Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1138/16 (S. D.)

Odluka donesena 05. 07. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Dokaz
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • In dubio pro reo
  • Pretpostavka nevinosti
  • Krivični postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Ratni zločin
  • Pravo na odbranu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1138/16

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1138/16, rješavajući apelaciju Sakiba Dautovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Sakiba Dautovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 006240 15 Kž 7 od 15. oktobra 2015.

godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 K 006240 13 K 2 od 4. maja 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sakib Dautović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Tatjana Savić, advokat iz Bijeljine, podnio je 14. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 K 006240 15 Kž 7 od 15. oktobra 2015. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 K 006240 1 K 2 od 4. maja 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Svi pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Prije donošenja presuda koje su osporene apelacijom Kantonalni sud je donio presudu od 21. maja 2012. godine kojom je apelanta proglasio krivim za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 preuzetog Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Rješenjem Vrhovnog suda od 23. maja 2013. godine djelimično je uvažena apelantova žalba pa je presuda od 21. maja 2012. godine ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

6. Kantonalni sud je donio Presudu broj 01 0 K 006240 1 K 2 od 4. maja 2015. godine kojom je apelanta proglasio krivim što je u toku oružanog sukoba u Republici Bosni i Hercegovini između 5. korpusa Armije BiH i Vojske Autonomne pokrajine „Zapadna Bosna“ (u daljnjem tekstu: APZB), kao pripadnik interventne grupe za obezbjeđenje lica i objekata u sastavu Ministarstva odbrane i policije u toj vojsci, postupio suprotno odredbi člana 3 stav 1a) Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine tako što je (u tački 1 izreke presude) sa ostalim licima navedenog dana iz logora Drmeljevo u dispanzer Doma zdravlja Velika Kladuša priveo dvanaest zatočenika civila, nakon čega su sprovedeni u prostorije mrtvačnice Doma zdravlja. U toku noći većina ovih zatočenika pojedinačno je izvođena u hodnik i bila izložena teškom fizičkom zlostavljanju od pripadnika voda obezbjeđenja pomenutog objekta u kojem je učestvovao i apelant. Pri tome zatočenike su tukli nogama, šakama, drvenim letvama po svim dijelovima tijela i tom prilikom oštećeni su zadobili tjelesne povrede po cijelom tijelu, a zatočenik M.J. i prijelom podlaktice jedne ruke, da bi nakon toga bili vraćeni u prostorije mrtvačnice koja je bila bez vode, svjetlosti, svježeg vazduha, puna vlage, odnosno bez bilo kakvih uslova za boravak, uslijed čega su navedena lica trpjela teške tjelesne bolove u naredna tri dana, kada su vraćena u Drmeljevo; pod tačkom 2 izreke presude navedenog dana iz logora Drmeljevo odveo je dvanaest zatočenika civila na prisilni rad u rejon Stari grad, te kad su došli, naredio im je da krče teren od korova, ne dajući im da piju vodu, tukući ih nogama na kojima je imao vojničke čizme, šakama, kundakom puške, pa je usljed toga devet zatočenika zadobilo tjelesne povrede zbog kojih je trpjelo teške bolove (navedena lica), dok je zatočenik E.R., zbog ovakvog postupanja, a nakon što ga je apelant udario kundakom puške u predio glave, pao u stanje bez svijesti i istoga dana umro; dakle, kao pripadnik vojske APZB, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata u BiH, vršio je mučenja, nečovječna postupanja, te nanosio velike patnje i povrede tjelesnog integriteta i zdravlja zatočenim licima uslijed čega je kod jednog zatočenika nastupila smrt, čime je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 preuzetog KZSFRJ, pa ga je sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci.

7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo dokaze optužbe i odbrane koje je prihvatio, kao i da je odbio dokaz odbrane da se izvrši djelimična rekonstrukcija događaja na Starom gradu zbog toga što je sprovedenim dokazima na nesporan način utvrđeno da je E.R. nakon zadobijenog udarca pao, a činjenica da li je pao u provaliju ili ne je potpuno irelevantna za utvrđivanje smrti E.R. Osim toga, činjenica da je „pao u provaliju“ se izmijenjenom optužnicom nije ni stavljala na teret apelantu. Isto tako, Kantonalni sud je naveo da rekonstrukcija događaja ne bi dovela do drugačijeg činjeničnog stanja, jer iskazi svjedoka - oštećenih nisu različiti u pogledi apelantovih radnji u odnosu na apelantov iskaz.

8. Nadalje, Kantonalni sud je ustanovio da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je u vrijeme označeno u optužnici bilo proglašeno ratno stanje i da je postojao oružani sukob između Armije RBiH i pripadnika Narodne odbrane APZB, a što je utvrđeno na osnovu nematerijalnih dokaza i izjava svjedoka, tako da je djelo koje se apelantu stavlja na teret izvršeno za vrijeme rata u BiH i oružanog sukoba navedenih strana. Kantonalni sud je utvrdio svojstvo apelanta u inkriminisano vrijeme (pripadnik interventne grupe za obezbjeđenje ličnosti i objekata u sastavu Ministarstva odbrane i policije u vojsci APZB, u daljnjem tekstu: OBL), kao i svojstvo oštećenih koji su bili civili, nisu bili naoružani prilikom dovođenja u logor, dispanzer i na radnu obavezu, nisu direktno učestvovali u neprijateljstvima, odnosno nisu učestvovali u oružanoj borbi, čega je apelant bio svjestan. Pri tome je Kantonalni sud dao posebno obrazloženje za A.F. Nadalje, u odnosu na tačku 1 izreke presude Kantonalni sud je saslušao svjedoke - oštećene, pročitao izjavu H.Dž. i M.H. koji su u međuvremenu umrli, kao i naveo svjedoke koji su imali posredna saznanja o dovođenju civila iz logora u dispanzer. Dakle, sud je zaključio da je nesporno da je 12 civila odvedeno iz logora u dispanzer, odnosno u mrtvačnicu u dispanzeru, koja je bila bez uslova za boravak, a da su zatim pojedinačno izvođeni u hodnik i bili izloženi teškom fizičkom zlostavljanju kojom prilikom su zadobili teške tjelesne povrede po cijelom tijelu od pripadnika voda obezbjeđenja pomenutog objekta, a što ni apelantova odbrana nije sporila. Međutim, ono što je bilo sporno jeste apelantovo učešće u privođenju civila i njegovo učešće u fizičkom zlostavljanju, jer je on negirao učešće u bilo kojim radnjama koje su mu stavljene na teret. Kantonalni sud na strani 12 navodi izjave svjedoka - oštećenih, koji su navodili apelanta kao lice koje je učestvovalo u njihovom dovođenju u dispanzer, kako su ga poznavali ili kako su saznali njegovo ime. Nadalje, da je oštećeni učestvovao u fizičkom zlostavljanju oštećenih, Kantonalni sud je opet zaključio na osnovu iskaza svjedoka - oštećenih, ali i iskaza svjedoka koji su imali posredna saznanja o događaju a koje je sud prihvatio jer su na jasan i nedvosmislen način opisali činjenice o odvođenju iz Drmeljeva u dispanzer i proživljavanju fizičkog maltretiranja od apelanta, pri čemu je posebno vjerodostojnim smatrao iskaze A.F., H.Dž., M.M. i Š.H. o čemu je sud dao obrazloženje.

9. Kantonalni sud je ukazao da je apelantova odbrana pokušala vjerodostojnost iskaza navedenih svjedoka dovesti u pitanje unakrsnim ispitivanjem, navodeći da su ovi svjedoci u više predmeta u više navrata (Abdić, Đedović, Jušić) davali iskaze ne pominjući apelanta, te da su za apelanta saznali tek kada im je sudija u istrazi pročitao apelantovo ime. Međutim, Kantonalni sud je naveo da odbrana ovim nije dovela u pitanje iskaze ovih svjedoka, jer su svoje ranije iskaze dali u drugim predmetima protiv drugih optuženih, kazujući o činjenicama bitnim za te konkretne predmete, pri čemu je sud posebno naveo da je svjedok Dž.B. pojasnio razliku u iskazima navodeći „da je upitan o tome, on bi odgovorio“. Takođe, odbrana je ukazivala na činjenicu da A.F. nije prepoznao apelanta na fotografijama (ali to nije izvela kao dokaz, pa sud to nije mogao ocijeniti), a prepoznao ga je u sudnici. Takođe, odbrana je i na ostale načine pokušala da diskredituje ovog svjedoka, ali Kantonalni sud je odgovorio na navode odbrane ukazujući da odbrana nije dokazala motiv zbog kojeg bi lažno teretio apelanta osim što ga je pokušala navesti da kaže da mrzi „autonomaše“.

10. Kantonalni sud je naveo da je odbrana pokušala dovesti u pitanje iskaz svjedoka - oštećenog H.Dž. navodeći da je on nezakonit, jer svjedok nije upozoren prilikom davanja iskaza na dužnost da daje istinit iskaz s obzirom na to da iz zapisnika proizilazi da je ovo upozorenje dato bez prisustva svjedoka, odnosno da je svjedok pristupio po dovršetku ročišta, te je odmah saslušan, bez davanja ovog upozorenja. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je izvršio uvid u zapisnik u kojem je uneseno upozorenje, te je naveo da su sve stranice zapisnika potpisane uključujući i onu na kojoj se nalazi upozorenje, te činjenica da nije u zapisnik ponovo uneseno upozorenje ne znači da svjedok nije upozoren. Osim toga, Kantonalni sud navodi da je odbrana kroz prethodne prigovore imala mogućnost da istakne prigovor nezakonitosti ovog dokaza, što nije učinila. Takođe, činjenica da svjedoci nisu prepoznali apelanta na fotografiji koja datira iz tog vremena nije mogla dovesti u pitanje vjerodostojnost iskaza svjedoka, ukazujući da se radi o starijoj fotografiji koja prikazuje uniformisana lica na udaljenosti koja onemogućava uočavanje karakteristika na osnovu kojih bi se mogao utvrditi identitet lica. Kantonalni sud navodi i iskaz S.L., koji je djelimično potvrdio iskaze svjedoka - oštećenih, koji je bio pripadnik OBL, te koji je, takođe, opisao događaj, ali Kantonalni sud navodi da ovom svjedoku nije povjerovao u dijelu iskaza u kojem je naveo da nikoga nije zatekao u dispanzeru od pripadnika OBL, pa ni apelanta, jer su svjedoci - oštećeni naveli da je „tuča“ prestala kad je on došao, a svjedok Z.Š. je naveo da je upravo od S.L. saznao da je civile doveo apelant. Kantonalni sud je, takođe, naveo zašto nije mogao pokloniti vjeru iskazu svjedoka E.H., koji je pokušao dati alibi apelantu, pozivajući se na iskaz svjedoka odbrane S.L.

11. U odnosu na apelantove radnje opisane u tački 2 izreke presude, da su se upravo tako desile, Kantonalni sud je zaključio na osnovu iskaza svjedoka – oštećenih koje je naveo na stranicama od 17 do 19, kao i svjedoka koji su imali neposredna saznanja o ovom događaju, te je Kantonalni sud naveo zašto je prvenstveno poklonio vjeru iskazima svjedoka - oštećenih, ukazujući na određene nepodudarnosti u iskazima koje je ocijenio kao očekivane i normalne u zapažanjima lica sa različitim sposobnostima da upamte i imajući u vidu stres i traume koje su doživjeli o čemu je dao obrazloženje na stranama 19 i 20. Nadalje, u pogledu smrti i uzroka smrti R.E., Kantonalni sud je saslušao svjedoke, doktora i doktoricu koji su radili u Domu zdravlja i Hitnoj kada je doveden R.E., te je sud saslušao vještake koji su sačinili nalaz i mišljenje o ekshumaciji i obdukciji. Ukazujući na određene okolnosti uslijed kojih se vještaci nisu mogli izjasniti o zadobijenim povredama R.E., Kantonalni sud je naveo da uzrok smrti R.E. vještaci, prema pravilima struke, nisu mogli objektivno utvrditi. Ipak, imajući u vidu utvrđenje vještaka Z.C. (prilikom udarca u potiljak može doći do potresa mozga, a da ne nastane prijelom lobanje, te povišena spoljna temperatura kod čovjeka izaziva oštećenje zdravlja), Kantonalni sud je zaključio da je R.E. umro od posljedica ponašanja apelanta prema njemu toga dana.

12. Kantonalni sud je naveo i iskaz koji je apelant dao u svojstvu svjedoka, negirajući svoje učešće u navedenim događajima, te je Kantonalni sud naveo da vjerodostojnost apelantovog iskaza nije potkrijepljena niti jednim drugim dokazom, osim iskazom E.H., koji je sud već ranije ocijenio nepouzdanim i suprotnim sa ostalim sprovedenim dokazima. Takođe, u odnosu na materijalne dokaze odbrane, i to zapisnika o saslušanju svjedoka koji su svoj iskaz davali u drugim predmetima (protiv optuženog Fikreta Abdića, Zlatka Jušića i Ibrahima Đedovića), te u drugim sudovima (Republike Hrvatske i BiH), polazeći od odredbe člana 296 stav 1 ZKP, te odredbe člana 288 stav 1 ZKP, Kantonalni sud je naveo da ih nije mogao prihvatiti kao dokaze na osnovu kojih bi zasnovao svoju presudu. Što se tiče zapisnika iz istrage u ovom krivičnom postupku kojim je braniteljica optuženog ukazivala na razlike u iskazima, Kantonalni sud je naveo da ih je ocijenio i imao u vidu da se iskazi navedenih svjedoka ne mogu u potpunosti podudarati, što je u potpunosti normalno i prihvatljivo. Iskazi svjedoka su podudarni u svojim osnovnim elementima u pogledu suštine predmetnog krivičnog djela, te mala odstupanja ne mogu biti dovoljna da se cijeli iskaz /iskazi koje su navedeni svjedoci dali na glavnom pretresu, koje je sud prihvatio kao vjerodostojne i kojima je poklonio vjeru, ocijene kao nepouzdani. Kantonalni sud je naveo i zašto je neosnovan prigovor odbrane u vezi sa zakonitim sačinjavanjem zapisnika o izvršenoj ekshumaciji i obdukciji.

13. Nadalje, Kantonalni sud od strane 23 navodi šta je nečovječno postupanje, koje je radnje preduzeo apelant prema oštećenim, te da se radi o svjesno preduzetim radnjama kako bi se kao civili i protivnici APZB teško ponizili, prestrašili i fizički zlostavljali, zbog čega radnje za koje je apelant proglašen krivim imaju karakter nečovječnog postupanja prema civilima. Nadalje, imajući u vidu prigovor odbrane, Kantonalni sud je istakao da opisivanje tjelesnih povreda i njihova kvalifikacija ne predstavljaju obilježje predmetnog krivičnog djela, a navodi o zlostavljanju civila su međusobno potvrđeni saglasnim izjavama svjedoka - oštećenih. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je utvrđenim nečovječnim postupanjem apelant prekršio odredbu člana 3 Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata, te naveo sadržaj odredbe. Kantonalni sud je naveo da su apelantove radnje bile u vezi sa oružanim sukobom, jer su bile preduzete prema civilima zatočenim u logoru zato što se nisu saglasili sa idejom o formiranju i osnivanju APZB, niti su htjeli učestvovati u oružanim sukobima protiv Armije BiH. Kantonalni sud je utvrdio i svojstvo apelanta, te da je kršeći pravila međunarodnog humanitarnog prava nečovječno postupao i nanosio povrede životu i tjelesnom integritetu, mučio zatočene i odvodio civile na prisilni rad, te je svojim radnjama ostvario obilježje krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 preuzetog KZSFRJ, pa ga je sud proglasio krivim za počinjeno krivično djelo. Dalje, Kantonalni sud navodi da je apelant postupao sa direktnim umišljajem, svjestan da su oštećeni civili, da su u stalnoj neizvjesnosti u pogledu svoje bezbjednosti s obzirom na to da se nalaze u ratnim okolnostima, da je postupao u okolnostima koje su mu omogućavale dominaciju nad nemoćnim žrtvama, te da je bio siguran u ostvarenje djela i nastupanje posljedice zbog čega proizilazi pouzdan zaključak o htijenju da se izvrši djelo, pa su njegove radnje rezultat svijesti i volje.

14. Kantonalni sud je naveo zašto je prema utvrđenom činjeničnom stanju izvršio određenu činjeničnu modifikaciju optužnice, kao i da je izostavio u pogledu navođenja blanketne norme u dispozitivu optužnice član 4 st. 1 i 2 tačka a) Dopunskog protokola o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba u BiH ( Protokol broj II), jer u toku postupka nije utvrđivan karakter oružanog sukoba. Kantonalni sud je naveo i razloge za odluku o kazni.

15. Vrhovni sud je donio Presudu broj 01 0 K 006240 15 Kž 7 od 15. oktobra 2015. godine kojom je apelantovu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u odluci o kazni i presudio tako što je apelant proglašen krivim što je u svojstvu i na način opisan u tač. 1 i 2 izreke presude počinio određene radnje, odnosno da je kao pripadnik vojske APZB, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata u RBiH, nečovječno postupao prema zatočenim civilima uslijed čega je više civila zadobilo tjelesne povrede, a jedan zatočenik umro, čime je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 preuzetog KZSFRJ, pa ga je Vrhovni sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest godina.

16. Vrhovni sud je u obrazloženju presude najprije naveo da je odbrana ukazala da prvostepenom presudom nije na nesumnjiv način utvrđeno postojanje rata ili oružanog sukoba. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud navodi da su u prvostepenoj presudi dati razlozi na osnovu kojih je sud utvrdio postojanje oružanog sukoba između 5. korpusa Armije BiH i vojske APZB. Vrhovni sud je naveo da je iz obrazloženja pobijane presude sasvim jasno da je prvostepeni sud utvrdio da je do konkretnog oružanog sukoba došlo u vrijeme trajanja rata u RBiH, pa se, s tim u vezi, prvostepeni sud pozvao i na relevantne odluke Predsjedništva RBiH o proglašenju ratnog stanja i o ukidanju ratnog stanja iz kojih je sasvim jasno da je ratno stanje na cijelom području RBiH bilo proglašeno i da je trajalo u periodu od 20. juna 1992. godine do 22. decembra 1995. godine. Time je jasno i to da su se inkriminisani događaji odvijali za vrijeme rata u RBiH, te su u pobijanoj presudi dati i razlozi da je na području Velike Kladuše u tom periodu postojao i oružani sukob između jedinica 5. korpusa Armije RBiH i vojske APZB. Takođe, Vrhovni sud navodi da odbrana tokom cijelog prvostepenog krivičnog postupka nije osporavala dokaze optužbe u tom pravcu, a niti je izvodila bilo kakve dokaze kojima bi se opovrgla teza optužbe o postojanju oružanog sukoba, pa samim tim ni sadržina izvedenih dokaza, a niti zaključci prvostepenog suda utemeljeni na tim dokazima, a u vezi sa postojanjem konkretnog oružanog sukoba, nisu dovedeni u pitanje. Vrhovni sud je naveo da se žalba neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda od 23. maja 2013. godine, jer prvostepena presuda (koja je tim rješenjem ukinuta) uopšte nije sadržavala razloge o postojanju oružanog sukoba.

17. U vezi sa navodima žalbe da je prvostepena presuda kontradiktorna, da se ne zna za šta je apelant osuđen, odnosno da je presudom apelant osuđen za nečovječno postupanje koje nije propisano zajedničkim članom 3 Ženevskih konvencija, te ostale nedostatke pobijane presude u pogledu (ne)utvrđenja teških tjelesnih povreda, Vrhovni sud je navode ocijenio kao neosnovane. Vrhovni sud je našao da je pogrešan stav žalbe prema kojem je za osudu zbog nečovječnog postupanja potrebno primijeniti Dopunski protokol broj II. Vrhovni sud je naveo da upravo odredba zajedničkog člana 3 Ženevskih konvencija u svom stavu 1 nalaže da se prema svim licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, uključujući pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica koja nisu sposobna za borbu zbog bolesti, rana, lišavanja slobode ili bilo kojeg drugog razloga postupa čovječno. Dakle, navedena odredba upravo sadrži zabranu nečovječnog postupanja prema svim navedenim kategorijama lica s tim da se istom odredbom posebno zabranjuju određene radnje, među kojima se u tački a), između ostalog, zabranjuje i okrutno postupanje. Nadalje, Vrhovni sud ukazuje da iz definicije proizašle iz međunarodne prakse, koju navodi, ne može da prihvati stav žalbe da nečovječno postupanje nije obuhvaćeno zajedničkim članom 3 Ženevskih konvencija, takođe ukazujući i na odredbu člana 142 KZSFRJ koja inkriminiše nečovječno postupanje. Nadalje, Vrhovni sud nalazi da su tačni navodi žalbe da je prvostepena presuda imala suvišnih dijelova u pravnom opisu (koje je Vrhovni sud „ispustio“ u pravnom opisu djela), jer je jasno da se radi o nečovječnom postupanju prema zatočenim licima, kako je navedeno u tač. 1 i 2, ali to ne utiče na jasnoću izreke presude. Vrhovni sud je, takođe, naveo da se pojam teških povreda Ženevskih konvencija ne odnosi na težinu konkretne ozljede zaštićenog lica, nego na težinu učinjenih djela. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantove radnje iz tač. 1 i 2 imaju karakter nečovječnog postupanja. Dalje, na strani 7 Vrhovni sud daje odgovore na žalbene navode da prvostepena presuda ne sadrži valjano obrazloženje u pogledu veze oružanog sukoba i apelantovih radnji.

18. U odnosu na žalbene prigovore o nezakonitosti dokaza - saslušanje svjedoka H.Dž., koji, kako odbrana navodi, nije upozoren na dužnost davanja istinitog iskaza, Vrhovni sud je naveo da je u zapisnik uneseno uzpozorenje, koji je kasnije potpisao svjedok. Takođe, svjedok je saslušan u prisustvu tadašnjeg apelantovog advokata, koji nije imao primjedaba, te apelantova odbrana samo izražava sumnju da svjedok nije opomenut, što je Vrhovni sud pojasnio na strani 8 ukazujući i na mogućnost odbrane da pozove tadašnjeg apelantovog branioca, što odbrana nije uradila. Vrhovni sud je, pozivajući se na relevantne odredbe važećeg i prijašnjeg ZKP, ukazao da zaključak o nezakonitosti dokaza ne može zasnivati isključivo na činjenici da je prilikom njegovog pribavljanja eventualno neka odredba procesnog prava povrijeđena, što je pojasnio. Takođe, Vrhovni sud je ukazao i da je slično i sa zapisnikom o ekshumaciji R.E., za šta je dao obrazloženje na strani 9.

19. Vrhovni sud je ispitao i apelantove navode o povredi prava na odbranu. U odnosu na obavezu odbrane da obrazloži prijedloge, Vrhovni sud je uputio na činjenicu da su prijedlozi Tužilaštva već obrazloženi u samoj optužnici, dok odbrana to radi tek na pretresu, te se sud pozvao na odredbu čl. 254 i 278 ZKP. Takođe, Vrhovni sud je našao da pravo na odbranu nije povrijeđeno ni time što je prvostepeni sud odbio prijedlog za izvođenje djelimične rekonstrukcije, pozivajući se na čl. 15, 254 stav 2 i 278 ZKP, kao i član 6 stav 3d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Vrhovni sud je naveo da nije sporno to da je odbrana izvođenjem pomenutog dokaza imala cilj da dokazuje sopstvene tvrdnje, odnosno da opovrgava vjerodostojnost iskaza određenih svjedoka. Međutim, ukoliko je prvostepeni sud našao da vjerodostojnost iskaza svjedoka nije u toku postupka dovedena u pitanje, pa niti unakrsnim ispitivanjem odbrane (kada su opisivali i mjesto događaja, i pozicije na kojima su se nalazili, te udaljenost i vidljivost), odnosno da okolnosti zbog kojih se traži rekonstrukcija nisu od značaja za donošenje konačne odluke, te da sprovođenje rekonstrukcije ne bi dovelo do drugačijih činjeničnih utvrđenja, onda ne stoje žalbeni prigovori o povredi prava na odbranu usljed odbijanja suda da izvede pomenuti dokaz odbrane, zbog čega ih ovaj sud nije ni mogao uvažiti. Ovo tim više što su u pobijanoj presudi dati jasni i određeni razlozi u pogledu činjeničnih utvrđenja koja proizilaze iz iskaza svjedoka koji su svjedočili na okolnosti iz tačke 2 optužnice, odnosno u pogledu ocjene i analize tih dokaza na osnovu koje su oni prihvaćeni kao vjerodostojni o čemu se u nastavku presude izjasnio.

20. Nadalje, u odnosu na dio žalbe kojim se prigovara da je prvostepeni sud izvršio određene modifikacije činjeničnog opisa optužnice (uz navođenje konkretnih izmjena), a da u pobijanoj presudi nisu dati razlozi o tome, Vrhovni sud navodi da je u obrazloženju pobijane presude, na str. 25, pasus 4, dato jasno i sasvim dovoljno obrazloženje za sve izmjene koje su unesene u činjenični opis, pa slijedi da navedeni žalbeni prigovor nije tačan, a time je i neosnovan.

21. Nadalje, žalbom se ukazivalo da postoje formalni nedostaci u izreci presude, jer činjenični opis nije jasan i određen, zato što u njemu nisu navedeni stepen i težina povreda oštećenih, zatim, zato što nije jasno koje konkretne radnje je optuženi preduzeo prema kojim licima - u čemu se te radnje razlikuju u odnosu na radnje drugih lica, koje su konkretne povrede zadobili oštećeni, te kojim sredstvom i na koji način su te povrede nanesene, nije jasno da li je optuženi proglašen krivim za smrt R.E., jer to proizilazi iz činjeničnog opisa, ali ne iz pravne ocjene djela, pa ako je proglašen krivim za njegovu smrt, onda nije jasno koje radnje i koje povrede su uzrokovale smrt. Takođe, žalbom se ukazivalo da izreka presude ne sadrži opis psihičkog odnosa optuženog prema djelu (umišljaj), tako da je on osuđen a da nije dokazano da su mu bile poznate činjenice na osnovu kojih se njegovi postupci mogu smatrati krivičnim djelom, odnosno da je sposoban da shvati da je to ponašanje kažnjivo. Prema navodima žalbe, izreka presude je nejasna, jer iako se optuženom stavlja na teret direktno učinjenje djela, ne zna se koje su njegove radnje, koje je sredstvo izvršenja i koje su posljedice djela. Vrhovni sud je, nasuprot navodima žalbe, našao da je izreka pobijane presude dovoljno jasna i razumljiva, te da sadrži sasvim određena obavještenja za apelanta o činjeničnoj i pravnoj osnovi optužbe koja stoji protiv njega. Kada su u pitanju stepen i težina povreda kod oštećenih, Vrhovni sud navodi da se o tome izjasnio ranije, ukazujući da stepen i težina povreda nisu obilježja predmetnog krivičnog djela. Vrhovni sud navodi da ne stoje ni žalbeni navodi da se ne zna koje su radnje optuženog, koje je sredstvo izvršenja i koje su posljedice s obzirom na to da iz izreke jasno proizilazi da je (pod tačkom 1) apelant, zajedno sa drugim licima, učestvovao u teškom fizičkom zlostavljanju oštećenih tukući ih (što opisuje radnje) nogama, šakama, drvenim letvama (što opisuje sredstvo) po cijelom tijelu, usljed čega su oštećeni trpjeli teške tjelesne bolove (što opisuje posljedicu), te da je (pod tačkom 2) držao zatočenike u takvim uslovima u kojim im je zabranjeno da jedu i piju, da su obavljali teške fizičke poslove, da su ih tukli (opis radnji) nogama obuvenim u vojničke čizme, šakama, kundakom puške (opis sredstva), usljed čega su trpjeli teške bolove, a zatočenik E.R. pao je u stanje bez svijesti, te istog dana preminuo (opis posljedice). Vrhovni sud ukazuje da je iz navedenog sasvim jasno i to da se optuženom ne stavlja na teret da je izvršio ubistvo oštećenog E.R., nego da je prema njemu, kao i prema ostalim zatočenicima, nečovječno postupao, čija je posljedica da su ostali zatočenici trpjeli teške bolove, a E.R. je umro, pa slijedom toga je logično da ni pravna ocjena djela ne sadrži radnju ubistva. Ni sposobnost optuženog da shvati da je predmetno ponašanje kažnjivo za Vrhovni sud nije sporna, jer je on sasvim određeno obaviješten o činjeničnoj i pravnoj osnovi optužbi koje stoje protiv njega, dok njegova uračunljivost ničim nije dovedena u pitanje. Takođe, Vrhovni sud navodi da su neosnovani žalbeni prigovori kojima se postavlja zahtjev za takav činjenični opis kojim bi se izdiferencirala svaka pojedinačna radnja svakog od učesnika predmetnih događaja, a koje standarde ne zahtijeva ni domaća, a niti međunarodna sudska praksa i teorija, i to upravo zbog toga što je apsurdno očekivati da bi takvo što uopšte bilo moguće u okolnostima učinjenja ovakvih krivičnih djela.

22. U odnosu na pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog pobijanom presudom, Vrhovni sud je najprije razmotrio navode koji se odnose na svojstvo apelanta o čemu je dao obrazloženje. Nadalje, žalbom se pobijao i zaključak prvostepenog suda o tome da su svi optuženi imali svojstvo civila, pogotovo u odnosu na svjedoka A.F., koji je izjavio da je bio pripadnik 5. korpusa Armije RBiH. Vrhovni sud se u tom dijelu pozvao na pravila međunarodnog humanitarnog prava, te je naveo da je sud ocijenio iskaze svjedoka, uključujući iskaz svjedoka A.F., iz kojih jasno proizilazi da su oni u vrijeme učinjenja krivičnog djela bili potpuno van borbenog konteksta, jer su u prostorije Doma zdravlja Velika Kladuša dovedeni iz logora Drmeljevo u kojem su već bili zatvoreni izvjesno vrijeme, dakle, jasno je da se radi o licu koje u vrijeme izvršenja djela nije učestvovalo u bilo kakvom obliku borbe.

23. Nadalje, Vrhovni sud je razmotrio navode žalbe u vezi sa tačkom 1 izreke presude, te se najprije bavio pitanjem vjerodostojnosti iskaza svjedoka Dž.B., te je ukazao da je prvostepeni sud pogriješio kada je našao da je utvrđeno da je Dž.B. kritične večeri udaran, za šta je Vrhovni sud dao obrazloženje, zbog čega je iz tačke 1 izreke ispustio riječi „Dž.B.“, pozivajući se na apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku, te da je riječ o modifikaciji u njegovu korist, a što je imalo uticaj na odluku o kazni. Dalje, Vrhovni sud daje obrazloženje zašto nije prihvatio nastojanja odbrane da u cijelosti opovrgne iskaz Dž.B., što pojašnjava na strani 15, ukazujuću da je iskaz ovog svjedoka u mnogim dijelovima saglasan iskazu ostalih svjedoka. Dalje, Vrhovni sud je ispitao i prigovor žalbe u dijelu kojim se opovrgavaju iskazi datih svjedoka kroz druge dokumente (njihove ranije iskaze u drugim predmetima i slično), te je u tom dijelu, na strani 15,16 i 17, između ostalog, naveo kao razloge da dio iskaza koji su korišćeni nisu uvršteni kao dokaz, odnosno da dio dokaza koji jeste uvršten ne udovoljava minimumu vjerodostojnosti, zbog čega nisu mogli dovesti u pitanje iskaze koje su svjedoci dali na glavnom pretresu, kao i da dio izjava koje je odbrana uložila kao svoje dokaze ne mogu uopšte biti korišćeni kao dokazi, jer su dati van krivičnog postupka, pa je pravilno postupio prvostepeni sud kada te dokaze uopšte nije ocijenio. U odnosu na prigovore odbrane (imajući u vidu prethodno), Vrhovni sud je odgovorio na ona pitanja koja je mogao ocijeniti, pa je odgovorio na pitanje konzistentnosti i uvjerljivosti iskaza svjedoka u pogledu identifikacije apelanta i njegovog učešća u premlaćivanju, koje je odbrana detaljno analizirala, ali je Vrhovni sud naveo da su generalno dijelovi izvedeni iz konteksta cjelokupnog iskaza svjedoka, i/ili bez dovođenja u vezu sa drugim dokazima, a neki su i nekorektno interpretirani o čemu Vrhovni sud daje razloge na stranicama od 17 do 24.

24. Vrhovni sud nadalje navodi da se žalbom ukazuje da apelant nije imao ključ od prostorije u kojoj su boravili oštećeni, pa se postavlja pitanje zbog čega je apelant proglašen krivim i za boravak oštećenih u prostorijama mrtvačnice. Vrhovni sud navodi da iz izreke pobijane presude jasno proizilazi da se apelantu takvo što i ne stavlja na teret, nego isključivo radnja preciziranog dana koja se sastoji od odvođenja civila iz Drmeljeva i udaranja oštećenih zajedno sa drugim licima, pa je jedino u toj izreci navedeno da su posljedicom tog udaranja oštećeni trpjeli teške tjelesne bolove u narednim danima, a ne i da su u tom periodu bili pod kontrolom optuženog. I u ovom dijelu je odbrana osporavala dio obrazloženja pobijane presude, odnosno da je odbrana iskazima svjedoka iz drugih predmeta osporavala kredibilitet svjedoka, a da prvostepeni sud nije ni ocijenio te razlike u iskazima, niti su svjedoci mogli da objasne ključne razlike u svojim iskazima. U vezi sa tim, Vrhovni sud je zaključio da je pravilno zapažanje odbrane da će se iskazi svjedoka razlikovati u zavisnosti od toga kome se sudi, a što je sasvim normalno i logično s obzirom na to da je u drugim postupcima različit i predmet dokazivanja, te je fokus uvijek na onome što je predmet konkretne optužbe. Vrhovni sud je iznio stav o korišćenju takvih dokaza u ovom krivičnom postupku, te propuste odbrane s tim u vezi. Vrhovni sud je ukazao da je pravo odbrane da opovrgava kredibilitet svjedoka podložno određenim pravilima koja podrazumijevaju, između ostalog, i to da se svjedocima pruži prilika da pogledaju iskaz koji im se predočava, te da potvrde ili ne da li se na tim iskazima nalazi njihov potpis, sjećaju li se da su davali izjavu, te da se svaki put - u odnosu na bilo koji dio izjave koji se svjedoku predočava - dozvoli svjedoku da pruži objašnjenje, što sve u konkretnom slučaju nije dosljedno sprovedeno i iz zapisnika o saslušanju svjedoka se jasno vidi da nekim svjedocima nije uopšte pružena prilika da odgovore na postavljena pitanja. Različiti zapisnici predočavani jedan za drugim, i to samo tako što bi braniteljica izjavila da se radi o određenom iskazu, dakle, bez njegovog pravilnog identifikovanja, da se insistiralo na odgovoru svjedoka čak i kada bi izjavio da se iskaza uopšte ne sjeća, te niz drugih propusta same odbrane, usljed kojih kredibilitet svjedoka nije ni mogao biti doveden u pitanje. Vrhovni sud je potvrdio i stav prvostepenog suda kada je svoju odluku utemeljio na iskazima svjedoka koje su dali na glavnom pretresu, a ne na iskazima iz drugih predmeta, s tim da jeste ocijenio iskaze iz istrage u konkretnom predmetu o čemu je, kako navodi Vrhovni sud, dao prihvatljive i jasne razloge, pozivajući se i na relevantne procesne odredbe, te sasvim određeno naveo zbog čega pojedine razlike u iskazima svjedoka ne dovode u pitanje njihovu vjerodostojnost, zbog čega suprotni žalbeni prigovori nisu osnovani.

25. U odnosu na navod odbrane iz žalbe da prvostepeni sud nije poklonio vjeru svjedoku E.H. u dijelu u kojem je dao alibi optuženom (za radnje iz tačke 1 izreke presude), a da mu istovremeno vjeruje u vezi sa navodima u pogledu tačke 2, u dijelu iskaza u kojem je izjavio da mu je poznato kako je optuženi znao pucati pored zarobljenika kako bi ih zastrašio, Vrhovni sud nalazi da je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije poklonio vjeru pomenutom svjedoku u pogledu alibija za radnje iz tačke 1 izreke presude, te dalje navodi iskaz svjedoka nalazeći da je on neuvjerljiv i opovrgnut brojnim drugim iskazima svjedoka koji su potvrdili apelantovo učešće u dešavanjima inkriminisanog dana, dok u odnosu na drugi, prihvaćeni dio iskaza zaključuje da taj dio iskaza svjedoka nije od bilo kakvog odlučnog značaja.

26. Slijedeći dio žalbe braniteljice odnosi se na pobijanje činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda u odnosu na tačku 2 izreke pobijane presude. Vrhovni sud navodi da se i u ovom dijelu žalbe osporavaju konkretni iskazi svjedoka optužbe, na sličan način kako je to učinjeno i u odnosu na tačku 1 izreke pobijane presude, a što je Vrhovni sud razmotrio na strani 26 -31. Takođe, Vrhovni sud je na strani 28 našao da nisu osnovani žalbeni navodi kojima se prigovara iskazima svjedoka u pogledu identifikacije optuženog, jer je odbrana navodila da se prepoznavanjima u sudnici u sudskoj praksi ne pridaje nikakav značaj (jer svjedoci su imali da biraju između braniteljice i apelanta), te je odbrana ukazivala da je svjedok A.I., kao i da su određeni svjedoci i sam apelant ukazivali da su se i druga lica predstavljala kao apelant, pa i ta okolnost ukazuje da je prepoznavanje ,,problematično“.

27. Vrhovni sud je ukazao da je naveo razloge iz kojih je jasno da se u konkretnom slučaju ne radi isključivo o prepoznavanju u sudnici, nego o nizu drugih upečatljivih činjenica zbog kojih identifikacija apelanta nije dovedena u sumnju, kao i da su neki svjedoci odmah, a da nisu ni upitani, pokazali na apelanta kao lice koje ih je kritičnog dana zlostavljalo uz pojašnjenje da je sada nešto stariji. Konačno, u pogledu navedenog dijela iskaza svjedoka A.I., Vrhovni sud navodi da ga žalba netačno interpretira. Vrhovni sud daje odgovor i na navod žalbe da određeni svjedoci nisu prepoznali apelanta na fotografijama iz 1994. godine opet navodeći da fotografije nisu mogle dovesti u pitanje vjerodostojnost datih iskaza svjedoka, da se tom dokazu, na način kako je to urađeno, ne može pripisati bilo kakva dokazna vrijednost, da je jedan svjedok rekao da ne vidi bez naočara, a ipak su mu fotografije pokazane, a što je sve dodatni argumenat u prilog zaključku o dokaznoj vrijednosti prepoznavanja sprovođenog na taj način. Vrhovni sud je dao razloge i pojašnjenja i za ostale prigovore žalbe u vezi sa iskazima svjedoka.

28. Takođe, odbrana je ukazivala na nelogičan zaključak prvostepenog suda u pogledu smrti R.E., jer četiri ljekara nisu mogla da se izjasne o uzroku njegove smrti, te je ukazivala na iskaze dr S.D. i F.K. i iskaz dr Z.C. prema kojem se uzrok smrti ne može utvrditi, zbog čega prvostepeni sud nije mogao izvesti zaključak da je R.E. umro nasilnom smrću. Odbrana je navedeno dovela u vezu sa apelantovim radnjama, jer ako se ne zna uzrok smrti, ne može se znati šta je izazvalo smrtnu posljedicu. Međutim, Vrhovni sud je naveo da ni ovi žalbeni prigovori nisu doveli u pitanje pravilnost pobijane presude. Prije svega, Vrhovni sud je ukazao na zaključak prvostepenog suda da „uzrok smrti R.E. vještaci, prema pravilima struke, nisu mogli objektivno utvrditi“. Kod izvođenja daljnjih zaključaka prvostepeni sud je upravo imao u vidu mišljenje vještaka odbrane, dr Z.C., da prilikom udarca u potiljak može doći do potresa mozga, a da ne nastane prijelom lobanje, te da uslovi kojima je oštećeni bio izložen kritičnog dana (velika vrućina, nije imao vode, tjeran je da cijeli dan radi, da trči gore-dolje uz brdo, gleda u sunce) predstavljaju pospješujući faktor kod smrtnog ishoda. Takođe je prvostepeni sud imao u vidu i iskaze svjedoka koji opisuju sve te uslove, kao i to da je apelant upravo R.E. najviše maltretirao tokom cijelog dana, a naposljetku ga kundakom puške udario u zatiljak od čega je pao u stanje bez svijesti i više se nije probudio, pa je, i po ocjeni Vrhovnog suda, sasvim pravilan zaključak da je oštećeni te večeri i umro od posljedica apelantovih postupaka prema njemu, čime je uspostavljena i uzročno-posljedična veza između apelantovih radnji i posljedice koja je nastupila, pri čemu je pojasnio da odbukcija nije isključivi dokaz za izvođenje zaključka o smrti.

29. U odnosu na žalbene prigovore koji se odnose na kontaminaciju iskaza svjedoka - da se radi o koordinisanim iskazima svjedoka koji su dogovorili one dijelove koje su smatrali bitnim, da je Ć.K. u toku 1994. godine izdao knjigu pod nazivom „Drmeljevo-svjedok optužbe“ iz koje su svi svjedoci crpili svoja saznanja, te ukazuje i na postupanja sudija i tužioca, što sve predstavlja i povredu prava na odbranu, te da svjedoci nisu svjedočili na osnovu ličnih zapažanja, nego o tome što su čuli od drugih, ili što im je rečeno da kažu - Vrhovni sud je ocijenio ove žalbene prigovore kao neosnovane. Vrhovni sud navodi da, u suštini, iz ovakvih žalbenih prigovora proizilazi da su svi svjedoci optužbe lagali i da im je jedini cilj da terete apelanta, i to samo zbog toga što je bio pripadnik APZB, što nema logične podloge, jer se onda postavlja pitanje zašto bi svi svjedoci teretili baš apelanta. Nadalje, Vrhovni sud na strani 33 i 34 daje razloge o neosnovanosti svih navoda koje je u ovom dijelu odbrana istakla.

30. U odnosu na odluku o kazni, Vrhovni sud je, djelimično uvažavajući žalbu, osudio apelanta na šest godina zatvora.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

31. U apelaciji apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Apelant najprije ukazuje na povredu prava da bude obaviješten o optužbama protiv njega zbog nejasnoća u optužnici, te je isticao i formalne nedostatke prvostepene presude o čemu Vrhovni sud nije odlučio. Apelant navodi da su objekat i sredstvo bitni elementi činjeničnog osnova optužnice i kada nisu elementi zakonskog bića, odnosnog djela, a samim tim i izreke presude. U tom pravcu apelant ističe da se u presudi navodi da su oštećeni zadobili tjelesne povrede po cijelom tijelu, te dalje to problematizuje. Apelant ukazuje da nije jasno da li je kriv za smrt R.E., te da izreka presude ne sadrži psihički odnos apelanta prema djelu, dok se pitanje umišljaja razmatra u obrazloženju. Nadalje, apelant ukazuje da je potrebno da se radi o teškim kršenjima Ženevskih konvencija, dok je Vrhovni sud zaključio da stepen i težina povreda nisu obilježja krivičnog djela. Takođe, apelant ukazuje na nepostojanje uzročno-posljedične veze, zbog čega su presude nejasne. Nadalje, apelant navodi „nepostojanje opštih obilježja krivičnog djela ratni zločin i nedostatak obrazloženja presuda sa povredom pretpostavke nevinosti i principa in dubio pro reo“, te u tom dijelu ukazuje na odbijanje Vrhovnog suda apelantove žalbe u odnosu na nedostatak obrazloženja prvostepene presude u pogledu postojanja oružanog sukoba, rješenje od 23. maja 2013. godine i zaključak Vrhovnog suda da odbrana nije izvodila dokaze da opovrgne „teze optužbe o postojanju oružanog sukoba“, čime je povrijeđen i princip pretpostavke nevinosti. Apelant u odnosu na proizvoljnu primjenu materijalnog prava navodi da je okrutno postupanje propisano zajedničkim članom 3 Ženevskih konvencije, dok se za nečovječno postupanje primjenjuje Protokol broj II, te način na koji je apelant osuđen ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Takođe, obje presude, prema apelantovom mišljenju, propuštaju da daju obrazloženje nexusa oružanog sukoba i događaja koji se apelantu stavlja na teret, što je conditio sine qua non za postojanje krivičnog djela ratni zločin. Nadalje, apelant navodi da se presuda zasniva na nezakonito pribavljenom dokazu, iskazu svjedoka H.Dž. iz istrage, koji nije upozoren u skladu sa članom 226 stav 2 ranije važećeg ZKP , te da je teret dokazivanja i ovdje prebačen na odbranu, čime je povrijeđena pretpostavka nevinosti apelanta i principa in dubio pro reo. Povredu prava na odbranu apelant vidi u činjenici da je sud odbio prijedlog odbrane o djelimičnom izvođenju rekonstrukcije. Apelant ističe da u konkretnom predmetu odbrani nije bilo dovoljno samo da unakrsno ispita svjedoke, jer su sva pitanja bila usmjerena na kasniju provjeru iskaza svjedoka na samom terenu, na lokaciji na kojoj su svjedoci tvrdili da se sve desilo. Apelant ukazuje na predmet pred Sudom BiH, te navodi da je odbrana u konkretnom slučaju stavljena u nepovoljniji položaj, jer su prihvaćeni svi prijedlozi Tužilaštva za saslušanje svjedoka kojima je poklonjena vjera, dok je odbijen prijedlog za provjeru njihovih iskaza. Apelant navodi i da je „povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku i povrijeđen princip in dubio pro reo u vezi sa proizvoljnom ocjenom dokaza i proizvoljnim utvrđenjem činjeničnog stanja“. U ovom dijelu apelant ukazuje na pogrešnu ocjenu dokaza - status civila A.F., da je izvršena pogrešna ocjena iskaza svjedoka Dž.B. kojem se ne može pokloniti vjera, da je izvršena pogrešna ocjena materijalnih dokaza koje je predložila odbrana, koju Vrhovni sud (rješavajući samo o žalbi, dakle, kršeći odredbe ZKP) isključuje iako ih je prvostepeni sud prihvatio, da je pogrešno ocijenjen iskaz E.H,, kojeg je predložilo Tužilaštvo i koji je apelantu dao alibi. U odnosu na navedeno, što je apelant i obrazložio, apelant ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, odnosno povredu principa in dubio pro reo. Takođe, apelant u ovom dijelu navodi da je Vrhovni sud ocijenio kao nebitan dio presude da su oštećeni bili tri dana zatvoreni u mrtvačnici dispanzera od koje apelant nije imao ključ, a što nije tačno, jer je navedeno u presudi. Apelant ukazuje da su svjedoci u sudnici (između apelanta i braniteljice) pokazali na apelanta, dok ga nisu prepoznali na fotografijama, te da su u određenim iskazima neki jasno naveli da ga ne mogu prepoznati. Pozivajući se na međunarodnu pravnu praksu, apelant navodi da se na ovakvom prepoznavanju ne može zasnivati odluka. Dalje, apelant ukazuje na kontaminaciju sjećanja svjedoka, te osporava zaključak Vrhovnog suda u pogledu smrti R.E., što objašnjava ukazujući opet na povredu principa in dubio pro reo.

b) Odgovor na apelaciju

32. U opširnom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo razloge zašto smatra da je apelacija neosnovana, ukazujući da je osporenom presudom odgovoreno na sve apelantove navode.

33. Kantonalni sud je naveo da nema povrede na koju se apelant poziva i da ostaje kod obrazloženja datog u presudi, kao i Tužilaštvo koje je, takođe, dalo opširan odgovor, ali u konačnici zaključilo da je apelacija neosnovana i da se svodi na ponavljanje argumenata apelantove odbrane iz redovnog postupka.

V. Relevantni propisi

34. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu, koji se primjenjivao u relevantnom periodu u konkretnom postupku, glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branioce tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 278.

Pravo suda da se dozvoli pitanje ili dokaz (1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno, ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedozvoljeno ili nevažno za predmet.

(2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branilac želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban ili da je prilikom ispitivanja propušteno da se svjedok ispita na okolnosti na koje je ponovno predloženo njegovo ispitivanje, odbiće izvođenje takvog dokaza.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

35. U Krivičnom zakonu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) relevantne odredbe glase:

Član 142.

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

36. Ženevska konvencija o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od Visokih strana ugovornica, svaka od Strana u sukobu biće dužna da primjenjuje bar sljedeće odredbe:

1) Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumijevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu uslijed bolesti, rane*, lišenja slobode, ili iz kojeg bilo drugog uzroka, postupaće se u svakoj prilici, čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, vjeri ili ubjeđenju, polu, rođenju ili imovnom stanju, ili kome bilo drugom sličnom mjerilu.

U tom cilju, zabranjeni su i ubuduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mjestu, prema gore navedenim licima sljedeći postupci:

a) povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročito sve vrste ubistva, osakaćenja, svireposti i mučenja;

VI. Dopustivost

37. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

38. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. januara 2016. godine, a apelacija je podnesena 14. marta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

41. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konevencije. Pravo na pravično suđenje

42. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

43. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoka optužbe.

44. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

45. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje, koji su međusobno isprepleteni i koji se prožimaju u svakom navodu, svode se na tvrdnje da je sud proizvoljno ocijenio sprovedene dokaze, te u tom pravcu apelant ukazuje na proizvoljnu i pogrešnu ocjenu dokaza, nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, povredu prava na obavještenje o optužbama, povredu principa in dubio pro reo i pretpostavke nevinosti, kao i da je sud prihvatio nezakonite dokaze, te da nije dozvoljeno odbrani da izvede određene dokaze.

46. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

47. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

48. Najzad, Ustavni sud podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, princip jednakosti oružja zahtijeva da svakoj strani bude data razumna mogućnost da predstavi svoj slučaj pod uslovima koji je ne stavljaju u značajno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranu (vidi, Evropski sud, pored ostalih, G.B. protiv Francuske, aplikacija broj 44069/98, stav 58, ECHR 2001-X). Zadatak redovnih sudova je da ocijene dokaze, te njihovu relevantnost kada se na njih optuženi poziva (vidi, inter alia, Evropski sud, Barbera, Messegue i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, str. 31. stav 68). Najzad, u brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, već citirana Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

49. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama apelantovog slučaja, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporenih odluka nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagalo Tužilaštvo, tako i onih koje je predlagao apelant. Kantonalni sud, a zatim Vrhovni sud dali su detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvataju pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim sprovedenim dokazima. Pri tome Ustavni sud zapaža da nije izostala detaljna i iscrpna ocjena kontradiktornosti u iskazima svjedoka, kao i obrazloženje suda u pogledu ocjene iskaza svjedoka, odnosno određenih nedosljednosti ili nepodudarnosti, pogotovo od Vrhovnog suda, koji je odlučivao po apelantovoj žalbi ukazujući na navedeno. U tom dijelu Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud odgovorio na sva pitanja iz apelantove žalbe, a koja apelant ponovo ističe i u apelaciju, odnosno dao je razloge zbog kojih je zaključio da je A.Z. civil, kao i zašto ne može da prihvati materijalne dokaze odbrane koji su korišćeni u drugim predmetima, a kojim je odbrana pokušala ukazati na nevjerodostojnost iskaza svjedoka. Takođe, suprotno apelantovim navodima iz redovnog postupka, a što ponavlja i u apelaciji, redovni sudovi su dali jasno obrazloženje zašto nisu mogli pokloniti vjeru iskazu svjedoka E.H., koji je apelantu dao alibi (za tačku 1 izreke presude), ocjenjujući njegov iskaz neuvjerljivim i suprotnim ostalim sprovedenih dokazima, pogotovo iskazima svjedoka oštećenih o čemu je, takođe, dato jasno obrazloženje. Osim navedenog, Ustavni sud primjećuje da je u odnosu na veoma detaljnu analizu žalbenih navoda i analizu osporenih iskaza svjedoka Vrhovni sud odgovorio i pri tome konstatovao da je analiza iskaza svjedoka koju je uradila odbrana, zapravo, rezultat izvođenja sopstvenih zaključaka odbrane i interpretacije odbrane u odnosu na dokaze na koje se poziva, što je u nekoliko navrata ponovio. Ustavni sud primjećuje da u apelaciji apelant ne ukazuje na pogrešan ili netačan sadržaj iskaza svjedoka, već upravo opet daje sopstvene tvrdnje, odnosno ukazuje na zaključke u korist odbrane, suprotne od onih koje je dao sud. Takođe, redovni sudovi su dali jasne odgovore i u odnosu na prepoznavanje apelanta, način predočavanja fotografija i ostalo, što ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili bilo kakve povrede. Ustavni sud primjećuje da je redovni sud analizirao i navod odbrane koji govori o kontaminaciji sjećanja svjedoka, odnosno da su svjedoci na neki način upućeni na apelanta, te je jasno naveo zašto ne može da podrži takav navod odbrane, ističući da se postavlja pitanje zašto bi svi svjedoci željeli da inkriminišu baš apelanta.

50. Dakle, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim zaključak redovnih sudova, niti je taj zaključak doveden u sumnju navodima iz apelacije, da je apelant bio učesnik spornih događaja za koje je proglašen krivim. Slijedom ovakve ocjene sprovedenih dokaza, redovni sudovi su utvrdili odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza sprovedenih u postupku, pa se ne mogu prihvatiti kao osnovane apelantove tvrdnje o proizvoljnosti u odlučivanju, odnosno nedostatku obrazloženja za svaki dokaz koji je prihvaćen, ili nije prihvaćen.

51. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da su redovni sudovi razmotrili prigovor apelantove odbrane da je optužnica nerazumljiva, da se ne zna šta se apelantu stavlja na teret, za šta je osuđen, kao i da je u vezi sa navedenim pogrešno primijenjen materijalni propis, odnosno zajednički član 3 Ženevskih konvencija. U vezi sa ovim navodima su i apelantovi navodi o nepostajanju obilježja krivičnog djela ratni zločin, odnosno stav Vrhovnog suda kada je odbio žalbeni navod odbrane da u prvostepenoj presudi nije dokazano postojanje oružanog sukoba. Takođe, apelant je naveo nedostatak uzročno-posljedične veze. Zbog svega navedenog, apelant ukazuje da je prekršeno njegovo pravo da na jasan i precizan način bude obaviješten o optužbama potiv njega. Međutim, suprotno a apelantovimnavodim, Ustavni sud zapaža da je u prvostepenoj presudi dato jasno i detaljno obrazloženje na okolnost zbog čega su apelantove radnje opisane u izreci presude kvalifikovane kao krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Ustavni sud dalje zapaža da su ovi apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Vrhovnog suda, koji je zaključio da je sprovedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku. U vezi sa apelantovim tvrdnjama kojima je ukazivao na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Vrhovni sud je dao jasne i razumljive razloge, pozivajući se na član 142 preuzetog KZ, te dajući razloge za primjenu zajedničnog člana 3 Ženevskih konvencija, koji nalaže da se prema licima navedenim u ovom članu postupa čovječno. Vrhovni sud je naveo da je u prvostepenoj presudi navedeno da je apelant vršio mučenja, nanosio velike patnje i drugo, što jeste suvišno, ali jasno proizilazi da se radi o nečovječnom postupanju prema zatvorenim civilima na način opisan u presudi. Takođe, Vrhovni sud je dao jasno obrazloženje u vezi sa apelantovim preduzetim radnjama, „težinom“ povrede, u čemu se sastoji mens rea apelanta, posljedice apelantove radnje, te kako je oružani sukob uticao na kontrolu i dominaciju apelanta nad zatočenim civilima, odnosno sposobnost i odluku apelanta da počini radnje za koje je optužen. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi jasno naveli da je do oružanog sukoba došlo u vrijeme trajanja rata u Bosni i Hercegovini, pozivajući se na materijalne dokaze (Odluku Predsjedništva RBiH). Nadalje, prvostepeni sud je ukazao na proglas Fikreta Abdića iz 1993. godine, proglašenje tzv. APZB, čijim proglašenjem dolazi do narušavanja teritorijalnog integriteta i suvereniteta RBiH, te na oružani sukob između Armije RBiH i pripadnika Narodne odbrane APZB, o čemu su svjedočili svjedoci. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, odnosno da su ispunjeni svi potrebni elementi bića krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva za koji je apelant optužen o čemu je u osporenim presudama dato jasno i logično obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

52. U pogledu „nezakonitosti dokaza“, apelant ukazuje da je u žalbi naveo da se presuda zasniva na nezakonitom dokazu, iskazu svjedoka H.Dž., koji nije upozoren u skladu sa članom 226 stav 2 ranije važećeg ZKP, a Vrhovni sud je teret dokazivanja prebacio na odbranu. Kako je već prethodno navedeno, član 6 Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teiheira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza - na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bukov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. maj 2009. godine). Zatim, prema stanovištu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan takođe se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korišćenju (vidi, Evropski sud, Szilagui protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, već citiranu Bukov, stav 90, i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da, kada je dokaz veoma jak i kada nema rizika da je nepouzdan, analogno tome, potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi, Evropski sud, već citirane, Lee Davies, stav 42, i Bukov, stav 90).

53. Ustavni sud zapaža da je i prvostepeni sud, a zatim i Vrhovni sud razmotrio navod apelantove odbrane da iskaz svjedoka H.Dž., koji je pročitan, nezakonit, jer prilikom davanja iskaza svjedok nije bio upozoren na dužnost davanja istinitog iskaza. S tim u vezi, Kantonali sud je naveo da je apelantova odbrana osporavala zakonitost ovog dokaza, jer iz zapisnika proizilazi da je upozorenje dato bez prisustva svjedoka, jer je svjedok naknadno pristupio, pa je saslušan bez upozorenja. Vršeći uvid u zapisnik Kantonalni sud nalazi da je zapisnik na svakoj stranici potpisan, pa i na onoj sa upozorenjem, te činjenica da upozorenje nije ponovo uneseno ne znači i da svjedok nije upozoren. Vrhovni sud je još detaljnije naveo sadržaj zapisnika, te ukazao da je ročištu prisustvovao tadašnji branilac apelanta. Vrhovni sud je ukazao na činjenicu da je svjedok potpisao sve stranice zapisnika, ali i činjenicu da tadašnji apelantov branilac nije imao primjedaba na zapisnik. Stoga, pošto je odbrana izrazila sumnju u ovom pogledu, Vrhovni sud je ukazao da je imala mogućnost da svoju tezu dokazuje pozivanjem tadašnjeg adokata. Prema tome, Ustavni sud ne može da zaključi da li se radi o dokazu koji je zakonit ili nije, ali ono što je bitno za pravičnost suđenja jeste činjenica da apelant zaista nije iskoristio sve mogućnosti da eventualno pobije ovaj dokaz, odnosno da dokaže njegovu nezakonitost. Osim toga, čak i da se radi o nezakonitom dokazu (što Ustavni sud ne može utvrditi), ovo nikako nije jedini i isključivi dokaz na kojem se temelji presuda. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

54. U odnosu na odbijanje apelantovog prijedloga za izvođenje djelimične rekonstrukcije, kojim ukazuje da mu je „povrijeđeno pravo na odbranu“, Ustavni sud naglašava da član 6 Evropske konvencije ne garantuje pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni. Takođe, pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza pred krivičnim sudovima. Domaći sudovi treba da ocijene prijedloge koji su im izneseni, kao i značaj dokaza na koje se optuženi žele pozvati (vidi, inter alia, Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, tačka 68). Institucije Evropske konvencije usvojile su stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlašćenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili sprovedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obvezuju da se suđenje odvija pod jednakim uslovima i uz jednakost oružja. Član 6 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne sprovede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi, Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34).

55. U tom smislu Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud najprije naveo da je odbio prijedlog odbrane da se izvrši djelimična rekonstrukcija događaja na Starom gradu, jer je iz sprovedenih dokaza na nesporan način utvrdio da je R.E. nakon zadobijenog udarca pao, a činjenica da li je pao u provaliju ili ne je irelevantna za odlučenje. Osim toga, činjenica da je „pao u provaliju“ izmijenjenom optužnicom apelantu se nije stavljala na teret. Kantonalni sud je naveo da rekonstrukcija događaja ne bi dovela do utvrđivanja drugačijeg činjeničnog stanja, jer iskazi svjedoka nisu različiti u pogledu apelantovih radnji u odnosu na apelantov iskaz. Odlučujući o žalbi Vrhovni sud se referisao na čl. 15, 254 stav 2 i 287 ZKP, kao i na garancije iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije, te je naveo da je odbrana imala namjeru da izvođenjem ovog dokaza dokazuje sopstvene tvrdnje, odnosno da opovrgne vjerodostojnost iskaza saslušanih svjedoka. Ali, pošto vjerodostojnost iskaza svjedoka nije dovedena u pitanje ni unakrsnim ispitivanjem (kako su opisivali mjesto događaja, pozicije i drugo), odnosno ukoliko je prvostepeni sud našao da okolnosti zbog kojih se traži rekonstrukcija nije od značaja, te da njeno sprovođenje ne bi dovelo do drugačijih činjeničnih utvrđenja, onda ne stoje navodi odbrane da im je povrijeđeno pravo na odbranu uslijed odbijanja da se izvede ovaj dokaz. Stoga, imajući u vidu da su redovni sudovi prilikom odbijanja apelantovog dokaznog prijedloga naveli jasne i detaljne razloge zbog kojih je odlučeno da se ne sprovede djelimična rekonstrukcija događaja koju je apelant zahtijevao, Ustavni sud smatra da su time redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije, zbog čega su apelantovi navodi u ovom dijelu, takođe, neosnovani.

56. Ustavni sud primjećuje da je apelant ukazivao i na povredu prava in dubio pro reo, odnosno princip pretpostavke nevinosti. U vezi sa apelantovim navodima da su redovni sudovi povrijedili princip in dubio pro reo, Ustavni sud naglašava da je princip in dubio pro reo garantovan članom 6 stav 2 Evropske konvencije. Prema tom principu, svako se smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određeno lice izvršilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženom. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na princip in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih sprovedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U prethodnom dijelu ove odluke Ustavni sud je već zaključio da analiza sprovedenih dokaza ni u jednom segmentu nije izostala, tj. obrazloženje pobijanih presuda ne ostavlja razumnu sumnju u zaključak da je apelant na način opisan u izreci presude počinio predmetno krivično djelo. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi principa in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.

57. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

58. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove ocjene, te primjene procesnog i materijalnog prava, načina na koji je utvrđeno činjenično stanje, kao i razloga za odbijanja apelantovog prijedloga za izvođenje određenog dokaza, te je odluka o apelantovoj krivici u pogledu djela za koje je optužen rezultat postupka koji zadovoljava sve garancije pravičnosti.

59. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1138/16 (S. D.) | Sudska praksa | Aktio