Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2643/18 (N. G. i Ž. T.)

Odluka donesena 05. 07. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2643/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-2643/18, rješavajući apelacije Nebojše Glamočaka i Želimira Tojagića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Nebojša Glamočak protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 124888 16 Rev od 6. marta 2018. godine, Želimir Tojagić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 162030 16 Rev od 28. februara 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-2643/18

1. Nebojša Glamočak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Jovan Radić advokat iz Banjaluke, podnio je 7. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 124888 16 Rev od 6. marta 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je revizija tužitelja (Raiffeisen bank d.d. BiH, Glavna Filijala Banjaluka) i preinačena je drugostepena presuda tako što je odbijena žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda kojom su obavezani tuženi (R.R., B.K., apelant, D.R. i R.R. vl. SUR „Restoran Mljekara“) da tužitelju na ime duga solidarno isplate iznos od 22.370,58 KM, kao i da naknade tužitelju troškove postupka.

2. Iz stanja spisa proizilazi da je predmet spora u konkretnoj parnici zahtjev tužitelja da se obavežu tuženi da mu po osnovu Ugovora o dugoročnom nenamjenskom kreditu i Ugovora o jemstvu solidarno isplate dug u iznosu od 22.370,58 KM uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da su tužitelj i tuženi (R.R. i B.K.) 2. aprila 2007. godine zaključili ugovor o dugoročno nenamjenskom kreditu (za iznos od 30.000,00 KM), prema kojem su se tuženi (R.R. i B.K.) obavezali da tužitelju vrate novčani iznos kredita pod određenim uslovima. Dalje, utvrđeno je da su tužitelj i tuženi (apelant i D.R., te R.R. vl. SUR „Restoran Mljekara“) 4. aprila 2007. godine zaključili ugovor o supsidijarnom jemstvu odnosno ugovor o jemstvu, kojim su se obavezali da će ispuniti obavezu korisnika kredita ako to oni u naknadno datom roku na osnovu pismenog poziva banke ne ispune, te da je utvrđeno da tuženi na poziv banke nisu izvršili svoju obavezu. Vrhovni sud je naveo da obligaciono-pravni ugovor predstavlja saglasnost volja ugovornih strana o nastanku, mijenjanju ili prestanku obligacionog odnosa, te da je osnovno pravilo u ispunjenju ugovora dužnost učesnika da izvrše svoje obaveze iz ugovora i da odgovaraju za neispunjenje ugovora. U skladu sa ovim pravilom, povjerilac u obligaciono-pravnom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti obavezu savjesno i u svemu kako ona glasi, shodno odredbama člana 262. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima ( u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da je pravilna prvostepena presuda kojom su obavezani tuženi (između ostalih i apelant) da tužitelju solidarno isplate navedeni iznos. Naime, prema izvedenim dokazima u prvostepenom postupku proizilazi da je tužitelj pismenim podnescima od 2. i 20. juna 2011. godine pozvao tužene (R.R. i B.K.), kao korisnike kredita, ostavljajući im za to određen rok, da ispune svoje obaveze po osnovu navedenog ugovora o kreditu. Međutim, kako isti nisu ispunili svoje obaveze, a što nije ni sporno među parničnim strankama, tužitelj je stekao pravo da ispunjenje obaveze zahtijeva i od tuženih (apelanta, D.R. i R.R. vl. SUR „Restoran Mljekara“) kao supsidijarnih jemaca. Dakle, kod takvog stanja stvari bez uticaja je da li se tužitelj može naplatiti iz primanja korisnika kredita, odnosno njihove pokretne i nepokretne imovine, jer je obaveza jemaca, pa sam tim i apelanta kao supsidijarnog jemca, nastala onog momenta kada tuženi (R.R., B.K.) kao korisnici kredita nisu ispunili svoje obaveze ni nakon što ih je tužitelj pismeno pozvao da to urade u skladu sa odredbom člana 1004. ZOO, zaključio je na kraju Vrhovni sud.

AP-2912/18

3. Želimir Tojagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trna, kojeg zastupa Svetozar Davidović advokat iz Banjaluke, podnio je 21. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 162030 16 Rev od 28. februara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi (Fudbalski klub „Džaja“ iz Vrbanje) da mu na ime duga isplati iznos od 83.333,00 KM i da se utvrdi da mu tuženi još duguje iznose od 46.536,00 KM i 2.755,00 KM, dok je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka.

4. Vrhovni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da su apelant i Škola fudbala „Džaja“, čiji je vlasnik i direktor M.G., 1. augusta 1997. godine zaključili ugovor o ortakluku kojim su regulisali svoje sadašnje i buduće imovinsko - pravne odnose u pogledu Škole fudbala „Džaja“ koja je osnovana 1993. godine (dogovorili transformaciju i promjenu svojinskih odnosa u Školi fudbala „Džaja“ čiji je isključivi vlasnik do tada bio M.G., tako što su njih dvojica zasnovali ortačku zajednicu u kojoj će M.G. ima procenat od 80% svojine, apelant 20% svojine), dok je aneksom ugovora povećan procenat suvlasništva apelanta u ortačkoj zajednici. Dalje, utvrđeno je da je tuženi Fudbalski klub „Džaja“ osnovan 1998. godine, dok je pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Banjaluci od 20. marta 2009. godine obavezan FK „Borac“ Banjaluka da tuženom isplati određeni novčani iznos. Vrhovni sud je naveo da je pravilna i zakonita odluka nižestepenih sudova kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanta. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 17. stav

1. ZOO propisano da je obligaciono - pravni odnos po svojoj prirodi takav da jedna strana (povjerilac) može da zahtijeva od druge strane (dužnik) da izvrši svoju obavezu, koju je ovaj dužan da ispuni i odgovoran je za njeno ispunjenje. Također, odredbom člana 99. stav 1. ZOO je propisano da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, dok je prema odredbi člana 262. stav 1. istog zakona, povjerilac u obligacionom odnosu ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je obavezan ispuniti obavezu savjesno u svemu kako ona glasi. Vrhovni sud ističe da iz izvedenih dokaza, a naročito ugovora o ortakluku i njegovog aneksa, nesumnjivo proizilazi da apelant nije bio u ortačkoj zajednici sa tuženim (Fudbalski klub „Džaja“ iz Vrbanje) već sa M.G. odnosno sa njegovom Školom fudbala, te da su tuženi i istoimena Škola fudbala dva različita pravna subjekta. Također, iz izvedenih dokaza proizilazi da Škola fudbala nije registrovana kao posebno pravno lice već je organizovana u sastavu Privatnog trgovačkog preduzeća „Džaja 94“, koje je 1993. godine osnovao M.G., dok je tuženi (Fudbalski klub „Džaja“ iz Vrbanje) osnovan 1998. godine i nije pravni sljednik navedenog preduzeća. Kod takvog stanja stvari tuženi nema obaveze prema apelantu po osnovu ugovora o ortakluku koji je zaključen prije nego što je tuženi osnovan, pa su nižestepeni sudovi pravilno odbili kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da mu tuženi plati dio novčanih sredstava koje je naplatio po osnovu pravosnažne sudske presude. Pri tome nije bitno da li je apelant 2003. godine istupio iz ortačke zajednice ili nije (kako to navodi prvostepeni sud), budući da, kako je naprijed rečeno, ortačka zajednica nije zaključena između apelanta i tuženog već između apelanta i M.G. odnosno njegove Škole fudbala, zaključio je Vrhovni sud.

Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojemAP-2643/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U predmetu AP- 2643/18 apelant navodi da u predmetu spisa nema dokaza (povratnice, dostavnice i sl.) da je tužitelj opomenuo glavne dužnike i jemce na ispunjenje obaveze, te da je stoga Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio odredbe člana 1004. stav 1. ZOO (kojima je propisano da se od jemca može zahtijevati ispunjenje obaveze tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pismenom pozivu (supsidijarno jemstvo)). U predmetu AP-2912/18 apelant navodi da su redovni sudovi u svojim odlukama zauzeli tri različita pravna stava, te da su osporene odluke kao takve neodržive.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a, u obrazloženjima osporenih odluka, kao konačnih odluka u predmetnim postupcima, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2643/18 (N. G. i Ž. T.) | Sudska praksa | Aktio