Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1731/16 („Graf – Point“ d.o.o. Prijedor)
Odluka donesena 05. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Stečaj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1731/16
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1731/16, rješavajući apelaciju „Graf-Pointa“ d.o.o. Prijedor, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Graf-Pointa“ d.o.o.
Prijedor podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 008710 15 Rev 2 od 9. februara 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Graf-Point“ d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Rade Ćulibrk, advokat iz Banje Luke, podnio je 15. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 008710 15 rev 2 od 9. februara 2016. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Republike Srpske - Ministarstva finansija - Poreske uprave Banja Luka, kojeg zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 30. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 5. do 12. aprila 2018. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Odlučujući u pravnoj stvari tužitelja protiv apelanta radi pobijanja pravnih radnji, Okružni privredni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Presudu broj 57 0 Ps 008710 07 Ps od 31. decembra 2012. godine kojom je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je bez dejstva na stečajnu masu odluka kojom je izvršen otpis potraživanja od apelanta kao kupca, te da apelant određeni novčani iznos vrati (uplati) u stečajnu masu. U obrazloženju presude su, prije svega, navedene činjenične tvrdnje iz tužbe, i to da tužitelj od prvobitno označenog tuženog „Vila-co“ d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: stečajni dužnik), u odnosu na kog je u toku postupka tužba povučena, po osnovu različitih poreza potraživao iznos od 747.485,85 KM i da je poreska obaveza nastala po osnovu prodaje razne trgovačke robe apelantu koji svoj dug u ukupnom iznosu nije izmirio, već mu je taj iznos oprošten odlukom tadašnjeg direktora stečajnog dužnika.
6. Okružni sud je u obrazloženju presude ponovio predmet spora a zatim naveo sadržaj velikog broja dokaza koji su izvedeni na glavnoj raspravi čijom je ocjenom izveden zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. S tim u vezi je naveden sadržaj odredaba čl. 84, 86. i 89. Zakona o stečajnom postupku kojima je propisano koje se pravne radnje mogu pobijati prije otvaranja stečajnog postupka, pravna dejstva i ovlašćenja za poduzimanje tih radnji. U konkretnom slučaju je nesporno, kako je dalje navedeno u obrazloženju presude, da je rješenjem stečajnog suda od 20. septembra 2005. godine upućen stečajni upravnik stečajnog dužnika da u roku od 30 dana pokrene parnicu protiv osnivača i direktora apelanta radi pobijanja pravnih radnji u kojima je otuđena imovina stečajnog dužnika, da je stečajni upravnik na ročištu održanom 13. juna 2006. godine izjavio da neće podnositi tužbu radi pobijanja, da je tužitelj kao stečajni povjerilac podnio tužbu 5. februara 2007. godine a stečajni postupak nad stečajnim dužnikom otvoren je 13. jula 2005. godine. Iz navedenog je zaključeno da je tužba podnesena blagovremeno, da činjenica upućivanja stečajnog upravnika na pokretanje parnice protiv osnivača i direktora apelanta ne osporava pravo tužitelja na podnošenje tužbe protiv apelanta kao privrednog društva. Zatim je naveden sadržaj odredbe člana
344. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojem obaveza prestaje kad povjerilac izjavi dužniku da neće tražiti njeno ispunjenje i dužnik se s tim saglasi. U konkretnom slučaju, kako je dalje obrazloženo, nesporno je da je stečajni dužnik 31. augusta 2004. godine donio odluku da se, u skladu sa zakonskim propisima, izvrši otpis potraživanja od apelanta kao kupca (u stečaju) u iznosu od 398.173,13 KM, kao i da je navedena promjena proknjižena u računovodstvu. Takva radnja po svojoj prirodi predstavlja računovodstvenu radnju stečajnog dužnika i vrši se radi realnijeg prikazivanja stanja nekog preduzeća. Oprost duga, u smislu odredbe člana 344. ZOO, podrazumijeva postojanje sporazuma između povjerioca i dužnika o tome da tužitelj neće tražiti ispunjenje obaveze, a u konkretnom slučaju, kako je zaključeno, tužitelj nije dokazao postojanje oprosta duga kao pravne radnje kojom je umanjena imovina stečajnog dužnika. Tužitelj, na kome je obaveza dokazivanja, nije izvodio dokaze na okolnost da je stečajni dužnik preduzeo pravnu radnju oprosta duga, jer nije predlagao, niti izvodio dokaze o postojanju sporazuma između stečajnog dužnika i apelanta o oprostu duga, pa kod takvog stanja stvari, proizlazi da tužitelj nije dokazao da je ugovorni odnos između stečajnog dužnika i apelanta prestao, što bi, svakako, predstavljalo osnov za pobijanje. Tužitelj je, kako je dalje obrazloženo, jedino dokazao da je stečajni dužnik izvršio računovodstvenu radnju otpisa potraživanja, što se ne može poistovjetiti sa prestankom obligacije u slučaju oprosta duga. Kako tužitelj nije dokazao da je radnja koju je preduzeo apelant pravna radnja s pravnim učinkom na imovinu stečajnog dužnika, proizlazi, po ocjeni Okružnog suda, da nisu ispunjene osnovne pretpostavke pobijanja, propisane članom 84. Zakona o stečajnom postupku, zbog kojeg razloga je tužbeni zahtjev tužioca odbijen kao neosnovan.
7. Presudom Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 57 0 Ps 008710 15 Pž 2 od 25. augusta 2015. godine žalba tužitelja je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Ocjenjujući neosnovanost žalbenih razloga, Viši sud je u obrazloženju presude istakao da je tužitelj u toku prvostepenog postupka izveo dokaze koji se sastoje u pismenim ispravama na temelju kojih je, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredaba čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključeno da nije dokazao činjenice na koje se poziva i koje ponavlja u žalbi, i to u vezi s pogrešnom primjenom materijalnog prava. S tim u vezi je napomenuto da iz spisa i ožalbene presude proizlazi da tužitelj nije dokazao, niti je izveo dokaze o činjenicama da li je apelant preduzeo radnje kojima se remeti ravnomjerno namirenje povjerilaca, odnosno kojima se povjerioci stavljaju u povoljniji položaj, niti je dokazao tvrdnje da je sa stečajnim dužnikom bio povezan u vrijeme preduzimanja te radnje. Imajući to u vidu, Viši sud je ocijenio da je zaključak prvostepenog suda pravilan i da tužitelj nije dokazao u toku prvostepenog postupka ispunjenje uslova iz člana 344. stav 1. ZOO, dakle, činjenice o tome da je zaključen sporazum o otpuštanju duga između stečajnog dužnika i apelanta, što bi onda predstavljalo osnovu za utvrđivanje uslova o tome da li postoje razlozi za pobijanje pravnih radnji.
8. Vrhovni sud je, odlučujući o tužiteljevoj reviziji, donio Presudu broj 57 0 Ps 008710 15 Rev 2 od 9. februara 2016. godine kojom je revizija usvojena, presuda Višeg suda preinačena na način što je tužiteljeva žalba usvojena i drugostepena presuda preinačena tako što je utvrđeno da je odluka stečajnog dužnika („Vila-co“ d.o.o. Prijedor) od 31. augusta 2004. godine kojom je izvršen otpis potraživanja apelantu (kupcu) u iznosu od 398.173,13 KM bez dejstva na stečajnu masu, te je apelant obavezan da u stečajnu masu taj iznos vrati (uplati) uz zakonsku zateznu kamatu počev od otpisa potraživanja 31. augusta 2004. godine, pa do isplate. Vrhovni sud je ocijenio da nižestepene odluke nisu pravilne, te je u vezi sa takvim stavom istakao da se, u smislu odredbe člana 84. st. 1. i
3. Zakona o stečajnom postupku, mogu pobijati pravne radnje preduzete prije otvaranja stečajnog postupka kojima se remeti ravnomjerno namirenje povjerilaca (oštećenje povjerilaca), odnosno kojima se pojedini povjerioci stavljaju u povoljniji položaj (pogodovanje povjerilaca), da pogodovanje određenim povjeriocima podrazumijeva svako činjenje ili propuštanje stečajnog dužnika koje ima kao posljedicu oštećenje povjerilaca, odnosno pogodovanje nekim od povjerilaca. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo sadržaj odredbe člana 86. stav 2. Zakona o stečajnom postupku u kojoj je propisano da se pravnim radnjama bez naknade smatra odustajanje stečajnog dužnika od neke imovinske vrijednosti, a da za to nije primio odgovarajuću protivčinidbu kao naknadu. Imajući u vidu, kako je dalje navedeno, da je stečajni dužnik („Vila-co“ d.o.o.) donio i proknjižio odluku od 31. augusta 2004. godine kojom je izvršen otpis potraživanja prema apelantu u iznosu od 398.173,13 KM, navodeći kao razlog prikazivanje realnog stanja preduzeća, da stečajni dužnik nije ovako postupio samo u odnosu na apelanta već i u odnosu na veliki broj ostalih kupaca, i to neposredno prije otvaranja stečajnog postupka 31. jula 2005. godine, neprihvatljiv je zaključak nižestepenih sudova da se takvo postupanje stečajnog dužnika ne smatra pravnim radnjama u smislu odredaba člana 84. Zakona o stečajnom postupku. Ovo tim prije, kako je dalje obrazloženo, što bi svako drugačije tumačenje postupanja stečajnog dužnika u pogledu donošenja odluke od 31. augusta 2004. godine vodilo ka zloupotrebi, koja bi imala kao posljedicu oštećenje povjerilaca, u najširem smislu riječi, bez mogućnosti da oni ostvare sudsku zaštitu. Kod nespornih činjenica da je odlukom stečajnog dužnika otpisano potraživanje prema apelantu u ukupnom iznosu od 398.173,13 KM, kada je ta odluka i proknjižena, osnovanim se, po mišljenju Vrhovnog suda, pokazuje zahtjev tužioca, u smislu odredaba čl. 84, 86, 89. st. 1. i 4. Zakona o stečajnom postupku. Stoga je Vrhovni sud primjenom člana 250. stav 1. ZPP drugostepenu presudu preinačio i tužiteljev zahtjev usvojio.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, apelant smatra da je Vrhovni sud svoj stav zasnovao na paušalnom tumačenju odredbe člana 84. st. 1. i 3. Zakona o stečajnom postupku i da za takvo tumačenja nije dao dovoljne razloge zbog čega je u konkretnom slučaju materijalno pravo očigledno proizvoljno primijenjeno. Apelant ukazuje da su, za razliku od pogrešnog tumačenja Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi dali detaljna, jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da tužbeni zahtjev nije osnovan i da tužitelj u okolnostima konkretnog slučaja nije dokazao postojanje pravnog osnova za svoj tužbeni zahtjev, konkretno postojanje radnje oprosta duga. Predloženo je da se presuda Vrhovnog suda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
10. Vrhovni sud je ostao kod razloga iznesenih u svojoj presudi za koju smatra da je donesena u skladu sa Zakonom i Ustavom, te je stoga predloženo da se apelacija kao neosnovana odbije.
11. Tužitelj je u odgovoru naveo da su navodi iz apelacije neutemeljeni i da nisu ničim dokazani, te da je presuda Vrhovnog suda pravilna i zakonita, zbog čega je predloženo da se apelacija kao neosnovana odbije.
V. Relevantni propisi
12. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 250. stav (1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
13. Zakon o stečajnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 26/10, prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi:
Opšta odredba o pobijanju Član 84.
U skladu sa odredbama ovog zakona pobijati se mogu pravne radnje preduzete prije otvaranja stečajnog postupka kojima se remeti ravnomjerno namirenje povjerilaca (oštećenje povjerilaca), odnosno kojima se pojedini povjerioci stavljaju u povoljniji položaj (pogodovanje povjerilaca).
Pravna radnja se smatra preduzetom u trenutku u kome nastupaju njena pravna dejstva. Kod pravne radnje ograničene rokom ili uslovom ne uzima se u obzir nastupanje uslova ili roka.
Sa pravnom radnjom je izjednačeno propuštanje kao i mjere prinudnog izvršenja.
Pobijanje pravnih radnji bez naknade Član 86.
Pravna radnja stečajnog dužnika bez naknade ili uz neznatnu naknadu može se pobijati, osim ako je preduzeta pet godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka.
Smatra se da je pravna radnja bez naknade ili uz neznatnu naknadu kada je stečajni dužnik odustao od neke imovinske vrijednosti a da za to nije primio odgovarajuću protučinidbu kao naknadu.
Ako se radi o uobičajenom prigodnom poklonu neznatne vrijednosti, radnja se ne može pobijat.
Pokretanje postupka pobijanja Član 89.
(1)Ovlašćen na pobijanje pravnih radnji iz člana 84. ovog zakona je stečajni upravnik u ime stečajnog dužnika.
(2)Pravne radnje mogu pobijati i povjerioci, pod uslovom da stečajni upravnik na poziv povjerioca ne pokrene parnicu u roku od trideset dana od dana prijema poziva od povjerioca.
(3)Tužba za pobijanje pravnih radnji može se podnijeti u roku od dvije godine od otvaranja stečajnog postupka. Pravna radnja može se pobijati i isticanjem protivtužbe ili prigovora u parnici i u tom slučaju ne važi navedeni rok.
(4)Tužba iz stava 1. ovog člana podnosi se protiv lica prema kome je ili u čiju korist je pobojna radnja preduzeta.
(5)Ako se zahtjev za pobijanje pravne radnje prihvati, pobijana pravna radnja je bez učinka prema stečajnoj masi i protivna je strana dužna vratiti u stečajnu masu sve imovinske koristi stečene na osnovu pobijane radnje.
(6)Primalac činidbe bez naknade ili uz neznatnu naknadu mora vratiti ono što je primio samo ako je time obogaćen, osim ako je znao ili je morao znati da se takvom činidbom oštećuju povjerioci.
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 008710 15 Rev 2 od 9. februara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. februara 2016. godine a apelacija je podnesena 15. aprila 2016. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda smatrajući da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
21. U konkretnom slučaju apelant je u postupku usmjerenom na utvrđenje da je bez dejstva na stečajnu masu odluka o otpisu potraživanja od apelanta, iz kog je proizašla osporena presuda, imao status tuženog, te se, dakle, radi o postupku građanskopravne prirode. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
22. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer smatra da u konkretnom slučaju Vrhovni sud nije na pravilan način protumačio relevantne odredbe Zakona o stečajnom postupku.
23. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
25. U vezi s navodima apelacije, Ustavni sud zapaža da apelant problematizira primjenu materijalnog prava smatrajući da je Vrhovni sud, za razliku od Okružnog i Višeg suda, pogrešno protumačio relevantne odredbe Zakona o stečajnom postupku (čl. 84, 86. i 89), ne dajući pri tome valjane činjenične, niti pravne razloge za zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, razmatrajući revizione prigovore tužitelja, ocijenio da nižestepene presude nisu pravilne, prije svega, zbog toga što je odredbom člana 84. st. 1. i 3. Zakona o stečajnom postupku propisano da se, u smislu odredaba tog zakona, mogu pobijati pravne radnje preduzete prije otvaranja stečajnog postupka kojima se remeti ravnomjerno namirenje povjerilaca, odnosno kojima se pojedini povjerioci stavljaju u povoljniji položaj. S tim u vezi, Vrhovni sud je u obrazloženju odluke ponovio činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku, i to da je stečajni dužnik donio i proknjižio odluku kojom je izvršen otpis potraživanja prema apelantu u iznosu od 398.173,13 KM prije otvaranja stečajnog postupka, navodeći kao razlog realno prikazivanje stanja tog preduzeća, da je na takav način stečajni dužnik postupio ne samo prema apelantu već i u odnosu na veliki broj ostalih kupaca prije otvaranja stečajnog postupka i na taj način poduzeo radnje koje bi imale kao posljedicu oštećenje povjerilaca u najširem smislu, među kojima je i tužitelj. Stoga je proizašao zaključak o neprihvatljivosti stava iz nižestepenih presuda prema kojem tužbeni zahtjev nije osnovan. U tom smislu Vrhovni sud je ponovio nesporne činjenice iz kojih proizlazi da je stečajni dužnik otpisao potraživanje prema apelantu prije otvaranja stečajnog postupka i tu odluku proknjižio, čime je poduzeo radnju iz odredbe člana 84. Zakona o stečajnom postupku i narušio ravnomjerno namirenje povjerilaca, zbog čega je ocijenjeno da je zahtjev tužitelja da svoju zaštitu ostvari u sudskom postupku osnovan. Stoga je Vrhovni sud, nalazeći da su nižestepeni sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo, primjenom odredbe iz člana 250. stav 1. ZPP nižestepene presude preinačio i tužbeni zahtjev usvojio ocjenjujući da je u okolnostima konkretnog slučaja postojao osnov da apelant u stečajnu masu vrati određeni novčani iznos, odnosno da je odluka stečajnog dužnika bez dejstva na stečajnu masu.
26. Imajući u vidu sve navedeno, u smislu prethodno navedenih standarda i principa, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, odlučujući u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, naveo jasne i argumentirane razloge utemeljene na relevantnim odredbama Zakona o stečajnom postupku u vezi sa osnovanošću tužbenog zahtjeva tužitelja iz kojeg proizlazi apelantova obaveza za vraćanje određenog novčanog iznosa u stečajnu masu, primjenom relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i sadržaj odredaba Zakona o stečajnom postupku na kojem je Vrhovni sud utemeljio svoje odlučenje, da osporena odluka ne krši apelantova ustavna prava, nego upravo suprotno, sadrži jasan odgovor zbog čega je tužbeni zahtjev usvojen kao osnovan, te smatra da u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava.
27. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da dato obrazloženje u cijelosti zadovoljava zahtjev prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da su, stoga, navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje neosnovani.
VIII.Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP nižestepene presude preinačio ocjenjujući da je tužbeni zahtjev osnovan, pri čemu je naveo jasno, detaljno i argumentirano obrazloženje koje u okolnostima konkretnog slučaja ne ostavlja utisak arbitrarnosti.
29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik