Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4342/16 („Addiko Bank“ d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 05. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Isplata duga
- Izvršni postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4342/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine u predmetu broj AP-4342/16, rješavajući apelaciju „Addiko Bank“ d.d. Sarajevo (pravni sljednik „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar), na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela „Addiko Bank“ d.d. Sarajevo - pravni slijednik „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 I 047043 16 Rev od 18. avgusta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Addiko Bank“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica) - pravni sljednik „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar, koju zastupa, Almi Ivetić, advokatu iz Tuzle, podnijela 16. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 I 047043 16 Rev od 18. avgusta 2016. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 I 047043 14 P od 27. maja 2015. godine obavezani su precizirani tuženi (četiri fizička lica) da pravnoj prednici apelantice – „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: pravna prednica apelantice) solidarno po osnovu duga isplate novčani iznos preciziran u izreci te presude.
3. Iz obrazloženja navedene presude Općinskog suda proizilazi da je u toku postupka pred tim sudom utvrđeno da je pravna prednica apelantice u svojstvu tražioca izvršenja protiv tuženih kao izvršenika 3. oktobra 2007. godine podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave
- mjenice preciziranog broja, a radi naplate duga u određenom novčanom iznosu, pa je sud rješenju o izvršenju precizirani br. i datum dozvolio predloženo izvršenje, da bi povodom podnesenih prigovora tuženikâ kao izvršenikâ donio zaključak precizirani broj i datum da se prijedlog za izvršenje ima smatrati tužbom i postupak nastaviti po odredbama parničnog postupka. Dalje, iz obrazloženja presude proizilazi da je Općinski sud, između ostalog, utvrdio da je preciziranog datuma u toku 2002. godine zaključen ugovor o kreditu između apelantice kao davaoca kredita i jednog od tuženih kao korisnika kredita na određeni novčani iznos, sa rokom otplate u 120 jednakih mjesečnih rata i sa pravom otkaza ugovora od strane davaoca kredita ukoliko se primalac kredita ne pridržava bilo koje odredbe ugovora, a naročito ako ne plati dvije uzastopne dospjele rate odnosno da su ostali tuženi taj ugovor potpisali kao solidarni dužnici – jemci platci. Takođe, proizilazi da su na ime obezbjeđenja isplate duga po osnovu tih ugovora o kreditu svi tuženi potpisali bjanko mjenice bez protesta. Iz obrazloženja presude takođe proizilazi da je novčani iznos predviđen ugovorima o kreditu preneseni na račune tuženog – primaoca kredita, koji nije izvršio ugovorne obaveze odnosno nije plaćao dospjele anuitete kredita zbog čega je ugovor o kreditu otkazan 10. septembra 2007. godine. Pored toga, u obrazloženju presude je konstatovano da je pravna prednice apelantice mjenicu popunila na određeni novčani iznos sa rokom dospijeća 10. septembrom 2007. godine .
4. Općinski sud je, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, u obrazloženju presude zaključio da su mjenične obaveze dužnika dospjele za plaćanje 10. septembra 2007. godine i odlučio kao u izreci presude, konstatujući da se utvrđeno činjenično stanje može podvesti pod odredbe čl. 1004. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO, a kojom je propisano da ako se jemac obavezao kao jemac platac, odgovara povjeriocu kao glavni dužnik za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jemca ili od obojice u isto vrijeme (solidarno jemstvo) i čl. 1065. ZOO, kao i odredbe člana 39. Zakona o mjenici (Službene novine FBiH 32/00 i 28/03 u daljnjem tekstu: Zakon o mjenici). Odredbama navedenog člana Zakona o mjenici je propisano: (1) Mjenica plativa na određeni dan ili na određeno vrijeme, nakon dana izdavanja ili viđenja, mora se podnijeti na isplatu bilo na sam dan plaćanja, bilo jednog od dva radna dana koji dolaze odmah za njim. (2) Kad se mjenica podnese nekoj organizaciji ovlaštenoj za obavljanje platnog prometa (u daljem tekstu: OOPP), smatra se da je podnesena na isplatu. Pri tome, Općinski sud je zaključio da nije nastupila zastara potraživanja u konkretnom slučaju, i to zbog toga što je, kako je obrazložio, otkazom ugovora o kreditu i popunjavanjem od strane pravne prednice apelantice potpisane bjanko mjenice bez protesta, potraživanje dospjelo na naplatu 10. septembra 2007 godine, a da su mjenična tužba odnosno prijedlog za izvršenje podneseni 6. novembra 2007. godine. Shodno tome, Općinski sud je zaključio da je tužba podnesena u trogodišnjem zakonskom roku iz člana 80. Zakona o mjenici. Pored toga, zaključio je da se taj prigovor se ima raspraviti i primjenom odredbe člana 373. stav 1. ZOO-a, koja se upravo i odnosi na zastarjelost samog prava po osnovu ugovora o kreditu, pa se ima primijeniti petogodišnji rok računajući od dospjelosti najstarijeg anuiteta poslije koga dužnik nije vršio davanja.
5. Tuženi su podnijeli žalbe protiv presude Općinskog suda. Kantonalni sudu Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je presudom broj 32 0 I 047043 15 Gž od 11. januara 2016. godine odbio žalbe i potvrdio prvostepenu presudu.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je konstatovao da je prvostepeni sud pravilno obavezao preciziranog tuženog kao korisnika kredita da vrati pravnoj prednici apelantice kao davaocu kredita precizirani novčani iznos na ime duga po ugovoru o kreditu shodno čl. 1065. i 1067. ZOO, kao i ostale tužene koji imaju položaj jemaca-plataca shodno odredbama čl. 1004. stav 3. i 1005. ZOO. Takođe, konstatovao je da potraživanje pravne prednice apelantice nije zastarjelo u smislu odredbi čl. 371. i 373. ZOO jer je podnošenjem mjenične tužbe 3. oktobra 2007. godine pravna prednica apelantice preduzela radnju koja prekida tok zastarjelosti.
7. Odlučujući o reviziji koju su precizirani tuženi podnijeli protiv presude, Vrhovni sud je presudom broj a 32 0 I 047043 16 Rev od 18. avgusta 2016. godine usvojio reviziju i preinačio nižestepene presude tako što je odbio tužbeni zahtjev pravne prednice apelantice u odnosi na te precizirane tužene.
8. Vrhovni sud je u obrazloženju presude konstatovao da pravna prednica apelantice preinačenom tužbom ne potražuje više novčani iznos po mjenici, već da potražuje iznos duga po ugovoru u trenutku raskida ugovora, utvrđen provedenim finansijskim vještačenjem. Ukazao je da su procesnopravne posljedice preinake tužbe da se isticanjem novog tužbenog zahtjeva, slijedom novog činjeničnog osnova, te da se tužba sa ranijim tužbenim zahtjevom smatra povučenom odnosno da se parnica povodom tog zahtjeva gasi. Istakao je da je naime da je stav sudske prakse i pravne teorije je da se u situaciji kada je došlo do preinačenja tužbe (član 56. Zakona o parničnom postupku: u daljnjem tekstu: ZPP) smatra da je ranija tužba povučena, a povučena tužba (član 59. stav 2. ZPP-a) smatra da nije ni podnijeta, pa svi rokovi, kao i zastarni, počinju teći iznova od dana kada je došlo do preinačenja tužbe. Vrhovni sud je konstatovao da je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu raskinut 10. septembra 2007. godine, kada je potraživanje dospjelo, te da je od tog datuma do dana preinake tužbe protekao opšti zastarni rok iz člana 371. ZOO (kojim je propisano da potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti), s obzirom da je tužba u konkretnom slučaju preinačena 27. aprila 2015. godine.
9. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U suštini, apelantica smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise kada je rok zastarjelosti vezao za datum kada je apelantica opredijelila tužbeni zahtjev na pripremnom ročištu, te navodi da je Vrhovni sud u drugim predmetima, sa istim činjeničnim i pravnim osnovom, usvojio apelantov tužbeni zahtjev.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude kao konačne odluke u konkretnom predmetu dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje da preinači presude nižestepenih sudova i odbije tužbeni zahtjev pravne prednice apelantice. Dovodeći u vezu obrazloženje osporene presude sa odredbama propisa na koje se pozvao Vrhovni sud u obrazloženjima osporene presude, Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih propisa u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud se poziva na svoju praksu u predmetima koji su pokretali ista činjenična i pravna pitanja kao i u konkretnom slučaju odnosno u kojima je razmatrao apelacije apelantice podnesene protiv presuda Vrhovnog suda sa istim odlučenjima i sličnim obrazloženjima kao u konkretnim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti: AP-3007/17 od 11. oktobra 2007. godine, AP-1602/17 od 7. septembra 2017. godine, broj AP-4504/16 od 11. januara 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba) u kojima je zaključio da je Vrhovni sud u obrazloženju osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Takođe u predmetu AP-3007/17, Ustavni sud je u pogledu navoda apelantice da je Vrhovni sud povodom identičnog pitanja donosio drugačije odluke, podsjetio da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova odnosno da je nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Ustavni sud takođe zapaža da apelantica smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisana u odnosu na pravo na pravično suđenje. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizilazi da svoje navode o diskriminaciji zapravo temelji na tvrdnjama da u istoj pravnoj situaciji postoje različite odluke suda i da je u prilog svojim navodima dostavila precizirane presude Vrhovnog suda. Međutim, Ustavni sud smatra da, naročito imajući u vidu da iz Odluka Ustavnog suda citiranih u prethodnoj tački ove odluke proizilazi da je Vrhovni sud u više navrata donosio odluke sa istim odlučenjem i sličnim razlozima kao u osporenoj presudi, presude na koju se apelantica poziva, same po sebi ne predstavljaju dokaz na osnovu kojeg bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije po nekom zabranjenom osnovu (npr. pol, rasa, vjera, nacionalno ili socijalno porijeklo itd.) u konkretnom slučaju. S obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi sa pravom na pravično suđenje, te imajući u vidu da apelantica odnosno pravna sljednica apelantice nije ponudila relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je osporenom odlukom diskriminisana po nekom zabranjenom osnovu, Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neosnovani i navodi apelantice o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević