Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2362/16 (JU „Tehnička škola“- Banja Luka)
Odluka donesena 17. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Miješanje u imovinu
- Proporcionalnost
- Propisano zakonom
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Javni interes
- Isplata duga
- Porez
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Javna vlast
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2362/16
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2362/16, rješavajući apelaciju JU „Tehnička škola“ Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija JU „Tehnička škola“ Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 009688 14 Uvp od 25. februara 2016. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU „Tehnička škola“ Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 009688 14 Uvp od 25. februara 2016. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. JU „Tehnička škola“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnijela je 3. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 009688 14 Uvp od 25. februara 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Ministarstva finansija RS (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 15. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 22. februara 2018. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tuženi 5. marta 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Rješenjem Poreske uprave, područni centar Banja Luka, broj 06/2.02/0702/1-456-1-46-1/10 od 13. aprila 2011. godine naloženo je poreskom obvezniku – apelantici da radi otklanjanja nepravilnosti u obračunu i uplati poreza izvrši uplatu iznosa od 842.879,24 KM po vrstama obaveza i u visini glavnog duga i kamata bliže određenih dispozitivom, uz upozorenje da će se, ukoliko obaveza ne bude izmirena u roku od 10 radnih dana od dana prijema rješenja, pristupiti prinudnoj naplati uz sve posljedice koje proističu iz tog postupka. Dispozitivom je poreskom obvezniku naloženo da na iznos glavnog duga, koji nije plaćen u zakonom propisanom roku, obračuna i plati kamatu po stopi od 0,06% dnevno, počevši od 13. augusta 2010. godine do dana izmirenja obaveze.
6. Nakon ponovnog postupka prijavljivanja i izvršenja poreskih obaveza (poreza i doprinosa), ovlašteni organ Poreske uprave je donio ovakvo rješenje jer je utvrdio da isplaćene naknade za organizovanje ekskurzija i ispita za vanredne učenike za koje nisu plaćene obaveze nemaju karakter ugovora o djelu, već ličnih primanja, jer su one vršene licima koja se nalaze u stalnom radnom odnosu kod apelantice. Nadalje, utvrđeno je da su ispitne komisije obavljale poslove koji su vezani za oblast obrazovanja, za šta je pravno lice i registrovano kod nadležnih institucija, kao njihova osnovna djelatnost, odnosno radi se o poslovima iz redovnog obrazovnog procesa, shodno Zakonu o srednjem obrazovanju („Službeni glasnik RS“ br. 74/08 i109/09).
7. Nadležni poreski organ se pozvao na član 9. Zakona o porezu na dohodak građana („Službeni glasnik RS“ br. 51/01, 68/01, 65/03), odnosno član 7. Zakona o porezu na dohodak („Službeni glasnik RS“ br. 91/06 .... 120/08), kojima je utvrđeno da isplaćene naknade za ispitne komisije u obrazovnom procesu nisu oslobođene od obračunavanja doprinosa. Budući da se radi o ličnim primanjima iz člana 7. Zakona o porezu na dohodak građana za 2005. i 2006. godinu, odnosno člana 10. Zakona o porezu na dohodak za 2007, 2008, 2009. i 2010. godinu, na isplaćene naknade se obračunavaju porezi, shodno članu 4. Zakona o porezu na dohodak, odnosno članu 3. Zakona o porezu na dohodak i doprinosi, shodno članu 8. Zakona o doprinosima („Službeni glasnik RS“ br. 51/01 – 120/08), u iznosima navedenim u prikazanoj tabeli u osporenom rješenju.
8. Rješenjem Ministarstva finansija RS (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 06.05/II-450- 628/11 od 15. januara 2012. godine odbijena je apelanticina žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja kao neosnovana.
9. Kako navodi Ministarstvo, po apelanticinoj žalbi sporno je materijalno utvrđenje da li isplate izvršene zaposlenim po osnovu obavljanja komisijskog rada pri polaganju vanrednih ispita, kao i isplate izvršene turističkim organizacijama za organizovanje ekskurzija u inostranstvo imaju karakter ličnih primanja na koja se plaćaju porezi i doprinosi ili takve isplate imaju tretman naknada po osnovu ugovora o djelu, a u procesnom smislu sporan je period kontrole u pogledu zastarnih rokova.
10. Prema ocjeni Ministarstva, iz činjenica utvrđenih prvostepenim rješenjem vidi se da se radi o ličnim primanjima zaposlenih, angažovanih za poslove iz apelanticine redovne djelatnosti, pa je nesporno da takve isplate imaju karakter oporezivog ličnog primanja iz radnog odnosa koje, saglasno odredbama navedenih zakona, podliježu plaćanju poreza na lična primanja i pripadajućih doprinosa. Navodi žalbe kojim apelantica ukazuje na oporezivanje isplata državnih službenika ne mogu imati uticaj na drugačije rješavanje ove upravne stvari jer isplate učinjene kod drugih organizacija ili pravnih lica, a koji nisu u direktnoj vezi s isplatama koje su predmet kontrole, ne mogu imati uticaj na ispravnost utvrđenih obaveza, kao i na postupak rješavanja žalbe. Sporno je, prema navodima žalbe, da li uplate izvršene turističkim organizacijama za obavljene ekskurzije profesora u vrijeme proljetnog raspusta imaju karakter ličnih primanja na koje se plaćaju porezi i doprinosi. Navedenim odredbama člana 10. Zakona o porezu na dohodak definisano je šta se smatra ličnim primanjima na koja se plaća porez na dohodak građana, a članom 18. Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dohodak građana kojima su razrađene odredbe zakona propisano je da su lična primanja sva direktna i indirektna plaćanja za izvršeni rad i između ostalog obuhvataju skrivene isplate ličnih primanja, a predstavljaju plaćanje koje poslodavac vrši u korist zaposlenog, u konkretnom slučaju plaćanje troškova turističkog putovanja. U konkretnom slučaju radi se o putovanju čisto turističkog karaktera, pa slijedom navedenog i takve „skrivane isplate“ zaposlenim imaju karakter ličnih primanja na koje se plaća porez i pripadajući doprinosi.
11. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 009688 12 U od 19. novembra 2013. godine apelanticina tužba je uvažena i osporeni akt poništen.
12. Okružni sud je utvrdio da u postupku donošenja osporenog akta činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno, na šta je nepravilno i primijenjeno materijalno pravo, pa se tužba i ukazuje osnovanom, a o čemu su u osporenom aktu i dati dovoljno jasni i argumentovani razlozi koje prihvata i Okružni sud, koji se i ne mogu dovesti u sumnju navodima tužbe, a na šta ne može uticati ni apelanticino pozivanje na Pravilnik.
13. Međutim, takvo činjenično utvrđenje, a i pravni stav, izraženi u predmetnom osporenom aktu, prema mišljenju Okružnog suda, ne mogu se prihvatiti kao potpuni i pravilni, što je od uticaja na zakonitost osporenog akta. Naime, odredbom člana 93. stav 1. tačka 1. Zakona o poreskoj upravi („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 112/07 – prečišćeni tekst, 22/08 i 34/09 koji je i važio u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja koje čini pravno jedinstvo s predmetnim osporenim aktom, propisano je da se utvrđivanje obaveze za porez i kaznu koja se odnosi na određeni porez može izvršiti u roku od pet godina od dana podnošenja poreske prijave, odnosno od dana dospijeća tog poreza, računajući od dana koji je kasnije nastupio. S obzirom na to da je apelantica podnijela godišnju prijavu za 2005. godinu 13. augusta 2010. godine, pa kako je prvostepeno rješenje kojim su utvrđene te obaveze doneseno 13. aprila 2011. godine, pri čemu su te obaveze konstatovane u zapisniku od 30. marta 2011. godine, proizlazi da je nesporno i protekao petogodišnji rok za utvrđivanje tih obaveza, kako to apelantica pravilno i ističe u tužbi, jer na drugačije odlučivanje ne može uticati to što su ranijim rješenjem prvostepenog organa od 16. augusta 2010. godine bile utvrđene te obaveze, koje rješenje je poništeno rješenjem tuženog od 9. decembra 2010. godine te predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak, a sve iz razloga što se u smislu člana
254. ZUP-a poništavanjem rješenja poništavaju i sve pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo. Stoga je bez uticaja apelanticino pozivanje da se ponovni postupak vodio u istoj upravnoj stvari, te da su poreske obaveze utvrđivane za identičan poreski period koji je bio predmet i poništenog rješenja. Pored toga, treba istaći da je tačno da je odredbom člana 10. pomenutog Zakona o porezu na dohodak propisano da lična primanja obuhvataju neto platu i sve novčane i nenovčane prihode i naknade, koje obveznik ostvari po bilo kom osnovu, ukoliko tim zakonima nisu izuzeti ili drugačije oporezovani, a što znači da pomenuti zakon i ne poznaje skrivene isplate na koje se apelantica poziva.
Postupak okončan osporenom presudom
14. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 009688 14 Uvp od 25. februara 2016. godine zahtjev tuženog za vanredno preispitivanje je uvažen, Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 009688 12 U od 19. novembra 2013. godine preinačena, tako da je tužba odbijena kao neosnovana.
15. Prema mišljenju Vrhovnog suda, apelantici je pravilno nametnuta obaveza plaćanja poreza na dohodak i doprinos, kako je navedeno u dispozitivu prvostepenog rješenja, po osnovu turističkog putovanja koje su u toku 2007–2010. godine obavili profesori putujući u inostranstvo, a koje putovanje je bilo obavljeno preko turističke organizacije kojoj je i izvršena uplata iznosa za to putovanje, kao što je već naprijed i navedeno. Vrhovni sud se poziva na odredbu člana 10. stav 1. Zakona o porezu na dohodak kojom su definisana lična primanja na koja se plaća porez na dohodak, a to su neto plata i svi novčani i nenovčani prihodi, naknade i koristi koje obveznik ostvari po bilo kom osnovu, ukoliko tim zakonom nisu oslobođeni ili drugačije oporezovani. U stavu 2. te odredbe dodatno su navedeni prihodi i naknade koje se smatraju oporezivim ličnim primanjima, a u stavu 3. navedene su koristi primljene po osnovu rada, koje ulaze u dohodak na koji se plaća porez, a to su:
a) korišćenje vozila i drugih sredstava za lične potrebe, b) smještaj, hrana, kao i korišćenje drugih dobara i usluga koje se koriste besplatno ili po cijeni koja je niža od tržišne cijene, v) odobreni beskamatni krediti ili krediti po stopi koja je niža od tržišne kamatne stope, g) izmirivanje ličnih troškova od strane poslodavca i d) otkazivanje ili oprost dužničke obaveze.
16. Vrhovni sud nalazi da se već iz same zakonske definicije vidi da su oporeziva lična primanja svi novčani i nenovčani prihodi, naknade i koristi koje obveznik ostvari po bilo kom osnovu, pa proizlazi da je pravilno utvrđenje tuženog organa da uplate koje je apelantica izvršila u korist turističke organizacije koja je apelanticinim radnicima organizovala pomenute ekskurzije u inostranstvo spadaju u lična primanja, na koja se plaća porez na dohodak. Uplate koje je apelantica izvršila za svoje radnike za turistička putovanja su koristi koje su radnici ostvarili jer je apelantica kao poslodavac izmirila njihove lične troškove koje su trebali snositi, s obzirom na to da su preko turističke organizacije kojoj je uplata izvršena obavili više turističkih putovanja u inostranstvo. Kod takvog stanja stvari, za odluku u ovoj upravnoj stvari nije presudna primjena pomenutih odredaba Pravilnika, pa čak i da se njima, kako to smatra nižestepeni sud, faktički proširuju odredbe zakona, jer u oporeziva lična primanja svrstava i izvjesne „skrivene isplate“ koje ne postoje u zakonu.
17. Nadalje, Vrhovni sud zaključuje da apelantica nije osporila da su pomenuta putovanja koja su u periodu od 2007. do 2010. godine obavili profesori putujući u inostranstvo bila čisto turističkog karaktera jer nisu obavljena radi stručnog usavršavanja nastavnog osoblja, odnosno da za vrijeme boravka u navedenim zemljama nisu organizovani bilo kakvi seminari, simpozijumi ili okrugli stolovi, radi čijeg prisustva su putovanja i organizovana, u smislu odredbe člana 22. Pravilnika o stručnom usavršavanju. Shodno navedenom, Vrhovni sud smatra da se nesporno radi o oporezivim ličnim primanjima za koje apelantica nije podnijela poreske prijave, a ni izvršila plaćanje, pa joj je tuženi pravilno nametnuo takvu obavezu. Pojedinačni iznos nije bilo moguće odrediti bez podnošenja prijava za svakog radnika, pa u tom smislu nije prihvatljiv zaključak nižestepenog suda da se osporeni akt iz tog razloga ne može ispitati.
18. Iz iznijetih razloga, Vrhovni sud nalazi da su pobijanom presudom ostvareni razlozi iz člana 35. stav 2. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUS), pa se zahtjev tuženog uvažava na način određen u izreci ove presude na osnovu odredaba člana 40. st. 1. i 2. toga zakona jer nisu ostvareni razlozi iz člana 10. ZUS-a za poništenje osporenog akta.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelantica navodi da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
20. Osvrćući se prije svega na dopustivost apelacije u odnosu na predmetni spor, apelantica se poziva na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 231/05 u kojem, rješavajući apelacije društva „Megacomm“ d.o.o. Mostar, donosi 23. februara 2006. godine odluku o meritumu kojom se usvajaju apelacije protiv presuda Vrhovnog suda i utvrđuje povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na pravo na javnu raspravu te se ukidaju pobijane presude Vrhovnog suda. Naime, u tom postupku predmet osporavanja je upravni postupak sproveden pred carinskim organima Federacije BiH. U predmetu na koji se apelantica poziva apelant je protiv drugostepenih rješenja carinskih organa uprave pokrenuo upravne sporove pred Vrhovnim sudom osporavajući zakonitost carinskih rješenja, a predmet ocjene Ustavnog suda bile su presude Vrhovnog suda kojim se tužbe odbijaju kao neosnovane. U navedenoj apelaciji isticano je da je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer nije sproveden postupak u kojem bi apelantici bila data mogućnost da se izjasni o činjenicama i dokazima koji su prethodili donošenju odluke. Taj apelant je navodio da je Vrhovni sud presude donio na nejavnoj sjednici te da navodi iz njegovih žalbi nisu uopšte razmatrani i procjenjivani u drugostepenom postupku, niti je Vrhovni sud procijenio sve navode tužbe, kao i da su obrazloženja donesenih odluka nepotpuna i ne sadrže razloge za donošenje odluke.
21. U pogledu obaveze plaćanja poreza i doprinosa, apelantica smatra da je Vrhovni sud u pobijanoj presudi neosnovano utvrdio da je Poreska uprava pravilno nametnula obavezu apelantici na plaćanje poreza na dohodak i doprinosa po osnovu turističkih putovanja koje su u toku 2007– 2010. godine obavili apelanticini profesori putujući u inostranstvo. Apelantica navodi da je neosnovan stav Vrhovnog suda da su oporeziva lična primanja svi novčani i nenovčani prihodi, naknade i koristi koje obveznik ostvari po bilo kojem osnovu, te se ne može prihvatiti stav da je pravilno utvrđenje Poreske uprave da uplate koje je apelantica izvršila u korist turističke organizacije koja je njenim radnicima organizovala pomenute ekskurzije u inostranstvo predstavljaju lična primanja na koja se plaća porez na dohodak. Poziva se na Zakon o srednjoj školi i Godišnji program rada koji je sud zanemario, a upravni organi se nisu uopšte izjašnjavali. U članu 70. stav 1. Zakona o poreskom postupku veoma jasno je propisano da se kontrola može vršiti samo pet godina unazad. Nakon donošenja presude Okružnog suda proveden je novi ponovljeni postupak i tim ponovljenim prvostepenim rješenjem je obuhvaćen period od 1. januara 2005. godine do 31. jula 2010. godine. Dakle, osim navedenog, Vrhovni sud se u pobijanoj presudi bavi samo pitanjem oporezivanja u odnosu na uplaćene ekskurzije u inostranstvo, a ne bavi se pitanjem zastare, koje je kao jako bitno istaknuto u predmetnom upravnom postupku. Napokon, presudom Vrhovnog suda i nižestepenim rješenjima organa uprave apelantici se nezakonito nameće plaćanje, što predstavlja lišavanje imovine, čime se direktno i grubo povređuje njeno pravo na imovinu garantovano članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
22. Apelantica predlaže da se utvrdi povreda ustavnih prava i poništi osporena presuda.
b) Odgovor na apelaciju
23. Vrhovni sud navodi da je u obrazloženju odluke dao detaljne razloge kojima se rukovodio prilikom odlučivanja o apelanticinom zahtjevu, kao i obrazloženje razloga odbijanja tog zahtjeva. Bez osnova su navodi apelacije da je apelantici uskraćeno pravo na učešće u postupku i na mogućnost da se izjasni na činjenice i dokaze koji su prethodili donošenju odluke, s obzirom na to da se radi o postupku kontrole zakonitosti prijavljivanja i plaćanja poreskih obaveza u kom je učestvovao apelanticin predstavnik, o čemu je sačinjen zapisnik i u kojem se postupku apelantica mogla izjasniti na sve činjenice utvrđene na okolnost plaćanja poreskih obaveza. Zbog navedenog, nisu prihvatljivi razlozi apelacije o povredi prava na pristup sudu, a iz razloga datih u obrazloženju odluke Vrhovnog suda ni razlozi o povredi prava na mirno uživanje imovine. Proizlazi da donošenjem odluke suda nisu povrijeđena prava na koja se apelacijom ukazuje, pa Vrhovni sud smatra da je apelacija neosnovana, te predlaže da se odbije.
24. U odgovoru tužene na apelaciju navodi se da ustavna prava na koja se apelantica poziva nisu povrijeđena, pa se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o poreskoj upravi („Službeni glasnik RS“ br. 91/06-120/08) u relevantnom dijelu glasi:
Opšte odredbe Član 1.
Ovim Zakonom se uređuje osnov za sprovođenje i izvršavanje zakona iz oblasti poreza Republike Srpske i na zakonu zasnovanih podzakonskih propisa, te definišu prekršaji i krivična djela i sankcije iz oblasti poreza.
Član 62.
(1) Rješenje za plaćanje utvrđene obaveze je pismeni akt kojim PU nalaže obvezniku da plati obavezu.
(2) Rješenje za plaćanje donosi PU kad utvrdi da obveznik nije pravilno obračunao, prijavio ili platio obavezu. PU utvrđuje obavezu na osnovu knjiga i evidencije obveznika i drugih činjenica opisanih u članu 85 ovog zakona. Pri utvrđivanju iznosa obaveze, PU uzima u obzir i sve poreske odbitke koje je obveznik ranije uplatio.
(3) Rješenje za plaćanje sadrži sljedeće: 1. naziv, odnosno ime obveznika. 2. identifikacioni broj obveznika, 3. datum izdavanja rješenja za plaćanje, 4. vrstu poreza, period za koji se plaća obaveza, te iznos dospjelog poreza, 5. iznos dospjele kamate, 6. opis osnovice za utvrđivanje iznosa iz t. 4. i 5. ovog stava, 7. poreske odbitke koje je obveznik ranije uplatio, 8. ukupnu obavezu i datum do kojeg se nalaže plaćanje, 9. način na koji se treba izvršiti uplata, 10. posebnu naznaku da se u slučaju neplaćanja obaveze u datom roku PU, bez daljeg obavještavanja, pristupiti prinudnoj naplati, 11. pouku o pravnom lijeku i 12. adresu organizacione jedinice PU koja je izdala rješenje za plaćanje (...)
26. Zakon o porezu na dohodak građana („Službeni glasnik RS“ br. 51/01, 68/01, 65/03) u relevantnom dijelu glasi:
Lična primanja Član 7.
Lična primanja obuhvataju sve novčane i nenovčane prihode i naknade, koje obveznik ostvari po bilo kom osnovu, ukoliko ovim zakonom nisu izuzeti ili drugačije oporezovani.
27. Zakon o porezu na dohodak („Službeni glasnik RS“ br. 91/06-120/08) u relevantnom dijelu glasi:
Lična primanja Član 10.
(1) Prihod od ličnih primanja koji je oporeziv u skladu sa ovim zakonom je bruto plata i svi novčani i nenovčani prihodi, naknade i koristi u bruto iznosu koje poreski obveznik ostvari po bilo kom osnovu, ukoliko ovim zakonom nije oslobođen ili drugačije oporezovan. (2) Ličnim primanjima na koja se plaća porez smatraju se i :
a) naknade isplaćene za obavljeni posao po nalogu ili zahtjevu poslodavca,
b) dodatni prihodi po osnovu naknada, pomoći i sl. koje poslodavac isplati zaposlenima iznad propisanog iznosa,
v) plate koje umjesto poslodavca isplati drugo lice,
g) stipendije iznad iznosa koji čini 75% prosječne mjesečne neto plate po zaposlenom prema posljednjem objavljenom podatku Republičkog zavoda za statistiku.
(3) Koristi primljene po osnovu rada ulaze u dohodak na koji se plaća porez, i to:
a) korišćenje vozila i drugih sredstava za lične potrebe,
b) smještaj, hrana kao i korišćenje drugih dobara i usluga koje se koriste besplatno ili po cijeni koja je niža od tržišne cijene,
v) odobreni beskamatni krediti ili krediti po stopi koja je niža od tržišne kamatne stope,
g) izmirivanje ličnih troškova od strane poslodavca,
d) otkazivanje ili oprost dužničke obaveze.
28. Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik RS“ br. 109/05 i 63/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Upravni akt može se pobijati:
1) ako akt sadrži takve nedostatke koji sprečavaju ocjenu njegove zakonitosti ili nedostatke koji ga čine ništavnim;
2) ako u aktu nije nikako ili nije pravilno primijenjen zakon, propis zasnovan na zakonu ili opšti akt;
3) ako je akt donesen od strane nenadležnog organa;
4) ako u upravnom postupku koji je aktu prethodio nije postupljeno po pravilima postupka, a naročito ako činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno ili što je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja;
5) ako je nadležni organ rješavajući po slobodnoj ocjeni prekoračio granice ovlašćenja koja su mu data zakonom i odlučio suprotno datom ovlašćenju.
Član 35. stav 2.
Protiv pravosnažne odluke Okružnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljem tekstu: zahtjev) Vrhovnom sudu Republike Srpske, putem nadležnog suda.
Zahtjev iz stava 1. se podnosi zbog povrede zakona, drugog propisa ili opšteg akta ili zbog povrede propisa o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari.
Član 40. st. 1. i 2.
Sud presudom odbija ili uvažava zahtjev iz člana 35. ovog zakona. Presudom kojom zahtjev iz stava 1. ovog člana usvaja sud može ukinuti ili preinačiti sudsku odluku protiv koje je podnesen zahtjev.
Ako Vrhovni sud ukine sudsku odluku, predmet vraća Okružnom sudu čija je odluka ukinuta. VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
31. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
33. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
34. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanska prava i obaveze“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 382/04 od 23. marta 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu s iznesenim stavovima, slijedi da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine. b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 009688 14 Uvp od 25. februara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 5. aprila 2016. godine, a apelacija je podnesena 3. juna 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
38. Apelantica osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
40. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
41. S obzirom na to da apelantica ima status javne ustanove, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa prava iz Evropske konvencije, ali da uživa garancije prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
42. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na imovinu i te navode dovodi u vezu s primjenom člana 10. Zakona o poreskoj upravi, tvrdeći da joj je prilikom inspekcijskog nadzora utvrđena obaveza plaćanja poreza i doprinosa prema Zakonu o porezu na dohodak i Zakonu o porezu na dohodak građana, smatrajući da nijedan zakonski propis ne reguliše tematiku obračuna poreza i doprinosa u odnosu na organizovanje ekskurzija i ispita za vanredne studente, iz čega proizlazi da su dodatne obaveze utvrđene proizvoljno. Dalje ističe da su te obaveze, čak i da su zakonski opravdane, zastarjele.
43. Ustavni sud podsjeća na to da se pri razmatranju toga da li je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine prvi korak sastoji od razmatranja da li je apelantica imala pravo koje se može tumačiti u smislu značenja pojma „imovina“, koje potpada pod navedeni član Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je odlukama koje su donijeli nadležni organi uprave, postupajući u ponovnom postupku inspekcijskog nadzora, koje je ispitao i Vrhovni sud odlučujući o zahtjevu tuženog za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, utvrđena apelanticina obaveza da na ime poreza i doprinosa na plate za period od 1. januara 2005. do 31. jula 2010. godine uplati dodatno utvrđene obaveze. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju, u smislu relevantne prakse Ustavnog suda (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 614/13 od 10. oktobra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 37), radi o postupku u kojem se odlučivalo o apelanticinoj imovini, što potpada pod obim člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
44. Zatim, Ustavni sud podsjeća na to da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolisati korištenje imovine u skladu s opštim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo odnose se na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u okviru opšteg načela izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
45. Ustavni sud podsjeća na to da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i opšteg interesa (načelo proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi Evropski sud, Sunday Times, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49; i Malone, presuda od 2. augusta 1984. godine, serija A, broj 82, st. 67. i 68).
46. Shodno navedenom, Ustavni sud treba odgovoriti da li je u okolnostima konkretnog predmeta došlo do miješanja u apelanticinu imovinu, te, ukoliko jeste, u sklopu kojeg od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ono može biti razmatrano. U vezi s tim, iako se apelantica nije konkretno pozvala na neko od načela sadržanih u članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelanticino pravo na imovinu koje se sastoji u lišavanju njene imovine – novčanog iznosa koji treba da plati po osnovu dodatno utvrđenih obaveza na ime poreza i doprinosa na određena primanja za period od 2005. do 2010. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1847/11 od 17. jula 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
47. S obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati je li apelanticino lišavanje u uživanju prava na imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenom odlukom, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je: (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu s načelom proporcionalnosti.
48. U odgovoru na pitanje da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud ukazuje na stav da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizuje svoj pravni sistem, te da, s tim ciljem, ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionisao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 5).
49. Dovodeći navedene stavove Evropskog suda u kontekst sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu Rješenjem Poreske uprave, područni centar Banja Luka, broj 06/2.02/0702/1-456-1-46-1/10 od 13. aprila 2011. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 06.05/II-450-628/11 od 15. januara 2012. godine, naloženo apelantici da radi otklanjanja nepravilnosti u obračunu i uplati poreza izvrši uplatu iznosa od 842.879,24 KM po vrstama obaveza i u visini glavnog duga i kamata bliže određenih dispozitivom, uz upozorenje da će se, ukoliko obaveza ne bude izmirena u roku od 10 radnih dana od dana prijema rješenja, pristupiti prinudnoj naplati uz sve posljedice koje proističu iz tog postupka. Nakon toga, suprotno od nižestepenih rješenja, Okružni sud je utvrdio da u postupku donošenja osporenog akta činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno, na šta je nepravilno primijenjeno materijalno pravo, pa se tužba ukazuje osnovanom, a o čemu su u osporenom aktu i dati dovoljno jasni i argumentovani razlozi koje prihvata i Okružni sud, koji se i ne mogu dovesti u sumnju navodima tužbe. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Poreska uprava, na osnovu dokumentacije koju joj je predočila apelantica, sačinila novi zapisnik kojim su konstatovane nepravilnosti koje su detaljno navedene u zapisniku radi čijeg otklanjanja su dati nalozi u dispozitivu prvostepenog rješenja.
50. U vezi s tim, a razmatrajući pitanje zakonitosti miješanja u apelanticinu imovinu, Ustavni sud ukazuje na to da je članom 62. Zakona o poreskoj upravi ovlašćen nadležni organ da donese rješenje za plaćanje utvrđene obaveze koje predstavlja pismeni akt kojim Poreska uprava nalaže obvezniku da plati obavezu. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u postupku inspekcijske kontrole apelantice kao poreskog obveznika inspekcijski nadzor izvršen u skladu s odredbom člana 62. Zakona o poreskoj upravi jer iz obrazloženja rješenja proizlazi da je inspekcijskom nadzoru bila prisutna apelantica i da su inspektori kontrolu poslovanja izvršili na osnovu dokumentacije koju im je apelantica dostavila na uvid. Prema članu 1. Zakona o poreskoj upravi, „uređuje se osnov za sprovođenje i izvršavanje zakona iz oblasti poreza Republike Srpske i na zakonu zasnovanih podzakonskih propisa, te definišu prekršaji i krivična djela i sankcije iz oblasti poreza“. Da je u konkretnom predmetu postupljeno prema navedenoj odredbi zakona proizlazi i iz prvostepenog rješenja Poreske uprave. Ustavni sud, također, zapaža da su organi uprave i Vrhovni sud u osporenim odlukama, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o poreskoj upravi, eksplicitno obrazložili da nije nastupila zastara predmetnih utvrđenja, kako je to apelantica isticala u toku postupka i u apelaciji. Pri tome, Ustavni sud ukazuje i na to da su citirane odredbe navedenih zakona objavljene u službenim glasilima, dakle, dostupne su građanima, te da one na jasan i precizan način regulišu pitanja plaćanja poreza i doprinosa na plaće, iz čega proizlazi da je miješanje u apelanticina prava na imovinu izvršeno na osnovu zakona koji ispunjavaju standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, odnosno „zakonitosti“. Konačno, i prema mišljenju Vrhovnog suda, apelantici je pravilno nametnuta obaveza plaćanja poreza na dohodak i doprinosa, kako je navedeno u dispozitivu prvostepenog rješenja, po osnovu turističkih putovanja koje su u toku 2007–2010. godine obavili profesori putujući u inostranstvo, a koje putovanje je bilo obavljeno preko turističke organizacije kojoj je i izvršena uplata iznosa za to putovanje, kao što je već naprijed i navedeno. Vrhovni sud se poziva na odredbu člana 10. stav 1. Zakona o porezu na dohodak kojom su definisana lična primanja na koja se plaća porez na dohodak, a to su neto plata i svi novčani i nenovčani prihodi, naknade i koristi koje obveznik ostvari po bilo kom osnovu, ukoliko tim zakonom nisu oslobođeni ili drugačije oporezovani. Shodno navedenom, Vrhovni sud smatra da se nesporno radi o oporezivim ličnim primanjima za koje apelantica nije podnijela poreske prijave, a ni izvršila plaćanje, pa joj je tuženi pravilno nametnuo takvu obavezu.
51. Odgovarajući na pitanje da li je apelanticino lišavanje imovine (obavezivanjem da plati dodatno utvrđene obaveze) bilo u javnom interesu, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u tome da se Zakonom o poreskoj upravi uvodi obaveza plaćanja i reguliše sistem plaćanja poreza i doprinosa na plaće poreskih obveznika, a porezi su osnovni prihodi svake države, te smatra da je pravilno i zakonito plaćanje poreza i doprinosa od izuzetnog značaja za ekonomsku politiku države, te da je utvrđivanje korekcija poreza i doprinosa u postupcima kontrole legitiman cilj koji je u javnom interesu (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Hentrich protiv Francuske, presuda od 3. jula 1995. godine, serija A, broj 296-A, stav 39. i dalje; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 516/13 od 15. septembra 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba , tačka 41). U konkretnom slučaju je utvrđeno da apelantica nije pravilno izvršila obračun poreza i doprinosa za period kontrole od 1. januara 2005. godine do 31. jula 2010. godine, zbog čega joj je utvrđena obaveza na uplatu dodatno utvrđenih obaveza za navedeni period. S obzirom na navedeno, proizlazi da miješanje u apelanticinu imovinu služi zakonitom cilju u javnom interesu.
52. Ustavni sud, također, mora da odgovori na pitanje da li je miješanje u apelanticinu imovinu u skladu sa načelom „proporcionalnosti“, odnosno da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelanticinog prava na imovinu i zahtjeva za zaštitu opšteg javnog interesa. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati „pravičan odnos“ između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a što nije moguće postići ako apelant mora da snosi „poseban i pretjeran teret“ (vidi Evropski sud, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, st. 46. i 50). U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne smatra da je obavezom plaćanja dodatno utvrđenih obaveza na apelanticu stavljen pretjeran teret. Iz navedenog proizlazi da je u konkretnom slučaju, u smislu relevantne prakse Ustavnog suda (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 614/13 od 10. oktobra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 45), miješanje u apelanticina prava na imovinu bilo proporcionalno ciljevima koji se žele postići budući da javni interes, koji se ogleda u dosljednom poštovanju poreske discipline i procedura propisanih Zakonom o poreskoj upravi, kao i drugim materijalnim propisima kojim je regulisano navedeno pitanje (u konkretnom slučaju Zakon o porezu na dohodak građana i Zakon o porezu na dohodak), preteže nad apelanticinim interesom jer je upravo apelantica kao poreski obveznik propustila da svoje ponašanje prilagodi relevantnim odredbama materijalnog prava i da plati utvrđene obaveze.
53. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom presudom Vrhovnog suda nisu povrijeđena apelanticina prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. VIII.Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada je miješanje u apelanticina prava na imovinu bilo zakonito, u javnom interesu i u skladu s načelom proporcionalnosti.
55. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik