Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1649/16 (A.S.)

Odluka donesena 05. 07. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1649/16

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1694/16, rješavajući apelaciju A. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija A. S.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na suđenje u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 085419 15 Rev od 1.

decembra 2015. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici A. S. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici A. S. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija A. S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 085419 15 Rev od 1. decembra 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A. S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Dženana Smailbašić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 13. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 085419 15 Rev od 1. decembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i punomoćnika tuženih Bisere Lačević, Samire Lačević i Ibrahima Čečo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je marta 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 23. marta do 3. aprila 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je apelantica tužbu radi naknade za korištenje nekretnina podnijela 26. marta 2001. godine.

6. Općinski sud je 16. oktobra 2001. godine donio Presudu zbog propuštanja broj P-416/01, protiv koje su tadašnji tuženi podnijeli prijedlog za povrat u pređašnje stanje kojem je udovoljeno na ročištu održanom 12. marta 2002. godine, te je donesena presuda stavljena van snage i predmet vraćen na ponovno odlučivanje.

7. Nakon što je apelantica precizirala tužbeni zahtjev, a u periodu od 8. maja 2002. do 9. juna 2004. godine održano je više ročišta (pojedina ročišta su odložena), provedeno vještačenje po vještaku finansijske struke, te njegova dopuna, odnosno nakon provedenog postupka, što je, između ostalog, uključivalo uvid u ostavinski spis suda iza umrle Haluše Lačević, Općinski sud je 9. juna 2004. godine donio presudu, koja je rješenjem Kantonalnog suda od 26. novembra 2008. godine ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

8. Apelanticin punomoćnik je podneskom od 3. jula 2009. godine obavijestio Općinski sud da više ne zastupa apelanticu, nakon čega je novi advokat podneskom od 29. januara 2010. godine sudu dostavio preciziranu tužbu tražeći od novooznačenih tuženih isplatu i predaju u posjed.

9. Pripremno ročište koje je bilo zakazano za 3. februar 2010. godine je odloženo na zahtjev stranaka budući da su stranke dogovorile da će pokušati sporazumom riješiti spor, a na dostavljeni prijedlog sudske nagodbe od 14. maja 2010. godine punomoćnik tuženih se nije mogao izjasniti tražeći odgodu ročišta, čemu se apelanticin punomoćnik nije protivio. Na ročištu koje je održano 26. oktobra 2010. godine stranke su se izjasnile da do sporazuma nije moguće doći tako da je postupak nastavljen održavanjem ročišta i provođenjem dokaza, uključujući vještačenja po vještaku građevinske i geodetske struke, kao i dopune vještačenja i uviđaj na licu mjesta.

10. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je u periodu od 26. oktobra 2010. do 14. augusta 2014. godine održano više ročišta, da su pojedina ročišta odložena na traženja vještaka, ali i parničnih stranaka, odnosno zbog promjene uređujućeg sudije, što je bio razlog da se predmet vrati u fazu pripremnog ročišta, da su predmetni spis preuzimali vještaci radi vještačenja odnosno dopune vještačenja, da je u navedenom periodu apelanticin punomoćnik podneskom od 21. novembra 2012. godine ponovo precizirao tužbeni zahtjev, uz dostavljanje devet novih dokumenta, pa je tako uređena tužba ponovo dostavljena tuženim na odgovor.

11. Presudom broj 65 0 P 085419 01 P od 14. augusta 2014. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila isplatu naknade na ime korištenja nekretnina u Sarajevu - kuća i zemljište na k.č. 37, k.o. Mahala LXXX, te k.č. 33 i 61 iz iste k.o. (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), te predaju u suposjed ¼ predmetne nekretnine na k.č. 37, odnosno sjevernu stranu ostalih parcela između kuća parničnih stranaka (sve preciznije navedeno u izreci presude), a odluku o troškovima postupka sud je donio na osnovu odredbe člana 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

12. Općinski sud je na osnovu uviđaja na licu mjesta i vještaka geodetske struke utvrdio faktično stanje na predmetnim nekretninama koje se ne slaže sa stanjem u katastru, odnosno izvršena je njihova identifikacija, te je utvrđeno šta je sve izgrađeno na predmetnim nekretninama i kada, odnosno kome šta od parničnih stranaka pripada, odnosno utvrđeno je da su na nekim parcelama izgrađene nove stambene jedinice u obimu i površini koje nisu postojale u momentu nasljeđa iza smrti pravne prednice parničnih stranaka koja je umrla 1980. godine. Zatim je utvrđeno da tokom postupka nije bilo sporno da je na predmetnim nekretninama uspostavljeno suvlasništvo i to na osnovu nasljeđivanja na temelju koga su nasljednicima s dijelom ¼ proglašene kćerke, i to apelantica, zatim Fadila (čiji je sin Ibrahim trećetuženi u ovoj parnici), Fahrija (koja nije stranka u postupku) i Bisera (čiji je i sin Samir drugotuženi u ovoj parnici). Iz apelanticinog iskaza je proizašlo da nije pokretala postupak za diobu nekretnina, ali da su parnične stranke, bezuspješno, pokušale sporazumno riješiti diobu nekretnina, dok su tuženi u svojim iskazima naveli da je apelantica u dva navrata pokretala vanparnični postupak za diobu predmetnih nekretnina od kojih je naknadno odustala.

13. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je utvrdio da su postavljeni tužbeni zahtjevi neosnovani uz obrazloženje da apelantica, kao suvlasnica ima pravo da koristi predmetne nekretnine zajedno s ostalim suvlasnicima srazmjerno svom suvlasničkom dijelu, ali da svoj zahtjev za predaju u suposjed i posjed nije odredila, odnosno vještaku nije dala zadatak da tačno utvrdi u kojem obimu konkretne nekretnine tuženi drže u posjedu (s obzirom na nepodudarnost podataka u katastru s faktičkim stanjem na terenu) i zbog toga što tuženi ne mogu solidarno predati suvlasnički dio (1/4) zato što faktički koriste zasebne građevinske cjeline, te da zbog toga nema osnova za primjenu člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO). Prema ocjeni Općinskog suda, tuženi ne mogu biti solidarni dužnici u pogledu zahtijevane naknade za korištenje suvlasničkih dijelova jer apelantica tokom postupka nije dokazala visinu potraživanja pojedinačno za svakog od tuženih.

14. Na navedenu presudu apelanticin punomoćnik je uložio žalbu 28. novembra 2014. godine, a tuženi 15. septembra 2014. godine, nakon čega su žalbe dostavljene na odgovor parničnim strankama, a cijeli spis je dostavljen Kantonalnom sudu 5. marta 2015. godine.

15. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama parničnih stranaka, donio Presudu broj 65 0 P 085419 15 Gž od 16. aprila 2015. godine kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu u cijelosti potvrdio.

16. Apelantica je reviziju protiv drugostepene presude izjavila 9. juna 2015. godine, a cijeli spis je 10. septembra 2015. godine nakon odgovora na reviziju tuženih dostavljen Vrhovnom sudu.

17. Vrhovni sud je, odlučujući o apelanticinoj reviziji, donio Presudu broj 65 0 P 085419 15 Rev od 1. decembra 2015. godine kojom je reviziju odbio, kao i zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje revizije. U vezi s takvim stavom Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije bilo sporno da predmetne nekretnine nisu fizički podijeljene, da apelantica stoga ima pravo da ih koristi zajedno s ostalim suvlasnicima srazmjerno svom suvlasničkom dijelu budući da je pravo vlasništva na tim nekretninama podijeljeno prema idealnim dijelovima (1/4), što ne podrazumijeva podjelu po ovlaštenjima, već prema obimu u skladu s njihovim suvlasničkim dijelovima. Shodno tome, Vrhovni sud je naveo da apelantica prigovor pogrešne primjene materijalnog prava ne može zasnovati na činjeničnom stanju drugačijem od onog kojeg su utvrdili nižestepeni sudovi, posebno kada ističe da nije jasno kako su sudovi utvrdili da tuženi drže zasebne cjeline, da je apelantica suvlasnik i vlasnik na opredijeljenim nekretninama u tužbi i da njene nekretnine koriste tuženi koji su se obogatili za visinu troškova zakupa, odnosno da se radi o koristi koju su tuženi dužni da plate, pri čemu je također naglasila da su sudovi dali legalitet novoizgrađenim nelegalnim objektima za koje postoji odluka o rušenju. Vrhovni sud je nadalje pojasnio da s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev (da prvotužena apelantici preda u suposjed ¼, a drugotuženi i trećetuženi u posjed nekretnine, opisno sjevernu stranu parcele između kuća parničnih stranaka uklanjanjem pomoćnog objekta – garaža, izvedenu drvnu krovnu konstrukciju od drvenih greda na jednu vodu i pokrovom od crijepa, naslonjenu na kuću apelantice sa sjeverne strane, doksata i stambenog objekta) takva zaštita prava vlasništva se, i prema ocjeni tog suda, ne može s uspjehom ostvariti u parnici, već samo u upravnom postupku u kojem je i doneseno rješenje o uklanjanju bespravnih objekata. Stoga je, prema ocjeni Vrhovnog suda, neprihvatljiv revizioni prigovor da su sudovi, odbivši apelanticin zahtjev, dali legalitet bespravno izgrađenim objektima na predmetnim parcelama. U vezi s tim, Vrhovni sud je još dodao da je pravilan stav nižestepenih sudova da predmetni tužbeni zahtjev nije pravilno postavljan, te da je zbog toga neosnovan.

18. Vrhovni sud je, pošavši od apelanticinog zahtjeva kojim je tražila od tuženih da joj zajedno predaju predmetne nekretnine, a da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da svako od tuženih koristi po jednu građevinsku cjelinu, da se faktičko stanje na terenu ne podudara sa zemljišnoknjižnim i katastarskim zbog postojanja novoizgrađenih objekata za koje apelantica nije dokazala da ima pravo vlasništva, niti da su ti objekti postojali i bili izgrađeni u obimu i utvrđenoj površini u momentu stjecanja nasljeđa, u takvim okolnostima, i prema ocjeni tog suda, nije bilo mjesta za primjenu člana 43. ZVPO, zbog čega je tužbeni zahtjev za predaju u posjed i suposjed pravilno odbijen kao neosnovan. Uz to, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilnom primjenom člana

210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odbijen i zahtjev za isplatu iznosa od 46.185,14 KM jer se visina tražene naknade trebala utvrđivati vještačenjem u odnosu na svakog od tuženih pojedinačno, a ne solidarno, imajući u vidu utvrđenu činjenicu da su tuženi u posjedu posebnih građevinskih cjelina, zbog čega ne mogu biti solidarni dužnici u pogledu isplate potraživane naknade za korištenje suvlasničkih dijelova.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelantica smatra da je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno njeno pravo na pravilno suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica ukazuje i na kršenje prava na suđenje u razumnom roku jer je predmetni postupak trajao neopravdano dugo, pri čemu apelantica ni na koji način tome nije doprinijela. Apelantica kršenje prava na pristup sudu vidi u činjenici što su sudovi odbili njen tužbeni zahtjev kojim je tražila zaštitu svojih imovinskih prava, pa joj je na taj način uskraćena sudska zaštita, pri čemu korišteni pravni lijekovi nisu bili djelotvorni jer su i žalba i revizija odbijene. Apelantica se ne slaže sa stavovima redovnih sudova da su tužbeni zahtjevi neosnovani jer smatra da je tokom postupka uspjela da dokaže njihovu osnovanost. Apelantica traži da se izvrši uvid u nalaz i mišljenje vještaka, te uvid u ostale raspoložive dokumente iz kojih se može izvesti zaključak da su presude redovnih sudova proizvoljne i zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Smatra da se sporno pravno pitanje trebalo riješiti i primjenom Zakona o stvarnim pravima. Apelantica je zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku postavila zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 3.000,00 KM, te je predložila da se ukine presuda Vrhovnog suda i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je naveo d,a suprotno tvrdnjama apelacije, prilikom donošenja osporene presuda nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se u apelaciji neosnovano pozvala.

21. Kantonalni sud je naveo da taj sud u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju presude jer smatra da u postupku donošenja odluke nisu povrijeđena prava na koja se apelantica pozvala.

22. Općinski sud se u iscrpnom odgovoru, prije svega, osvrnuo na detalje u vezi s dužinom trajanja postupka (podaci iz odgovora su prezentirani u činjeničnom stanju ove odluke).

23. Tuženi su u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveli da je apelacija pisana laički, uz stalno ponavljanje da apelantica ima pravo na nekretnine i posjed na nekretninama, pri čemu je malo toga rečeno u čemu se sastoji kršenje prava na pravično suđenje. Prema ocjeni tuženih, redovni sudovi su detaljno analizirali činjenično stanje i sve presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama, a kada se tome doda činjenica da apelantica tužbene zahtjeve nije pravilno postavila u takvim okolnostima su se ispunili svi uvjeti da se predmetna apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

24. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Član 15.

Suvlasništvo postoji kada nepodijeljena stvar pripada dvjema ili više osoba, tako da je dio svake od njih određen srazmjerno cjelini (idealni dio).

Svaki suvlasnik ima pravo da stvar posjeduje i da se njom koristi srazmjerno svom udjelu, ne povrijeđujući prava ostalih suvlasnika.

Suvlasnik može raspolagati svojim dijelom bez suglasnosti ostalih suvlasnika.

U slučaju prodaje suvlasničkog dijela, ostali suvlasnici imaju pravo preče kupovine samo ako je to zakonom određeno.

Član 16.

Suvlasnici stvari imaju pravo da njom zajednički upravljaju, a mogu povjeriti upravljanje jednom ili nekolicini suvlasnika ili trećoj osobi.

Troškove korištenja, upravljanja i održavanja stvari i ostale terete koji se odnose na cijelu stvar, snose suvlasnici srazmjerno veličini svojih dijelova.

Član 18.

Suvlasnik ima pravo da zahtijeva diobu stvari i to pravo ne zastarijeva.

Ugovor kojim se suvlasnik trajno odriče prava na diobu stvari je ništav.

Član 19.

Suvlasnici sporazumno određuju način diobe stvari.

U slučaju kada suvlasnici ne mogu postići sporazum o načinu diobe stvari o tome će odlučiti sud, na zahtjev svakog od suvlasnika.

Član 43.

Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.

25. U Zakonu o stvarnim pravima F BiH („Službeni glasnik FBiH“ br. 66/13 i 100/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 372.

Započeti postupci Postupci o sticanju, zaštiti i prestanku prava vlasništva i drugih stvarnih prava započeti na osnovu propisa koji su bili na snazi od dana početka primjene ovoga zakona okončat će se po odredbama tih propisa.

Član 374.

Stupanje na snagu Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH", a počet će se primjenjivati šest mjeseci nakon njegovog stupanja na snagu.

26. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Član 2. stav (1) (1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 085419 15 Rev od 1. decembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticin punomoćnik je primio 16. februara 2016. godine, a apelacija je podnesena 13. aprila 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelantica pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

34. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem je apelantica tražila isplatu i vraćanje u posjed odnosno suposjed predmetnih nekretnina, tako da se radi se o apelanticinim građanskim pravima, pa shodno tome apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

A) U odnosu na osporene odluke

35. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava odluku Vrhovnog suda kojom je taj sud odbio apelanticinu reviziju podržavši u cijelosti stav nižestepenih sudova o neosnovanosti postavljenih tužbenih zahtjeva. Apelantica, u suštini, smatra da su presude donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, pri čemu tvrdi da joj je zbog odbijanja tužbenih zahtjeva povrijeđeno pravo na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje. Smatra da je sporna pravna pitanja trebalo riješiti i primjenom Zakona o stvarnim pravima.

36. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnostima na koje je apelantica ukazala.

38. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku, jasno i argumentirano podržao stav nižestepenih sudova o neosnovanosti apelanticinih tužbenih zahtjeva. Dakle, Ustavni sud iz obrazloženja odluka redovnih sudova ne uočava ništa što bi opravdalo apelacione prigovore o nezakonitosti postupanja redovnih sudova prilikom odlučenja. Uz to, Ustavni sud iz apelacionih prigovora zapaža da je apelantica nezadovoljna činjenicom da u predmetnom postupku nije ostvarila sudsku zaštitu koju je tražila, ali da ta činjenica, sama po sebi, ne pokreće pitanje kršenja njenih prava na koja se neosnovano pozvala. Stoga ni apelanticini prigovori koji se odnosi na kršenje prava na pristup sudu samo zbog činjenice što njenim zahtjevima nije udovoljeno ne mogu pokrenuti pitanje kršenje navedenog prava. Uz to, apelanticino pozivanje na primjenu Zakona o stvarnim pravima je neosnovano jer odredba člana 372. tog zakona jasno propisuje da se u okolnostima konkretnog slučaju trebao primijeniti zakon koji je važio do dana primjene tog zakona, a to je u konkretnom slučaju ZVPO, koji su redovni sudovi i primijenili. Ustavni sud isto tako primjećuje da apelantica u apelaciji ne prigovora da joj je tokom postupka bilo uskraćeno neko procesno pravo koje joj pruža ZPP, odnosno da joj je bilo onemogućeno da učestvuje u postupku ravnopravno s ostalim tuženim. Stoga, nezadovoljstvo odlučenjem redovnih sudova ne može pokrenuti pitanje kršenja prava na pravično suđenje budući da se apelacioni navodi, u suštini, zasnivaju na nezadovoljstvu i neslaganju sa stavovima redovnih sudova, pri čemu apelantica nije ponudila argumente kojim je uvjerila Ustavni sud u suprotan zaključak.

39. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

B) Pravo na suđenje u „razumnom roku“

40. Ustavni sud zapaža da apelantica predmetni postupak osporava i zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i s tog aspekta.

a)Relevantna načela

41. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

42. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, velik broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

43. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

44. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak apelantica pokrenula tužbom 26. marta 2001. godine, koji je okončan 1. decembra 2015. godine presudom Vrhovnog suda. Dakle, predmetni postupak je trajao 14 godina i devet mjeseci, pa je to period koji će Ustavni sud analizirati.

c) Analiza dužine trajanja postupka

45. U konkretnom slučaju radi se parničnom postupku u okviru koga je apelantica postavila više tužbenih zahtjeva koje je usmjerila prema tuženim, u okviru koga je proveden veliki broj dokaza, uključujući različita vještačenja, uviđaj na licu mjesta, pa s obzirom na to Ustavni sud smatra da se radilo o nešto složenijem predmetu.

46. Zatim, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak ukupno trajao gotovo 15 godina, što je zaista dug period, bez obzira na činjenicu da se radilo o nešto složenijem predmetu. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u odgovoru na apelaciju iznio detalje u vezi s hronologijom postupka iz koga je proizašlo da su redovni sudovi preduzimali procesne radnje, odnosno da nisu bili pasivni. Međutim, prema ocjeni Ustavnog suda, ključan problem je činjenica da je postupak u dva navrata vraćen na ponovno odlučivanje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud nakon podnošenja tužbe u kratkom roku donio presudu zbog propuštanja, koja je po prijedlogu tadašnjih tuženih ukinuta i predmet je vraćen na ponovni postupak, a slično se dogodilo i s presudom koju je Općinski sud donio u ponovnom postupku koju je Kantonalni sud, nakon duže od tri godine, rješenjem ukinuo i po drugi put predmet vratio na ponovno odlučivanje, nakon čega je ponovni postupak na tri sudske instance proveden i okončan u kratkom roku. Ustavni sud također zapaža da je i apelantica u više navrata uređivala tužbu, odnosno mijenjala tužena lica, dopunjavala tužbu novim dokazima, što se moglo odraziti na dužinu trajanja postupka, ali ipak ne ključno. Navedeno stoga što je sud taj koji upravlja i vodi postupak i shodno članu 10. ZPP dužan je da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Shodno svemu navedenom, imajući u vidu cjelokupnu dužinu predmetnog postupka i sve relevantne okolnosti koje su pratile predmetni postupak (odgađanje ročišta, promjena postupajućeg sudije, pokušaj sporazumnog rješavanja spora), Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava kriterije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud u odlučujućoj mjeri utjecali na ukupnu dužinu trajanja postupka.

47. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelanticinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

48. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, koja se, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, u smislu odredbe stava (2) tog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

49. Apelantica je zatražila da joj se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se načelima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, činjenicu da je postupak pred redovnim sudovima okončan, Ustavni sud smatra da apelantici na ime naknade nematerijalne štete treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

50. Navedeni iznos apelantici je dužna da isplati Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

51. Apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje ovog prava, u suštini, veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelanticinih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.

VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da je zbog dužine trajanja predmetnog postupka došlo do kršenja prava apelantice na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je postupka trajao skoro 15 godina, a ključni razlog što je postupak trajao tako dugo je ukidanje prvostepene odluke u dva navrata i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje, a odgovornost za to u pretežnom dijelu leži na Općinskom i Kantonalnom sudu, pri čemu je i apelantica jednim dijelom doprinijela dužini trajanja postupka, ali ne ključno.

53. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelanticinog prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u kontekstu osporenih odluka iz čijih obrazloženja ne proizlazi ništa što bi ukazalo na opravdanost apelacionih prigovora o kršenju navedenih prava.

54. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1649/16 (A.S.) | Sudska praksa | Aktio