Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1961/18 (P. D. i Ž. K.)

Odluka donesena 05. 07. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Invalid
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1961/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-1961/18, rješavajući apelacije Pere Dakovića i Žarka Klarića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Pero Daković protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 002280 15 Uvp od 17. januara 2018. godine, Žarko Klarić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 022818 14 U od 6. marta 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1961/18

1. Pero Daković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bileće, podnio je 29. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 U 002280 15 Uvp od 17. januara 2018. godine. Apelant je 24. aprila 2018. godine dopunio apelaciju. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Trebinju kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Ministarstvo rada i boračko – invalidske zaštite RS), kojim je ukinuto prvostepeno rješenje i apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) IX kategorije sa 30% invaliditeta trajno, umjesto do tada priznatog statusa RVI IV kategorija sa 80% invaliditeta.

2. U obrazloženju konačne odluke Vrhovni sud je naveo da osporeni akt tuženog, u činjeničnom smislu, zasnovan na nalazu i mišljenju drugostepene ljekarske komisije od 31. jula 2014. godine. Naime, u nalazu i mišljenju drugostepene ljekarske komisije je navedeno, između ostalog, da se kod apelanta radi o psihičkom oboljenju (anksiozno-depresivna reakcija, primaran poremećaj ličnosti) koje se kod njega ispoljilo u ratu. U vezi s tim je navedeno da su bili ispunjeni uslovi da se oboljenje apelanta cijeni po tački T-230 b Liste procenata vojnog invaliditeta sa maksimalnih 60%, koja se odnosi na klinički utvrđene neurotske poremećaje teške, te da mu se u okviru ovog oštećenja organizma prizna udio vojnog invaliditeta od ukupno 30% shodno članu 10. st. 1. i 2. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta. Vrhovni sud je naveo da je neosnovan navod apelanta u vezi nalaza i mišljenja ljekarske komisije vezano za izmjene ocjenske tačke (iz 231 b u tačku T- 230 b), s obzirom da je u tom pravcu ljekarska komisija obrazložila da kod apelanta postoji neurotski poremećaj ličnosti sa poremećajem socijalnog funkcionisanja što bi bilo obuhvaćeno tačkom T-230 b Liste. Osim toga, neosnovan je navod apelanta da drugostepena ljekarska komisija nije navela razloge zašto je nalaz i mišljenje sačinila bez pregleda apelanta, za koje postupanje ona ima ovlaštenje u članu 8. stav 2. Pravilnika o radu ljekarskih komisija, kada je komisija decidno navela da pregled apelanta nije neophodan jer se može izjasniti na osnovu medicinske dokumentacije u spisu koju je razmotrila, kako je to pravilno zaključio i nižestepeni sud. U tom pravcu treba navesti da je postupajuća komisija razmotrila medicinsku dokumentaciju koja je bila osnov za donošenje prvostepenog rješenja i koja je jedina relevantna, a ne ona iz 2010. godine i dalje, koju je apelant pribavio nakon što je postupak revizije njegovog statusa započeo i koja, kako on tvrdi, ukazuje da mu se stanje pogoršalo. Ovo iz razloga što se u predmetnom upravnom postupku nije odlučivalo o eventualnom pogoršanju zdravstvenog stanja apelanta, nego je vršena revizija prvostepenog rješenja od 25. marta 2009. godine, odnosno provjera da li je isto doneseno u skladu sa propisima koji su bili na snazi u vrijeme njegovog donošenja. Netačan je navod apelanta da predmetni nalaz i mišljenje drugostepene komisije nije potpisao jedan član komisije (dr. S.Đ.) obzirom da se potpis navedenog člana komisije nalazi na nalazu. Konačno, neosnovan je i navod apelanta da tuženi nije imao ovlaštenje da shodno važećem Zakonu o pravima boraca vrši reviziju prvostepenog rješenja od 25. marta 2009. godine kojim mu je priznat status RVI. Ovo iz razloga što to ovlaštenje, bez vremenski ograničenog roka, nesporno proizilazi iz odredbe člana 98. st. 1. i 4. u vezi sa članom 99. st. 1. i 3. navedenog zakona na koje se tuženi i pozvao u osporenom aktu, zbog čega nije osnovano ukazivanje apelanta na razloge za ukidanje rješenja i rokove propisane čl. 248. i 249. Zakona o opštem upravnom postupku, jer je Zakon o pravima borac lex specialis u konkretnom slučaju i u skladu sa njim se provodi postupak revizije prvostepenog rješenja, zaključio je na kraju Vrhovni sud.

2. AP-2943/18

3. Žarko Klarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Vahdet Ibranović advokat iz Ilidže, podnio je 22. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 022818 14 U od 6. marta 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Federalni zavod za PIO/MIO Mostar), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim apelantu nije priznato pravo na novčanu naknadu zbog fizičke onesposobljenosti.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da prema Nalazu i mišljenju Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja Sarajevo - Odjeljenje za prvostepeni postupak (u daljnjem tekstu: Institut) od 16. aprila 2014. godine, a koji je potvrđen Nalazom, ocjenom i mišljenjem Instituta - Odjeljenje za drugostepeni postupak od 6. augusta 2014. godine, proizilazi da su Komisije, na osnovu cjelokupne medicinske dokumentacije, utvrdile da prema Zakonu o vrstama i procentima fizičke onesposobljenosti ne postoji fizička onesposobljenost kod apelanta. Ovo zbog toga što u skladu sa odredbom člana 72 a. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu Zakon o PIO), fizička onesposobljenost nije nastala kao rezultat povrede na radu ili kao rezultat bolesti uzrokovane radom, jer o tome nema potvrde o nastanku fizičke onesposobljenosti po tom osnovu. Kantonalni sud ističe da je članom 72.a stav 2. Zakona o PIO propisano da pravo na novčanu naknadu zbog fizičke onesposobljenosti stiče osiguranik čija je fizička onesposobljenost u iznosu od najmanje 30 % nastala kao rezultat povrede na radu ili bolesti uzrokovane radom. S tim u vezi pravilno su postupili organi uprave kada su svoje akte zasnovali na nalazima ljekarske Komisije u prvom i drugom stepenu, a koji nalazi su saglasni, objektivni i dati po pravilima struke iz medicinske oblasti od strane stručnih organa. Naime, iz predmetnih nalaza i mišljenja ljekarskih komisija proizilazi da su Ijekarske komisije imale u vidu rješenje SIZA PIO od 16. decembra 1980. godine, iz kojeg proizilazi da je tim rješenjem utvrđeno kod apelanta tjelesno oštećenje organizma u visini od 30%. Međutim, iz navedenog rješenja ne proizilazi da je kod apelanta utvrđena fizička onesposobljenost u skladu sa Zakonom o vrstama i procentima fizičke onesposobljenosti. Osim toga, Kantonalni sud navodi da je pozivanje apelanta na nalaz, ocjenu i mišljenje Instituta za medicinsko vještačenje od 20. novembra 2013. godine, kojim je kod apelanta utvrđeno oštećenje organizma od 70%, bez uticaja na rješavanje predmetne upravne stvari. Ovo iz razloga što navedeni nalaz jedino može biti osnov za ostvarivanje prava iz oblasti socijalne zaštite po osnovu Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom, po kojem osnovu apelant kod nadležnih organa iz te oblasti može tražiti utvrđivanje većeg stepena invaliditeta ukoliko je došlo do težeg oštećenja njegovog organizma i pogoršanja zdravstvenog stanja.

Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1961/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u suštini smatraju da je u konkretnim slučajevima pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su upravni organi i sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1961/18 (P. D. i Ž. K.) | Sudska praksa | Aktio