Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2513/16 („Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar)

Odluka donesena 05. 07. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2513/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine u predmetu broj AP-2513/16, rješavajući apelaciju „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 I 040953 15 Rev od 17. marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Vesna Stevanović, advokat iz Bijeljine (u daljnjem tekstu: V.S), podnijela 10. juna 2016. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 I 040953 15 Rev od 17. marta 2016. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 I 040953 14 P od 14. jula 2014. godine obavezani su precizirani tuženi (četiri fizička lica) da apelantici po osnovu ugovora o kreditu precizirani broj i datum solidarno isplate novčani iznos preciziran u izreci te presude.

3. Iz obrazloženja navedene presude Općinskog suda proizilazi da je u toku postupka pred tim sudom utvrđeno da je apelantica u svojstvu tražioca izvršenja protiv tuženih kao izvršenika 16. oktobra 2007. godine podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave - mjenice preciziranog broja, a radi naplate duga u preciziranom novčanom iznosu, pa je sud rješenjem o izvršenju precizirani broj i datum dozvolio predloženo izvršenje, da bi povodom podnesenih prigovora tuženikâ kao izvršenikâ donio zaključak preciziran broj i datum da se prijedlog za izvršenje ima smatrati tužbom i postupak nastaviti po odredbama parničnog postupka. Dalje, iz obrazloženja presude proizilazi da je Općinski sud, između ostalog, utvrdio da je preciziranog datuma u toku 2002. godine zaključen ugovor o kreditu između apelantice kao davaoca kredita i jednog od tuženih kao korisnika kredita na određeni novčani iznos, sa rokom otplate u 120 jednakih mjesečnih rata i sa pravom otkaza ugovora od strane davaoca kredita ukoliko se primalac kredita ne pridržava bilo koje odredbe ugovora, a naročito ako ne plati dvije uzastopne dospjele rate odnosno da su ostali tuženi taj ugovor potpisali kao solidarni dužnici – jemci platci. Takođe, proizilazi da su na ime obezbjeđenja isplate duga po osnovu tih ugovora o kreditu tuženi potpisali mjenice bez protesta. Iz obrazloženja presude takođe proizilazi da je novčani iznos predviđen ugovorom o kreditu prenesen na račun tuženog - primaoca kredita, koji nije izvršio ugovorne obaveze odnosno nije plaćao dospjele anuitete kredita.

4. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 1065. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se ugovorom o kreditu banka obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme za neku namjenu, ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je to utvrđeno. S obzirom da je konstatovao da je tuženom - korisniku kredita u tom predmetu stavljen na raspolaganje ugovoreni iznos sredstava, Općinski sud je udovoljio tužbenom zahtjevu apelantice u odnosu na ovog tuženog imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu. Takođe, konstatući da su ostali tuženi ugovorom o kreditu preuzeli obavezu ispunjenja dospjele obaveze tuženog glavnog dužnika, s obzirom da su se obavezali kao jemci-platci u smislu odredbe člana 1004. stav 3. ZOO, zaključio da su svi tuženi u tom predmetu shodno članu 414. ZOO solidarno odgovorni za vraćanje cjelokupnog duga po osnovu kredita onako kako je to određeno ugovorom u smislu odredbi čl. 997, 998. i 1004. stav 3. ZOO. Vezano za prigovor zastare potraživanja, Općinski sud je, zaključio da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe člana 373. stav 1. ZOO, a ne odredbe člana 80. Zakona o mjenici na koju su se pozvali tuženi, pri čemu je konstatovao da je posljednja uplata anuiteta izvršena 12. januara 2005. godine, od kada pa do dana podnošenja tužbe – prijedloga za izvršenje u tom predmetu odnosno 16. oktobra 2007. godine nije protekao rok zastare iz navedene zakonske odredbe.

5. Tuženi su podnijeli žalbe protiv presude Općinskog suda. Kantonalni sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je presudom je broj 32 0 I 040953 14 Gž od 13. februara 2015. godine odbio žalbe i potvrdio prvostepenu presudu u osporenom dijelu.

6. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepena presuda pravilna i zakonita ocijenivši da su tuženi primjenom odredbe člana 414. ZOO obavezani na isplatu dosuđenog iznosa kao solidarni dužnici. Takođe ocijenio je da je prvostepeni sud pravilno raspravio istaknuti prigovor zastare potraživanja i zaključio da se u konkretnom slučaju na potraživanja apelantice ima primijeniti odredbe člana 373. stav 1. ZOO, za što je dao pravilne razloge koje je prihvatio i taj sud.

7. Tuženi su izjavili revizije protiv presuda Kantonalnog suda. Vrhovni sud je presudom broj 32 0 I 040953 15 Rev od 17. marta 2016. godine, uvažio revizije i preinačio nižestepene presude tako što je odbio apelanticin tužbeni zahtjev.

8. U obrazloženju presuda Vrhovni sud je konstatovao da su tuženi u reviziji osnovano ukazali da je u konkretnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji pobijana odluka donesena pogrešnom primjenom člana 373. stav 1. ZOO s obzirom da apelantica preinačenom tužbom više ne potražuje novčani iznos po mjenici, već da potražuje iznos duga po ugovoru, te da je stav sudske prakse i pravne teorije je da se u situaciji kada je došlo do preinačenja tužbe (član 56. Zakona o parničnom postupku - u daljnjem tekstu: ZPP-a) smatra da je ranija tužba povučena, a povučena tužba (član 59. stav 2. ZPP-a) smatra da nije ni podnijeta, pa svi rokovi, kao i zastarni, počinju teći iznova od dana kada je došlo do preinačenja tužbe. Vrhovni sud je ukazao da je apelantica tužbu preinačila na ročištu od 30. juna 2014. godine od kada počinje teći rok zastare, a da je prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova posljednja rata po ugovoru uplaćena 13. januara 2005. godine, što znači da je obaveza na ispunjenje duga u cjelosti dospjela po proteku dva mjeseca od dana posljednje uplate odnosno 13. marta 2005. godine, a kako je tužba preinačena odnosno podnijeta 30. juna 2014. godine, to je, po mišljenju Vrhovnog suda potraživanje u ovom slučaju zastarjelo prema odredbi člana 373. stav 1. ZOO. (Predmetnom odredbom je propisano: Samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije koga dužnik nije vršio davanja.)

9. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U suštini, apelantica smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise kada je rok zastarjelosti vezao za datum kada je apelantica opredijelila tužbeni zahtjev na pripremnom ročištu, te navodi da je Vrhovni sud u drugim predmetu, sa istim činjeničnim i pravnim osnovom, usvojio apelanticin tužbeni zahtjev.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u apelaciji odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude kao konačne odluke u konkretnom predmetu dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje da preinači presude nižestepenih sudova i odbije apelanticin tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu obrazloženje osporene presude sa odredbama propisa na koje se pozvao Vrhovni sud u obrazloženjima osporene presude, Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih propisa u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud se poziva na svoju praksu u predmetima koji su pokretali ista činjenična i pravna pitanja kao i u konkretnom slučaju odnosno u kojima je razmatrao apelacije pravne sljednice apelantice podnesene protiv presuda Vrhovnog suda sa istim odlučenjima i sličnim obrazloženjima kao u konkretnim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti: AP-3007/17 od 11. oktobra 2007. godine, AP-1602/17 od 7. septembra 2017. godine, broj AP-4504/16 od 11. januara 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba) u kojima je zaključio da je Vrhovni sud u obrazloženju osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Takođe u predmetu AP-3007/17, Ustavni sud je u pogledu navoda pravne sljednice apelantice da je Vrhovni sud povodom identičnog pitanja donosio drugačije odluke, podsjetio da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova odnosno da je nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Ustavni sud takođe zapaža da apelantica smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisana u odnosu na pravo na pravično suđenje. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizilazi da svoje navode o diskriminaciji zapravo temelji na tvrdnjama da u istoj pravnoj situaciji postoje različite odluke suda i da je u prilog svojim navodima dostavila preciziranu presudu Vrhovnog suda. Međutim, Ustavni sud smatra da, naročito imajući u vidu da iz Odluka Ustavnog suda citiranih u prethodnoj tački ove odluke proizilazi da je Vrhovni sud u više navrata donosio odluke sa istim odlučenjem i sličnim razlozima kao u presudi osporenoj u ovoj apelaciji , presuda na koju se apelantica poziva, sama po sebi ne predstavlja dokaz na osnovu kojeg bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije po nekom zabranjenom osnovu (npr. pol, rasa, vjera, nacionalno ili socijalno porijeklo itd.) u konkretnom slučaju. S obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi sa pravom na pravično suđenje, te imajući u vidu da apelantica odnosno pravna sljednica apelantice nije ponudila relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je osporenom odlukom diskriminisana po nekom zabranjenom osnovu, Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neosnovani i navodi apelantice o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2513/16 („Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar) | Sudska praksa | Aktio