Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1359/16 (S. S. iz Bijeljine)
Odluka donesena 05. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- Ratni zločin
- Pravo na odbranu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1359/16
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1359/16, rješavajući apelaciju Slavka Savića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Slavka Savića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 017213 15 Krž od 24. novembra 2015. godine i S1 1 K 017213 14 Kri od 29. juna 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Slavko Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Nevenka Vitomir, advokat iz Banjaluke, podnio je 22. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 017213 15 Krž od 24. novembra 2015. godine i S1 1 K 017213 14 Kri od 29. juna 2015. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje odluke o privremenoj mjeri kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora, kao i isplatu dosuđene naknade (po osnovu imovinskopravnog zahtjeva) do donošenja konačne odluke o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1359/16 od 20. aprila 2016. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere (dostupna na www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 31. marta 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Sud BiH je 8. aprila 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju. Tužilaštvo BiH nije dostavilo traženi odgovor.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 017213 14 Kri od 29. juna 2015. godine apelant je proglašen krivim da je na način opisan u tačkama 1 i 2 izreke presude počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od osam godina (stav I izreke presude). Na osnovu člana 198 stav 2 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), u vezi sa čl. 200 i 202 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), usvojen je imovinskopravni zahtjev oštećene „A“ (u daljnjem tekstu: oštećena), pa je apelant obavezan da oštećenoj na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 30.000,00 KM, i to na ime duševnih bolova zbog povrede slobode ili prava ličnosti iznos od 16.000,00 KM i na ime duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti iznos od 14.000,00 KM, sve u roku od 90 (devedeset) dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav II izreke presude).
7. U obrazloženju presude prvostepeno vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: prvostepeno vijeće) istaklo je da je ocjenom svih sprovedenih dokaza, pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti, na pouzdan i nesumnjiv način utvrdilo da je apelant krivičnopravnim radnjama počinjenim za vrijeme ratnog stanja u Bosni i Hercegovini i oružanog sukoba između Armije Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Armija RBiH) s jedne i Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS) s druge strane, na području opštine Vogošća, kao pripadnik Vogošćanske lake pješadijske brigade VRS, kršeći odredbe člana 3 Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine (u daljnjem tekstu: IV ženevska konvencija), na način, u vrijeme i na mjestima kako je precizno navedeno u tačkama 1 i 2 izreke presude, silovao oštećenu.
8. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeno vijeće dopustilo da prije okončanja izvođenja dokaza odbrane, zbog nemogućnosti (bolest-operativni zahvat) dolaska svjedoka odbrane S. L. u predviđenom terminu, a od čijeg saslušanja odbrana nije odustala, Tužilaštvo izvede predložene dokaze replike. Navedeno je da je tužilac predložio izvođenje određenih dokaza subjektivne prirode, odnosno dokaza optužbe kojima se osporavaju navodi odbrane na okolnosti koje su proizašle iz saslušanja svjedokinje odbrane „D“, a imajući u vidu da je odbrana prethodno izvođenjem dokaza osporavala prirodu akta i čina koji se apelantu stavlja na teret, kao i kredibilitet oštećene. U daljem toku postupka, 27. aprila 2015. godine, tužilac je dostavio izmijenjeni prijedlog dokaza replike, na način da je umjesto svjedoka Nenada Grujića predložio saslušanje svjedokinje Razije Sejdić, a taj dokazni prijedlog Sud BiH je usvojio van ročišta, nalazeći da se radi o dokazu koji je proistekao iz dokaza odbrane, pri čemu je obavijestio apelantovu odbranu o usvajanju navedenog dokaznog prijedloga, kako bi se apelant i njegova braniteljka mogli pripremiti za saslušanje navedenog svjedoka za nastavak glavnog pretresa zakazan za 4. maj 2015. godine. Sud BiH je naveo da ovakvim postupanjem ni na koji način nije došlo do povrede apelantovog prava odbrane, s obzirom na to da je između pretresa od 20. aprila 2015. godine na kome je tužilac predložio izvođenje dokaza replike i pretresa od 4. maja 2015. godine (na kome su isti svjedoci i saslušani, osim svjedokinje Razije Sejdić koja je naknadno predložena) prošlo 15 dana.
9. Dalje, navedeno je da je predsjednica vijeća, u skladu sa članom 262 stav 3 ZKPBiH, u odgovarajućoj mjeri kontrolisala način i redoslijed ispitivanja svjedoka i izvođenja dokaza, vodeći računa da ispitivanje i izvođenje dokaza bude efikasno za utvrđivanje istine, da se izbjegne nepotrebno gubljenje vremena i zaštite svjedoci od uznemiravanja i zbunjivanja. Osim toga, naglašeno je da je nakon što su članovi sudskog vijeća postavili određena pitanja svjedocima/vještacima (nakon što su već direktno i unakrsno ispitani), strankama i apelantovoj braniteljki pružena prilika da ponovo postave pitanja, ukoliko takva pitanja proizlaze iz postavljenih pitanja prvostepenog vijeća, iz čega slijedi da se nesumnjivo tokom postupka vodilo računa o tome da ispitivanje i izvođenje dokaza bude efikasno za utvrđivanje istine. Pitanja koja su postavljali članovi sudskog vijeća postavljana su s ciljem razjašnjenja određenih navoda svjedoka i vještaka, pri čemu su ista pitanja proizašla iz rezultata direktnog, unakrsnog, odnosno dodatnog ispitivanja svjedoka i vještaka, a nikako nisu predstavljala rezultat predubjeđenja da je apelant kriv, kako to odbrana pogrešno prikazuje.
10. Što se tiče prigovora koji se odnose na navodnu nepristrasnost sudskog vijeća, prvostepeno vijeće je istaklo da apelantova odbrana nije osnovano i argumentovano ukazala ni na subjektivnu, a ni na objektivnu nepristrasnost sudskog vijeća koje je sudilo u ovom krivičnom predmetu. Takođe, prvostepeno vijeće ne nalazi da je tokom pretresa dopušteno vrijeđanje apelanta, na što braniteljka neosnovano ukazuje u završnoj riječi. Upravo suprotno, na glavnom pretresu održanom 4. maja 2015. godine, prilikom direktnog ispitivanja svjedokinje „E“, predsjednica vijeća je dala odgovarajuća upozorenja toj svjedokinji, u situaciji kada se svjedokinja na određeni način počela neprimjereno obraćati apelantu, zbog traume koju je preživjela, te je upoznala da postoji odgovarajući kodeks ponašanja koji se mora poštovati u Sudu BiH, a koji vrijedi i prilikom saslušanja.
11. Prvostepeno vijeće je u presudi iznijelo razloge na osnovu kojih je zaključilo da su ispunjeni opšti (tačke 108-148) i posebni elementi inkriminacije, sadržane u članu 142 stav 1 KZSFRJ. Naime, prvostepeno vijeće je navelo da je u pogledu opštih elemenata predmetnog krivičnog djela dokazano da je postojao oružani sukob između Armije RBiH i VRS, konkretno na teritoriji opštine Vogošća, a radi se i o opštepoznatoj stvari, koju odbrana nije ni osporavala. Takođe, dokazano je da su krivičnopravne radnje za koje se apelant tereti predstavljale teško kršenje zajedničkog člana 3 IV ženevske konvencije. Kada je u pitanju status žrtve, utvrđeno je da je oštećena u vrijeme izvršenja djela bila civil, a što ni odbrana nije osporavala. U tom kontekstu je citiran član 3 stav 1 tačke a) i
c) Ženevske konvencije iz 1949. godine, koja se na osnovu Aneksa 6 Dejtonskog mirovnog sporazuma primjenjuje i u Bosni i Hercegovini.
12. Takođe, prvostepeno vijeće nalazi da se u inkriminisanom periodu odvijao oružani sukob između snaga VRS s jedne strane i pripadnika Armije RBiH s druge strane, a što proizlazi iz dokaza optužbe objektivne prirode, pri čemu ni odbrana nije osporavala takvo stanje stvari. Osim navedenog, ukazano je da su svi saslušani svjedoci kako optužbe tako i odbrane saglasno potvrdili da je u inkriminisano vrijeme na području opštine Vogošća bilo ratno stanje, odnosno oružani sukob. Nadalje, prvostepeno vijeće je istaklo da sprovedeni dokazi ne ostavljaju mjesta sumnji da je apelant bio potpuno svjestan postojanja oružanog sukoba i okolnosti pod kojima se inkriminisani događaj desio, pa je, prema ocjeni prvostepenog vijeća, apelant radnjama opisanim u izreci presude iskoristio svoj položaj i nemoć oštećene kao samohrane majke, pripadnice manjinskog (bošnjačkog) naroda u opštini Vogošća u to vrijeme, koja živi sama s malodobnim djetetom, da bi izvršio predmetno krivično djelo. Pri tome, prvostepeno vijeće nalazi da je kod apelanta egzistirala ne samo svijest o oružanom sukobu između pripadnika Armije RBiH i VRS već i o etničkoj pripadnosti oštećene, svojstvu koje je u postojećim okolnostima bilo od značaja za to da apelant kao izvršilac djela opredijeli oštećenu kao žrtvu.
13. Dalje, prvostepeno vijeće je istaklo da je ocjenom iskaza imenovanih svjedoka zaključilo da je oštećena u vrijeme rata živjela u Semizovcu (opština Vogošća) s malodobnom kćerkom (svjedokinjom „E“), odnosno da je bila samohrana majka, koja je u potpunosti bila nezaštićena, bez članova porodice koji bi joj mogli pružiti podršku (prije rata se razvela od muža, dvije sestre su bile zatočene u toku rata). Osim toga, iz iskaza svjedoka proizlazi da su pripadnici bošnjačkog naroda u vrijeme rata u opštini Vogošća bili izloženi raznim neprijatnostima, a da je oštećena ujedno i bila pripadnica manjinskog (bošnjačkog) naroda u Vogošći u to vrijeme. Imajući u vidu navedene saglasne iskaze svjedoka optužbe na okolnost života u Vogošći u vrijeme ratnog stanja, prvostepeno vijeće nije prihvatilo tezu apelantove odbrane da je oštećena bila „zaštićena“ u toku rata, te da stoga nije moglo ni doći do silovanja. Naime, apelantova odbrana je tokom postupka gradila tezu da su oštećenu u toku rata „štitili“ Velo Antić i Miloš Jovanović, pa da stoga, de facto, oštećena nije mogla ni biti zlostavljana, kojoj tezi prvostepeno vijeće nije poklonilo vjeru, o čemu je dalo razloge u presudi.
14. Da je upravo apelant lice koje je upotrebom sile u dva navrata silovalo oštećenu, prvostepeno vijeće je utvrdilo prije svega iz iskaza same oštećene, koji nije doveden u pitanje drugim sprovedenim dokazima. U tom smislu, navedeno je da je oštećena i u fazi istrage, kao i na glavnom pretresu, kao izvršioca silovanja identifikovala apelanta, koga je, prema sopstvenom iskazu, poznavala i prije rata iz viđenja, odnosno znala mu je ime i prezime kad je došao po nju. Prvostepeno vijeće je istaklo da je svjedočenje oštećene kredibilno i u odlučujućoj mjeri dovoljno da apelant bude osuđen za predmetnu inkriminaciju. Pri tome je prvostepeno vijeće navelo da je pri odlučivanju imalo u vidu i stav Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) da za utvrđivanje vjerodostojnosti ovakvih iskaza nisu neophodni potkrepljujući dokazi, s obzirom na to da se silovanje često vrši pred vrlo malo svjedoka ili bez svjedoka i da je priroda ovog djela takva da su samo žrtve u mogućnosti da identifikuju počinioce i svjedoče o okolnostima silovanja. Nadalje, konstatovano je da je u potpravilu 96(i) Pravilnika MKSJ predviđeno da nije potrebno dodatno potkrepljivanje svjedočenja žrtve. Pored toga, ukazano je da navode oštećene u odlučnim činjenicama koje se tiču izvršenog silovanja, te time i istinitost njenog kazivanja potkrepljuju i saslušane svjedokinje optužbe A. S., „B“, „C“ i „E“, kojima je oštećena ispričala da je silovana i određene detalje o samom silovanju, te su opisani dijelovi iskaza tih svjedoka. Nadalje, prvostepeno vijeće je detaljno obrazložilo zašto nepodudarnosti u iskazu oštećene koje se tiču apelantovog prijeratnog radnog mjesta i okolnosti da apelant nije bio vojni policajac ne dovode u pitanje istinitost kazivanja oštećene. Ukazano je da činjenica da oštećena nije sigurna kojim je jedinicama apelant pripadao u to vrijeme nije ni bitna, jer ona to nije, kako je obrazloženo, ni dužna da zna. Ono što je bitno je da oštećena percipira apelanta kao naoružano lice, angažovano na „suprotnoj strani“, te lice koje koristi taj položaj da bi izvršilo protivpravne radnje prema njoj.
15. Konačno, prvostepeno vijeće je prilikom odmjeravanja kazne apelantu naročito ocijenilo težinu krivičnog djela, odnosno jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra i stepen apelantove krivične odgovornosti. Istaknuto je da su posljedice djela teške, budući da se radi o djelu koje je u samom momentu izvršenja ponižavajuće za žrtvu, a ostavlja na žrtvu traume u dužem vremenskom periodu. Istaknuto je da je i sama oštećena izjavila da se i dan-danas liječi na psihijatrijskom odjelu, da se ne osjeća dobro, da je izgubila samopouzdanje, pri čemu iz dostavljene medicinske dokumentacije i nalaza i mišljenja vještaka prof. dr A. B. M. proizlazi postojanje značajnih zdravstvenih problema kod oštećene. Takođe, pri odlučivanju je ocijenjeno da je apelant preduzimajući protivpravne radnje prema oštećenoj iskoristio njenu nemoć i nezaštićenost u inkriminisanom periodu, odnosno činjenicu da je oštećena bila pripadnica manjinskog naroda u opštini Vogošća u vrijeme ratnog stanja, da je strahovala za sopstveni život i bezbjednost svoje tada malodobne kćerke s kojom je živjela. Prvostepeno vijeće je pri odlučivanju imalo u vidu i posljedice izvršenog krivičnog djela – neželjenu trudnoću oštećene i prekid trudnoće, te psihičke posljedice koje su na nju ostavili ti događaji, a što proizlazi iz iskaza oštećene, kao i drugih saslušanih svjedoka, te i iz obimne medicinske dokumentacije oštećene i nalaza i mišljenja, kao i iskaza vještaka.
16. Navedeno je da je oštećena kao ovlašćeno lice u toku ovog krivičnog postupka postavila imovinskopravni zahtjev (koji je precizirala posredstvom punomoćnika), te je jasno i potpuno iznijela dokaze na kojima se zasniva osnovanost takvog zahtjeva, čime je ispunjen pozitivni zakonski uslov za odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu. Imajući u vidu da je apelant proglašen krivim da je počinio krivično djelo za koje se teretio potvrđenom optužnicom Tužilaštva, prvostepeno vijeće je zaključilo da su se stekli uslovi da se, uz ispunjavanje drugih uslova, odluči i o postavljenom imovinskopravnom zahtjevu oštećene. Nadalje, prvostepeno vijeće je navelo da je raspravilo takav zahtjev, nalazeći da se njime ne bi znatno odugovlačio ovaj postupak, a što predstavlja negativni uslov iz odredbe člana 193 stav 1 ZKPBiH, te je pri odlučivanju o osnovanosti imovinskopravnog zahtjeva prevashodno imalo u vidu nalaz i mišljenje vještaka prof. dr A. B. M., koji je sačinila nakon izvršenog uvida u medicinsku dokumentaciju oštećene (koja je uvrštena kao dokaz u spis ovog predmeta), te izvršenog pregleda oštećene, pri čemu su uzeti u obzir i vještakovi navodi izneseni neposredno na glavnom pretresu, kojom prilikom je vještaka unakrsno ispitala i apelantova braniteljka.
17. Prvostepeno vijeće je istaklo da je predmetni nalaz i mišljenje, kao i imovinskopravni zahtjev oštećene dostavljen strankama i apelantovoj braniteljki, što je konstatovano u zapisniku s nastavka glavnog pretresa održanog 20. aprila 2015. godine, te je na pomenutom pretresu objavljeno da će se apelant kao i njegova braniteljka na navedenu okolnost izjašnjavati na sljedećem ročištu. Na narednom pretresu održanom 4. maja 2015. godine apelantova braniteljka je navela da se protivi izvođenju dokaza oštećene, prije svega neuropsihijatrijskom vještačenju, jer se radi o nezakonito pribavljenom dokazu, pri čemu se braniteljka pozvala na odredbe člana 96 ZKPBiH, tvrdeći da oštećena ne može izvoditi te dokaze, a da nema ništa protiv toga da se medicinska dokumentacija oštećene pročita. Prvostepeno vijeće je zaključilo da je vještačenje učinjeno na zahtjev oštećene zakonito, s obzirom na to da se radi o vještačenju učinjenom u posebnom adhezijskom postupku, koji se ne tiče dokazivanja krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti, već odlučivanja o imovinskopravnom zahtjevu oštećene kao sporednom predmetu krivičnog postupka.
18. Ukazano je da imovinskopravni zahtjev u stvari predstavlja parnicu, te samo odlučivanje o predmetu parničnog postupka krivični sud vrši po pravilima građanskog prava. Stoga, imajući u vidu da je imovinskopravni zahtjev oštećene upravljen na naknadu štete, koja se ne može utvrditi bez vještačenja, da je zahtjev takav da se može ostvariti u parnici, da potiče iz krivičnog djela, da je pri tom upravljen protiv apelanta, te da znatno ne odugovlači ovaj krivični postupak, prvostepeno vijeće je istaklo da je u interesu pravde potrebno sprovesti dokaze oštećene, koji se odnose na podneseni imovinskopravni zahtjev. Pri tom je, kako je prvostepeno vijeće istaklo, ispoštovano apelantovo pravo na odbranu, jer su i apelantu i njegovoj braniteljki dostavljeni imovinskopravni zahtjev oštećene, precizirani imovinskopravni zahtjev oštećene i vještakov pismeni nalaz i mišljenje, a odbrani je ostavljeno dovoljno vremena i za pripremu, s obzirom na to da je vještak ispitana 11. maja 2015. godine. Osim toga, u skladu sa članom 197 stav 2 ZKPBiH, apelantu je, suprotno navodima odbrane, omogućeno da se izjasni o činjenicama vezanim za prijedlog ovlašćenog lica (oštećene) za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva. Navedeno je da je na ročištu održanom 11. maja 2015. godine apelantu omogućeno da unakrsno ispita vještaka, te dâ komentare na njen nalaz i mišljenje, koju mogućnost je apelantova braniteljka i iskoristila, a i nakon obavljenog neposrednog ispitivanja vještaka (kako direktnog tako i unakrsnog, te nakon što je ispitalo i sudsko vijeće), predsjednica vijeća je pitala izričito apelanta da li će se izjasniti o činjenicama koje su iznesene u vezi s nalazom i mišljenjem saslušanog vještaka, što znači da je u potpunosti postupljeno u skladu s odredbama člana 197 stav 2 ZKPBiH.
19. Istaknuto je da iz pismenog nalaza i mišljenja vještaka i njenog usmenog iskaza proizlazi da je prilikom sačinjavanja nalaza uzeta u obzir prezentovana medicinska dokumentacija oštećene i da je obavljen i pregled oštećene pri kojem su korišćeni i psihologijski instrumenti, zbog čega prigovori odbrane istaknuti u ovom pravcu ostaju bez potrebne logičke i dokazne osnovanosti za donošenje drugačije odluke. Konačno, prvostepeno vijeće je istaklo da je pri odlučivanju imalo u vidu da je oštećena u spis ovog predmeta uložila i opsežnu medicinsku dokumentaciju (126 pismena), koja svjedoči o posljedicama koje je ovo krivično djelo imalo na nju, kao i kontinuiranosti liječenja oštećene, počevši od 2006. pa do 2012. godine. Naglašeno je da je pri odlučivanju o imovinskopravnom zahtjevu oštećene prvostepeno vijeće imalo u vidu odredbe ZOO-a (kao lex specialis zakona), vodeći računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i da se njom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njenom prirodom i društvenom svrhom. Pri određivanju visine novčane naknade na ime nematerijalne štete Sud BiH je imao u vidu i Orijentacione kriterijume i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete (Kriterijume), koje je razmatralo i prihvatilo Građansko odjeljenje Vrhovnog suda na sjednici od 20. juna 2006. godine.
20. Odlučujući o žalbi koju je apelant izjavio protiv prvostepene presude, apelaciono vijeće Odjela I za ratne zločine Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) Presudom broj S1 1 K 017213 15 Krž od 24. novembra 2015. godine odbilo je žalbu kao neosnovanu.
21. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim žalbene navode da je prvostepeno vijeće povrijedilo apelantovo pravo na odbranu jer je van ročišta (27. aprila 2015. godine) donijelo odluku da prihvati izmijenjeni dokaz replike, pa da se umjesto svjedoka Nenada Grujića sasluša svjedokinja Razija Sejdić na ročištu koje je održano 4. maja 2015. godine. Apelaciono vijeće je ukazalo na član 240 ZKPBiH prema kojem sudija odnosno predsjednik vijeća može da odstupi od propisanog redoslijeda procesnih radnji. Konstatovano je da je prvostepeno vijeće na ročištu koje je održano 20. aprila 2015. godine opravdano dopustilo Tužilaštvu da izvodi dokaze replike, iako izvođenje dokaza odbrane nije bilo završeno, jer je saslušanje svjedoka odbrane ostavilo određene neizvjesnosti. Nalazeći da se radi o dokazu koji je proistekao iz dokaza odbrane, prvostepeno vijeće je van ročišta usvojilo izmijenjeni dokaz replike, koji je tužilac dostavio sudu na ročištu održanom 27. aprila 2015. godine, pri čemu je apelantova odbrana obaviještena o njegovom usvajanju. S obzirom na činjenicu da je između dva pretresa protekao period od 15 dana i da je apelantu dato sasvim dovoljno vremena kako bi se pripremio za odbranu, te s obzirom na to da su u pitanju dokazi replike, a da je odbrana od samog predlaganja znala o kojim činjenicama će navedeni svjedoci svjedočiti, apelaciono vijeće je taj prigovor odbrane ocijenilo kao neosnovan.
22. U odnosu na žalbene navode da se presuda zasniva na nezakonitom dokazu – nalazu i mišljenju vještaka A. B. M., jer je vještačenje izvršeno po zahtjevu oštećene, odnosno punomoćnika oštećene i organizacije „Trial“, apelaciono vijeće je istaklo da je taj prigovor istican i u prvostepenom postupku, te da su u obrazloženju osporene presude u vezi s tim dati jasni i konkretni razlozi, koje kao valjane prihvata i apelaciono vijeće. Navedeno je da je tačno da član 96 stav 1 ZKPBiH propisuje da se vještačenje određuje pismenom naredbom koju izdaje tužilac ili sud, kako to i žalba ističe. Međutim, apelaciono vijeće je ukazalo da je riječ o jednoj od opštih odredaba ZKP koja govori o vještačenju kao posebnoj radnji dokazivanja (Glava XIII, Odjeljak 7), pri čemu se zanemaruje odredba člana 269 stav 1 ZKPBiH koja govori o angažovanju vještaka na glavnom pretresu i propisuje da „vještaka mogu angažovati stranke, branilac i sud“. Iako se pod terminom „stranke“, shodno članu 20 stav 1 tačka f) ZKPBiH smatraju apelant i branilac, nesumnjivo je da isto pravo, pa čak i obavezu (shodno članu 195 stav 3 ZKPBiH) ima i „oštećeni“ kada je učesnik u krivičnom postupku, ali naravno samo u dijelu u kome je ovlašćen da preduzima procesne radnje (dio koji se odnosi na imovinskopravni zahtjev, odnosno njegovo krivičnim djelom povrijeđeno ili ugroženo pravo). Na takav zaključak vijeća jasno upućuju odredbe Glave XVII ZKPBiH, a posebno člana 195 stav 3 istog zakona, prema kojoj je „lice ovlašćeno na podnošenje prijedloga (za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva) dužno da određeno označi svoj zahtjev i da podnese dokaze“, s kojim ciljem je i dostavljen nalaz i mišljenje vještaka. Prema ocjeni apelacionog vijeća, činjenica što je vještaka angažovala oštećena nije bila takvog značaja da bi uticala na donošenje drugačije odluke. Pri tome je naglašeno da iz podataka u spisu proizlazi i to da je vještak na glavnom pretresu neposredno saslušana i tom prilikom dala detaljno obrazloženje nalaza i mišljenja i bila podvrgnuta ne samo direktnom nego i unakrsnom ispitivanju, kojom prilikom je odgovorila i na sva postavljena pitanja odbrane i suda. Takođe je ukazano da se odbrana prethodno nije ni protivila pozivanju vještaka na pretres i njenom saslušanju, niti je imala primjedbi na njenu stručnost i kompetentnost.
23. Što se tiče navoda braniteljke da je nalaz i mišljenje kao dokaz imao veliki doprinos prilikom odmjeravanja kazne, apelaciono vijeće je napomenulo da se nalaz i mišljenje i ne pominje u nekom značajnijem kontekstu, nego samo kao jedan od više dokaza o postojanju značajnih zdravstvenih problema oštećene i nastalim psihičkim posljedicama, zajedno s drugim dokazima iz kojih isto to proizlazi – s iskazom oštećene, nekoliko saslušanih svjedoka i priložene medicinske dokumentacije, što je sve svakako valjalo imati u vidu.
24. Nadalje, apelaciono vijeće smatra da je prvostepeno vijeće na iscrpan i pravno korektan način zaključilo da su u konkretnom slučaju ispunjeni opšti uslovi neophodni za primjenu člana 142 stav 1 KZSFRJ, to jest da je na području BiH u inkriminisanom periodu bilo ratno stanje, a oružani sukob postojao između pripadnika VRS i Armije RBiH. Uzimajući u obzir da za primjenu normi međunarodnog humanitarnog prava nije neophodno da su se stvarna borbena dejstva odigrala na tačno određenoj lokaciji, prvostepeno vijeće se, i prema ocjeni apelacionog vijeća, sasvim pravilno nije ograničilo na ustanovljavanje postojanja oružanog sukoba u opštini Vogošća, nego na postojanje sukoba na široj teritoriji, čiji je sastavni dio i ta opština. Ocjenom sprovedenih dokaza materijalne prirode utvrđeno je apelantovo angažovanje u inkriminisano vrijeme u svojstvu pripadnika VRS, odnosno Vogošćanske lake pješadijske brigade VRS. Osim toga, sprovedeni dokazi ne ostavljaju mjesta sumnji da je apelant bio potpuno svjestan postojanja oružanog sukoba i okolnosti pod kojima se inkriminisani događaj desio, te je, prema ocjeni apelacionog vijeća, saglasno nalazima prvostepenog vijeća, radnjama opisanim u izreci prvostepene presude iskoristio svoj položaj i nemoć oštećene da bi izvršio predmetno krivično djelo.
25. Ocijenjeni su neosnovanim i žalbeni navodi da je u toku postupka prvostepeno vijeće povrijedilo princip presumpcije nevinosti i jednakosti stranaka u postupku zbog načina na koji su ispitivani svjedoci, te zaključaka koje je predsjednica vijeća tokom suđenja donosila, kao i zbog toga što je predsjednica vijeća, prilikom svjedočenja svjedokinje ,,C“, sugestivnim pitanjima navodila svjedokinju na odgovore o činjenicama o kojima svjedokinja uopšte nije ni govorila, niti je o njima išta znala. Istaknuto je da je, na osnovu uvida u spis apelaciono vijeće utvrdilo da je predsjednica prvostepenog vijeća u skladu s odredbom člana 262 stav 3 ZKPBiH u potrebnoj mjeri kontrolisala redoslijed i način ispitivanja svjedoka i izvođenja dokaza, pri čemu se vodilo računa o tome da ispitivanje i izvođenje dokaza bude efikasno za utvrđivanje istine, a da se pri tome svjedoci zaštite od uznemiravanja i zbunjivanja. Pitanja koja su postavljali članovi sudskog vijeća, kao i predsjednica vijeća, postavljana su s ciljem razjašnjenja određenih navoda svjedoka i vještaka, pri čemu su ona proistekla iz rezultata direktnog, unakrsnog i dodatnog ispitivanja, a nikako nisu predstavljala znak postojanja predubjeđenja da je apelant kriv, niti su favorizovala bilo koga, kako to odbrana prikazuje u žalbi.
26. Apelaciono vijeće je istaklo, u vezi s iskazima svjedoka, da je prvostepeno vijeće svoju odluku zasnivalo prvenstveno na usmenim i neposrednim svjedočenjima, pri čemu izvjesne nedosljednosti između iskaza različitih svjedoka predstavljaju relevantan faktor u procjeni njegove dokazne težine. Ako je svjedok decidirano ispričao suštinu događaja o kojima se radi, periferne devijacije neće nužno dovesti u pitanje istinitost takvog iskaza. Ukazano je da kod svjedoka koji su bili izloženi veoma stresnoj situaciji i velikoj količini straha nije moguće, niti realno očekivati da kao učesnici određenih događaja u cijelosti i na isti način percipiraju situaciju, da jednako primijete sve detalje, te kasnije, nakon 20 godina, imaju jednaku količinu sjećanja i da ga na identičan način reprodukuju, te opišu tok događaja, pogotovo u situacijama kada se iskazi daju u više navrata, što je u konkretnoj situaciji bio slučaj.
27. U pogledu apelantovih navoda da je prvostepeno vijeće neosnovano prihvatilo tvrdnje oštećene da je apelant silovao dva puta, apelaciono vijeće je, jednako kao i prvostepeno vijeće, zaključilo da je oštećena na iskren i ubjedljiv način opisala dva istovjetna događaja odvođenja, a potom i silovanja od strane apelanta, ne nalazeći kontradiktornosti u njenim iskazima koje bi dovele u sumnju postojanje odlučnih činjenica koje karakterišu krivično djelo za koje je apelant proglašen krivim. Oštećena je na istovjetan način opisala i kada je apelant odveo i drugi put. Apelaciono vijeće je istaklo da činjenica da je oštećena inkriminisane događaje prvi put prijavila nakon proteka 14 godina od vremena kada su se događaji dogodili, prema ocjeni apelacionog vijeća, prije svega govori o intenzitetu njenog straha i dubini psihičke traume kojoj je bila izložena cijelo vrijeme. Apelaciono vijeće smatra da je prvostepeno vijeće s razlogom odbacilo tvrdnje odbrane da je oštećena, s obzirom na činjenicu da je događaj prijavila tek 2007. godine, iskonstruisala cijeli događaj kako bi, između ostalog, ostvarila i pravo na penziju. Nadalje, kada su u pitanju žalbeni prigovori koji se tiču iskaza oštećene i njenih ranijih iskaza, apelaciono vijeće nalazi da je iskaz oštećene dat u UŽŽR u pogledu odlučnih činjenica u suštini istovjetan iskazu koji je dala u Tužilaštvu BiH. Istaknuto je da apelaciono vijeće, kao i prvostepeno vijeće, smatra da apelantova odbrana saslušanjem svjedoka odbrane Dušana Čađe, Milorada Rajića i uloženim materijalnim dokazima tokom glavnog pretresa nije dovela u pitanje kredibilitet oštećene, niti istinitost njenog svjedočenja, te su u tom kontekstu izneseni razlozi u presudi.
28. Apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće u osporenoj presudi razložno i sveobuhvatno analiziralo i iskaz svjedokinje „D“, te ga upravo dovelo u vezu s ostalim sprovedenim dokazima, odnosno iskazima drugih svjedoka. Činjenica je i u ovom slučaju da se navodi iz iskaza svjedokinje „D“ uglavnom odnose na periferne okolnosti, a ne na odlučne činjenice kojim bi sumnja u utvrđeno činjenično stanje prvostepenog vijeća bila opravdana, te da većina navoda koje u svom iskazu iznosi svjedokinja „D“ nije potkrijepljena navodima drugih svjedoka, što je prvostepeno vijeće posebno i detaljno obrazložilo, te i apelaciono vijeće zaključilo da se saslušanjem ove svjedokinje samo pokušao osporiti kredibilitet oštećene.
29. Nadalje, u pogledu žalbenih prigovora kojima se nastoji ukazati na nepodudarnosti u iskazima oštećene u pogledu apelantove pripadnosti određenoj vojnoj formaciji i tvrdnjama odbrane da je oštećena znala kojoj vojnoj formaciji on pripada, apelaciono vijeće u potpunosti podržava zaključak prvostepenog vijeća, ocjenjujući da oštećena, s obzirom na njen status, nije ni bila dužna da zna kojim jedinicama je apelant pripadao u inkriminisano vrijeme, niti bi eventualna drugačija percepcija u tom pogledu imala uticaj na utvrđeno činjenično stanje i odlučne činjenice koje karakterišu biće predmetnog krivičnog djela. Apelaciono vijeće konstatuje da je prvostepeno vijeće u obrazloženju presude posebno analiziralo i iskaz svjedokinje Razije Sejdić, upoređujući ga s iskazima drugih svjedoka, nakon čega je ocijenilo da on nije bio dosljedan u pogledu odlučnih činjenica, niti saglasan s drugim dokazima, osim u pogledu pružanja zaštite kćerki oštećene. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim i prigovore odbrane kojima su se osporavale činjenice utvrđene na osnovu iskaza svjedoka A. S., „B“, „C“ i „E“. Apelaciono vijeće je istaklo da su svi iskazi oštećene u pogledu odlučnih činjenica nedvojbeni, odnosno oštećena u svim izjavama kao počinioca protivpravnih radnji prema njoj, a koje su predmet ovog krivičnog postupka, označava apelanta.
30. Neosnovanom je ocijenjena i tvrdnja odbrane da je oštećena bila zaštićena u toku rata i u inkriminisanom periodu jer su je štitili Miloš Jovanović i Velo Antić, o čemu su dati razlozi u presudi. Takođe, apelaciono vijeće podržava i stav prvostepenog vijeća u vezi s pitanjem iskaza svjedoka Milorada Rajića i Dušana Čađe, u smislu da su oni u pogledu utvrđivanja odlučnih činjenica u ovom predmetu bili neuvjerljivi i usmjereni na eskulpiranje apelanta za radnje koje mu se stavljaju na teret.
31. Ocijenjeni su neosnovanim i navodi da je apelantu kazna strogo odmjerena i da se odluka o krivičnopravnoj sankciji zasniva na nezakonito pribavljenom dokazu – nalazu i mišljenju vještaka A. B. M. Apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeno vijeće pri odlučivanju o krivičnopravnoj sankciji jasno istaklo da je ocijenilo težinu krivičnog djela, odnosno jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra i stepen apelantove krivične odgovornosti, naglasivši da su posljedice djela teške i za žrtvu ponižavajuće, te da su na žrtvu ostavile traume u dužem vremenskom periodu.
32. Konačno, ocijenjeni su neosnovanim i navodi da se odluka o imovinskopravnom zahtjevu zasniva na nezakonitom dokazu – nalazu i mišljenju vještaka A. B. M. Apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeno vijeće samo iskoristilo obrazloženje i mišljenje vještaka u mjeri u kojoj je to prema odredbama ZKPBiH i dozvoljeno, dok je zaključak o činjenicama koje je uz pomoć vještaka utvrdilo donijelo samostalno, ocjenom svih relevantnih sprovedenih dokaza. Apelaciono vijeće je posebno imalo u vidu činjenicu da iz podataka spisa proizlazi da odbrana u stvari nije ni osporavala vještakovu ličnost, niti njenu stručnost, iako je imala takvu mogućnost, pa i da predloži drugog vještaka, ukoliko je tog vještaka smatrala neobjektivnim ili pristrasnim i imala primjedbe na nalaz i mišljenje i nakon unakrsnog ispitivanja.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
33. Apelant navodi da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U veoma obimnoj apelaciji, apelant ističe da je Sud BiH u predmetnom postupku povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje jer je pogrešno primijenio odredbe pozitivnopravnih propisa, prekršio presumpciju nevinosti i pravo na suđenje pred nepristrasnim sudom, povrijedio pravo na odbranu i pravo na obrazloženu odluku suda, te što je konačno paušalno utvrdio činjenično stanje. Apelant ističe da je Sud BiH paušalno primijenio odredbe materijalnog prava jer ga je proglasio krivim za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZSFRJ, dok iz dokaznog postupka proizlazi da se ne radi o navedenom krivičnom djelu, naročito uključujući i obrazloženje, tj. utvrđenje o postojanju objektivnih elemenata tog krivičnog djela. Osim toga, ukazuje na pogrešnu ocjenu dokaza, te u vezi s tim povredu prava na presumpciju nevinosti i principa in dubio pro reo. U veoma opširnom obrazloženju ovih navoda apelant, uglavnom, iznosi iste navode kao i u žalbi protiv prvostepene presude. Nadalje, apelant prigovara zakonitosti dokaza – nalaza i mišljenja vještaka na kojem su, kako tvrdi, zasnovane osporene odluke o imovinskopravnom zahtjevu, kao i o visini kazne koja mu je izrečena. Apelant navodi da je nalaz i mišljenje vještaka pribavljen protivno odredbama člana 96 stav 1 ZKPBiH jer su naredbu za vještačenje, prema vještakovim navodima nalaza i mišljenja, izdale oštećena posredstvom punomoćnika i organizacija „Trial“. Apelant ističe da se odluka o imovinskopravnom zahtjevu donosi „na osnovu krivičnog procesnog zakona, dokazi se izvode u skladu s odredbama ovog zakona, pa svako postupanje u pribavljanju dokaza protivno odredbama čl. 96 i 99 ZKPBiH ovaj dokaz čine nezakonitim“. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje pred nepristrasnim sudom. U tom kontekstu apelant citira dio iz transkripta sa suđenja iz kojeg proizlazi da apelantovoj odbrani nije bilo dozvoljeno da se obrati Sudu BiH kako bi upozorila na ponašanje prema svom branjeniku (a što dovodi u pitanje i pravo na pristup sudu), dok je predsjednica vijeća prilikom saslušanja oštećene, prije unakrsnog ispitivanja, nesumnjivo pokazala da se oštećenoj u potpunosti poklanja vjerodostojnost, da su se događaji odvili upravo na način kako ih ona opisuje, odnosno da je apelant kriv. U ovom smislu je jasan dokaz i ocjena svjedočenja svjedokinje ,,D“ u prvostepenoj presudi, a koja je svjedočila da je navodno oštećena bila zaštićena u toku rata, iako je postojao strah za kćerku, a koje svjedočenje se a priori odbija, „kao u potpunosti sračunato na diskreditovanje kredibiliteta oštećene“. Identično, prilikom svjedočenja svjedokinje ,,C“, predsjednica prvostepenog vijeća sugestivnim pitanjima navodi svjedokinju na odgovore o činjenicama o kojima svjedokinja uopšte nije ni govorila, niti je o njima išta znala. Apelant ukazuje i na povredu prava na kontradiktoran postupak jer mu je uskraćeno pravo na izjašnjenje na prijedlog dokaza Tužilaštva – izmijenjeni prijedlog dokaza replike na način da je umjesto svjedoka N. G. predloženo saslušanje svjedoka R. S. Takođe, u vezi s tim dokazom, smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer nije imao dovoljno vremena da se pripremi za izvođenje tog dokaza. Apelantovoj odbrani podnesak Tužilaštva BiH nije ni dostavljen, te time nije imala pravo na njega se na bilo koji način očitovati. Apelant navodi da je u predmetnom postupku prvostepeni sud prezentovao dokaze, međutim, propustio je da te dokaze dovede u međusobnu vezu ili ih poveže s navodima optužnice ili elementima krivičnih djela koje je na osnovu prezentovanih dokaza utvrdio. U tom kontekstu apelant polemiše sa izjavom oštećene i iznosi svoje zaključke o činjenicama koje proizlaze iz tog iskaza. Apelant ističe praksu zasnivanja osude na jednom jedinom, drugim dokazima nepotkrijepljenom, dokazu, za koji je očigledno da je nevjerodostojan, dakle, apelant je proglašen krivim na osnovu jednog nepotkrijepljenog iskaza lica koje je imalo motiv materijalne prirode da dâ iskaz na način koji bi tom licu omogućio postizanje statusa civilne žrtve rata te dosudu odštete – imovinskopravnog zahtjeva, a koji dokazi su prezentovani Sudu BiH tokom glavnog pretresa. Kršenje prava na pravično suđenje apelant vidi i u pogrešnom tumačenju odredaba materijalnog prava i člana 96 Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ. U apelantovom predmetu je Sud BiH nastavio praksu pogrešnog tumačenja odredbe člana 96 Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ (tačka 230 prvostepene presude). Ovakva postupanja sudova u predmetu koji se vodio protiv apelanta definitivno su suprotna principu in dubio pro reo, a time i pretpostavci nevinosti, koja je osnova za primjenu krivičnog standarda o dokazu van razumne sumnje, kojim se sud treba rukovoditi u razmatranju svoje odluke.
b) Odgovor na apelaciju
34. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da je sadržaj izjavljene apelacije istovjetan sadržaju apelantove žalbe protiv prvostepene presude, te da se u apelaciji ne iznosi niti jedan novi argument ili dokaz koje je apelaciono vijeće, postupajući u smislu člana 306 ZKPBiH, već detaljno razmatralo i ocijenilo neosnovanim, potvrđujući prvostepenu presudu u cijelosti. Tom prilikom su o svemu što se navodi u apelaciji dati jasni i konkretni razlozi, koje je suvišno ponovo isticati, a pri kojima drugostepeno vijeće i dalje ostaje. Imajući u vidu navedeno, predloženo je da se apelacija u cijelosti odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
35. U Krivičnom zakonu SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90, Zakon o primjeni Krivičnog zakona RBiH i Krivičnog zakona SFRJ, koji je preuzet kao republički zakon za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja, „Službeni list RBiH“ br. 6/92 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 142. stav 1.
(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi […], prisiljavanje na prostituciju ili silovanja […], ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
36. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13, neslužbena prečišćena verzija) relevantne odredbe glase: Član 10. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, Tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 96.
Naredba o vještačenju (1) Pismenu naredbu za vještačenje izdaje Tužilac ili Sud. U naredbi će se navesti činjenice o kojima se vrši vještačenje.
(2) Ako za određenu vrstu vještačenja postoji stručna ustanova ili se vještačenje može izvesti u okviru državnog organa, takva vještačenja, a posebno složenija, povjeriće se, po pravilu, takvoj ustanovi, odnosno organu. U tom slučaju, ta ustanova, odnosno organ određuje jednog ili više stručnjaka koji će izvršiti vještačenje.
Član 193.
Predmet imovinskopravnog zahtjeva (1) Imovinskopravni zahtjev koji je nastao usljed izvršenja krivičnog djela raspraviće se na prijedlog ovlašćenog lica u krivičnom postupku ako se time ne bi znatno odugovlačio ovaj postupak.
(2) Imovinskopravni zahtjev može se odnositi na naknadu štete, povrat stvari ili poništavanje određenog pravnog posla.
Član 194. stav (1) Podnošenje prijedloga za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva (1) Prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku može podnijeti lice koje je ovlašćeno da takav zahtjev ostvaruje u parničnom postupku.
Član 195. st. (1) i (3) Postupak za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva (1) Prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku podnosi se "tužiocu, odnosno" Sudu.
(3) Lice ovlašćeno na podnošenje prijedloga dužno je da određeno označi svoj zahtjev i da podnese dokaze.
Član 239.
Obaveze sudije, odnosno predsjednika vijeća (1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća rukovodi glavnim pretresom.
(2) Dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća je da se stara za svestrano pretresanje predmeta i otklanjanje svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari.
(3) Ukoliko ovim zakonom nije drugačije propisano, o prijedlozima stranaka i branioca odlučuje sudija, odnosno predsjednik vijeća.
Član 261. stav (2) tačke a) b) i c) Izvođenje dokaza Osim ako sudija, odnosno Sud BiH u interesu pravde ne odredi drugačije, dokazi se na glavnom pretresu izvode sljedećim redom:
a) dokazi optužbe,
b) dokazi odbrane,
c) dokazi optužbe kojima se pobijaju navodi odbrane (replika), Član 269. stav (1) Angažovanje vještaka (1) Vještaka mogu angažovati stranke, branilac i Sud.
37. U Pravilniku o postupku i dokazima (Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju, donesen na 28. plenarnoj sjednici 17. jula 2003. godine, dostupan na: http://www.tuzilastvorz.org.rs/html_trz/PROPISI/pravilnik_o_postupku_i_dokazima_lat.pdf) relevantne odredbe glase:
Pravilo 96 Dokazi u slučajevima seksualnog delikta U slučajevima seksualnog delikta:
(i) neće se tražiti dodatno potkrepljivanje svjedočenja žrtve;
(ii) pristanak se ne može upotrijebiti kao odbrana ako je žrtva (a) bila izložena nasilju, prisili, lišavanju slobode ili psihičkom pritisku, ili joj se istim prijetilo, ili je imala razloga da se boji istog, ili (b) razumno vjerovala da bi, ako se ona ne povinuje, neko drugi mogao biti tome izložen, ili bi mu se moglo prijetiti ili ga zastrašivati;
(iii) prije nego što se prihvate dokazi o pristanku žrtve, optuženi mora uvjeriti pretresno vijeće in camera da su ti dokazi relevantni i vjerodostojni;
(iv) ranije seksualno ponašanje žrtve ne prihvata se kao dokaz u postupku.
VI.Dopustivost
38. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
39. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
40. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 017213 15 Krž od 24. novembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. januara 2016. godine, a apelacija je podnesena 22. marta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
42. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
43. Član 6 st. 1, 2 i 3 i d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; […]
44. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je nesporno da se na apelanta primjenjuju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
45. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose, u suštini, na tvrdnje da prvostepeni sud nije bio nezavisan; da je apelantu povrijeđeno pravo na odbranu zbog izmjene redoslijeda sprovođenja dokaza zbog čega je onemogućen i u adekvatnoj pripremi svoje odbrane; da su presude zasnovane na iskazu jednog svjedoka, oštećene, a da taj iskaz nije potkrijepljen drugim dokazima, te u vezi s tim i zbog pogrešnog tumačenja odredaba člana 96 Pravilnika o postupku i dokazima, čime je prekršen i princip in dubio pro reo; da je odluka o imovinskopravnom zahtjevu donesena na osnovu nezakonitog dokaza – nalaza i mišljenja vještaka; da su obrazloženja u osporenim presudama nedovoljna u odnosu na apelantovu odgovornost za krivično djelo za koje je osuđen, na status oštećene kao civilne žrtve rata, na apelantov status odnosno pitanje zaraćenih strana. U suštini, apelant smatra da je zbog svega navedenog „činjenično stanje paušalno i netačno utvrđeno“.
46. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu nije sudio nezavisan sud zbog načina na koji je predsjednica prvostepenog vijeća ispitivala svjedoke optužbe. Ustavni sud podsjeća da nepristrasnost podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u vezi s odlukom koju donosi. Sud ne smije biti pod uticajem spoljnih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je iznijeto na suđenju. Prilikom odlučivanja da li je neki sud bio pristrasan mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristrasnosti. Subjektivni pristup se odnosi na ličnu nepristrasnost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, stav 47). S druge strane, u okviru objektivnog testa mora se odrediti da li je, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja sudije, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristrasnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, povjerenje koje moraju ulijevati samom okrivljenom. To podrazumijeva da pri odlučivanju o tome da li u nekom konkretnom predmetu postoji opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristrasan, stav okrivljenog je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste da li se takav strah može smatrati objektivno opravdanim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine i Ustavni sud, Odluka broj AP 2247/07 od 17. decembra 2009. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 23/10).
47. U vezi s prigovorom prema kojem apelant osporava nepristrasnost predsjednice prvostepenog vijeća zbog načina na koji je ispitivala svjedoke optužbe, Ustavni sud podsjeća da su odredbama člana 29 ZKPBiH propisani uslovi za izuzeće sudija u krivičnom postupku, te da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant ukazuje da „postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u nepristrasnost sudije“. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 30 ZKPBiH propisano da izuzeće sudije može tražiti stranka ili branilac, kao i da se zahtjev za izuzeće, u slučaju postojanja okolnosti koje izazivaju sumnju u nepristrasnost sudije, podnosi „odmah po saznanju“. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant, iako je i u toku postupka isticao svoju sumnju u nepristrasnost članova prvostepenog vijeća, a naročito predsjednice vijeća, nije u skladu s relevantnim odredbama ZKPBiH podnio zahtjev za izuzeće. Takođe, Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće u vezi s ovim apelantovim tvrdnjama nakon uvida u predmetni spis zaključilo da su apelantovi navodi neosnovani jer je predsjednica prvostepenog vijeća u skladu s odredbom člana 262 stav 3 ZKPBiH u potrebnoj mjeri kontrolisala redoslijed i način ispitivanja svjedoka i izvođenja dokaza, pri čemu se vodilo računa da ispitivanje i izvođenje dokaza bude efikasno za utvrđivanje istine, a da se pri tome svjedoci zaštite od uznemiravanja i zbunjivanja. Utvrđeno je da su pitanja koja su postavljali članovi sudskog vijeća, kao i predsjednica vijeća, postavljana s ciljem razjašnjenja određenih navoda svjedoka i vještaka, pri čemu su ona proistekla iz rezultata direktnog, unakrsnog i dodatnog ispitivanja, a nikako nisu predstavljala znak postojanja predubjeđenja da je apelant kriv, niti su favorizovala bilo koga, kako to odbrana u žalbi prikazuje. Takođe, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoje bilo kakvi relevantni dokazi koji bi osnovano mogli ukazivati na to da su članovi prvostepenog vijeća bili pristrasni pri donošenju osporene odluke, te da je time povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Kako apelant nepristrasnost vijeća problematizuje samo zbog navedene činjenice, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi o pristrasnosti suda nisu osnovani, niti tako proizlazi iz osporenih presuda, pogotovo kada se ima u vidu cjelokupni postupak, svi dokazi koji su ocijenjeni i na kojima se presuda zasniva.
48. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koje su zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6 Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi, ili upravo da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i tamo gdje je riječ o povredi drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
49. Nadalje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
50. Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 281 ZKPBiH). Pri tome, prema članu 15 ZKPBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
51. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža, u vezi s apelacionim navodima koji su skoro identični žalbenim navodima, da je apelaciono vijeće razmotrilo sve navode i u obrazloženju svoje odluke dalo detaljne i jasne razloge o njihovoj neosnovanosti, koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće u svojoj presudi u potpunosti opisalo proces pojedinačne ocjene dokaza i njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret i da je kriv za njegovo izvršenje.
52. U pogledu apelantovog osporavanja postojanja opštih elemenata krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, tako i utvrđenja da je on počinio krivičnopravne radnje koje čine elemente navedenog krivičnog djela, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da apelant na glavnom pretresu održanom pred Sudom BiH uopšte nije osporavao da je u inkriminisanom periodu postojalo ratno stanje na području RBiH i oružani sukob na području opštine Vogošća, da je oštećena imala svojstvo civila i da je apelant bio pripadnik jedne od zaraćenih strana u oružanom sukobu. Nezavisno od toga, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u svojoj odluci veoma detaljno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio postojanje oružanog sukoba na teritoriji BiH i na teritoriji opštine Vogošća u inkriminisano vrijeme, zatim je ukazao na odredbe međunarodnog prava koje su i u to vrijeme bile sastavni dio pozitivnih propisa koji su bili u primjeni u BiH. Nadalje, Sud BiH je detaljno obrazložio iz kojih dokaza je utvrdio svojstvo kako apelanta kao pripadnika suprotstavljene vojne formacije u oružanom sukobu tako i svojstvo oštećene. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH zaključio da je oštećena u inkriminisano vrijeme bila civilno lice, bila je pripadnica manjinskog naroda (bošnjačkog) i kao takva uživala je zaštitu prema pravilima međunarodnog prava. Dakle, Sud BiH je detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen, to jest ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZSFRJ.
53. Apelant smatra da je osuđujuća presuda zasnovana samo na iskazu oštećene koji nije potkrijepljen drugim dokazima, te da je zbog toga činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je prekršen princip in dubio pro reo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant proglašen krivim za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret zato što su sudovi, nakon sprovedenog postupka, zaključili da je, u vrijeme i na način podrobno opisan u tačkama 1 i 2 izreke prvostepene presude, silovao oštećenu. Apelant u apelaciji izlaže zašto smatra da je sud pogrešno primijenio pravilo 96 Pravilnika o dokazima i postupku MKSJ, te iznosi svoja razmišljanja o tome da sud ne može osuditi optuženo lice samo na osnovu iskaza jednog svjedoka koji nije mogao biti potkrijepljen drugim dokazima. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da se pravilo 96 Pravilnika o dokazima i postupku odnosi na dokaze u slučajevima seksualnog delikta, za šta je apelant i osuđen, a ne odnosi se generalno na ocjenu dokaza u drugim slučajevima. Naime, ovim pravilom je eksplicitno propisano da se u slučajevima seksualnog delikta neće tražiti dodatno potkrepljivanje svjedočenja žrtve. Ustavni sud ukazuje da je MKSJ, primjenjujući ovo pravilo u predmetu Dragoljub Kunarac i dr., naveo: „Žalbeno vijeće smatra da je u skladu s pravilom 96 Pravilnika vijeće imalo osnova da ne zahtijeva potkrepu svjedočenja žrtava silovanja. Pretresno vijeće, dakle, u vezi s tim nije učinilo grešku i bilo je potpuno svjesno inherentnih problema koje presuditelju postavljaju odluke donesene isključivo na osnovu svjedočenja žrtava“ (vidi www.icty.org, presuda žalbenog vijeća MKSJ u predmetu Tužilac protiv Dragoljuba Kunarca, Radomira Kovača i Zorana Vukovića, predmet broj IT-96- 23&IT-96-23/1-A od 12. juna 2002. godine, st. 281). Osim toga, apelaciono vijeće je, ispitujući iste ove navode iznesene u apelantovoj žalbi, ukazalo da navode oštećene u odlučnim činjenicama koje se tiču izvršenog silovanja, te samim tim istinitost njenog kazivanja, potkrepljuju i saslušane svjedokinje optužbe A. S., „B“, „C“ i „E“, kojima je oštećena ispričala da je silovana, te određene detalje u vezi sa samim silovanjem, te su opisani dijelovi iskaza tih svjedoka. Ustavni sud smatra da su u osporenim odlukama u odnosu na ovo pitanje dati dovoljno jasni razlozi i da nema ništa što ukazuje da su sudovi odlučivali proizvoljno ili da su postupak sproveli na apelantovu štetu. Iako osporene presude jesu u odlučujućem dijelu zasnovane na iskazu oštećene, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud sproveo opsežan dokazni postupak, da je ocijenio sve dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, da je apelant imao mogućnost da te dokaze preispituje i da iznosi sopstvene dokaze, te da je svoje zaključke o tome zašto poklanja vjeru iskazu oštećene prvostepeni sud obrazložio na način koji ne dovodi u pitanje pravo na pravično suđenje. Takve zaključke je kao ispravne prihvatilo i apelaciono vijeće, koje je takođe detaljno i opširno dalo razloge o tome.
54. Nadalje, Ustavni sud zapaža da u obrazloženjima osporenih odluka nije izostala brižljiva i savjesna ocjena svih sprovedenih dokaza i njihovog dovođenja u međusobnu vezu, u odnosu na postojanje elemenata krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim. Sud BiH je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim sprovedenim dokazima. Pri tome, Ustavni sud zapaža da nije izostala detaljna i iscrpna ocjena iskaza saslušanih svjedoka, kao i da je poklonjena posebna pažnja prilikom ocjene iskaza svjedoka optužbe i odbrane koji su saslušani na glavnom pretresu, te je data detaljna analiza zašto određenim svjedocima nije poklonjena vjera i kojim djelovima njihovih iskaza je poklonjena vjera.
55. Apelant smatra da su obrazloženja osporenih odluka suprotna pravu na pravično suđenje, naročito u obrazloženju zaključka sudova o apelantovoj krivici, zaključka sudova o statusu oštećene kao civilne žrtve rata i apelantovom statusu kao učesnika u oružanom sukobu. Apelant je vrlo opširno iznosio svoje viđenje ovih pitanja, ali u suštini se njegovi navodi svode na tvrdnju o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je već ukazao da nije njegov zadatak da procjenjuje zaključke sudova o činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava, već da ispita eventualnu povredu ustavnih prava. Apelant svoje navode u ovom dijelu zasniva na tvrdnji da odluke nemaju odgovarajuće obrazloženje, ali Ustavni sud takve navode ne može da prihvati. Naime, obje osporene presude sadrže detaljna, opširna i jasna obrazloženja o svim odlučujućim činjeničnim i pravnim pitanjima, uključujući i pitanja koja apelant posebno ističe, a to su pitanje apelantove krivice, postojanja oružanog sukoba, sukobljenih strana, statusa oštećene kao civilne žrtve rada. Osim toga, drugostepenom presudom su dati opsežni i detaljni odgovori na ova ista pitanja koja je apelant postavio i u žalbi, pa Ustavni sud smatra da u ovim apelacionim navodima nema ništa što pokreće pitanje kršenja ustavnog prava na pravično suđenje, a apelantovo nezadovoljstvo zaključcima suda ne predstavlja po sebi kršenje prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da su i navodi o tome da presude nisu obrazložene u skladu sa standardima prava na pravično suđenje neosnovani.
56. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda da je odluka o usvajanju imovinskopravnog zahtjeva oštećene donesena na osnovu nezakonitog dokaza – nalaza i mišljenja vještaka prof. dr A. B. M., Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi o neosnovanosti ovih apelantovih navoda dali detaljno, jasno i logično, na zakonu zasnovano obrazloženje, koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je oštećeni lice kojem je lično ili imovinsko pravo krivičnim djelom povrijeđeno ili ugroženo (član 20 tačka h) ZKPBiH), te da je u Glavi XVII – imovinskopravni zahtjevi ZKPBiH propisano šta je predmet imovinskopravnog zahtjeva (član 193), podnošenje prijedloga za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva (član 194), postupak za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva (član 195), obaveze tužioca i suda u vezi s utvrđivanjem činjenica (član 197) i odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu (član 198). Ustavni sud zapaža da je navedeno da je oštećena kao ovlašćeno lice u toku ovog krivičnog postupka postavila imovinskopravni zahtjev (koji je precizirala posredstvom punomoćnika), te je jasno i potpuno iznijela dokaze na kojima se zasniva osnovanost takvog zahtjeva, čime je ispunjen pozitivni zakonski uslov za odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu. Nadalje, prvostepeno vijeće je raspravilo takav zahtjev, nalazeći da se njime ne bi znatno odugovlačio ovaj postupak, a što predstavlja negativni uslov iz odredbe člana 193 stav 1 ZKPBiH, te je pri odlučivanju o osnovanosti imovinskopravnog zahtjeva prevashodno imalo u vidu nalaz i mišljenje vještaka prof. dr A. B. M., koji je vještak sačinila nakon izvršenog uvida u medicinsku dokumentaciju oštećene (koja je uvrštena kao dokaz u spis ovog predmeta), te izvršenog pregleda oštećene, pri čemu su uzeti u obzir i vještakovi navodi izneseni neposredno na glavnom pretresu, kojom prilikom je vještaka unakrsno ispitala apelantova braniteljka. Prvostepeno vijeće je zaključilo da je vještačenje učinjeno na zahtjev oštećene zakonito, s obzirom na to da se radi o vještačenju učinjenom u posebnom adhezijskom postupku, koji se ne tiče dokazivanja krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti, već odlučivanja o imovinskopravnom zahtjevu oštećene, kao sporednom predmetu krivičnog postupka. Ukazano je da imovinskopravni zahtjev u stvari predstavlja parnicu, te samo odlučivanje o predmetu parničnog postupka krivični sud vrši prema pravilima građanskog prava. Pri tom je, kako je prvostepeno vijeće istaklo, ispoštovano apelantovo pravo na odbranu, jer su i apelantu i njegovoj braniteljki dostavljeni imovinskopravni zahtjev oštećene, precizirani imovinskopravni zahtjev oštećene i pismeni nalaz i mišljenje prof. dr A. B. M., a odbrani je ostavljeno dovoljno vremena i za pripremu, s obzirom na to da je vještak ispitana 11. maja 2015. godine. Osim toga, u skladu sa članom 197 stav 2 ZKPBiH, apelantu je, suprotno navodima odbrane, omogućeno da se izjasni o činjenicama vezanim za prijedlog ovlašćenog lica (oštećene) za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva. Navedeno je da je na ročištu održanom 11. maja 2015. godine apelantu omogućeno da unakrsno ispita vještaka, te da komentare na njen nalaz i mišljenje, koju mogućnost je apelantova braniteljka i iskoristila i nakon obavljenog neposrednog ispitivanja vještaka (kako direktnog tako i unakrsnog, te nakon što je ispitalo i sudsko vijeće), predsjednica vijeća je pitala izričito apelanta da li će se izjasniti o činjenicama koje su iznesene o nalazu i mišljenju saslušanog vještaka, što znači da je u potpunosti postupljeno u skladu s odredbama člana 197 stav 2 ZKPBiH.
57. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je i apelaciono vijeće o ovom prigovoru istaklo da je tačno da član 96 stav 1 ZKPBiH propisuje da se vještačenje određuje pismenom naredbom koju je izdao tužilac ili sud. Međutim, apelaciono vijeće je ukazalo da je riječ o jednoj od opštih odredaba ZKP koja govori o vještačenju kao posebnoj radnji dokazivanja (Glava XIII, Odjeljak 7), pri čemu se zanemaruje odredba člana 269 stav 1 ZKPBiH koja govori o angažovanju vještaka na glavnom pretresu i propisuje da „vještaka mogu angažovati stranke, branilac i sud“. Iako se pod terminom „stranke“, shodno članu 20 stav 1 tačka f) ZKPBiH, smatraju apelant i branilac, nesumnjivo je da isto pravo, pa čak i obavezu (shodno članu 195 stav 3 ZKPBiH) ima i „oštećeni“ kada je učesnik u krivičnom postupku, ali naravno samo u dijelu u kome je ovlašćen da preduzima procesne radnje (dio koji se odnosi na imovinskopravni zahtjev, odnosno njegovo krivičnim djelom povrijeđeno ili ugroženo pravo). Na takav zaključak vijeća jasno upućuju odredbe Glave XVII ZKPBiH, a posebno člana 195 stav 3 istog zakona, prema kojoj je „lice ovlašćeno na podnošenje prijedloga (za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva) dužno da određeno označi svoj zahtjev i da podnese dokaze“, s kojim ciljem je i dostavljen nalaz i mišljenje vještaka. Štaviše, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi i to da je vještak na glavnom pretresu neposredno saslušan i tom prilikom bio podvrgnut ne samo direktnom nego i unakrsnom ispitivanju; da se odbrana prethodno nije ni protivila pozivanju vještaka na pretres i saslušanju niti je imala primjedbi na stručnost i kompetentnost vještaka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju svojih odluka i u pogledu odluke o imovinskopravnom zahtjevu dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, primjenjujući relevantne odredbe ZKPBiH, te da su na taj način poštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
58. Dalje, u vezi s apelantovim navodima da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na odbranu jer mu je uskraćeno pravo na izjašnjenje na prijedlog dokaza Tužilaštva – izmijenjeni prijedlog dokaza replike na način da je umjesto svjedoka Nenada Grujića saslušana svjedokinja Razija Sejdić, te da mu je, u vezi s tim dokazom, povrijeđeno pravo na odbranu jer nije imao dovoljno vremena da se pripremi za izvođenje tog dokaza, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, „u principu sud ne procjenjuje da li su izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa“ (vidi Evropski sud, Kostovski protiv Holandije, presuda od 20. novembra 1989. godine, serija A-166). Ovakvu praksu slijedi i Ustavni sud (vidi, npr. Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine). Primarni zadatak domaćih vlasti je da formulišu i primijene pravila koja se tiču prihvatljivosti dokaza (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, odluka o dopustivosti od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
59. Ustavni sud podsjeća da član 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima koji važe i za svjedoka optužbe (vidi presudu Evropskog suda, Unterpertinger protiv Austrije, od 24. novembra 1986. godine, serija A- 110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti s tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uslovima. Međutim, Ustavni sud naglašava da ova odredba nema apsolutno djelovanje, tj. ovo pravo optuženog nije neograničeno, a izuzeci su propisani zakonom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 105/03 od 30. novembra 2004. godine, st. 25-27).
60. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda proizlazi da je prvostepeno vijeće, van ročišta (27. aprila 2015. godine), donijelo odluku da prihvati izmijenjeni dokaz replike, pa da se umjesto svjedoka Nenada Grujića sasluša svjedokinja Razija Sejdić na ročištu koje je održano 4. maja 2015. godine. Apelaciono vijeće je ukazalo na član 240 ZKPBiH prema kojem sudija odnosno predsjednik vijeća može da odstupi od propisanog redoslijeda procesnih radnji. Konstatovano je da je prvostepeno vijeće na ročištu koje je održano 20. aprila 2015. godine opravdano dopustilo Tužilaštvu da izvodi dokaze replike, iako izvođenje dokaza odbrane nije bilo završeno, jer je saslušanje svjedoka odbrane ostavilo određene neizvjesnosti. Nalazeći da se radi o dokazu koji je proistekao iz dokaza odbrane, prvostepeno vijeće je van ročišta usvojilo izmijenjeni dokaz replike, koji je tužilac dostavio sudu na ročištu održanom 27. aprila 2015. godine, pri čemu je, nasuprot apelantovim tvrdnjama, apelantova odbrana obaviještena o njegovom usvajanju. S obzirom na činjenicu da je između dva pretresa protekao period od 15 dana i da je apelantu dato sasvim dovoljno vremena kako bi se pripremio za odbranu, te s obzirom na to da su u pitanju dokazi replike, a da je odbrana od samog predlaganja znala o kojim činjenicama će navedeni svjedoci svjedočiti, apelaciono vijeće je taj prigovor odbrane ocijenilo kao neosnovan, a koje obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti iz njega proizlazi da je takvim postupanjem apelant doveden u neravnopravan položaj s tužiocem.
61. Ostali apelantovi navodi tiču se isključivo načina na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze i utvrdili činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud je u svojoj praksi slijedio praksu Evropskog suda, pa je u svojim odlukama uvijek naglašavao da, u pravilu, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise „osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava“ (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, tačka 25 sa daljnjim referencama, i AP 757/12 od 12. januara 2016. godine, tačke 102-104). Takođe, Ustavni sud je naglasio i da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza „ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 29). „Proizvoljnost“ o kojoj se govori u ovim stavovima ne odnosi se na zaključak suda u vezi sa činjeničnim i pravnim utvrđenjima onda kada je odluka obrazložena na način koji ispunjava zahtjeve člana 6 stav 1 Evropske konvencije (idem). Naprotiv, ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6 stav 1 Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka, jer je redovni sud u boljoj poziciji, kao sud koji je sproveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, da donese zaključke o postojanju krivice.
62. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su svi apelantovi navodi o tome da je osporenim presudama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3d) Evropske konvencije neosnovani. Navodi o kršenju prava na imovinu
63. Apelant se poziva i na kršenje prava iz člana II/3 i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali izuzev navođenja nije ni na koji način obrazložio niti ukazao u čemu se ogleda navedena povreda, pa stoga te navode Ustavni sud neće ni razmatrati.
VIII.Zaključak
64. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u situaciji kada iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da apelantova krivica za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 KZSFRJ nije utvrđena proizvoljnom ocjenom dokaza niti proizvoljnom primjenom pozitivnopravnih propisa. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede principa ravnopravnosti strana u postupku, niti je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu kada u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je u postupku koji je vođen protiv apelanta došlo do kršenja ovih segmenata prava na pravično suđenje.
65. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
66. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević