupanje), od apelanata je 9. maja 2018. godine zatraženo da dopune apelaciju. Apelanti su 23. maja 2018. godine dostavili traženu dopunu.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda, Unsko-sanskog kantona i Opštine Bihać (u daljnjem tekstu: tužena opština) zatraženo je 8. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 14. maja 2018. godine, Vrhovni sud i Opština Bihać 16. maja 2018. godine, Unsko-sanski kanton 17. maja 2018. godine i Opštinski sud 21. maja 2018. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Opštinskog suda broj 17 0 P 005854 06 P od 15. septembra 2014. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužilaca Rade Stanarević i Milorada Matijevića (koji nisu podnijeli apelaciju Ustavnom sudu, odnosno nisu apelanti iz ove odluke, u daljnjem tekstu: tužioci) i obavezana tužena opština da im na ime naknade materijalne štete isplati iznose precizirane u presudi sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate, a odbijen je tužbeni zahtjev navedenih tužilaca u odnosu na tuženi Unsko-sanski kanton kojim je traženo da taj kanton solidarno sa tuženom opštinom isplati navedene iznose na ime naknade materijalne štete. Presudom su odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata za naknadu materijalne štete u iznosima preciziranim u presudi, kao i zahtjev da im tuženi naknade troškove postupka (sve stav 1). Presudom su svi tužioci oslobođeni plaćanja troškova postupka u odnosu na sudsku taksu na tužbu i presudu (stav 2), te je konstatovano da je tužba tužilaca Sime Zorića i Mile Kajteza povučena (stav 3). U obrazloženju je navedeno da su apelanti i ostali tužioci podnijeli tom sudu tužbu protiv tuženih, ističući da su tuženi odgovorni za materijalnu štetu koja im je nastala rušenjem objekata u svojini apelanata i tužilaca. Kako je u tužbi navedeno, tuženi su nevršenjem svojih obaveza u izvršavanju Dejtonskog sporazuma doprinijeli da na imovini apelanata i tužilaca nastane šteta a sve shodno odredbama člana 180 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim su propisani posebni slučajevi odgovornosti usljed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija, o čemu se upravo radi u konkretnom slučaju budući da tuženi nisu sprovodili odgovarajuće zakone, jer MUP nije spriječio rušenje objekata u toku rata, na šta je bio obavezan prema mišljenju apelanata i tužilaca (koji su napustili navedene nekretnine zbog ratnih dejstava i za nastale štete saznali tek 2005. godine, kada su ušli u njihov posjed).
6. S tim u vezi je navedeno da je na osnovu sprovedenih dokaza, u odnosu na tužbeni zahtjev apelanata, utvrđeno kako slijedi: da su apelanti vlasnici i posjednici nekretnina preciziranih u presudi, da je na navedenim nekretninama nastala šteta u toku rata, jer se nekretnine nalaze na područjima na kojima su se izvodila neposredna ratna dejstva i operacije (granatiranja, borbe, miniranja, pokreti raznih trupa i vojski) na šta tuženi nisu mogli uticati, niti to spriječiti, da je tužena opština, shodno odredbama Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana (u daljnjem tekstu: Zakon o privremeno napuštenim nekretninama), izdala apelantima uvjerenja o stanju objekata koja su javne isprave, da apelanti ničim nisu osporavali navedena uvjerenja niti u postupku pred tim sudom, niti u upravnom postupku u kome su donesena uvjerenja iako su imali mogućnost podnošenja prigovora i žalbi, da su predmetne nekretnine vraćene u posjed apelantima na osnovu odluka CRPC-a, da nisu bile obuhvaćene programom obnove, te da tuženi Unsko-sanski kanton nije pasivno legitimisan s obzirom na to da u vrijeme nastanka štete nije ni postojao. S tim u vezi, Opštinski sud je naveo da, s obzirom na navedeno, u odnosu na tužbene zahtjeve apelanata Slobodana Zorića, Ljube Ćirića i Stoje Novaković, jasno proizilazi da štete na navedenim objektima nisu posljedica lošeg funkcionisanja sistema države, kako to tvrde apelanti i tužioci, već jednog vanrednog događaja za koji se ne mogu okriviti tuženi, niti ima njihove odgovornosti po opštim pravilima o građanskoj odgovornosti za štetu, pa time ni na osnovu odgovornosti po osnovu krivice iz člana 154 stav 1 ZOO. Navedeno je da tuženi ne odgovaraju niti po odredbama člana 308 tada važećeg Zakona o državnoj upravi, jer nije u pitanju nezakoniti i nepravilni rad organa uprave koji nisu bili dužni, niti su mogli spriječiti rat kako na području Unsko-sanskog kantona, tako ni na području cijele BiH.
7. U odnosu na tužbeni zahtjev apelantkinje Koviljke Kajtez navedeno je da je neosnovan, jer apelantkinja nije dokazala da su njene nekretnine (precizirane u presudi koje se nisu nalazile na liniji borbenih dejstava) proglašene napuštenim i stavljene pod privremenu upravu tužene opštine i date na korišćenje privremenim korisnicima zbog čega, kako je obrazloženo, tužena opština nije odgovorna za nastalu štetu na nekretninama shodno članu 2 Zakona o privremeno napuštenim nekretninama i člana 17d. stav 3 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama. Obrazloženo je i da za štetu nastalu na nekretninama navedene apelantkinje nije odgovoran ni Unsko-sanski kanton, jer do štete na njenoj imovini nije došlo, niti je ona dokazala, niti tvrdi, usljed akata nasilja ili terora a ni prilikom javnih demonstracija i manifestacija u kojem slučaju bi navedeni tuženi bio odgovoran za nastalu štetu. Imajući u vidu navedeno Opštinski sud je, u odnosu na apelante, donio presudu kao u dispozitivu.
8. Protiv navedene presude apelanti, tužioci i tužena opština podnijeli su žalbe Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 17 0 P 005854 15 Gž od 17. juna 2015. godine žalbe apelanata i tužilaca odbio kao neosnovane i u osporenom dijelu potvrdio prvostepenu presudu, dok je žalba tužene opštine uvažena i prvostepena presuda u usvajajućem dijelu, u odnosu na tužbene zahtjeve tužilaca (stav 1) ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Presudom je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanata i tužilaca za naknadu troškova za sastavljanje žalbe i odgovora na žalbu. U obrazloženju je, između ostalog, u odnosu na žalbene navode apelanata, navedeno da je, prema mišljenju tog suda, prvostepeni sud izveo valjan pravni zaključak da Unsko-sanski kanton u ovoj pravnoj stvari nije pasivno legitimisan, te je pravilno utvrdio i činjenice da su predmetne nekretnine apelanata oštećene u ratu za koja oštećenja nije odgovorna tužena opština, jer se radi o višoj sili, kao i da apelantkinja Koviljka Kajtez nije dokazala da je tužena opština njene nekretnine proglasila napuštenim i stavila ih pod svoju upravu.
9. Nadalje je navedeno da apelanti u žalbi tvrde da prvostepeni sud nije mogao na osnovu uvjerenja tužene opštine utvrditi činjenicu da su nekretnine uništene u ratu. S tim u vezi, Kantonalni sud je obrazložio da su postupak za proglašenje nekretnine napuštenom i stavljanje pod upravu opštine u smislu odredbi člana 7 Zakona o privremeno napuštenim nekretninama sprovodili nadležni organi opštine i taj postupak pokretan je rješenjima kojim se istovremeno određivalo i izvršenje popisa i mjera obezbjeđenja nekretnina i pokretnih stvari koje im pripadaju (član 9 istog zakona). Prema navedenom, kako je obrazložio Kantonalni sud, nesporno je da su opštine vodile evidenciju o napuštenim nekretninama, te da su vršile popis napuštenih nekretnina i pokretnih stvari i da su imale kao obavezu da te nekretnine stavljaju pod svoju upravu i vraćaju ih vlasnicima. Navedeno je da je u konkrentom slučaju i tužena opština vodila evidencije i o stanju nekretnina, konkretno nekretnina koje su pripadale apelantima, izdala uvjerenja o njihovom stanju, odnosno uvjerenja iz kojih proizilazi da su nekretnine uništene, odnosno oštećene u toku rata usljed ratnih dejstava. Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 169 Zakona o upravnom postupku propisano da uvjerenja i druge isprave o činjenicama o kojim se vode službene evidencije imaju značaj javne isprave i uvjerenja o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija izdaju se stranci na usmeni zahtjev a ukoliko organ odbije zahtjev za izdavanje uvjerenja, dužan je o tome donijeti posebno rješenje, kao i da, ukoliko sama stranka smatra da joj uvjerenje, odnosno druga isprava nije izdana u skladu sa podacima iz službene evidencije, može zahtijevati izmjenu uvjerenja a ako organ to odbije, mora donijeti posebno rješenje o tome.
10. Kantonalni sud je naveo da je činjenica da apelanti u toku postupka nisu isticali da su pred upravnim organom zahtijevali izmjenu uvjerenja, niti su osporavali činjenice koje iz uvjerenja proizilaze, odnosno da sadržaj uvjerenja ne odgovara činjenicama iz evidencije. Kako je obrazloženo, tužena opština je sporna uvjerenja izdala u granicama svoje nadležnosti, te s obzirom na to da apelanti, u smislu odredbe člana 162 stav 3 Zakona o upravnom postupku, nisu pokrenuli poseban postupak dokazivanja da su činjenice iz uvjerenja neistinite, niti da je uvjerenje neispravno sastavljeno, tada u ovakvoj procesnoj situaciji, prema mišljenju tog suda, ova uvjerenja tužene opštine kao dokaz imaju snagu javne isprave. Kako je odredbom člana 162 stav 1 Zakona o upravnom postupku propisano da se javnom ispravom dokazuje ono što se u njoj potvrđuje, te kako apelanti nisu pokrenuli postupak dokazivanja da su činjenice iz uvjerenja neistinite, to je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno utvrdio da su nekretnine uništene u toku rata usljed ratnih dejstava zbog čega nema odgovornosti na strani tuženih. Osim toga, navedeno je da je, prema mišljenju tog suda, pravilno postupio prvostepeni sud kada je odbio tužbeni zahtjev apelantkinje Koviljke Kajtez, jer je nesporno da ona nije dokazala da su njene nekretnine stavljene pod upravu tužene opštine jer je članom 28 Zakona o napuštenim nekretninama propisano da opština odgovara vlasniku za štetu pričinjenu na stvarima koje su stavljene pod njezinu upravu. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je donio presudu u odnosu na apelante na način preciziran u dispozitivu.
11. Protiv navedene presude apelanti i tužioci su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 17 0 P 005854 15 Rev od 25. marta 2016. godine reviziju, kao i zahtjev apelanata i tužilaca za naknadu troškova za sastavljanje revizije odbio kao neosnovane. Vrhovni sud je naglasio da je predmet postupanja po reviziji odluka drugostepenog suda u pravosnažno odbijajućem dijelu zahtjeva apelanata u odnosu na oba tužena, a u odnosu na tužioce u odnosu na prvotuženog. Suprotno shvatanju revidenata, po ocjeni toga suda, u smislu člana 8 ZPP, iznesena je ocjena svih sprovedenih dokaza i činjenica koje su bile relevantne za donošenje odluke u smislu člana 191 stav 4 ZPP, pa zbog toga, prema ocjeni tog suda, slobodnoj ocjeni dokaza od suda, apelanti ne mogu s uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu dokaza koji sadrže prigovore činjenične prirode (kao u konkretnoj reviziji), jer se zbog tih razloga revizija ne može izjaviti (član 240 stav 1 tačka 2 ZPP). Kako je obrazloženo, drugostepeni sud je odlučujući o žalbama parničnih stranaka u obrazloženju svoje odluke ocijenio žalbene navode od odlučnog značaja kako je to propisano članom 231 ZPP, pa revizijski razlog povrede odredaba parničnog postupka, prema mišljenju Vrhovnog suda, nije ostvaren. Navedeno je i da je neosnovan prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, jer, kako je obrazloženo, apelanti takve prigovore ne mogu zasnivati na činjeničnom stanju drugačijem od onog koje su utvrdili nižestepeni sudovi, pa tako ni na prigovorima da činjenica-postojanje rata ne oslobađa tužene od odgovornosti zbog nepreduzimanja bilo kakvih djelotvornih radnji na sprečavanju uništavanja i pljačke imovine na teritoriji pod svojom kontrolom, da su bili obavezni po Zakonu o unutrašnjim poslovima štititi imovinu ljudi, sprečavati vršenja krivičnih djela, nasilje i teror.
12. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, apelatni se u reviziji pozivaju na član 17a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u kojem je regulisano da se taj zakon odnosi na nekretnine koje nisu proglašene napuštenim ukoliko ih je vlasnik napustio prije aprila 1998. godine. Nižestepeni sudovi su, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilno odbili zahtjeve apelanata Stoje Novaković, Ljube Ćirića i Slobodana Zorića, jer su na temelju utvrđenih činjenica, da je na nekretninama ovih apelanata šteta nastala u vrijeme i na prostoru odvijanja borbenih akcija u naseljima Pritoka i Priščak, gdje se one i nalaze, izveli valjan pravni zaključak da za takvu štetu tužena opština ne može odgovarati. Prema mišljenju Vrhovnog suda, nastala šteta je u uzročno-posljedičnoj vezi sa ratnim dejstvima a po ocjeni tog suda, apelanti u toku postupka nisu dokazali da je šteta nastala na drugi način, odnosno da nije posljedica radnih događanja iako su to mogli dokazivati – zahtijevati izmjenu izdatih uvjerenja pokretanjem posebnog postupka dokazivanjem da su činjenice sadržajno neistinite i neispravno sastavljene u uvjerenjima. Prema mišljenju tog suda, primjenom pravila o teretu dokazivanja pravilno je odbijen i zahtjev apelantkinje Koviljke Kajtez zbog toga što nije dokazala da je tužena opština njene nekretnine proglasila napuštenim, stavila pod svoju upravu i dala na korišćenje trećim licima jer, prema izjavi same apelantkinje, na području gdje se nalaze njene nekretnine nije bilo borbenih dejstava, a nije joj poznato da su bile pod upravom opštine, pa u smislu člana 17d. stav 3 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u vezi sa članom 28 Zakona o napuštenim nekretninama, na strani tužene opštine, po ocjeni i Vrhovnog suda, nema odgovornosti za nastalu štetu.
13. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, neprihvatljivo je pravno rezonovanje istaknuto u reviziji da su tužiocima nekretnine vraćene po Zakonu o vraćanju napuštene imovine (konkretno Slobodan Zorić je dobio rješenje o prestanku uprave opštine nad njegovom imovinom kakav status imaju i ostali apelanti osim Koviljke Kajtez) pa da to podrazumijeva da je tužena opština proglasila nekretnine napuštenim. Ovo zbog toga što je Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama propisano da je opština nadležna za vraćanje i onih nekretnina koje nisu proglašene napuštenim (član 17a. stav 1), te da u tom smislu opština izdaje rješenje koje sadrži odluku o prestanku uprave opštine nad nekretninom i odluku kojom se nekretnina vraća u posjed vlasniku. Kako je obrazloženo, i u konkretnom sporu tužena opština je tako postupala, ali to ne znači da je i odgovorna za nastalu štetu jer je dokazala da je predmetna šteta prouzrokovana usljed više sile - ratnih dešavanja čije posljedice nije mogla predvidjeti, izbjeći ili otkloniti.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenim činjenicama. Navode da su imali pravo na naknadu za uništenu imovinu bez obzira na to da li je uništena u toku rata ili nakon rata, jer za to imaju uporište u odlukama CRPC-a koje nikada nisu sprovedene i nije im vraćena njihova imovina. Smatraju da su uvjerenja izdavana suprotno zakonskim odredbama i bez uvida u odgovarajuće evidencije i da su to dokazali u toku postupka i da je bilo potrebno sprovesti poseban postupak u kojem bi se utvrdilo stanje nekretnina i način oštećenja i uništenja zbog čega smatraju da sporna uvjerenja nemaju snagu javne isprave, te i zbog toga što nisu saslušani u postupku donošenja uvjerenja. Smatraju da su nesporno svojim iskazima dokazali da ono što je navedeno u spornim uvjerenjima nije tačno i da nisu imali priliku da uvjerenja osporavaju, jer su se bojali za svoju bezbjednost. Apelanti smatraju i da je nesporno da je postojala obaveza organa tuženih da spriječe uništenje i oštećenje nekretnina koje su pripadale apelantima bez obzira što se radilo o ratu, te da su postupanjem tuženih onemogućeni u uživanju svoje imovine i povratku u dom. Navode da je ovakav stav zauzeo i Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 303/10 od 4. juna 2014. godine. Smatraju i da odluke redovnih sudova nisu dovoljno obrazložene a što je suprotno međunarodnim standardima.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga istaknutih u njegovoj presudi, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
16. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju.
17. Opštinski sud je naveo hronologiju predmeta, te istakao da ne može dati podrobniji odgovor jer se spis predmeta nalazi kod Kantonalnog suda.
18. Tuženi su istakli da nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju i da njihove tvrdnje nemaju zakonska uporišta zbog čega smatraju da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
19. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 154. stav 1.
1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan ju je naknaditi osim ukoliko dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist) kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta) Član 185.
1. Odgovorno lice dužno je upostaviti stanje kakvo je bilo prije nego je šteta nastala.
2. Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu
3. Kada uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće ili kad sud smatra da nije da odgovorno lice to učini, nužno sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete
4. Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kada on to zahtijeva, izuzev kad okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavu ranijeg stanja. Član 189. st. 1. i 2.
1. Oštećenik ima pravo na naknadu kako obične štete tako i na naknadu izmakle koristi.
2. Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke izuzev slučaja kad zakon naređuje nešto drugo.
20. U Zakonu o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana („Službeni list RBiH“ br. 11/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovom uredbom uređuje se postupanje sa privremeno napuštenim nekretninama i pripadajućim im pokretnim stvarima u svojini građana (u daljnjem tekstu: nekretnine), postupak za njihovo stavljanje pod upravu opštine, postupak dodjele na privremeno korištenje, prava, obaveze i odgovornost privremenih korisnika i prava vlasnika.
Član 2.
Nekretnine iz člana 1. ove uredbe stavljaju se pod upravu opštine na čijem se području nalaze (u daljem tekstu: opština).
Član 28.
Opština odgovara vlasniku za štetu pričinjenu na stvarima koje su stavljene pod njezinu upravu.
21. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
22. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
Član 162.
(1) Isprava koju je u propisanom obliku izdao organ u granicama svoje nadležnosti, a koja može biti prilagođena elektronskoj obradi podataka, kao i isprava koju je u takvom obliku izdala institucija koja ima javne ovlasti, odnosno drugo pravno lice (javna isprava), dokazuje ono što se u njoj potvrđuje ili određuje.
(2) U postupku dokazivanja, mikrofilmska kopija isprave, odnosno reprodukcija te kopije, izjednačava se s ispravom iz stava 1. ovog člana, ako je takvu mikrofilmsku kopiju, odnosno reprodukciju te kopije, izdao organ u granicama svoje nadležnosti, odnosno institucija koja ima javne ovlasti ili drugo pravno lice.
(3) Dopušteno je dokazivati da su u takvoj ispravi, odnosno mikrofilmskoj kopiji isprave ili reprodukciji te kopije, činjenice neistinito potvrđene ili da je sama isprava, odnosno mikrofilmska kopija isprave ili reprodukcija te kopije, neispravno sastavljena.
(4) Dopušteno je dokazivati da mikrofilmska kopija, odnosno reprodukcija te kopije nije vjerna originalu.
Član 169.
(1) Organi su dužni izdavati uvjerenja, odnosno druge isprave (certifikate, potvrde i dr.) o činjenicama o kojima vode službenu evidenciju.
(2) Pod uvjetima iz stava 1. ovog člana, institucije koje imaju javne ovlasti, kao i druga pravna lica i institucije, izdaju uvjerenja, odnosno druge isprave o činjenicama u vezi sa poslovima koje sukladno zakonu obavljaju te institucije, odnosno pravna lica i institucije.
(3) Uvjerenja i druge isprave o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija moraju se izdavati sukladno podacima službene evidencije. Takva uvjerenja, odnosno druge isprave imaju značaj javne isprave.
(4) Pod službenom evidencijom podrazumijevaju se evidencije koje su ustanovljene zakonom ili drugim propisom, ili općim aktom institucije koja ima javne ovlasti, odnosno drugog pravnog lica i institucije.
(5) Uvjerenje i druge isprave o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija izdaju se stranci na usmeni zahtjev, po pravilu, istog dana kada je stranka zatražila izdavanje uvjerenja, odnosno druge isprave, a najkasnije u roku od pet dana, ako propisom iz stava 4. ovog člana, kojim je ustanovljena službena evidencija, nije drukčije određeno.
(6) Ako organi, pravna lica i institucije iz st. 1. i 2. ovog člana odbiju zahtjev za izdavanje uvjerenja, odnosno druge isprave, dužni su da o tome donesu posebno rješenje. Ako u roku od pet dana od dana podnošenja zahtjeva ne izdaju uvjerenje, odnosno drugu ispravu, niti donesu i dostave stranci rješenje o odbijanju zahtjeva, smatra se da je zahtjev odbijen.
(7) Ako stranka, na osnovu dokaza kojima raspolaže, smatra da joj uvjerenje, odnosno druga isprava nije izdata u skladu s podacima iz službene evidencije, može zahtijevati izmjenu uvjerenja, odnosno druge isprave. Organ, odnosno pravno lice i institucija, dužan je da donese posebno rješenje ako odbije zahtjev stranke da joj izmijeni, odnosno izda novo uvjerenje ili drugu ispravu. I u tom slučaju vazi rok od pet dana od dana podnošenja zahtjeva za izdavanje novog uvjerenja, odnosodnosno druge isprave, a ako to ne bude učinjeno u tom roku, smatra se da je zahtjev odbijen.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 P 005854 15 Rev od 25. marta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 15. aprila 2016. godine a apelacija je podnesena 9. juna 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3e), k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.[...]
29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[...]
30. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje prava apelanata na naknadu materijalne štete, dakle, na pitanje građanskopravne prirode, te, stoga, apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
31. Apelanti ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i pogrešno utvrđene činjenice jer je njihov tužbeni zahtjev odbijen uz obrazloženje da tuženi nisu odgovorni za štetu koja je nastala na njihovim nekretninama, jer su one oštećene u toku ratnih dejstava, odnosno jer nije dokazano da su stavljene pod privremenu upravu tužene opštine. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
32. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenim činjenicama.
33. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je Vrhovni sud, odbijajući revizije, istakao kako su nižestepeni sudovi pravilno odbili tužbene zahtjeve apelanata jer su na osnovu utvrđenih činjenica da je na njihovim nekretninama šteta nastala u vrijeme i na prostoru odvijanja borbenih akcija u naseljima u kojima se nalaze njihove nekretnine, izveli pravilan zaključak da za takvu štetu tuženi ne odgovara. Dakle, da je šteta čiju naknadu apelanti traže u uzročno-posljedičnoj vezi sa ratnim dejstvima (što proizilazi iz uvjerenja tužene opštine izdatih u granicama nadležnosti) koja su u svrhu dokaza apelanti predložili. Apelanti, dakle, u toku postupka nisu dokazali da je šteta nastala na neki drugi način, tj. da ona nije posljedica ratnih događanja (suprotno su mogli dokazivati na način da zahtijevaju izmjenu izdatih uvjerenja pokretanjem posebnog postupka dokazivanjem da su činjenice sadržajno neistinite i neispravno sastavljene u uvjerenjima), jer je drugostepeni sud pravilno zaključio da predmetna uvjerenja imaju snagu javne isprave.
34. U vezi s iznesenim obrazloženjem Vrhovnog suda, Ustavni sud zapaža da su apelanti svoje zahtjeve za naknadu štete zasnivali na odredbi člana 180 ZOO (koji reguliše pitanje odgovornosti uslijed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija), pa su bili dužni dokazati da je šteta nastala jednim od tih akata. Međutim, zahtjevi apelanata su odbijeni zbog utvrđenog postojanja više sile, i to na osnovu uvjerenja koja su sami apelanti ponudili sudu kao jedini dokaz za utemeljenost njihovih zahtjeva, ali iz kojih proizilazi da je šteta nastala tokom i uslijed ratnih dejstava. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je vis maior događaj koji niti jedna od strana nije mogla predvidjeti, niti na njega uticati (događaj mora biti za subjekat neočekivan, vanredan, nepredvidiv), npr. ratno stanje, štrajk, elementarne nepogode i sl. i njeno djelovanje u građanskom pravu sastoji se u tome što njezino postojanje u pravilu isključuje odgovornost za štetu. Stoga, i odgovornost za štetu može postojati po principu: a) subjektivne odgovornosti – odgovornost za štetu po osnovu krivice, b) objektivne odgovornosti – odgovornost za štetu od opasne stvari ili djelatnosti, c) odgovornost za drugog, ali ne postoji i odgovornost za štetu nastalu djelovanjem više sile. Budući da je nesporno utvrđeno da je apelantima šteta nastupila višom silom redovni sudovi nisu mogli obavezati tuženu na njenu naknadu.
35. Pored toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zahtjev apelantkinje Koviljke Kajtez odbili primjenom pravila o teretu dokazivanja, jer ona nije dokazala da su njene nekretnine proglašene napuštenim i stavljene pod upravu tužene opštine i da ih je opština dala na korišćenje trećim licima (s obzirom da je utvrđeno da se te nekretnine nisu nalazile na liniji borbenih dejstava), zbog čega su redovni sudovi utvrdili da nema odgovornosti tužene opštine shodno odredbama ZOO.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi za svoje zaključke dali jasna i argumentovana obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, zbog čega su ovi navodi apelanata neosnovani. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da iz činjenica predmeta, suprotno navodima apelanata, proizilazi da su odluke CRPC-a o povratu nekretnina apelantima sprovedene i da su apelanti ušli u posjed svojih nekretnina i da pri tome nisu osporavali stanje nekretnina koje je tada konstatovano, zbog čega su i ovi navodi neosnovani.
37. Apelanti se, takođe, pozivaju na odluku Ustavnog suda broj AP 303/10 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 303/10 od 4. juna 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) smatrajući da se stav iskazan u tom predmetu, u kojem je utvrđeno kršenje prava apelanta na imovinu zbog oštećenja kuće u toku rata, može primijeniti i na njihove slučajeve. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se u navedenom predmetu radi o sasvim drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji budući da je u tom predmetu u (policijskoj) istrazi utvrđeno da je apelantova kuća minirana, odnosno da je oštećenje posljedica krivičnog djela, što u konkretnom slučaju nije budući da su se nekretnine apelanata nalazile na liniji borbenih dejstava, kako je utvrđeno, „raznih vojnih jedinica“. Zbog toga su i ovi navodi apelanata neosnovani.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
39. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu i pravo na dom. Apelanti kršenje navedenih prava vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje. Kako je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno, te kako iz stanja spisa proizilazi da se konkretan postupak nije ticao pitanja prava apelanata na dom, već isključivo na naknadu materijalne štete, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Prokolola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
40. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo odbivši zahtjeve apelanata za naknadu materijalne štete na njihovim nekretninama, jer je utvrđeno da su objekti oštećeni u toku ratnih dejstava na liniji borbenih dejstava, tj. uslijed više sile koja nije propisana kao osnov odgovornosti za štetu, odnosno kad nije dokazano da su nekretnine, koje se nisu nalazile na liniji borbenih dejstava, stavljene pod upravu tužene , niti da je ona njima raspolagala.
41. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Prokolola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada apelanti kršenje navedenih prava vezuju za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno, i kada se predmetni postupak nije odnosio na pitanje prava na dom apelanata.
42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević