Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1844/16 („Banka Srpske“ a.d. Banja Luka - u privremenoj upravi)
Odluka donesena 05. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1844/16
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1844/16, rješavajući apelaciju „Banke Srpske“ a.d. Banja Luka – u privremenoj upravi, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Banke Srpske“ a.d.
Banja Luka – u privremenoj upravi podnesena protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 114842 15 Pž od 22. februara 2016. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 114842 15 Ps od 2. novembra 2015.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Banka Srpske“ a.d. Banja Luka – u privremenoj upravi (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke podnijela je 25. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 114842 15 Pž od 22. februara 2016. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 114842 15 Ps od 2. novembra 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i „Brčko gas osiguranja“ d.d. Brčko (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 27. februara 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tužilac dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 1. do 6. marta 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Tužilac je 21. jula 2015. godine podnio tužbu protiv apelantkinje radi isplate duga.
6. Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 114842 15 Ps od 2. novembra 2015. godine utvrđeno je povlačenje tužbe u ovom predmetu, te je apelantkinja obavezana da tužiocu naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
7. Okružni privredni sud je u obrazloženju naveo da je tužilac podneskom od 24. jula 2015. godine obavijestio sud da povlači predmetnu tužbu u ovoj pravnoj stvari iz razloga što je apelantkinja platila dug 24. jula 2015. godine, te da potražuje troškove postupka u određenom novčanom iznosu koji se odnose na zastupanje tužioca, kao i na troškove takse na tužbu. Nadalje je Okružni privredni sud istakao da je dopisom od 30. jula 2015. godine obavijestio apelantkinju o povlačenju tužbe i pozvao je da se u roku od osam dana izjasni. Podneskom od 11. avgusta 2015. godine apelantkinja je obavijestila sud da je saglasna s povlačenjem tužbe, ali da se protivi tužiočevom zahtjevu za naknadu troškova postupka, jer je platila potraživanje 22. jula 2015. godine, a tužba joj je dostavljena na odgovor 28. jula 2015. godine, te kako je tužba povučena 24. jula 2015. godine, dakle prije nego je dostavljena na odgovor, apelantkinja smatra da nije u obavezi da snosi troškove postupka. Okružni privredni sud je zaključio da je apelantkinja u obavezi da snosi troškove postupka u smislu odredbe člana 390 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer je povlačenje tužbe uslijedilo nakon ispunjenja zahtjeva.
8. Apelantkinja je podnijela žalbu protiv prvostepenog rješenja u kojoj je navela da je povlačenje tužbe uslijedilo prije nego što joj je tužba dostavljena na odgovor, tako da parnica nije ni počela teći, zbog čega tužilac nema osnova za potraživanje troškova postupka. U prilog svojoj argumentaciji, apelantkinja se pozvala na Odluku Ustavnog suda broj AP 2217/09 od 6. decembra 2011. godine.
9. Rješenjem Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 114842 15 Pž od 22. februara 2016. godine odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje u dijelu odluke o troškovima postupka, a kao neosnovan odbijen je tužiočev zahtjev za naknadu troškova na ime sastavljanja odgovora na žalbu.
10. U obrazloženju je Viši privredni sud prvenstveno ukazao na sadržaj odredbi člana 53 stav 1, člana 59 i člana 60 stav 1 ZPP. U vezi s tim je istakao da je u konkretnom predmetu apelantkinja dug prema tužiocu platila nakon podnošenja tužbe, te da je bila u docnji u ispunjenju svoje obaveze. Stoga je apelantkinja dala povoda tužiocu da pokrene predmetnu parnicu, zbog čega je tužilac imao troškove zbog podnošenja tužbe. U tom smislu je Viši privredni sud ukazao na sadržaj odredbe člana 390 stav 1 ZPP, navodeći da tužilac u konkretnoj situaciji nije izgubio spor, nego je povukao tužbu nakon što je apelantkinja ispunila svoju obavezu, zbog čega je, u smislu citirane odredbe, u obavezi da naknadi troškove postupka tužiocu. U prilog navedenom, Viši privredni sud je istakao da je ovakav pravni stav zauzet i u Odluci Ustavnog suda broj AP 2217/09 od 13. marta 2013. godine.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
11. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama, u dijelu u kojem je obavezana na plaćanje troškova postupka tužiocu, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
12. Naime, apelantkinja ukazuje da je osporenim odlukama učinjena povreda odredaba čl. 8, 60, 386 i 390 ZPP i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Dalje ističe da je odlučivanje o predmetnoj apelaciji važno radi zauzimanja jedinstvenog stava pri primjeni materijalnog prava u ovakvim slučajevima. U vezi s tim navodi da je Ustavni sud u Odluci o dopustivosti broj AP 2217/09 od 6. decembra 2011. godine zauzeo suprotan, ispravan, stav o istoj pravnoj stvari nego što je izražen u osporenoj drugostepenoj odluci. Prema apelantkinjinom mišljenju, u konkretnom slučaju trebala se primijeniti odredba člana 60 ZPP, slijedom čega proizlazi da se ne može smatrati da je apelantkinja udovoljila predmetnom tužbenom zahtjevu, budući da joj nije ni dostavljena tužba. Slijedom navedenog, apelantkinja traži od Ustavnog suda da sam odluči o meritumu slučaja ili proglasi nevažećim osporenu drugostepenu odluku i vrati slučaj drugostepenom sudu na ponovni postupak.
b) Odgovori na apelaciju
13. Viši privredni sud je naveo da ostaje u cijelosti pri razlozima navedenim u osporenoj odluci tog suda, te da njome nisu na apelantkinjinu štetu povrijeđena prava na koja se pozvala, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
14. Okružni privredni sud je naveo da u toku postupka pred tim sudom nije počinjena nijedna povreda prava koja pripadaju strankama u postupku, te da je odluka tog suda donesena u skladu s odredbama ZPP.
15. Tužilac je naveo da je do pokretanja predmetnog postupka došlo uslijed apelantkinjinog nepostupanja u skladu s odredbama ugovora o oročenom depozitu, s obzirom na to da je njima predviđen otkazni rok od jednog dana. U vezi s tim, tužilac je naveo da je isplata uslijedila tek 22. jula 2015. godine, te da je jasno da je do podnošenja tužbe od 21. jula 2015. godine došlo uslijed apelantkinjinog nepostupanja u skladu s odredbama navedenog ugovora. Prema tužiočevoj ocjeni, apelantkinja svojim tumačenjem odredaba ZPP nastoji pomiješati trenutak otpočinjanja parničnog postupka i parnice, te na taj način opravdati svoje tvrdnje. Stoga je tužilac istakao da je jasno da je tužba podnesena prije ispunjenja apelantkinjine obaveze. Troškovi koje je tužilac imao sastoje se od takse i troškova za advokata za sastavljanje tužbe, a koji su prouzrokovani apelantkinjinim nepostupanjem po ugovornim odredbama. Slijedom navedenog, predloženo je da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana i potvrdi ispravnost osporenih odluka.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 53. stav 1.
(1) Parnični postupak se pokreće tužbom.
Član 59. stav 1.
(1) Tužilac može povući tužbu bez pristanka tuženog prije nego što tužba bude dostavljena tuženom. Tužba se može povući i poslije dostavljanja tuženom, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženi na to pristane. Ako se tuženi u roku od osam dana od dana obavještenja o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatraće se da je pristao na povlačenje.
Član 60. st. 1. i 2.
(1)Parnica počinje da teče dostavljanjem tužbe tuženom.
(2) U pogledu zahtjeva koji je stranka postavila u toku postupka, parnica počinje da teče od trenutka kad je o tom zahtjevu obaviještena protivna stranka.
Član 383.
(1) Parnične troškove sačinjavaju izdaci učinjeni u toku ili povodom postupka.
(2) Parnični troškovi obuhvataju i nagradu za rad advokata i drugih lica kojima zakon priznaje pravo na nagradu.
Član 389.
Ako nije bilo povoda za podnošenje tužbe, zbog toga što je tuženi već priznao svoju obavezu i bio je spreman ispuniti, ili zbog drugih razloga, tužilac će naknaditi tuženom parnične troškove.
Član 390. stav 1.
(1) Tužilac koji povuče tužbu dužan je da protivnoj stranci nadoknadi parnične troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo poslije ispunjenja zahtjeva od strane tuženog.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju, konačna odluka je Rješenje Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 114842 15 Pž od 22. februara 2016. godine. Zatim, konačna odluka je dostavljena apelantkinji 2. marta 2016. godine, a apelacija je podnesena 25. aprila 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama, u dijelu u kojem je obavezana na plaćanje troškova tužiocu, prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
24. Ustavni sud prvenstveno zapaža da su predmet osporavanja ovom apelacijom odluke redovnih sudova u dijelu kojim je odlučivano o troškovima parničnog postupka. Dakle, postupak se odnosi na predmet građanskopravne prirode, te je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.
25. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelantkinja osporava odluke redovnih sudova tvrdeći da su njima pogrešno primijenjene odredbe ZPP. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, stav 25 i dalje te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
27. Prije svega, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju apelantkinja u prilog svojim tvrdnjama (o proizvoljnosti redovnih sudova prilikom odlučivanja o troškovima postupka) pozvala na Odluku o dopustivosti broj AP 2217/09 od 6. decembra 2011. godine. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da je navedena odluka stavljena van snage u postupku njenog preispitivanja na osnovu Rješenja broj AP 2217/09 od 16. januara 2013. godine kojim je usvojen zahtjev za preispitivanje navedene odluke Ustavnog suda. Nakon toga je Ustavni sud u navedenom predmetu donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2217/09 od 13. marta 2013. godine u kojoj se u cijelosti pozvao na stavove i zaključke iz Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 2405/09 od 14. februara 2013. godine (dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
28. U citiranoj odluci broj AP 2405/09, na čije se obrazloženje, mutatis mutandis, Ustavni sud ovom prilikom poziva, Ustavni sud je razmatrao identično pravno i činjenično pitanje kao u predmetnoj apelaciji, uz napomenu da je u tom predmetu apelant bio tužilac kojem nisu priznati troškovi postupka nastali do povlačenja tužbe, dakle, pravnu situaciju kada je do povlačenja tužbe došlo nakon dužnikovog izmirenja duga, dužnika koji je i prije podnošenja tužbe bio u docnji. U tom predmetu je Ustavni sud utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, obrazlažući, između ostalog, „nesporna je činjenica da je tuženi svoju obavezu ispunio nakon što je apelant podnio tužbu protiv njega, koju ne spore ni tuženi ni redovni sudovi. Apelant je tužbu povukao odmah nakon što je tuženi svoju obavezu ispunio i uz podnesak o povlačenju tužbe zahtijevao i troškove postupka u smislu člana 390 stav 1 ZPP. Ako se ima u vidu prethodna analiza odredaba parničnog postupka, te, u vezi s tim, stav da se u konkretnom slučaju radi o posebnom slučaju dužnosti naknade parničnih troškova – povlačenju tužbe za šta je relevantna odredba člana 390 stav 1 ZPP, a ne odredba člana 60 ZPP koja govori o početku parnice, kao i predočena praksa Ustavnog suda iz koje proizlazi stav da je onaj koji dâ povoda za tužbu dužan protivnoj strani nadoknaditi troškove, prema mišljenju Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog predmeta za odluku o troškovima postupka nije relevantna navedena odredba o početku parnice (član 60 ZPP) na kojoj su redovni sudovi zasnovali svoje odluke o odbijanju apelantovog zahtjeva za naknadu troškova postupka, kao ni odredba člana 386 ZPP, koja reguliše naknadu troškova u slučaju kada stranka u cijelosti izgubi parnicu, odnosno djelomično ili neznatno uspije u parnici (o čemu se nepobitno ne radi u konkretnom slučaju), pri čemu su u cijelosti zanemarili odredbu člana 390 stav 1 ZPP koja explicite reguliše pitanje naknade troškova postupka u situaciji kad tužilac povuče tužbu. U protivnom, za obrazloženje odluke za koje bi se moglo smatrati da je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje redovni sudovi su morali jasno kazati kada bi se uopšte mogla primijeniti odredba člana 390 stav 1 ZPP, odnosno drugi dio te odredbe koji propisuje izuzetak od pravila da je tužilac koji povuče tužbu dužan protivnoj strani nadoknaditi troškove parničnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbe ZPP koje se odnose na naknadu parničnih troškova u situaciji kada je apelant kao tužilac, koji je s povodom podnio tužbu protiv tuženog kao dužnika, povukao tužbu odmah poslije ispunjenja obaveze tuženog kao dužnika koja je bila predmet tužbenog zahtjeva, čime je povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje, garantovano članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije“.
29. Dovodeći u vezu obrazloženje i zaključke iz citirane odluke broj AP 2405/09 (potvrđene takođe u Odluci broj AP 2217/09 od 13. marta 2013. godine) s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim opštim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda, Ustavni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, ne nalazi proizvoljnost u osporenim odlukama redovnih sudova koji su u okolnostima konkretnog predmeta obavezali apelantkinju da nadoknadi troškove parničnog postupka tužiocu, primjenom relevantne odredbe procesnog prava (član 390 stav 1 ZPP) u situaciji kada je tužilac povukao tužbu nakon što je apelantkinja, koja je bila u docnji prije podnošenja tužbe i time dala povoda za tužbu, izmirila svoj dug prema tužiocu prije nego je tužba dostavljena apelantkinji na odgovor. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, za razliku od sudova iz Odluke broj AP 2405/09, prepoznali ratio legis odredbe člana 390 stav 1 ZPP. Naime, prema mišljenju Ustavnog suda, ratio legis odredbe člana 390 ZPP jeste prvenstveno da se spriječi parničenje bez povoda, odnosno da onaj ko bez opravdanog razloga podnese tužbu pa je kasnije povuče sam snosi i sopstvene troškove i troškove postupka tužene strane. S druge strane, ista odredba ne dopušta da povjerilac, koji je bio prinuđen da podnese tužbu kako bi dužnik ispunio svoju obavezu, snosi posljedice dužnikove docnje u kojoj je on bio i time izazvao pokretanje parničnog postupka jer tuženi svoju obavezu nije ispunio prije podnošenja tužbe iako je već bio u docnji. U konkretnom slučaju je nesporno da je apelantkinja svoju obavezu ispunila nakon što je tužilac podnio tužbu protiv nje, koju ne spori ni apelantkinja, te da tužilac nije izgubio spor, već je tužbu povukao nakon što je apelantkinja kao tužena ispunila svoju obavezu. Konačno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i zaključuje da nema arbitrarnosti u primjeni materijalnog ni procesnog prava.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
31. U pogledu apelantkinjinih navoda da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da ona kršenje navedenog prava u suštini veže za navode o proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na pravo na pravično suđenje u vezi s primjenom prava. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su, takođe, neosnovani navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada obrazloženja osporenih odluka zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, a pri tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su Okružni privredni sud i Viši privredni sud primijenili pravo u osporenim odlukama o naknadi troškova parničnog postupka u situaciji kada je tužilac povukao tužbu prije nego je ona dostavljena na odgovor apelantkinji koja je u vrijeme podnošenja tužbe bila u docnji pa je nakon podnošenja tužbe izmirila obavezu koja je predmet tužbe, tj. kada su na konkretnu situaciju primijenili odredbu člana 390 stav 1 ZPP koja explicite reguliše situaciju u kojoj je tužilac koji povuče tužbu dužan da protivnoj stranci nadoknadi troškove parničnog postupka, osim ako je, kao u apelantkinjinom slučaju, povlačenje tužbe uslijedilo nakon što je apelantkinja kao tužena ispunila zahtjev.
33. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja kršenje tog prava veže za pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević