Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1100/16 (A. M.)
Odluka donesena 17. 07. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Raskid ugovora
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-1100/16
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1100/16, rješavajući apelaciju Adema Mujčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Adema Mujčića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Zenici pod brojem Ps-94/97, a koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 102812 15 Rev od 21. januara 2016. godine.
Nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Ademu Mujčiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.350,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Ademu Mujčiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Adema Mujčića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 102812 15 Rev od 21. januara 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 102812 12 Gž od 30.
decembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 102812 09 P od 21. juna 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Adem Mujčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Drinka Lekić, advokat iz Tešnja, podnio je 14. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 102812 15 Rev od 21. januara 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 102812 12 Gž od 30. decembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 102812 09 P od 21. juna 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, kao i od Automehanike d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 9. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda u Zenici zatraženo je 13. juna 2018. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud te tužena dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 14. do 27. marta 2018. godine. Općinski sud u Zenici je odgovorio na apelaciju 19. juna 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelantov pravni prednik „Kamel osiguranje“ d.d. Tešanj je 24. oktobra 1997. godine Općinskom sudu u Zenici podnio tužbu protiv tužene radi naknade štete. Općinski sud u Zenici se Rješenjem broj Ps-94/97 od 23. februara 1999. godine proglasio nenadležnim i odredio da će nakon pravosnažnosti rješenja predmet biti ustupljen na daljnji postupak Kantonalnom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom sudu. Navedeno rješenje je postalo pravosnažno 30. septembra 1999. godine. Općinski sud u Zenici je predmet broj Ps-94/97 arhivirao 2007. godine.
6. Nakon više apelantovih urgencija predmet je 29. juna 2009. godine dostavljen na postupanje Općinskom sudu (u Sarajevu) kao stvarno i mjesno nadležnom sudu.
7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 102812 09 P od 21. juna 2012. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da apelantu na osnovu naknade štete isplati iznos od 52.649,66 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 16. aprila 1997. godine pa do isplate, kao i da nadoknadi troškove postupka, sve u roku od 30 dana. Navedenom presudom apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je apelant u tužbi naveo da je njegov prednik kao pravno lice likvidiran nakon okončanja postupka likvidacije pred Općinskim sudom u Zenici, da je postupak okončan donošenjem rješenja o zaključenju postupka likvidacije (od 31. maja 2005. godine) i objavom oglasa u „Službenim novinama FBiH“ broj 37/05, a da je za pravnog sljednika određen apelant.
9. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je predmet spora u konkretnoj parnici apelantov zahtjev za naknadu štete iz tri osnova, i to zbog nerazduženih izgubljenih polica osiguranja u iznosu od 8.045,50 KM, zatim iznos od 193,00 KM po osnovu realiziranih polica i iznos od 44.411,16 KM zbog jednostranog raskida ugovora, sve sa sporednim potraživanjem – zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Dalje je navedeno da je u toku postupka utvrđeno da su parnične stranke 16. aprila 1996. godine zaključile ugovor o poslovnoj saradnji – zastupanju kojim je apelant ovlastio tuženu kao ugovarača osiguranja da u njegovo ime i za njegov račun pribavlja ponude osiguranja motornih vozila, zaključuje ugovore – police osiguranja i naplaćuje premije od osiguranika za sve grupe i vrste osiguranja motornih vozila. Dalje je utvrđeno da je jednostranom izjavom volje tužene ugovor nakon kratkog trajanja (od oko 15 dana) raskinut. Utvrđeno je da je tužena dopisom iz maja 1998. godine pozvala apelanta na preuzimanje obrazaca neprodatih premija osiguranja, koje on nije preuzeo, a koje su kasnije izgubljene kao posljedica selidbe tužene u druge poslovne prostorije. Općinski sud je shodno čl. 7, 8, 102. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odbio apelantov zahtjev za isplatu štete, i to primjenom pravila o teretu dokazivanja, smatrajući da apelant nije pružio adekvatne dokaze na okolnosti osnova i visine tužbenog zahtjeva.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 102812 12 Gž od 30. decembra 2014. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud proveo postupak i donio presudu u skladu s odredbama člana 8. ZPP, te na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 102812 15 Rev od 21. januara 2016. godine apelantova revizija protiv navedene presude Kantonalnog suda je odbijena kao neosnovana.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelant revizijom osporava drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Suprotno tvrdnjama revizije, prema ocjeni Vrhovnog suda, osporena odluka je zakonita. Kada je u pitanju apelantov zahtjev za isplatu iznosa od 8.045,50 KM (zbog nerazduženih izgubljenih polica osiguranja), čija visina je utvrđena nalazom vještaka finansijske struke, Vrhovni sud je utvrdio da bi apelant svoje pravo na štetu ostvario samo u slučaju da je dokazao da je tužena realizirala odnosno distribuirala predate joj police osiguranja, a na koje okolnosti, prema shvatanju tog suda, apelant nije pružio adekvatne dokaze. Ocjenjujući priložena pismena tužene upućena apelantu i MUP-u, Vrhovni sud je zaključio da police nisu realizirane, te da stoga apelantu, u smislu odredbe člana 154. stav l. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), nije nastala šteta jer nema ni protivpravnosti, pa nema osnova za potraživanje njene isplate. U pogledu apelantovog zahtjeva za isplatu iznosa od 193,00 KM po osnovu realiziranih polica osiguranja, Vrhovni sud je smatrao da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili da je i taj dio zahtjeva neosnovan budući da su utvrdili da u ugovoru koji su zaključile parnične stranke nije navedeno da li se provizija računa od bruto ili neto premije osiguranja.
13. Kada je u pitanju naknada štete zbog raskida ugovora, Vrhovni sud je smatrao pogrešnim pravno shvatanje nižestepenih sudova da bi apelantu pripadalo pravo na naknadu štete i da bi on bio ovlašten podnijeti predmetnu tužbu samo u slučaju da su se stranke o tome u ugovoru izričito dogovorile. Prema shvatanju prvostepenog suda, kako je dalje navedeno, u predmetnom ugovoru „je izostalo izričito utvrđenje ugovornih obaveza i izričit sporazum o posljedicama odustajanja od daljnjeg rada...“, zbog čega prvostepeni sud smatra da apelantu ne pripada pravo na naknadu štete. Drugostepeni sud pak u obrazloženju svoje presude navodi da između apelanta i tužene spornim ugovorom „nije predviđeno niti ugovoreno pravo na zahtjev naknade štete i u kojim slučajevima, niti iznos, tako da ovaj dio zahtjeva ne može biti predmet obligacionog odnosa između tužitelja [apelanta] i tuženog...“.
14. U vezi s navedenim pravnim shvatanjima nižestepenih sudova, Vrhovni sud je dalje obrazložio da su raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete (član 132. stav 1. ZOO-a). To je, kako je navedeno, izričita zakonska norma i ona se ne može mijenjati ugovorom stranaka. Međutim, shodno odredbi člana 10. ZOO-a, strane u obligacionim odnosima su slobodne, u granicama prinudnih propisa javnog poretka i dobrih običaja, da svoje odnose urede po svojoj volji. Prema tome, ugovorne strane mogu posljedice raskida ugovora urediti drugačije nego što je uređeno zakonom. Dalje je istaknuto da u konkretnom slučaju stranke nisu uredile posljedice raskida ugovora posebnom odredbom, a apelant nije pružio neophodne dokaze na okolnosti iz kojih razloga je taj ugovor tužena raskinula. Naime, sama po sebi činjenica da je ugovor raskinut ne znači da je tužena u obavezi da apelantu naknadi štetu. Za to apelantovo pravo bilo je odlučno utvrditi da li je do raskida ugovora došlo isključivom krivicom tužene, odnosno da li je do štete došlo bez apelantove krivice. Princip tereta dokazivanja, između ostalog, podrazumijeva da je svaka strana dužna dokazati činjenice koje joj idu u prilog. Zbog toga je, suprotno apelantovom pogrešnom pravnom shvatanju, na njemu „ležao“ teret dokazivanja krivice tužene za raskid ugovora. Vrhovni sud je istakao da je apelant u toku postupka iznosio tvrdnju „da je Sarajevo osiguranje izvršilo pritisak na tuženu...“ pri čemu se za obrazloženje takve tvrdnje pozivao na svjedoke N. R. i S. B., svoje saradnike, koji se nisu izjašnjavali na navedene okolnosti, a na te okolnosti nije pružio nikakve druge dokaze. Osim toga, iz priložene pismene korespondencije stranaka slijedi da se apelant postavljajući zahtjev za vraćanje neiskorištenih polica (na kojim činjeničnim tvrdnjama je i zasnivao svoj zahtjev) prešutno saglasio s raskidom ugovora. Budući da u slučaju sporazumnog raskida ugovora apelantu ne pripada pravo na naknadu štete, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su apelantov zahtjev upravljen na naknadu štete odbili kao neosnovan.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku. U opširnim navodima apelacije apelant je iznio hronologiju predmetnog postupka. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da je sporni ugovor na kojem se zasniva tužba zaključen na period od jedne godine i pitanje njegovog postojanja i raskida kao i pitanje naknade štete trebalo je tumačiti sa stanovišta primjene ZOO-a, što je prvostepeni sud propustio učiniti. Nadalje ističe da su sudovi proizvoljno ocijenili dokaze koje je apelant predložio, kao i da mu je u vezi s tim povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku. Također, apelant smatra da je predmetni postupak koji je započeo još 1997. godine vođen van razumnog roka zbog čega mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku. Apelant zbog toga potražuje naknadu nematerijalne štete. Apelant ističe da je prvostepena presuda donesena nakon 15 godina od podnošenja tužbe, a da je cjelokupan postupak trajao 18 i po godina.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je istakao da pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji jer je presuda donesena u skladu s važećim propisima i na osnovu dokumentacije koja se nalazila u spisu.
17. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje pri svim razlozima datim u presudi tog suda, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je tom sudu spis dostavljen od Općinskog suda u Zenici 30. juna 2009. godine, a kojem je tužba bila podnesena 24. oktobra 1997. godine. Nadalje je navedeno da je uređujući sudija već 1. jula 2009. godine rješenjem pozvao apelantovog punomoćnika na uređenje tužbe, a da je 4. septembra 2009. godine uputio tužbu na odgovor. Nakon dostavljenog odgovora, 9. oktobra 2009. godine zakazao je pripremno ročište. Dalje je navedeno da je održano više rasprava, provedeno je vještačenje finansijske struke, te dopuna nalaza, zatim saslušanje vještaka, svjedoka iz Zenice, Tešnja i Sarajeva. Ocjenjujući činjenice da su ročišta odgađana na zahtjev stranaka, te da je presuda donesena nakon zaključene glavne rasprave u roku kraćem od 30 dana, a i spis povodom žalbe dostavljen blagovremeno Kantonalnom sudu, smatrajući da je u vrijeme kada je uređujući sudija zaprimio predmetni spis prema podacima CMS sistema, on bio zadužen sa 386 otvorenih predmeta, sud smatra da u pogledu dužine trajanja postupka pred tim sudom nisu počinjene povrede na koje se apelant poziva u apelaciji. U pogledu ostalih navoda iz apelacije, taj sud smatra da nije počinio povrede procesnih prava, povredu principa ravnopravnosti stranaka, proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljnu diskriminirajuću primjenu zakona. Postupak koji je proveden u tom sudu proveden je prema odredbama ZPP, te odgovarajućim zakonima koji se primjenjuju na konkretnu pravnu stvar. Zatim, sud je odredio da vještačenje provede vještak iz Tešnja, što je bio apelantov prijedlog, saslušavao je svjedoke koje je apelant predložio, a koji su pristupali iz Zenice, Tešnja i dr., što je sve doprinosilo trajanju postupka. Odluka je donesena poštujući ravnopravnost stranaka, na osnovu dokaza koje su predložile i provele parnične stranke, a ne sud u smislu odredaba ZPP, koje su propisale da je teret dokazivanja činjenica na strankama, a ne na sudu. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Općinski sud u Zenici je u svom odgovoru naveo da se taj sud Rješenjem broj Ps-94/97 od 23. februara 1999. godine proglasio mjesno nenadležnim. Navedeno rješenje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda u Zenici od 9. marta 1999. godine. Dalje je navedeno da je predmet arhiviran 2007. godine, a da je 29. juna 2009. godine dostavljen Općinskom sudu. Također, istaknuto je da nemaju bliže podatke o tome šta se radilo sa spisom od 1999. do 2007. godine. U slučaju da je spis samo stajao u sudu, prema mišljenju tog suda, takav postupak nije proveden u razumnom roku. V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 10.
(1) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 102.
(1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, kao i da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.
(2) Stranke mogu u toku glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
21. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Dejstvo raskida Član 132. stav 1.
(1) Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.
Osnovi odgovornosti Član 154. stav 1.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 102812 15 Rev od 21. januara 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 18. februara 2016. godine, a apelacija je podnesena 14. marta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
29. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku radi naknade štete, dakle, radi se o apelantovim građanskim pravima, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
A)U odnosu na osporene odluke
30. Apelant smatra da je osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo, te da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku u pogledu ocjene dokaza.
31. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
33. Nadalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).
34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odlučujući na tri sudske instance dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant osim ponavljanja žalbenih i revizionih navoda koje je Vrhovni sud u konačnici ispitao i u osporenoj odluci dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno obrazložili svoje odluke zašto su u konačnom odbili apelantov zahtjev za naknadu štete kao neosnovan i da su se pri tom pozvali na relevantne odredbe ZPP i ZOO-a, a Ustavni sud takva obrazloženja ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, smatra da je u osporenoj presudi prvostepenog suda detaljno i precizno prikazan proces izvođenja dokaza u postupku koji je vođen protiv apelanta, dovođenje izvedenih dokaza u međusobnu vezu i da u tom smislu niti jedna činjenica bitna za odlučivanje u konkretnom slučaju nije ostala nerazjašnjena niti je apelant na bilo koji način doveo u pitanje utvrđenje redovnih sudova. Pri tome, Ustavni sud smatra da procjena dokaza u okviru redovnih sudova ne djeluje proizvoljno. U pogledu obaveze redovnih sudova da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju odluka naveli jasne i razumljive razloge za svoj zaključak da je, suprotno apelantovom pravnom shvatanju, na njemu bio teret dokazivanja krivice tužene za raskid predmetnog ugovora o poslovnoj saradnji, te da se data obrazloženja ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. U odnosu na apelantove navode o kršenju principa ravnopravnosti strana, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva uspostavljanje pravične ravnoteže među stranama u postupku, tj. da postoji ravnopravnost strana u postupku. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda, princip ravnopravnosti strana znači da stranama u postupku mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Dombo Beheer B. V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274). Međutim, u konkretnom slučaju apelant kršenje navedenog principa obrazlaže u kontekstu ocjene dokaza, što je Ustavni sud već ispitao, te budući da apelant nije ponudio bilo kakve druge argumente u tom pogledu, a budući da u obrazloženjima osporenih odluka ništa ne ukazuje na eventualno kršenje principa „jednakosti oružja“, Ustavni sud smatra da ovakvim apelantovim navodima nije dovedeno u pitanje poštovanje principa ravnopravnosti strana iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
B) Pravo na suđenje u „razumnom roku“
37. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava i zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti s tog aspekta.
a)Relevantni principi
38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
39. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
40. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 22. oktobra 1997. godine kada je apelantov pravni prednik podnio tužbu Općinskom sudu u Zenici, a da je okončan presudom Vrhovnog suda od 21. januara 2016. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao 18 godina i tri mjeseca i to je period koji će Ustavni sud ispitati.
c) Analiza dužine trajanja postupka
41. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku radi naknade štete, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenom predmetu.
42. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak ukupno trajao 18 godina i tri mjeseca, što je a priori van razumnog roka, te bi se njegova dužina mogla opravdati samo pod iznimnim okolnostima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantov prednik tužbu podnio nenadležnom sudu, što se u konkretnom slučaju može staviti apelantu na teret. Međutim, nakon što je rješenje kojim se Općinski sud u Zenici proglasio nenadležnim postalo pravosnažno 30. septembra 1999. godine, taj sud sve do 29. juna 2009. godine, dakle gotovo nakon 10 godina, nije dostavio predmet nadležnom sudu na postupanje, a što mu je bila obaveza utvrđena navedenim rješenjem. Pored toga, Ustavni sud zapaža da Općinski sud u Zenici u svom odgovoru nije ponudio razloge za prekomjerno stajanje predmeta u tom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da je taj period u odlučnoj mjeri odredio prekomjerno trajanje konkretnog postupka. U odnosu na postupke pred Općinskim sudom (ukupno trajao tri godine), pred Kantonalnim sudom (ukupno trajao dvije i po godine) i pred Vrhovnim sudom (trajao jednu godinu), Ustavni sud smatra da su navedeni postupci provedeni u razumnim rokovima. U odnosu na ukupnu dužinu konkretnog postupka i okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani, pri čemu odgovornost za prekomjernu dužinu postupka snosi Općinski sud u Zenici.
43. Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade nematerijalne štete
44. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, koja se, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, u smislu odredbe stava (2) tog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
45. Apelant je zatražio da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. S obzirom na odluku u ovom predmetu, činjenicu da je postupak pred redovnim sudovima okončan, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, Ustavni sud smatra da apelantu na ime naknade nematerijalne štete treba isplatiti iznos od 1.350,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Zeničko-dobojskog kantona, s obzirom na sjedište Općinskog suda u Zenici, na kojem leži odgovornost za prekomjerno trajanje predmetnog postupka, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao preko 18 godina i za čije trajanje je utvrđena odgovornost Općinskog suda u Zenici, koji nije ponudio razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem.
47. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je redovni sud za svoju odluku dao jasne razloge.
48. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević