Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3076/18 (V. M., G. P. i O. B.)

Odluka donesena 05. 07. 2018.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito hapšenje po presudi suda
  • Krivični postupak
  • Zakonito hapšenje - općenito
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3076/18

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3076/18, rješavajući apelaciju Vladana Malića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Vladana Malića, Gorana Paraša i Olega Bande.

Utvrđuje se povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 017324 18 Kž 6 od 3. aprila 2018. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku, a najkasnije u roku od tri dana od dana dostavljanja ove odluke, donese novu odluku u skladu sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prva i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od pet dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vladan Malić, Goran Paraš i Oleg Banda (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Jasminka Jovišević i Jadranka Ivanović, advokati iz Banjaluke, podnijeli su 28. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 017324 18 Kž 6 od 3. aprila 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 017324 18 K 2-p od 26. marta 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Republičkog javnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) zatraženo je 4. juna 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Republičko tužilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju 12. juna 2018. godine, a Vrhovni i Okružni sud 13. juna 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Presudom broj 11 0 K 017324 16 K-p od 29. maja 2017. godine Okružni sud u Banjaluci, Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud), proglasio je krivim apelante i saoptuženog A. P. zbog krivičnog djela razbojništvo iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), u sticaju sa krivičnim djelom nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 2. u vezi sa stavom 1. istog zakona. Apelanti Malić i Paraš i saoptuženi A. P. su, nakon utvrđenih pojedinačnih kazni, na osnovu odredaba člana 42. stav 2. tačka

2. KZRS osuđeni na jedinstvene kazne zatvora u trajanju od po 11 godina, a apelant Banda osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od devet godina.

6. Odlučujući o žalbama branilaca apelanata i saoptuženog A. P., Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 017324 17 Kž 4 od 18. januara 2018. godine žalbe uvažio i Presudu Okružnog suda broj 11 0 K 017324 16 K-p od 29. maja 2017. godine ukinuo te predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

7. Istodobno s donošenjem rješenja kojim je ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Okružnom sudu na ponovni postupak, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 11 0 K 017324 17 Kž 4 od 18. januara 2018. godine kojim je, na osnovu člana 329. stav 4. u vezi sa članom 203. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), apelantima i saoptuženom A. P. produžio pritvor, koji po tom rješenju može trajati najduže godinu dana.

8. Odlučujući o žalbama apelanata i saoptuženog A. P., Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 017324 18 Kž 5 od 20. februara 2018. godine sve žalbe odbio kao neosnovane.

9. Povodom apelacije apelanata i saoptuženog A. P. protiv navedenih rješenja o produženju pritvora Ustavni sud je donio Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1484/18 i AP 1631/18 od 7. marta 2017. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama Ustavni sud je usvojio apelacije apelanata i saoptuženog A. P., te utvrdio da je povrijeđeno njihovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije jer su redovni sudovi propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi puštanje apelanata na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima uslijed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS.

Osporena rješenja

10. U ponovljenom postupku Okružni sud je donio Presudu broj 11 0 K 017324 18 K 2 od 26. marta 2018. godine kojom je apelante i saoptuženog A. P. proglasio krivim zbog krivičnih djela razbojništvo iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS i nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 2. u vezi sa stavom 1. istog zakona, pa je apelante Malića i Paraša i saoptuženog A. P. osudio na jedinstvene kazne zatvora u trajanju od po 10 godina i šest mjeseci, a apelanta Bandu na kaznu zatvora u trajanju od osam godina i šest mjeseci.

11. Istodobno s donošenjem presude Okružni sud je, na osnovu člana 301. a u vezi sa članom 203. stav 1. i 197. stav 1. tačka g) ZKPRS, donio Rješenje broj 11 0 K 017324 18 K2 od 26. marta 2018. godine kojim je optuženima produžio pritvor, tako da pritvor po tom rješenju može trajati najduže još devet mjeseci.

12. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da je u predmetnom krivičnom postupku nesporno utvrđeno da su apelanti i ostali saoptuženi počinili krivično djelo razbojništva iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od pet do 15 godina, pa je ispunjen objektivni uslov za produženje pritvora po ovom pritvorskom osnovu jer se za ovo krivično djelo može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, te da, s obzirom na okolnosti koje su pratile način izvršenja predmetnog krivičnog djela, radi se o posebno teškom krivičnom djelu. Naime, apelanti i saoptuženi A. P. krivično djelo razbojništva počinili su uz upotrebu vatrenog oružja, i to automatskih pušaka, a u izvršenje krivičnog djela su ponijeli i ručni raketni bacač M-80, te su, osim što su upotrijebili silu i prijetnje prema pripadnicima Agencije „Sector Security“ koji su obezbjeđivali transport novca UniCredit banke, pucali iz automatskih pušaka u pravcu specijalnog blindiranog vozila za transport novca, u kojem se nalazio novac, pri čemu je radnik agencije zadobio lakše tjelesne povrede. Izvršenjem predmetnog krivičnog djela apelanti i saoptuženi su prisvojili novac u raznim valutama u protivvrijednosti od 616.548,25 KM. Nakon otuđenja predmetnog novca i udaljavanja s lica mjesta vozilo kojim su se dovezli radi izvršenja krivičnog djela sklonili su na nepristupačan teren, sakrili i zamaskirali, a sve s ciljem prikrivanja tragova i da ne budu otkriveni kao počinioci krivičnog djela. Iz istih razloga su zakopali u zemlju i automatske puške koje su koristili prilikom izvršenja krivičnog djela, a takođe sakrili i otuđeni novac, te su se skrivali na planini Kozara, sve do 24. septembra 2015. godine kada su se vratili u Banjaluku.

13. Dalje je istaknuto da posebnu težinu ovog krivičnog djela čini i to da su apelanti Malić i Paraš i saoptuženi A. P. bili pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske – Specijalne jedinice policije (u daljnjem tekstu: MUPRS), što je bilo poznato i apelantu Bandi, te da su se nakon izvršenja predmetnog krivičnog djela mirno vratili na posao i ponašali se kao da se nije ništa desilo, vrativši se svakodnevnom životu uspješno prikrivajući da su počinioci predmetnog krivičnog djela dok nisu otkriveni i lišeni slobode 15. i 16. januara 2016. godine.

14. Okružni sud je ocijenio da sve navedene okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju produženje pritvora apelantima, imajući u vidu da je razbojništvo izvršeno uz upotrebu vatrenog oružja usred dana, na autoputu na kojem se kreću i druga vozila, da je novac otuđen napadom na blindirano vozilo kojim je transportovan novac iz banke i čiji transport je obavljan uz pratnju još dva vozila, a u kojem je bilo ukupno sedam lica, koji su angažovani radi bezbjednosti transporta novca i koji su bili naoružani pištoljima. Sve navedeno, prema ocjeni Okružnog suda, ukazuje da bi navedene okolnosti dovele do toga da bi puštanje na slobodu optuženih rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda, zbog čega je optuženima pritvor produžen i nakon izricanja presude.

15. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prilikom donošenja ovakve odluke Okružni sud vodio računa o odredbama člana 13. stav 3. člana 196. st. 1. i 4. ZKPRS u pogledu dužnosti svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da trajanje pritvora svedu na najkraće nužno vrijeme i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom, zbog čega je, prema ocjeni suda, optuženima bilo neophodno produžiti pritvor i nakon izricanja presude.

16. Odlučujući o žalbi apelanata, Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 017324 18 Kž 6 od 3. aprila 2018. godine žalbu odbio kao neosnovanu.

17. Vrhovni sud je ocijenio da su u prvostepenom rješenju pravilno dovedeni u međusobnu povezanost okolnosti pod kojima je izvršeno krivično djelo razbojništva iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS (djelo izvršeno uz upotrebu vatrenog oružja, napadom na blindirano vozilo u kojem je transportovan novac, na autoputu na kojem se kreću i druga vozila), kao i posljedice tog djela (pribavljena imovinska korist od preko 600.000,00 KM, jedno lice je zadobilo tjelesne povrede) sa činjenicom da su apelanti Malić i Paraš i saoptuženi A. P. bili pripadnici MUPRS, koja činjenica je bila poznata i apelantu Bandi, tako da, i prema ocjeni Vrhovnog suda, sve navedene okolnosti ukazuju na nužnost produženja pritvora na osnovu odredbe člana 197. stav 1. tačka g)

ZKPRS.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelanti tvrde da su im osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3. d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. stav 1. tačke a) i c) i st. 3. i 4. i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti smatraju da u osporenim rješenjima kojim im je produžen pritvor na osnovu člana 197. stav 2. tačka

g) ZKPRS nije navedena nijedna konkretna činjenica koja upućuje na postojanje naročitih okolnosti koje djelo čine tako teškim da bi njihovo puštanje na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima koje bi predstavljale stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda. Ističu da činjenice na koje se Vrhovni sud poziva pri produženju pritvora, a koje se odnose na način i okolnosti pod kojima je krivično djelo izvršeno, pripadnost apelanata Malića i Paraša MUPRS i pozivanje na osuđujuću presudu, a ne na buduće posljedice ako se apelantima ne odredi pritvor, ne predstavljaju dovoljne razloge za određivanje ove mjere.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud i Okružni sud su istakli da je apelacija neosnovana, te su se pozvali na razloge date u osporenim rješenjima.

20. Republičko tužilaštvo je u svom odgovoru iznijelo hronologiju postupka, te iscrpno analiziralo osporena rješenja i zaključilo da su navodi apelanata neosnovani.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačka g) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

Određivanje pritvora nakon izricanja presude Član 203.

(3) Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud će optuženom odrediti pritvor, odnosno pritvor će se produžiti ako postoje razlozi iz člana 197. stav 1. t. a), v) i

g) ovog zakona, a optuženom koji se nalazi u pritvoru ukinuće pritvor ako za pritvor više ne postoje razlozi zbog kojih je bio određen. U ovom slučaju donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

Pritvor će se ukinuti ako je optuženi oslobođen od optužbe ili je optužba odbijena osim iz razloga nenadležnosti suda ili ako je proglašen krivim, a oslobođen od kazne ili je osuđen samo na novčanu kaznu ili je uslovno osuđen ili je zbog uračunavanja pritvora kaznu već izdržao.

(3) Poslije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Ako u roku od devet mjeseci bude izrečena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže još godinu dana od izricanja drugostepene odluke.

[...].

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 017324 18 Kž 6 od 3. aprila 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 28. maja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelanti tvrde da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. a) i c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije i pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud nalazi da predmetna apelacija pokreće samo pitanja u vezi s pravom na ličnu slobodu i sigurnost, jer navode o povredi prava na pravično suđenje apelanti ni na koji način nisu konkretizovali, te ih Ustavni sud neće ni razmatrati. Naime, Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjima pritvor apelantima produžen nakon donošenja prvostepene presude zbog postojanje posebnog pritvorskog razloga koji je propisan odredbama člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS, a čije postojanje apelanti osporavaju. Stoga će Ustavni sud ispitati apelaciju u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

28. Član 5. stav 1. tačke a) i c) i stav 3. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

a) u slučaju zakonitog pritvora na osnovu presude nadležnog suda;

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

29. U vezi s navodima o kršenju prava iz člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prema kojoj se lica koja su pritvorena nakon donošenja prvostepene osuđujuće presude, bez obzira na to da li su prije toga bila u pritvoru ili ne, nalaze u situaciji koju propisuje član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, a ne onoj koju propisuje član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Naime, član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije propisuje mogućnost „zakonitog lišavanja slobode nakon izricanja osuđujuće presude“, pri čemu se fraza „osuđujuća presuda“ ne može tumačiti restriktivno, tj. tako da se odnosi samo na pravosnažnu presudu (vidi Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, presuda od 27. juna 1968. godine, serija A, broj 7, stav 9). Takođe, „zakonitost“ pritvora ne traži zakonitu presudu, već samo zakonit pritvor, što znači da pritvor mora biti u skladu s domaćim zakonom i s Evropskom konvencijom. Dalje, član 5. stav 1. tačka a) traži postojanje uzročne veze, i to ne samo hronološke, između osuđujuće presude i pritvora po tom osnovu (vidi Evropski sud, Van Droogenbroeck protiv Belgije, presuda od 25. aprila 1983. godine, serija A, broj 63, stav 35).

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se situacija apelanata mora ocijeniti upravo u odnosu na član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, te da su ispunjena oba kriterija koja ovaj član zahtijeva. Naime, apelanti su prvostepenom presudom proglašeni krivim zbog krivičnog djela razbojništvo iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS, u sticaju sa krivičnim djelom nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 2. u vezi sa stavom 1. istog zakona, što znači da postoji osuđujuća presuda koja je prethodila odluci o produženju pritvora. Dalje, apelantima je, kao direktna posljedica takve presude, produžen pritvor uz određenje da taj pritvor može trajati još devet mjeseci, što znači da postoji i direktna uzročna veza između osuđujuće presude i odluke o produženju pritvora.

31. Što se tiče saglasnosti osporenih rješenja s domaćim zakonom, Ustavni sud zapaža da su sudovi osporenim rješenjima apelantima produžili pritvor nakon izricanja prvostepene osuđujuće presude u skladu s odredbom člana 203. stav 1. ZKPRS prema kojoj će sud, kada izrekne presudu na kaznu zatvora, optuženom odrediti pritvor, odnosno pritvor će se produžiti ako postoje razlozi iz člana 197. stav 1. t. a), v) i g) ovog zakona.

32. U tom smislu, Ustavni sud podsjeća da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 1484/18 od 7. marta 2018. godine utvrđena povreda prava istih apelanata na ličnu slobodu i sigurnost. U navedenoj odluci Ustavni sud je u vezi s razlozima i obrazloženjima redovnih sudova o postojanju posebnog razloga propisanog članom 197. stav 1. tačka v) ZKPRS dao iscrpne razloge i obrazloženja, pozivajući se na relevantnu prasku Evropskog suda (vidi tačku 29), na kojima je zasnovao zaključak (vidi tačku 41): „(…)da redovni sudovi nisu niti jednim argumentom ukazali da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u smislu navedenih stavova Evropskog suda, već su, upravo potvrđujući konstataciju iz navedenog izvještaja OSCE-a i stava Ustavnog suda iz Odluke broj AP 3210/15, osporena rješenja o produžavanju pritvora donijeli usredsređujući se na objašnjenje visine zaprijećene kazne i načina na koji je krivično djelo počinjeno, umjesto na njegove eventualne buduće posljedice ako apelantima ne bude produžena mjera pritvora. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da je pozivanje Vrhovnog suda na činjenicu da navedene okolnosti predstavljaju vanredne okolnosti koje bi, ukoliko bi apelanti bili pušteni na slobodu, izazvale reakciju građana koja bi mogla dovesti do narušavanja javnog reda, proizvoljno u pogledu postojanja vanrednih okolnosti kao osnova za određivanje pritvora shodno odredbama člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud iznio samo pretpostavku da bi puštanje apelanata na slobodu predstavljalo stvarnu opasnost za narušavanje javnog reda pri čemu je propustio da utvrdi postojanje navedenih okolnosti u vremenu relevantnom za produžavanje pritvora i pri čemu nije naveo kojim radnjama i dešavanjima će se ostvariti narušavanje javnog reda i mira. Samim tim, prema stavu Ustavnog suda, u potpunosti je izostala analiza okolnosti relevantnih za konkretnu situaciju u pogledu postojanja stvarne prijetnje za narušavanje javnog reda, budući da pretpostavka da će, zbog položaja optuženih, doći do narušavanja javnog reda sama po sebi nije dovoljna za određivanje pritvora iz ovog pritvorskog razloga.“

33. Imajući u vidu navedenu odluku Ustavnog suda broj AP 1484/18, te da je nakon rješenja koje je osporeno apelacijom u navedenom predmetu broj AP 1484/18, u kojoj je utvrđena povreda prava apelanata na ličnu slobodu i sigurnost, redovni sud ponovo produžio pritvor apelantima, pozivajući se na isti osnov (član 197. stav 1 tačka g) ZKPRS, dajući identične razloge, Ustavni sud nalazi da je osporenim rješenjima u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata garantovano članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije, odnosno da ona ne sadrže valjane i jasne razloge, odnosno analizu okolnosti relevantnu za konkretnu situaciju u pogledu postojanja stvarne prijetnje za narušavanje javnog reda kao neophodnog uslova za određivanje pritvora iz pritvorskog razloga propisanog članom 197. stav 1. tačka g) ZKPRS.

34. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata garantovano članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije.

35. Imajući u vidu da je osporeno rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 017324 18 Kž 6 od 3. aprila 2018. godine na snazi, Ustavni sud nalazi da je potrebno da ukine rješenje i predmet vrati Vrhovnom sudu koji je dužan da po hitnom postupku, a najkasnije tri dana od dana dostavljanja ove odluke (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3808/17 od 15. novembra 2017. godine, tačka 45) donese novo rješenje poštujući standarde člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, kako je navedeno u ovoj odluci.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije kada su redovni sudovi propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi puštanje apelanata na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima uslijed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3076/18 (V. M., G. P. i O. B.) | Sudska praksa | Aktio