Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2316/16 („Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar)
Odluka donesena 05. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2316/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine u predmetu broj AP-2316/16, rješavajući apelacije „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar protiv:
-Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 041017 15 Rev od 24. novembra 2005. godine, -Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 041017 15 Rev 2 od 24. novembra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Vesna Stevanović, advokat iz Bijeljine (u daljnjem tekstu: V.S), podnijela je 1. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 041017 15 Rev od 24. novembra 2005. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-2316/16.
2. Apelantica je, zastupana po V.S, podnijela 1. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 32 0 P 041017 15 Rev 2 od 24. novembra 2015. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-2317/16.
3. S obzirom na to da se gore navedene apelacije zasnivaju na sličnom činjeničnom i pravnom osnovu i istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2316/16.
4. Presudama Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 32 0 P 041017 13 P od 29. aprila 2014. godine i 32 0 P 041017 14 P 2 od 4. decembra 2014. godine, obavezani su precizirani tuženi (fizička lica) da apelantici isplate novčane iznose precizirane u izrekama tih presuda. (Pri čemu je u izreci presude broj 32 0 P 041017 13 P od 29. aprila 2014. godine precizirano da te iznose tuženi imaju isplatiti solidarno)
5. Iz obrazloženja navedenih presuda Općinskog suda proizilazi da je u toku postupka pred tim sudom utvrđeno da je apelantica u svojstvu tražioca izvršenja protiv tuženih kao izvršenika 9. oktobra 2007. godine podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave - mjenice preciziranog broja, a radi naplate duga u preciziranom novčanom iznosu, pa je sud rješenjem o izvršenju precizirani broj i datum dozvolio predloženo izvršenje, da bi povodom podnesenih prigovora tuženikâ kao izvršenikâ donio zaključke precizirani brojevi i datumi da se prijedlog za izvršenje ima smatrati tužbom i postupak nastaviti po odredbama parničnog postupka. Dalje, iz obrazloženjâ presudâ proizilazi da je Općinski sud, između ostalog, utvrdio da je preciziranog datuma u toku 2002. godine zaključen ugovor o kreditu između apelantice kao davaoca kredita i tuženog u predmetu AP-2317/16 kao korisnika kredita na precizirani novčani iznos, sa rokom otplate u 120 jednakih mjesečnih rata i sa pravom otkaza ugovora od strane davaoca kredita ukoliko se primalac kredita ne pridržava bilo koje odredbe ugovora, a naročito ako ne plati dvije uzastopne dospjele rate, te da su tuženi u predmetu AP-2316/16 taj ugovor potpisali kao solidarni dužnici – jemci platci. Takođe, proizilazi da su na ime obezbjeđenja isplate duga po osnovu tog ugovora o kreditu svi tuženi potpisali bjanko mjenice bez protesta. Iz obrazloženjâ presudâ takođe proizilazi da je novčani iznos predviđen ugovorom o kreditu preneseni na primaoca kredita odnosno tuženog u predmetu AP-2317/16, ali da korisnik kredita odnosno taj tuženi nije izvršio ugovorne obaveze odnosno nije plaćao dospjele anuitete kredita.
6. Općinski sud je u obrazloženju presude u predmetu AP-2316/16, konstatujući da su tuženi ugovorom o kreditu preuzeli obavezu ispunjenja dospjele obaveze glavnog dužnika, s obzirom da su se obavezali kao jemci-platci u smislu odredbe člana 1004. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključio da su svi tuženi u tom predmetu shodno članu 414. ZOO solidarno odgovorni za vraćanje cjelokupnog duga po osnovu kredita onako kako je to određeno ugovorom u smislu odredbi čl. 997, 998. i 1004. stav 3. ZOO. U obrazloženju presude u predmetu AP-2317/16, Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 1065. ZOO propisano da se ugovorom o kreditu banka obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme za neku namjenu, ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je to utvrđeno. S obzirom da je konstatovao da je tuženom u tom predmetu stavljen na raspolaganje ugovoreni iznos sredstava, Općinski sud je udovoljio tužbenom zahtjevu apelantice imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu.
7. Vezano za prigovor zastare potraživanja, Općinski sud je u obrazloženju presuda zaključio da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe člana 373. stav 1. ZOO, a ne odredbe člana 80. Zakona o mjenici na koju su se pozvali tuženi, pri čemu je konstatovao da je posljednja uplata anuiteta izvršena 25. januara 2005. godine, od kada pa do dana podnošenja tužbe – prijedloga za izvršenje u tim predmetima - 9. oktobra 2007. godine nije protekao rok zastare iz navedene zakonske odredbe.
8. Tuženi su podnijeli žalbe protiv presuda Općinskog suda. Kantonalni sud je presudama br. 32 0 P 041017 14 Gž od 27. oktobra 2014. godine i 32 0 P 041017 15 Gž 2 od 15. juna 2015. godine, odbio žalbe i potvrdio prvostepene presude u osporenom dijelu.
9. U obrazloženju presude u predmetu AP-2316/16 Kantonalni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o dospjelim obavezama po osnovu ugovora o kreditu u smislu čl. 1065. i 1004. stav 3. ZOO, kao i dospjelim mjeničnim obavezama prema članu 39. Zakona o mjenici po osnovu lično potpisane bjanko mjenice bez protesta preciziranog broja koju su svi tuženi potpisali radi isplate duga po predmetnom ugovoru o kreditu, te je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno raspravio istaknuti prigovor zastare potraživanja zaključivši da se u konkretnom slučaju na potraživanja apelantice ima primijeniti odredbe člana 373. stav 1. ZOO, pri čemu je ukazao da je ta odredba povoljnija za tužene u odnosu na odredbu člana 372. stav 2. ZOO, u vezi sa članom 80. Zakona o mjenici.
10. U obrazloženju presude u predmetu AP-2317/16, Kantonalni sud je zaključio da se na sporni odnos trebaju primijeniti odredbe Zakona o mjenici kao lex specialis u konkretnom slučaju u odnosu na ZOO, a ne odredbe ZOO, ocijenivši da se u konkretnom slučaju radi o mjeničnopravnom sporu za isplatu mjeničnog novčanog iznosa po trasiranoj mjenici sačinjenoj u smislu odredbe člana
3. Zakona o mjenici, a radi osiguranja potraživanja iz predmetnog ugovora o kreditu, pa je konstatovao primjenom odredbi Zakona o mjenici da je tužbeni zahtjev osnovan i da nije protekao rok zastarjelosti iz odredbe člana 80. Zakona o mjenici
11. Odlučujući o revizijama koje su tuženi izjavili protiv presuda Kantonalnog suda, Vrhovni sud je presudama br. 32 0 P 041017 15 Rev (koja je donesena povodom revizije tuženih kao jamaca iz ugovora o kreditu) i broj 32 0 P 041017 15 Rev 2 obje od 24. novembra 2015. godine (koja je donesena povodom revizije tuženog koji je korisnik kredita) uvažio revizije i preinačio nižestepene presude tako što je odbio apelanticin tužbeni zahtjev.
12. Vrhovni sud je u obrazloženju presuda ocijenio da je pobijanim presudama u pogledu odluke o glavnoj stvari za isplatu duga neprihvatanjem osnovanim istaknutog prigovora tuženih o zastarjelosti zahtjeva apelantice materijalno pravo pogrešno primijenjeno. U vezi sa tim, Vrhovni sud je zaključio da je predmet spora u konkretnoj procesno pravnoj situaciji na dan podnošenja prigovora izvršenika bio zahtjev za isplatu na osnovu mjeničnih obaveza tuženih, kao fizičkih lica, prema apelantici, koji je pravna osoba, saglasno odredbama Zakona o mjenici. Pri tome, ocijenio je da je takav pravni posao neovisan o osnovnom pravnom poslu, u konkretnoj pravnoj stvari ugovoru, pa time i taj spor o isplati iz osnova izdate mjenice nema karakter spora koji proizilazi iz ugovornog odnosa, već isključivo karakter mjeničnog spora, u kome apelantica ne ostvaruje svoje potraživanje na temelju pravnog posla u vezi sa kojim je izdala mjenica, već na temelju same mjenice. Međutim, zaključio je da je prilikom preinačenja tužbe na pripremnom ročištu (održanom: u predmetu AP- 2316/16 13. decembra 2013. godine, a u predmetu AP-2317/16 20. oktobra 2014. godine), kada je apelantica iznijela i činjenice vezane za osnovni pravni posao, odnosno u procesnoj situaciji kada je apelantica u mjeničnom sporu iznosila činjenični osnov zasnovan na ugovornom odnosu osnovom Ugovora o kreditu, pa u skladu sa ovim opredijelila svoj tužbeni zahtjev, umjesto dotadašnjeg na isplatu mjeničnog iznosa, u mjeničnom sporu, na isplatu dospjelih potraživanja iz ugovornog odnosa, da je takvim postupanjem apelantica izvršila preinaku tužbe promjenom istovjetnosti zahtjeva, u smislu odredbi člana 56. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), [a kojim je propisano da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći]. Shodno tome, Vrhovni sud je ukazao da u skladu sa odredbama člana 2. stav 1. ZPP-a odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. U vezi s tim je istakao da je preinačenje tužbe, promjenom istovjetnosti zahtjeva, u konkretnim parnicama uticalo i na promjenu pravne kvalifikacije spora, koji su tako prestali biti mjenični sporovi, u kojima apelantica zahtijeva isplatu mjenične svote na osnovu mjenice, koji se rješavaju po pravilima koja vrijede za mjenično obavezivanje kao apstraktni pravni posao, a postali građanski sporovi, u kojima sud o svim prigovorima koji proizlaze iz osnovnog posla koji su stranke zaključile, uključujući i prigovor zastare, odlučuje primjenom odredaba ZOO.
13. Vrhovni sud je ukazao da su procesno-pravne posljedice preinačenja tužbe takve da se isticanjem novog tužbenog zahtjeva, koji se zasniva na drugom činjeničnom osnovu, tužba sa ranijim zahtjevom smatra povučenom, a parnica u pogledu tog zahtjeva gasi. Shodno tome, Vrhovni sud je konstatovao da je od dospjelosti najstarijeg neisplaćenog anuiteta, dakle, za mjesec avgust 2007. godine, koji je dospio za naplatu 1. septembra 2007. godine, poslije kog nisu vršene uplate do podnošenja tužbi u ovoj pravnoj stvari iz osnova izvršenja ugovorne obaveze osnovom ugovora o kreditu, preinačenom tužbom apelanta u predmetu AP-2316/16 - 13. decembra 2013. godine, a u predmetu AP-2317/16 - 20. oktobra 2014. godine prošlo više od pet godina. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio je da su ostvarene materijalno pravne pretpostavke iz odredbe o zastari samog prava sadržane u odredbama člana 373. ZOO [kojima je propisano: Samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije koga dužnik nije vršio davanja. Kad zastari pravo iz koga proističu povremena potraživanja, povjerilac gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije ove zastarjelosti …]. Shodno tome, ocijenio je da je osnovan prigovor tuženih o zastarjelosti zahtjeva apelantice.
14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise kada je rok zastarjelosti vezao za datum kada je apelantica opredijelila tužbene zahtjeve na pripremnim ročištima, te navodi da je Vrhovni sud u drugom predmetu, sa istim činjeničnim i pravnim osnovom, usvojio apelantov tužbeni zahtjev.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
16. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u apelaciji odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
19. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženjima osporeni presuda kao konačnih odluka u konkretnim predmetima dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje da preinači presude nižestepenih sudova i odbije apelanticine tužbene zahtjeve. Dovodeći u vezu obrazloženja osporenih presuda sa odredbama propisa na koje se pozvao Vrhovni sud u obrazloženjima osporene presude, Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih propisa u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud se poziva na svoju praksu u predmetima koji su pokretali ista činjenična i pravna pitanja kao i u konkretnom slučaju odnosno u kojima je razmatrao apelacije pravne sljednice apelantice podnesene protiv presuda Vrhovnog suda sa istim odlučenjima i sličnim obrazloženjima kao u konkretnim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti: AP-3007/17 od 11. oktobra 2007. godine, AP-1602/17 od 7. septembra 2017. godine, broj AP-4504/16 od 11. januara 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba) u kojima je zaključio da je Vrhovni sud u obrazloženju osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Takođe u predmetu AP- 3007/17, Ustavni sud je u pogledu navoda pravne sljednice apelantice da je Vrhovni sud povodom identičnog pitanja donosio drugačije odluke, podsjetio da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova odnosno da je nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Ustavni sud takođe zapaža da apelantica smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisana u odnosu na pravo na pravično suđenje. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizilazi da svoje navode o diskriminaciji zapravo temelji na tvrdnjama da u istoj pravnoj situaciji postoje različite odluke suda i da je u prilog svojim navodima dostavila preciziranu presudu Vrhovnog suda. Međutim, Ustavni sud smatra da, naročito imajući u vidu da iz Odluka Ustavnog suda citiranih u prethodnoj tački ove odluke proizilazi da je Vrhovni sud u više navrata donosio odluke sa istim odlučenjem i sličnim razlozima kao u presudi osporenoj u ovoj apelaciji , zbog čega presuda na koju se apelantica poziva, sama po sebi ne predstavlja dokaz na osnovu kojeg bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije po nekom zabranjenom osnovu (npr. pol, rasa, vjera, nacionalno ili socijalno porijeklo itd.) u konkretnom slučaju. S obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi sa pravom na pravično suđenje, te imajući u vidu da apelantica odnosno pravna sljednica apelantice nije ponudila relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je osporenom odlukom diskriminisana po nekom zabranjenom osnovu, Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neosnovani i navodi apelantice o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević