Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1921/16 (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo-Zavisno društvo RMU „Kakanj“ d.o.o. Kakanj)
Odluka donesena 05. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Materijalna šteta
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1921/16
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1921/16, rješavajući apelaciju JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo - Zavisno društvo RMU „Kakanj“ d.o.o. Kakanj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo - Zavisno društvo RMU „Kakanj“ d.o.o.
Kakanj podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 Rs 026658 15 Rsž od 9. februara 2016. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju broj 36 0 Rs 026658 13 Rs od 12. marta 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo - Zavisno društvo RMU „Kakanj“ d.o.o. Kakanj (u daljnjem tekstu: apelant) podnijelo je 29. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 Rs 026658 15 Rsž od 9. februara 2016. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 Rs 026658 13 Rs od 12. marta 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Elmira Demira (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 17. aprila 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tužilac su u periodu od 8. do 26. aprila 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Tužilac je kao apelantov zaposlenik (od 11. septembra 2004. godine) 13. januara 2005. godine doživio nesreću na poslu obavljajući poslove „NK napuštač gumenog transportera“.
6. Rješenjem Federalnog zavoda za PIO Mostar KAS Zenica broj 28-02343/07-1 od 8.
novembra 2007. godine tužiocu je kao invalidu II kategorije priznato pravo na raspoređivanje i pravo na zaposlenje na drugom odgovarajućem poslu.
7. Presudom Općinskog suda broj 036-0-P-07-000-325 od 19. septembra 2008. godine utvrđeno je da je apelant odgovoran za povredu tužioca, pa je apelant obavezan da tužiocu naknadi nematerijalnu štetu zbog povrede na radu.
Osporeni postupak
8. Tužilac je protiv apelanta podnio tužbu radi naknade materijalne štete. U tužbi je, između ostalog, naveo da je nakon nesreće na radu i utvrđene invalidnosti raspoređen na radno mjesto „radnik pod bunkerom“, na kojim poslovima ostvaruje manju plaću od plaće koju bi ostvarivao da nije doživio povredu na radu. Tužilac je istakao da bi, s obzirom da je u vrijeme povređivanja imao 22 godine, po redovnom toku stvari, da nije doživio povredu na radu, napredovao u struci, te bi stekao zvanje KV „kopača“ i obavljao te poslove, navodeći da su svi radnici koji su bili iste kvalifikacije kao on u vrijeme povrede, kao i radnici koji su zaposleni nakon njegove povrede napredovali u struci i sada obavljaju druge poslove. Smatrajući da je zbog povrede na radu objektivno bio onemogućen da napreduje u struci kao i ostali radnici koji su radili s njim, tužilac je istakao da zbog toga trpi štetu koju mu je apelant dužan naknaditi u smislu relevantnih odredbi člana Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
9. Apelant je u odgovoru na tužbu naveo da je tužilac zbog svoje invalidnosti raspoređen na drugo radno mjesto i da je ostvario pravo na naknadu plaće u odnosu na radno mjesto gdje je radio prije momenta povređivanja. Radi se o realnom načinu utvrđivanja naknade koji je propisan apelantovim Pravilnikom o reguliranju prava i obaveza zaposlenika invalida II kategorije. Nadalje je apelant ukazao da tužilac paušalno ističe navode u vezi s činjenicom da bi napredovao kao i neke njegove kolege. Stoga je predmetni tužbeni zahtjev suprotan materijalnim propisima, te protivrječi osnovnim načelima obligacionog prava, te bi bilo kakvo drugačije postupanje dovelo do stjecanja bez osnova na strani tužioca.
10. Presudom Općinskog suda broj 36 0 Rs 026658 13 Rs od 12. marta 2013. godine usvojen je u cijelosti predmetni tužbeni zahtjev.
11. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da u predmetnoj pravnoj stvari nije sporna apelantova odgovornost za povredu tužioca, niti stepen invalidnosti tužioca, već je sporno ima li tužilac pravo na naknadu štete koja se ogleda u razlici plaće koju bi ostvario da je napredovao na poslu, za što je bio spriječen zbog povrede na radu i plaće koja mu je isplaćena u utuženom periodu. Općinski sud je naveo da je (u toku dokaznog postupka) saslušao tužioca u svojstvu parnične stranke koji je izjavio da je poslove kod apelanta na radnom mjestu „napuštač gumenih transportera“ obavljao od dana prijema u radni odnos (11. septembra 2004. godine) do povređivanja (15. januara 2005. godine), nakon čega je godinu i po dana bio na bolovanju. Nadalje, saslušani su svjedoci koji su, između ostalog, izjavili da kod apelanta postoji mogućnost napredovanja po dva osnova: jedan je ako ima završenu adekvatnu školu, a drugi je napredovanje kroz rad, po zasluzi. Zatim su navedeni svjedoci istakli da više ljudi napreduje i da malo ko do penzije zadrži kvalifikaciju s kojom je primljen u radni odnos. Također su istakli da nije pravilo da svi moraju napredovati i da ima radnika koji nisu nikad napredovali, koji su tek počeli raditi, a oni koji su duže vremena radili obično su svi napredovali, zavisno od kvalifikacije. Najzad su naveli da su svi apelantovi zaposlenici koji su radili s tužiocem u vrijeme njegovog povređivanja napredovali, te da većinom svi napreduju (neko prije, neko poslije).
12. Zatim je Općinski sud ukazao na sadržaj odredbi člana 85. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), te člana 154. stav 2, čl. 155. i 190. i člana 195. st. 1. i 2. ZOO. U smislu navedenih zakonskih odredbi, Općinski sud je naveo da oštećeni ima pravo na naknadu štete zbog umanjene radne sposobnosti ako mu je uslijed zadobivenih povreda radna sposobnost trajno umanjena, zbog čega ne može da ostvaruje dohodak, odnosno imovinsku korist koju bi inače ostvarivao po redovnom toku stvari da nije povrijeđen. Lice odgovorno za štetu dužno je oštećeniku naknaditi i štetu koju on trpi zbog toga što neće moći stručnim osposobljavanjem steći višu kvalifikaciju, a time i veću plaću, a izvjesno je da bi oštećenik, da nije bilo štetnog događaja, stekao višu kvalifikaciju.
13. U okolnostima konkretnog predmeta, Općinski sud je istakao kako je mišljenja da bi tužilac kao mlađi i ambiciozan čovjek prosječno napredovao, odnosno stekao bi zvanje KV „kopač“ kao i ostali zaposlenici koji su imali stručnu spremu kao i tužilac u vrijeme povređivanja. U apelantovoj organizaciji ili kroz druge nadležne ustanove omogućeno je apelantovim zaposlenicima da stječu višu kvalifikaciju, odnosno oni su s tim novim kvalifikacijama raspoređivani na odgovarajuća druga radna mjesta koja su bolje plaćena. Općinski sud je naveo da je izvjesno da bi se tužilac doškolovao, odnosno napredovao kao i većina zaposlenika njegove kvalifikacije jer to nije iziskivalo nikakva posebna odricanja, ulaganja, niti vrijeme. Međutim, tužiocu je takvo učenje ili doškolovavanje uz rad bilo onemogućeno zbog posljedica povređivanja i invalidnosti koja je uslijedila nakon povrede.
14. Dakle, Općinski sud je istakao da se na konkretan slučaj može primijeniti pravilo o „redovnom toku stvari“, odnosno tužilac bi, da se nije povrijedio, po redovnom toku stvari napredovao u struci i ostvarivao veću zaradu. Kako je ta zarada izmakla, za što je odgovoran apelant, Općinski sud je naveo da je apelant tu izmaklu korist (koja za tužioca predstavlja štetu) i naknaditi. Stoga tužiocu pripada pravo na potpunu naknadu štete saglasno odredbi člana 190. ZOO, a to je upravo ona materijalna situacija u kakvoj bi se tužilac nalazio da nije doživio nesreću na poslu, čime je ostvaren i uvjet iz odredbe člana 195. stav 2. ZOO. Najzad, Općinski sud je ukazao da je visinu naknade, koju bi tužilac ostvario da je kroz posao napredovao do KV „kopača“, utvrdio metodom tri uporedna apelantova radnika na osnovu nalaza vještaka finansijske struke, uzimajući pri tome u obzir presudu Općinskog suda od 19. septembra 2008. godine kojom je utvrđen procent apelantove odgovornosti za tužiočevu povredu.
15. Presudom Kantonalnog suda broj 36 0 Rs 026658 15 Rsž od 9. februara 2016. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.
16. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo kako prvostepeni sud pravilno smatra da tužilac kao oštećeni ima pravo na naknadu štete zbog smanjene radne sposobnosti ako mu je uslijed zadobivenih povreda radna sposobnost trajno umanjena, uslijed čega ne može da ostvaruje dohodak, odnosno imovinsku korist koju bi, inače, po redovnom toku stvari mogao radom ostvariti da nije povrijeđen. Apelant je kao odgovorno lice za štetu dužan tužiocu kao oštećeniku naknaditi i štetu koju on trpi zbog toga što neće moći stručnim osposobljavanjem steći višu kvalifikaciju, a time i veću plaću, a izvjesno je da bi tužilac - oštećenik, da nije bilo štetnog događaja, stekao višu kvalifikaciju. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je u apelantovoj organizaciji ili kroz druge nadležne ustanove omogućeno apelantovim zaposlenicima da stječu višu kvalifikaciju, odnosno da su apelantovi zaposlenici s tim novim i višim kvalifikacijama raspoređivani na odgovarajuća radna mjesta koja su i bolje plaćena. Stoga je prvostepeni sud pravilno smatrao kako je izvjesno da bi se tužilac doškolovao, odnosno napredovao kao i većina zaposlenika njegove kvalifikacije jer to nije iziskivalo nikakva posebna odricanja, ulaganja, niti vrijeme. Iz provedenih dokaza proizlazi da apelant organizira doškolovavanje svojih zaposlenika radi unapređenja na druge poslove. Međutim, tužiocu je takvo učenje ili doškolovavanje uz rad bilo onemogućeno zbog posljedica povređivanja i invalidnosti koja je uslijedila nakon povrede.
17. Stoga je Kantonalni sud naveo da prvostepeni sud pravilno smatra da se na ovaj konkretan slučaj može primijeniti pravilo o „redovnom toku stvari“, odnosno tužilac bi, da se nije povrijedio, po redovnom toku stvari, napredovao u struci i ostvarivao bi veću zaradu, a kako je ta zarada izmakla, za što je odgovoran apelant, dužan je tu izmaklu korist, što za tužioca predstavlja štetu, i nadoknaditi. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istakao da je pravilnom ocjenom izvedenih dokaza, u skladu s odredbama člana 8. i člana 123. stav 2. ZPP, prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da izgubljena zarada za tužioca predstavlja štetu koju je dužan naknaditi onaj ko je za nju odgovoran, tj. apelant. Cijeneći navedeno, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud imao činjenični i pravni osnov kada je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužioca, te da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe člana 85. ZOR-a i člana l54. stav 2, čl. 155. i 199, člana 195. stav 2. i člana 277. stav l. ZOO, o čemu je dao pravilne i potpune razloge.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
19. Naime, apelant ističe da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su usvojili tužiočev zahtjev za naknadu materijalne štete u smislu odredbe člana 195. stav 2. ZOO u kontekstu njegovog napredovanja kod apelanta. U vezi s tim, navodi da je tokom postupka izveo dokaze kojima se ukazuje da postoje radnici koji nikada nisu ostvarili napredovanje. Prema apelantovoj ocjeni, sporan je prihvaćeni automatizam prilikom ostvarivanja bilo kakvih prava iz radnog odnosa jer ostvarivanje prava zavisi direktno od zaposlenika i ono ne umanjuju mogućnost napredovanja. U konkretnom slučaju, prema apelantovom shvaćanju, nedostaju elementi neophodni da bi se dosudila materijalna šteta (namjera i izvjesnost ostvarivanja tog prava). Nadalje, apelant ukazuje da ni sam tužilac nije dokazao da je bilo upražnjeno radno mjesto na koje bi aplicirao ili bi mogao aplicirati. Apelant, također, navodi da tužilac nije imao ambicije i namjere za ostvarivanje svog prava kako na sadašnjem radnom mjestu tako i na radnom mjestu na kojem je radio prije momenta povređivanja.
20. Stoga, apelant ističe da stavovi redovnih sudova prevazilaze i zakonske mogućnosti koje su propisane Zakonom o radu, Zakonom o PIO i ZOO, te da je takav pristup redovnih sudova doveo do pogrešne primjene materijalnog prava. Postupanjem redovnih sudova također se narušavaju načela ovog postupka sa „zapaženom dozom elementa socijalnosti“ na apelantovu štetu. U prilog svojim tvrdnjama, apelant se pozvao, između ostalog, i na Odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 3729/09. Najzad, apelant navodi da je njegovo postupanje bilo pravilno i u skladu s uputama i nadzorom referentnih institucija, te da se ovakvo postupanje redovnih sudova vodi ka pravnim apsurdima potkopavajući moderna shvaćanja prava zasnovanog na tržišnom sistemu privređivanja. b)Odgovor na apelaciju
21. Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je osporena odluka tog suda zasnovana na zakonu i da njom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao, slijedom čega je predloženo da Ustavni sud o predmetnoj apelaciji odluči u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine i važećim zakonima u Bosni i Hercegovini.
22. Općinski sud je naveo da je osporena odluka tog suda donesena u skladu s odredbama ZOO koje propisuju odgovornost za štetu, te da pretpostavka da bi tužilac mogao vremenom napredovati ima svoje utemeljenje, a imajući u vidu ličnost oštećenog - tužioca. Nadalje, apelantovi navodi da su redovni sudovi prihvatili automatizam prilikom ostvarivanja bilo kakvih prava iz radnog odnosa su paušalni i nedokazani, s obzirom na to da je apelant u redovnom postupku iskoristio sva prava zagarantirana zakonom, te je Općinski sud donio obrazloženu i na zakonu zasnovanu odluku koju je potvrdio i drugostepeni sud. S obzirom na navedeno, predloženo je da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
23. Tužilac je naveo da su redovni sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo, te da osporenim odlukama nisu povrijeđena prava na koja se ukazuje predmetnom apelacijom. Također je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da on ne bi napredovao da nije doživio nesreću na poslu, pa je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Šteta Član 155.
Šteta je […] sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist) […].
Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu Član 185. stav 1.
(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala. Potpuna naknada Član 190.
Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.
Član 189. st. 1. i 3.
(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete tako i na naknadu izmakle koristi.
(3) Pri ocijeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarivanje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
Naknada štete u slučaju tjelesne povrede ili narušenog zdravlja Član 195. stav 2.
2) Ako povrijeđeni zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorno lice dužno je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.
25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123. stav 2.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju, konačna odluka je osporena Presuda Kantonalnog suda broj 36 0 Rs 026658 15 Rsž od 9. februara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Kantonalnog suda apelant je primio 4. marta 2016. godine, a apelacija je podnesena 29. aprila 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant navodi da mu osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
33. S obzirom na to da je apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1365/14 od 27. oktobra 2015. godine, stav 4, objavljena na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
34. Apelant smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
36. Također, iako član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, to ne podrazumijeva obavezu detaljnog odgovora na svaku tvrdnju (vidi predmete Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, st. 59. i 61, serija A, broj 288 i Burg protiv Francuske, broj predstavke 34763/02, ESLJP 2003-II). Mjera do koje se primjenjuje ova obaveza davanja obrazloženja može se razlikovati prema prirodi odluke i treba se utvrditi u svjetlu okolnosti predmeta (vidi García Ruiz protiv Španije [VV], broj predstavke 30544/96, stav 26, ESLJP 1999-I i ibid., Jaćimović protiv Hrvatske, stav 47). Također, iz odluke mora biti jasno da su suštinska pitanja konkretnog predmeta razmotrena (vidi Boldea protiv Rumunije, broj predstavke 19997/02, stav 30, ECHR 2007-II).
37. U konkretnom slučaju, tužilac je u postupku pred redovnim sudovima tražio da se apelant obaveže da mu naknadi materijalnu štetu zbog uništene ili smanjene mogućnosti napredovanja u smislu člana 195. stav 2. ZOO. Tužilac je ovakav zahtjev zasnivao na nespornoj činjenici da je u nesreći 2005. godine, za koju je odgovoran apelant, zadobio tjelesne povrede koje su za posljedicu imale nemogućnost njegovog napredovanja kod apelanta. Suprotno tvrdnjama tužioca, apelant je tvrdio, a ovaj navod ponavlja i u apelaciji, da u okolnostima konkretnog slučaja nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dosudu ovog vida štete, niti ih je tužilac dokazao tokom postupka.
38. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je članom 195. stav 2. ZOO regulirano da oštećeni zbog nanošenja tjelesne povrede ili narušenog zdravlja može, pored ostalog, zahtijevati novčanu rentu zbog uništene ili smanjene mogućnosti napredovanja. Novčana renta u smislu ove odredbe predstavlja naknadu materijalne štete koju oštećeni trpi jer su, zbog tjelesne povrede i uništenog zdravlja, mogućnosti daljnjeg razvijanja i napredovanja njegovog materijalnog stanja, koje bi, da nije bilo štetnog događaja, svojim radom razvio i unaprijedio, otpale ili bile smanjene. U tom smislu, ovaj vid naknade materijalne štete, u suštini, predstavlja naknadu izmakle dobiti, čija visina se prema članu 189. ZOO utvrđuje kao dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima čije je ostvarivanje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2303/11 od 8. maja 2014. godine, stav 29, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Dakle, nesporno je da oštećeni ima pravo na naknadu štete koja mu je pričinjena zbog izgubljene mogućnosti napredovanja ako se iz dinamike dotadašnjeg napredovanja utvrdi da bi, uzimajući u obzir sve okolnosti pojedinog slučaja, do napredovanja došlo da radnik nije povrijeđen. Naime, stav 2. člana 195. ZOO odnosi se na buduću štetu - onu koja još nije nastupila, ali je po redovnom toku stvari izvjesno da će nastupiti. Oštećeni će gubiti zaradu u budućnosti zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad. Da bi se utvrdila izvjesnost ove štete u budućnosti, potrebno je u okolnostima svakog pojedinačnog slučaja bliže utvrditi stepen vjerovatnoće mogućnosti i dinamike napredovanja oštećenog lica u poređenju sa zaposlenima čija se zarada uzima u obzir prilikom utvrđivanja rente. To se može utvrditi sagledavanjem cjelokupnih okolnosti konkretnog slučaju kako u vidu ličnih svojstava samog oštećenog (radnih navika, njegovih profesionalnih sklonosti, rezultata dosadašnjeg rada, eventualnih planova, itd.) u kontekstu njegovog odnosa prema radu kod poslodavca prije nastupanja povrede na radu tako i uzimanjem u obzir okolnosti pod kojima su lice ili lica s kojima se oštećeni upoređuje napredovali i posljedično tome ostvarili veću zaradu na drugim radnim mjestima.
39. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da u citiranom predmetu broj AP 2303/11 nije našao proizvoljnost u osporenim odlukama redovnih sudova kojima je kao neosnovan odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete u vidu izgubljene zarade, te uništenja i umanjenja mogućnosti daljnjeg napredovanja, koji je apelant zasnivao na članu 195. stav 2. ZOO, u kojima je ukazano da se taj vid štete mora dokazati u svakom konkretnom slučaju. Nadalje, Ustavni sud ukazuje i na svoju praksu u predmetu broj AP 3729/09 (vidi Odluka o dopustivosti broj AP 3729/03 od 30. oktobra 2012. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), na koju se i sam apelant poziva u prilog svojim tvrdnjama u pogledu navodne proizvoljnosti redovnih sudova u primjeni prava u konkretnom slučaju. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se u navedenom predmetu također radilo o tužbenom zahtjevu radi naknade štete u vidu plaćanja rente zbog nemogućnosti napredovanja u smislu odredbe člana 195. stav 2. ZOO i da je tuženi u tom postupku bio apelant iz predmetne apelacije. Cijeneći osnovanost apelacionih navoda (tužioca u tom postupku), Ustavni sud nije našao proizvoljnost u odlučenju redovnih sudova kada su odbili kao neosnovan tužbeni zahtjev za naknadu štete, zaključujući da tužilac - apelant u tom predmetu nije dokazao da bi po redovnom toku stvari napredovao na mjesto poslovođe budući da ni drugi zaposlenik s kojim se apelant uporedio nije raspoređen na to radno mjesto na kojem apelant smatra da bi radio da nije doživio povredu na radu. Pri tome su redovni sudovi u tom predmetu zaključili da napredovanje u poslu nije nikakav automatizam, nego je rezultat rada i zalaganja u pravcu doškolovavanja, odgovarajućih kurseva i seminara uz rad, te da bi, samo u slučaju da je apelantu takvo učenje i doškolovavanje uz rad bilo onemogućeno zbog posljedica povređivanja u nesreći na poslu, bio ostvaren treći alternativni uvjet za plaćanje novčane rente iz odredbe člana 195. stav 2. ZOO.
40. Imajući u vidu navedeno, a vraćajući se na okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi kod ocjene osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva proveli dokazni postupak na okolnost - izvjesnost tužiočevog napredovanja kod apelanta u konkretnom slučaju, te zaključili da bi tužilac po redovnom toku stvari napredovao i ostvarivao veću zaradu na radnom mjestu KV „kopač“. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da u okolnostima konkretnog predmeta lična svojstva oštećenog - tužioca, suprotno apelantovom shvaćanju, nisu predstavljala određujući aspekt kod ocjene izvjesnosti tužiočevog napredovanja, s obzirom na relativno kratak period rada koji je on proveo kod apelanta (četiri mjeseca) do momenta povređivanja. Ovo iz razloga što su i redovni sudovi u tom smislu zaključili samo da bi tužilac kao mlađi i ambiciozan čovjek prosječno napredovao, bez dodatnog obrazlaganja na osnovu čega su izveli potonji zaključak. Međutim, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je suština izvjesnosti tužiočevog napredovanja u konkretnom slučaju sagledana u kontekstu ostalih okolnosti od presudnog značaja za konkretan slučaj koje se tiču konkretiziranih okolnosti radnog okruženja kod apelanta, tj. da su ostali zaposlenici koji su imali stručnu spremu kao i tužilac i koji su s njim radili (u vrijeme njegovog povređivanja) napredovali kasnije u zvanje KV „kopač“, odnosno radili na bolje plaćenom radnom mjestu, te da u radnoj organizaciji apelanta općenito većina zaposlenih s tužiočevim kvalifikacijama napreduje s vremenom (prije ili kasnije). Prednje činjenice redovni sudovi su, suprotno apelantovom shvaćanju, utvrdili ne u svjetlu automatizma napredovanja, kako to smatra apelant, već nakon provedenog dokaznog postupka primjenom relevantnih procesnih normi (člana 8. i člana 123. stav 2. ZPP), uporednom analizom zasnovanom na individualnim kriterijima (stručna kvalifikacija, vrsta radnog mjesta - zvanja, praktični primjeri napredovanja itd.). S obzirom na navedeno, prema ocjeni Ustavnog suda, redovni sudovi su u osporenim odlukama ispunili svoju obavezu da razmotre suštinska pitanja od kojih je zavisio ishod postupka u ovoj pravnoj stvari, te su na taj način osigurali poštovanje standarda i garancija prava na obrazloženu (sudsku) odluku, obuhvaćenog pravom na pravično suđenje.
41. Dovodeći naprijed navedeno u vezu s relevantnim zakonskim odredbama citiranim u obrazloženjima osporenih odluka, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi naveli jasne i argumentirane razloge u pogledu osnovanosti tužiočevog tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju. U tom kontekstu, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi ništa što bi ukazivalo na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Prema mišljenju Ustavnog suda, a suprotno apelantovim navodima, obrazloženja osporenih odluka u potpunosti zadovoljavaju standarde iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na apelantovu štetu.
Pravo na imovinu
42. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da on kršenje navedenog prava, u suštini, veže za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su, također, neosnovani i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada obrazloženja osporenih odluka zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, a pri tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi primijenili materijalno i procesno pravo u osporenim odlukama.
44. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelant kršenje tog prava veže za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević