Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1412/16 (Zaštitni fond Federacije BiH)

Odluka donesena 05. 07. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Javna vlast
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1412/16

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1412/16, rješavajući apelaciju Zaštitnog fonda Federacije BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zaštitnog fonda Federacije BiH podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 062765 15 Gž od 12. januara 2016. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Mal 062765 11 Mal od 13.

novembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zaštitni fond Federacije BiH (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Irsan Kukić, advokat iz Travnika, podnio je 28. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Mal 062765 15 Gž od 12. januara 2016. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Mal 062765 11 Mal od 13. novembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog Osmana Čajdre (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 23. februara 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi dostavili su odgovor na apelaciju 28. februara, 9. i 14. marta 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 43 0 Mal 062765 11 Mal od 13. novembra 2015. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženom naloži da apelantu isplati iznos od 1.426,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 26. decembra 2006. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sve u roku od 15 dana (stav I izreke presude). Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 912,60 KM sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav II izreke presude). Tuženi je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je apelant 15. decembra 2011. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate regresnog potraživanja u iznosu od 1.426,00 KM. Istaknuto je da je apelant svoj tužbeni zahtjev prema tuženom zasnovao na odredbama Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila, te Zakonu o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju ističući pri tome da vozilo tuženog u momentu nastanka saobraćajne nezgode nije bilo osigurano jer je protiv osiguravajućeg društva Bosansko-njemačko osiguranje, kod kojeg je tuženi imao zaključenu policu osiguranja, neposredno prije nastanka nezgode pokrenut postupak likvidacije.

7. Ukazano je da je u predmetnom postupku utvrđeno da se 21. oktobra 2006. godine desila saobraćajna nezgoda u kojoj je učestvovao tuženi putničkim motornim vozilom Golf II, te da je tom prilikom pričinjena šteta na vozilu Mercedes Benz 200 D, kao i da je oštećenom K. Č. 22. novembra 2006. godine Osiguravajuće društvo „Triglav“ BH osiguranje isplatilo naknadu štete, a po apelantovom ovlaštenju. Dalje je utvrđeno da je tuženi u vrijeme nastanka saobraćajne nezgode posjedovao policu osiguranja broj 0162892 koju je izdalo Bosansko-njemačko osiguranje za osigurani period počev od 29. juna 2006. godine pa do 29. juna 2007. godine, ali da je sporno da li je navedena polica odnosno da li je ugovor zaključen između tuženog i Bosansko-njemačkog osiguranja na zakonom propisan način raskinut i na taj način stavljen van snage.

8. Na osnovu izvršenog uvida u nagodbu zaključenu između „Triglav“ BH osiguranja - Podružnica Zenica i oštećenog K. Č. od 22. novembra 2006. godine prvostepeni sud je utvrdio da su oštećeni K. Č., vozač i vlasnik vozila Mercedes, te osiguravajuće društvo „Triglav“ BiH d.d. osiguranje po apelantovom ovlaštenju 22. novembra 2006. godine zaključili nagodbu kojom su ugovorili apelantovu obavezu da na ime naknade štete uzrokovane saobraćajnom nezgodom oštećenom isplati iznos od 1.426,00 KM. Uvidom u apelantovu uplatnicu na ime oštećenog K. Č. na iznos od 1.426,00 KM od 25. decembra 2006. godine prvostepeni sud je utvrdio da je 25. decembra 2006. godine oštećenom K. Č. na ime nastale štete uslijed saobraćajne nezgode isplaćen iznos od 1.426,00 KM. Uvidom u rješenje Agencije za nadzor osiguranja FBiH od 1. augusta 2006. godine prvostepeni sud je utvrdio da je navedenim rješenjem oduzeto odobrenje za rad društvu za osiguranje Bosansko-njemačko osiguranje d.d. Tuzla (objavljeno u „Službenim novinama FBiH“ broj 44/06).

9. Uvidom u rješenje Agencije za nadzor osiguranja o proglašenju posebne likvidacije od 1. augusta 2006. godine prvostepeni sud je utvrdio da se navedenim rješenjem otvara i provodi posebna likvidacija društva za osiguranje Bosansko-njemačko osiguranje d.d. Tuzla (objavljeno u „Službenim novinama FBiH“ broj 44/06). Dalje je uvidom u rješenje Općinskog suda o pokretanju likvidacionog postupka nad Bosansko-njemačkim osiguranjem d.d. (objavljeno u „Službenim novinama FBiH“ broj 51/06) prvostepeni sud utvrdio da je navedenim rješenjem pokrenut postupak likvidacije nad tim pravnim licem. Uvidom u obavještenje likvidacionog upravnika broj 96/06, objavljeno u Dnevnom avazu od 18. septembra 2006. godine, utvrđeno je da je likvidacioni upravnik u navedenim dnevnim novinama objavio obavještenje kojim se obavještavaju svi ugovarači osiguranja odnosno vlasnici polica osiguranja koje je izdalo d.d. Bosansko-njemačko osiguranje, sa sjedištem u Tuzli, Mostaru, Zenici, Travniku, Bihaću i Distriktu Brčko, da je Agencija za nadzor osiguranja u FBiH rješenjem od 1. augusta 2006. godine oduzela odobrenje za rad Bosansko-njemačkom osiguranju iz Tuzle, te da je Općinski sud protiv navedenog osiguravajućeg društva pokrenuo likvidacioni postupak. Navedenom obaviješću konstatirano je da se svi ugovori o osiguranju koje su ugovarači osiguranja imali zaključene s Bosansko-njemačkim osiguranjem smatraju raskinutim po isteku 30 dana od dana objavljivanja predmetne obavijesti. Uvidom u obavještenje Bosansko-njemačkog osiguranja d.d. u likvidaciji Tuzla broj 889/07, koje je objavljeno u Dnevnom avazu 19. aprila 2007. godine, proizlazi da se obavještavaju svi zainteresirani da se ročište za ispitivanje potraživanja nad Bosansko-njemačkim osiguranjem održava 15. maja 2007. godine.

10. Istaknuto je da je uvidom u oglas likvidacionog upravnika broj 201/06, objavljenog u Dnevnom avazu 25. septembra 2006. godine, prvostepeni sud utvrdio da je likvidacioni upravnik objavljivanjem obavještenja u dnevnim novinama „Dnevni avaz“ na takav način obavijestio sve ugovarače osiguranja, odnosno vlasnike polica osiguranja koje je izdalo Bosansko-njemačko osiguranje sa sjedištem u Tuzli odnosno filijalama Sarajevo, Tuzla, Mostar, Zenica, Travnik Bihać, Distrikt Brčko.

11. Dalje je utvrđeno da je rješenjem Agencije za nadzor osiguranja u FBiH od 1. augusta 2006. godine oduzeto odobrenje za rad Bosansko-njemačkom osiguranju. Ukazano je da je obaviješću likvidacionog upravnika konstatirano da se svi ugovori o osiguranju, koje su ugovarači osiguranja imali zaključene s Bosansko-njemačkim osiguranjem, smatraju raskinutim sa danom 18. oktobar 2006. godine kao zadnjim danom za raskid svih ugovora. Uvidom u potvrdu PU Zenica, Odsjek za administraciju Zenica od 23. marta 2011. godine proizlazi da je uvidom u evidenciju registriranih motornih i priključnih vozila utvrđeno da je vozilo tuženog 21. oktobra 2006. godine bilo registrirano kod Bosansko-njemačkog osiguranja (od 29. juna 2006. do 29. juna 2007. godine).

12. Ocjenom izvedenih dokaza u skladu s odredbom čl. 8. i 123. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) prvostepeni sud je utvrdio da je likvidacioni upravnik, suprotno odredbi člana 29. stav 5. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, postupio na način da je putem dnevnih novina „Dnevni avaz” 25. septembra 2006. godine objavio obavještenje kojim je obavijestio sve ugovarače osiguranja, odnosno vlasnike polica osiguranja koje je izdalo Bosansko-njemačko osiguranje da se svi ugovori koje su ugovarači osiguranja zaključili smatraju raskinutim 18. oktobra 2006. godine. Općinski sud je utvrdio da likvidacioni upravnik nije postupio kako je to propisano odredbom član 29. stav 5. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju. U vezi s tim je navedeno da likvidacioni upravnik nije preporučenom pošiljkom obavijestio tuženog da je oduzeto odobrenje za rad društvu, niti je u toku prvostepenog postupka apelant dokazao da je takvo preporučeno pismo tuženi primio od kada bi se računao rok od 30 dana od prijema pisma tuženog kao ugovarača osiguranja, a od kojeg perioda bi se ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti odnosno polica osiguranja smatrao raskinutim ipso jure.

13. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 43 0 Mal 062765 15 Gž od 12. januara 2016. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

14. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da, imajući u vidu da je predmetnu obavijest likvidator uputio svim ugovaračima putem dnevnih novina „Dnevni avaz”, prema stavu drugostepenog suda navedeno se ne može prihvatiti kao uredan način obavještavanja ugovarača osiguranja, odnosno imalaca polica osiguranja o tome da je oduzeto odobrenje društvu. Navedeno iz razloga što je zakonom strogo propisan način i postupak obavještavanja. Ukazano je da je u odredbi člana 29. stav 5. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju jasno propisano da se radi o preporučenoj pošiljci koja se dostavlja svakom korisniku osiguranja, što predstavlja preduvjet za raskid ugovora jer tek od prijema takve preporučene pošiljke računa se rok od 30 dana za prestanak osiguranja po sili zakona.

15. Prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, o čemu je dao pravilne i potpune razloge koje je u cijelosti prihvatio i ovaj sud.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatra da su redovni sudovi proizvoljno tumačili odredbu člana 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti FBiH u vezi s odredbama člana 939. stav

1. ZOO, kao i odredbu člana 29. stav 5. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju. Prema apelantovom mišljenju, likvidacioni upravnik je na pogodan način (objavljivanjem oglasa u dnevnim novinama) izvršio obavještenje ugovarača osiguranja o tome da je oduzeto odobrenje društvu i da je prestalo važenje polica osiguranja koje su tuženi i svi ostali ugovarači imali zaključene kod Bosna njemačkog osiguranja d.d. Tuzla.

b) Odgovor na apelaciju

17. Kantonalni sud je naveo da je osporena drugostepena presuda zasnovana na zakonu i da njom nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji.

18. Općinski sud je naveo da su u osporenoj prvostepenoj odluci dati svi razlozi i činjenice za donošenje prvostepene presude. Pri tome je ukazano da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i pravilno primijenjeno materijalno i procesno pravo.

19. Tuženi je naveo da je predmetni postupak pravilno i zakonito proveden, da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te pravilno primijenio materijalno pravo, a što je sve potvrdio i drugostepeni sud. Stoga, prema mišljenju tuženog, u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti FBiH („Službene novine FBiH“ broj 24/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 16.

Obaveze Zaštitnog fonda Zaštitni fond obavezan je da oštećenim stranama plaća odštetu u slučaju smrti ili fizičke povrede i materijalne štete prouzrokovane u saobraćajnim nezgodama u BiH kada:

lice odgovorno za nezgodu ostane nepoznato, u tom slučaju Zaštitni fond obavezan je dati naknadu samo kod šteta zbog smrti ili fizičkih povreda. Zaštitni fond obavezan je dati naknadu u svim slučajevima gdje se nezgoda desila na teritoriji Federacije;

je nezgodu prouzrokovalo vozilo u pogledu kojeg nije ispunjena obaveza iz člana 3. ovog Zakona, a vozilo posjeduje lice sa prebivalištem u Federaciji;

je protiv društva registriranog u Federaciji pokrenut postupak posebne likvidacije zbog stečaja ili zbog oduzimanja odobrenja za rad zbog neispunjavanja finansijskih obaveza prema Zakonu o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju ili prema ovom Zakonu.

Naknada ne može prelaziti minimalne limite osiguranih suma za svaku nezgodu, kako je predviđeno u tački a) stav 2. član 9. ovog Zakona. Ako postoji više oštećenih strana primjenjuju se stav 3. člana 9. ovog Zakona.

U slučajevima predviđenim u stavu 1. ovog člana oštećena strana može potraživati naknadu od Zaštitnog fonda, ali ne i od pojedinačnih članova Zaštitnog fonda.

Po isplati odštete Zaštitni fond preuzima sva prava oštećenog koja proizilaze iz nezgode, prema licu koje je odgovorno za štetu ili njenom osiguravaču, kao i prema sredstvima društva koje je u postupku posebne likvidacije. Zaštitni fond ima privilegiju korisnika naknade predviđene u članu 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju.

Zaštitni fond neće biti odgovoran za refundiranje bilo kojem socijalnom ili privatnom osiguravaču za bilo koje iznose koje je taj osiguravač obavezan platiti oštećenoj strani. Zaštitni fond preuzet će prava oštećene strane prema socijalnom ili privatnom osiguravaču do iznosa koji je Zaštitni fond platio oštećenoj strani.

21. Zakon o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju („Službene novine FBiH“ br. 24/05 i 36/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 29. stav 5.

Likvidator će preporučenim pismom obavijestiti ugovarače osiguranja da je oduzeto odobrenje društvu u roku od 30 dana od dana oduzimanja odobrenja. Po isteku daljnjih 30 dana od dana prijema pisma od ugovarača osiguranja, svi ugovori o osiguranju smatrat će se raskinutim ipso jure, pod pretpostavkom da unutar navedenog perioda nije odobren niti jedan zahtjev za preuzimanje portfelja osiguranja društva podnesen od drugog društva. Prijenosne premije će se nadoknaditi. Provizije određene zakonom, koje su eventualno plaćene, bit će vraćene ili će ih potraživati likvidator.

22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 939. stav 1.

(1)Isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguravača, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema licu koje je po ma kom osnovu odgovorno za štetu.

23. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 Mal 062765 15 Gž od 12. januara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. februara 2016. godine, a apelacija je podnesena 28. marta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

29. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Ustavni su, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje isplate regresnog potraživanja, dakle nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

32. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava.

33. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).

34. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

35. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom na ime isplate regresnog potraživanja od tuženog u iznosu od 1.426,00 KM, koji je apelant isplatio oštećenom K. Č. po osnovu osiguranja od saobraćajne nezgode u smislu člana 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku proveden dokazni postupak na osnovu kojeg su utvrđene relevantne činjenice iz kojih proizlazi da je tuženi imao zaključen ugovor o osiguranju, odnosno policu osiguranja kod Bosansko-njemačkog osiguranja d.d. Tuzla nad kojim je, rješenjem od 1. augusta 2006. godine, otvoren likvidacioni postupak. Dalje je utvrđeno da je u tom likvidacionom postupku likvidacioni upravnik u dnevnim novinama „Dnevni avaz“ od 18. septembra 2006. godine objavio obavještenje svim ugovaračima osiguranja kod Bosansko-njemačkog osiguranja d.d. Tuzla da je Agencija za nadzor osiguranja u FBiH tom pravnom licu oduzela odobrenje za rad, kao i da je protiv tog pravnog lica pokrenut likvidacioni postupak. Svi ugovarači su navedenom obaviješću također obaviješteni da se svi ugovori o osiguranju kod navedenog pravnog lica smatraju raskinutim s danom 18. oktobrom 2006. godine. Međutim, razmatrajući navedeno obavještenje redovni sudovi su utvrdili da je takvo obavještenje likvidacioni upravnik objavio u dnevnim novinama suprotno odredbi člana 29. stav 5. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju kojom je propisana obaveza likvidatora da preporučenom poštom obavijesti ugovarače osiguranja da je oduzeto odobrenje društvu u roku od 30 dana od dana oduzimanja odobrenja. Tek tada, po isteku roka od 30 dana od dana prijema pismena od strane ugovarača osiguranja, svi ugovori o osiguranju smatrat će se raskinutim ipso jure. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su o ovome u osporenim odlukama dali veoma jasne i razumne razloge, te utvrdili da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je tuženi od likvidatora dobio bilo kakvo preporučeno pismo u smislu odredbe člana 29. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju. Zbog toga su redovni sudovi u osporenim odlukama zaključili da je u momentu nastanka saobraćajne nezgode (21. oktobra 2006. godine) polica osiguranja tuženog bila formalno-pravno valjana, te da u vezi s tim apelant nije dokazao svoju tvrdnju da je vozilo tuženog u vrijeme nezgode bilo neosigurano. Slijedom navedenog, redovni sudovi su utvrdili da apelantu ne pripada regresno pravo za isplaćenu naknadu štete oštećenom. U navedenim zaključcima redovnih sudova u osporenim odlukama Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni relevantnih pravnih propisa na apelantovu štetu na način na koji to apelant ukazuje u apelaciji.

36. Prema tome, suprotno apelantovim navodima, uzimajući u obzir okolnosti predmetnog slučaja, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su u osporenim odlukama dali veoma jasno i argumentirano obrazloženje zbog čega je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe u čijoj primjeni Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.

Pravo na imovinu

38. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu također dovode u kontekst proizvoljne primjene materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u okviru razmatranja prava na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud iz istih razloga zaključuje da su neosnovani i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i argumentirane razloge.

40. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant kršenje tog prava dovodi u kontekst identičnih navoda istaknutih u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1412/16 (Zaštitni fond Federacije BiH) | Sudska praksa | Aktio