Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3235/18 (G. R. iz Brčkog)
Odluka donesena 19. 06. 2018.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3235/18
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
19. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. juna 2018. godine, u predmetu broj AP 3235/18, rješavajući zahtjev Gorana Ristića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Gorana Ristića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Ristić iz Brčkog (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 8. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 089079 18 Kž 12 od 29. marta 2018. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 K 089079 17 K 12 od 23. novembra 2017. godine .
2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se odložilo izvršenje izrečene mu kazne zatvora do odnošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
3. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 K 089079 17 K 12 od 23. novembra 2017. godine apelant je oglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci te presude počinio krivično djelo ubistvo iz člana 163. stav 1. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BD) pa je primjenom čl. 7, 43., 43 i 49. istog zakona osuđen na kaznu zatvora u trajanju od trinaest godina.
4. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 K 089079 18 Kž 12 od 29. marta 2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Tužilaštva Brčko distrikta Bosne i Hercegovine i apelantovih branilaca i potvrđena je Presuda Osnovnog suda broj 96 0 K 089079 17 K 12 od 23. novembra 2017. godine.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
6. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere navodi da bi izvršenjem osporenih presuda bilo povrijeđeno ne samo pravo apelanta na pravično suđenje, nego i njegovo pravo na ličnu slobodu , kao jedno od osnovnih ljudskih prava , i to na način koji se ne bi naknadno mogao otkloniti i kada bi bila utvrđena povreda apelantovog prava na pravično suđenje. Takođe navodi da je student četvrte godine fakulteta, te da su mu ostala tri ispita do diplomiranja i kompletiranja četverogodišnjih studija, pa bi i iz tog razloga bilo opravdano odložiti izvršenje osporavanih presuda do konačne odluke Ustavnog suda.
7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
9. Ustavni sud dalje podsjeća da je članom 64 stav (5) Pravila Ustavnog suda propisano da zahtjev za podnošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, pod uslovom da je prethodno, u skladu sa zakonskim mogućnostima koje ima, tražio odlaganje izvršenja odluke redovnih sudova u postupku koji je vođen pred tim sudovima. Smisao navedene odredbe Pravila je da stranke prije obraćanja Ustavnom sudu iskoriste zakonske mogućnosti koje im stoje na raspolaganju u postupku pred redovnim sudovima (vidi, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-3911/14 od 18. decembra 2014. godine, stav 20., dostupna na www.ustavnisud.ba).
10. Ustavni sud zapaža da je apelant lice koje je pravosnažno oglašeno krivim i osuđen na kaznu zatvora. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se, do rješavanja podnesene apelacije, obustaviti izvršenje izrečene kazne zatvora a kao razloge za donošenje privremene mjere ističe težinu posljedica osuđujuće presude i mogućnost nastupanja neotklonjive štete, te navodi da mu je odgađanje izvršenja kazne zatvora potrebno zbog završetka školovanja.
11. U vezi s istaknutim navodima na kojima apelant zasniva svoj zahtjev za donošenje privremene mjere, Ustavni sud podsjeća da Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera u Brčko distriktu BiH («Službeni glasnik BD» broj 31/11, u daljnjem tekstu: ZIKS) reguliše postupak odlaganja i prekida izdržavanja kazne zatvora. Međutim, Ustavni sud ukazuje da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnosti koje je imao na raspolaganju prema navedenim odredbama ZIKS-a, odnosno da je prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanom zakonom tražio odlaganje izvršenja odluka redovnih sudova, a navedeno se u smislu člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduslov za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene mjere. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije ni koristio mogućnosti koje ima prema ZIKS-u, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević