Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3773/16 („Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar)
Odluka donesena 05. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3773/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine u predmetu broj AP-3773/16, rješavajući apelacije „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine,“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar protiv:
-Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 I 042478 16 Rev od 18. avgusta 2016. godine, -Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 051524 16 Rev od 16. avgusta 2016. godine, -Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 047542 16 Rev od 4. oktobra 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Vesna Stevanović, podnijela 15. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 32 0 I 042478 16 Rev od 18. avgusta 2016. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-3773/16.
2. Apelantica je, po V.S, podnijela 26. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 32 0 P 051524 16 Rev od 16. avgusta 2016. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-3858/16.
3. Apelantica je, zastupana po Advokatskom društvu „Arslanagić Emir & Co“ d.o.o. Sarajevo, podnijela 11. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 32 0 P 047542 16 Rev od 4. oktobra 2016. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-4296/16.
4. S obzirom na to da se gore navedene (tri) apelacije zasnivaju na sličnom činjeničnom i pravnom osnovu i tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3773/16.
5. Presudama Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 32 0 I 042478 14 P od 30. juna 2015. godine, 32 0 P 051524 14 P od 3. jula 2015. godine i 32 0 P 47542 14 P od 30. juna 2015. godine obavezani su precizirani tuženi (fizička lica) da apelantici solidarno isplate novčane iznose precizirane u izrekama tih presuda (pri čemu je u izrekama presuda br. 32 0 I 042478 14 P od 30. juna 2015. godine i 32 0 P 051524 14 P od 3. jula 2015. godine precizirano da se dosuđeni novčani iznosi imaju isplatiti na ime duga po ugovorima o kreditu precizirani br. i datum).
6. Iz obrazloženja navedenih presuda Općinskog suda proizilazi da je u toku postupka pred tim sudom konstatovano da je apelantica u svojstvu tražioca izvršenja protiv tuženih kao izvršenika određenih datuma podnijela prijedloge za izvršenje na osnovu vjerodostojnih isprava - mjenica preciziranih brojeva (i to: u predmetu AP-3773/16 - 28. novembra 2007. godine, AP-3858/16 - 20. novembra 2007. godine i AP-4296/16 - 20. novembra 2017. godine), a radi naplate duga u preciziranim novčanim iznosima, pa je sud rješenjima o izvršenju precizirani br. i datumi dozvolio predloženo izvršenje, da bi povodom podnesenih prigovora tuženikâ kao izvršenikâ donio zaključke precizirani brojevi i datumi da se prijedlog za izvršenje ima smatrati tužbom i postupak nastaviti po odredbama parničnog postupka. Dalje, iz obrazloženjâ presudâ proizilazi da je Općinski sud, između ostalog, utvrdio da su preciziranih datuma u toku 2002. godine zaključeni ugovori o kreditu između apelantice kao davaoca kredita i nekih od tuženih kao korisnika kredita na precizirane novčane iznose, sa rokom otplate u 120 jednakih mjesečnih rata i sa pravom otkaza ugovora od strane davaoca kredita ukoliko se primalac kredita ne pridržava bilo koje odredbe ugovora, a naročito ako ne plati dvije uzastopne dospjele rate odnosno da su neki od tuženih taj ugovor potpisali kao solidarni dužnici – jemci platci. Takođe, proizilazi da su na ime obezbjeđenja isplate duga po osnovu tih ugovora o kreditu tuženi potpisali bjanko mjenice bez protesta. Iz obrazloženjâ presudâ takođe proizilazi da su novčani iznosi predviđeni ugovorima o kreditu preneseni na račune tuženih - korisnika kredita, ali da tuženi korisnici kredita nisu izvršili ugovorne obaveze odnosno nisu plaćali dospjele anuitete kredita zbog čega su ugovori o kreditu otkazani 10. septembra 2007. godine. Pored toga, proizilazi da je konstatovano da je apelantica mjenice popunila sa rokom dospijeća 10. septembrom 2007. godine.
7. Općinski sud je imajući u vidu navedeno, u obrazloženju presude u predmetu AP-3773/16, konstatujući da su tuženi ugovorom o kreditu preuzeli obavezu ispunjenja dospjele obaveze tuženog glavnog dužnika, s obzirom da su se obavezali kao jemci-platci u smislu odredbe člana 1004. stav 3. ZOO, zaključio da su svi tuženi u tom predmetu shodno članu 414. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) solidarno odgovorni za vraćanje cjelokupnog duga po osnovu kredita onako kako je to određeno ugovorom u smislu odredbi čl. 997, 998. i 1004. stav 3. ZOO. Vezano za prigovor zastare potraživanja, Općinski sud je u obrazloženju presude u predmetu AP- 3773/16 zaključio da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe člana 373. stav 1. ZOO, a ne odredbe člana 80. Zakona o mjenici na koju su se pozvali tuženi, pri čemu je konstatovao da je posljednja uplata anuiteta izvršena 12. januara 2005. godine, od kada pa do dana podnošenja tužbe – prijedloga za izvršenje u tom predmetu - 28. novembra 2007. godine, nije protekao rok zastare iz navedene zakonske odredbe.
8. U obrazloženju presuda u predmetima br. AP-3858/16 i AP- 4296/16 Općinski sud je ukazao da je odlučio kao u izreci presude, konstatujući da se utvrđeno činjenično stanje može podvesti pod odredbe čl. 1004. stav 3. i 1065 ZOO, kao i odredbe člana 39. Zakona o mjenici. Pri tome, Općinski sud je u obrazloženju presuda donesenih u navedenim predmetima ocijenio da nije nastupila zastara potraživanja u konkretnim slučajevima, i to zbog toga što što je otkazom ugovora o kreditu i popunjavanjem od strane apelantice potpisanih bjanko mjenica bez protesta, potraživanja u ovim predmetima dospjela na naplatu 10. septembra 2007. godine, a mjenične tužbe su podnesene 20. novembra 2007. godine odnosno u trogodišnjem zakonskom roku iz člana 80. Zakona o mjenici. Pored toga, zaključio je da se taj prigovor ima raspraviti i primjenom odredbe člana 373. stav 1. ZOO-a, koja se upravo i odnosi na zastarjelost samog prava po osnovu ugovora o kreditu, pa se ima primijeniti petogodišnji rok računajući od dospjelosti najstarijeg anuiteta poslije koga dužnik nije vršio davanja.
9. Tuženi su podnijeli žalbe protiv presuda Općinskog suda. Kantonalni sud je presudama br. 32 0 P 042170 14 Gž od 27. novembra 2014. godine i broj 32 0 P 047542 15 Gž od 10. februara 2016. godine odbio žalbe i potvrdio prvostepene presude u osporenom dijelu, dok je presudom broj 32 0 I 042478 15 Gž od 27. novembra 20015. godine djelimično uvažio žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je smanjio iznos dosuđen prvostepenom presudom, a u ostalom osporenom dijelu je potvrdio prvostepenu presudu.
10. Kantonalni sud je u obrazloženju presuda zaključio da se na sporni odnos trebaju primijeniti odredbe Zakona o mjenici kao lex specialis u konkretnom slučaju u odnosu na ZOO, a ne odredbe ZOO, ocijenivši da se u konkretnim slučajevima radi o mjeničnopravnim sporovima za isplatu mjeničnog novčanih iznosa po trasiranoj mjenici sačinjenih u smislu odredbe člana 3. Zakona o mjenici, a radi osiguranja potraživanja iz predmetnih ugovora o kreditu, pa je konstatovao primjenom odredbi Zakona o mjenici da je tužbeni zahtjev osnovan i da nije protekao trogodišnji rok zastarjelosti iz odredbe člana 80. Zakona o mjenici.
11. Tuženi su izjavili revizije protiv presuda Kantonalnog suda, koje je Vrhovni sud je presudama br. 32 0 I 042478 16 Rev od 18. avgusta 2016. godine, broj 32 0 P 051524 16 Rev od 16. avgusta 2016. godine i 32 0 P 047542 16 Rev od 4. oktobra 2016. godine uvažio i preinačio nižestepene presude tako što je odbio apelanticine tužbene zahtjeve kao neosnovane.
12. Vrhovni sud je u obrazloženju presuda konstatovao da su tuženi u revizijama osnovano ukazali da su u konkretnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji pobijane odluke donesene pogrešnom primjenom odredbi Zakona o mjenici, s obzirom da apelantica preinačenim tužbama više ne potražuje novčane iznose po mjenicama na osnovu kojih je pokrenula izvršne postupke, već da potražuje iznose duga po ugovorima u trenutku raskida tih ugovora, utvrđene provedenim finansijskim vještačenjem. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da su procesno pravne posljedice preinake tužbe te da se isticanjem novog tužbenog zahtjeva, slijedom novog činjeničnog osnova, tužba sa ranijim tužbenim zahtjevom smatra povučenom, odnosno parnica u pogledu istog se gasi. Naime, Vrhovni sud je istakao da je stav sudske prakse i pravne teorije je da se, u situaciji kada je došlo do preinačenja tužbe (član 56. Zakona o parničnom postupku: u daljnjem tekstu: ZPP) ,smatra da je ranija tužba povučena, a povučena tužba (član 59. stav 2. ZPP-a) smatra da nije ni podnijeta, pa svi rokovi, kao i zastarni, počinju teći iznova od dana kada je došlo do preinačenja tužbe. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da se pitanje zastare potraživanja, suprotno stavovima nižestepenih sudova, imalo cijeniti kroz odgovarajuće odredbe ZOO a ne odredbe Zakona o mjenici. U vezi sa tim, ukazao je da su u konkretnim slučajevima ugovori o kreditu raskinuti 10. septembra 2007. godine, kada se cjelokupno potraživanja smatra dospjelo, te da je od tog datuma do dana preinake tužbe u tim predmetima protekao opšti zastarni rok iz člana 371. ZOO [kojim je propisano da potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti] s obzirom da su tužbe preinačene: (u predmetu AP-3773/16) – 4. juna 2015. godine, (u predmetu AP- 3858/16) – 29. septembra 2014. godine i (u predmetu AP-4296/16) 6. januara 2015. godine. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da nije osnovan prigovor zastarjelost potraživanja.
13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U suštini, apelant smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise kada je rok zastarjelosti vezao za datum kada je apelantica opredijelila tužbene zahtjeve na pripremnim ročištima, te navodi da je Vrhovni sud u drugim predmetima, sa istim činjeničnim i pravnim osnovom, usvojio apelantov tužbeni zahtjev.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
15. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
18. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženjima osporenih presuda kao konačnih odluka u konkretnom predmetu dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje da preinači presude nižestepenih sudova i odbije apelanticine tužbene zahtjeve. Dovodeći u vezu obrazloženje osporenih presuda sa odredbama propisa na koje se pozvao Vrhovni sud u obrazloženjima osporenih presuda, Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih propisa u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud se poziva na svoju praksu u predmetima koji su pokretali ista činjenična i pravna pitanja kao i u konkretnom slučaju odnosno u kojima je razmatrao apelacije pravne sljednice apelantice podnesene protiv presuda Vrhovnog suda sa istim odlučenjima i sličnim obrazloženjima kao u konkretnim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti: AP-3007/17 od 11. oktobra 2007. godine, AP-1602/17 od 7. septembra 2017. godine, broj AP-4504/16 od 11. januara 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba) u kojima je zaključio da je Vrhovni sud u obrazloženju osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Takođe u predmetu AP- 3007/17, Ustavni sud je u pogledu navoda pravne sljednice apelantice da je Vrhovni sud povodom identičnog pitanja donosio drugačije odluke, podsjetio da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova odnosno da je nadležnost Ustavnog suda da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica odnosno pravna sljednica apelantice ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice odnosno pravne sljednice apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Ustavni sud takođe zapaža da apelantica smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisana u odnosu na pravo na pravično suđenje. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizilazi da svoje navode o diskriminaciji zapravo temelji na tvrdnjama da u istoj pravnoj situaciji postoje različite odluke suda i da je u prilog svojim navodima dostavila precizirane presude Vrhovnog suda. Međutim, Ustavni sud smatra da, naročito imajući u vidu da iz Odluka Ustavnog suda citiranih u prethodnoj tački ove odluke proizilazi da je Vrhovni sud u više navrata donosio odluke sa istim odlučenjem i sličnim razlozima kao u osporenoj presudi, presude na koju se apelantica poziva, same po sebi ne predstavljaju dokaz na osnovu kojeg bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije po nekom zabranjenom osnovu (npr. pol, rasa, vjera, nacionalno ili socijalno porijeklo itd.) u konkretnom slučaju. S obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi sa pravom na pravično suđenje, te imajući u vidu da apelantica odnosno pravna sljednica apelantice nije ponudila relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je osporenom odlukom diskriminisana po nekom zabranjenom osnovu, Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neosnovani i navodi apelantice o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević