Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1920/18 (I. M.)

Odluka donesena 17. 07. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1920/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-1920/18, rješavajući apelaciju Ismete Muslić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ismeta Muslić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 187368 13 Rsž od 9. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ismeta Muslić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 30. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 187368 13 Rsž od 9. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tuženog (Tvornica čarapa Ključ d.d. Sarajevo) i preinačena je prvostepena presuda tako što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj tuženi isplati iznos od 1.734,12 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je apelantica obavezana da tuženom naknadi troškove postupka.

2. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud nakon provednih dokaza utvrdio da je apelantica bila zaposlena kod tuženog i njegovog prednika od 1974. godine, da joj je radni odnos prestao 5. maja 2000. godine. Zatim, da je apelantica do oktobra 2003. godine, u cilju sticanja uslova za penziju, stavila na raspolaganje tuženom iznos od 1.734,12 KM koji je uplaćen Federalnom zavodu za PIO na ime doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u korist apelantice. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud tu činjenicu utvrdio na osnovu iskaza apelantice i apelantičinog supruga, te na osnovu iskaza svjedoka A.M. (koja je potvrdila da bivšim zapsolenicima tuženog, kojima je radni odnos prestao 5. maja 2000. godine, nisu uplaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje). Naime, da je prvostepeni sud, poklanjajući vjeru iskazima apelantice, apelantičinog supruga i svjedoka A.M., zaključio da tuženi nije uplatio doprinose za apelanticu i to ne samo da to nije učinio blagovremeno, nego da je uplatu izvršio nakon što je apelantica predala novac tuženom(koji je uplatio doprinose nadleženom Fondu PIO u njenu korist), čime je došlo do obogaćenja tuženog, koji je izvršio svoju zakonsku obavezu. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je ovakav zaključak prvostepenog suda pogrešan, odnosno da su osnovani žalbeni navodi tuženog da apelantica nije dokazala da je tuženom dala iznos od 1.734,12 KM. Ovo iz razloga što prvostepeni sud nije mogao samo na osnovu iskaza apelantice i njenog supruga, a čiji iskazi su u suprotnosti sa iskazom saslušanog svjedoka A.M. koja je navela da se ne sjeća da joj je apelantičin suprug predao „nekakvu“ uplatnicu, utvrditi da je apelantica tuženom dala iznos od 1.734,12 KM radi uplate doprinosa. Osim toga, Kantonalni sud smatra osnovanim žalbeni navod da apelantica ne posjeduje potvrdu izdatu od strane tuženog da mu je dala potraživani iznos, kao dokaz da je na račun tuženog uplatila doprinose, budući da iz sadržaja uplatnice od 9. aprila 2009. godine, koju je apelantica predložila kao dokaz, ne proizilazi da je tuženi u apelantičinu korist uplatio navedeni iznos (jer je u uplatnici navedeno da se uplata doprinosa odnosi na period od 1. januara 1997. do 5. maja 2000. godine, a da apelantica potražuje uplatu doprinosa za period od 1. januara 1996. do 5. maja 2000. godine). Dakle, s obzirom da apelantica nije dokazala da je na račun tuženog uplatila iznos od 1.734,12 KM, a teret predlaganja ovih dokaza je bio na apelantici, to je Kantonalni sud uvažio žalbu tuženog, preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev apelantice.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je Kantonalni sud, pogrešnom ocjenom izvedenih dokaza, pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio odredbu člana 123. Zakona o parničnom postupku. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1920/18 (I. M.) | Sudska praksa | Aktio