Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1298/16 (M. Z.)

Odluka donesena 05. 07. 2018.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Javni interes
  • Miješanje u imovinu
  • Legitiman cilj
  • Povrat stana
  • Propisano zakonom
  • Stanovi JNA
  • Naknada
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1298/16

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1298/16, rješavajući apelaciju Miodraga Zogovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Miodraga Zogovića.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koja je dužna da apelantu u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva osigura prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Miodrag Zogović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Denis Alić, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 000731 15 Uvp od 21. marta 2016. godine i broj S1 3 U 000731 13 U od 21. jula 2015. godine i Odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica BiH (u daljnjem tekstu: CRPCBiH) broj R-301-4153-1/1-01-452-96-357-1/06 od 23. novembra 2007. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH zatraženo je 29. januara 2018. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 6. februara 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Konačnom odlukom CRPCBiH broj R-301-4153-1/1-01-452-96-357-1/06 od 23. novembra 2007. godine, kojom je odlučivano po zahtjevu Federalnog ministarstva odbrane, stavljene su van snage odluke CRPCBiH od 4. juna 2007. godine, 27. oktobra 2006. godine, 18. novembra 2005. godine i od 2. septembra 2003. godine. Istom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana u Sarajevu, u ulici Augusta Šenoe broj 8 (u daljnjem tekstu: predmetni stan).

6. Apelant je tužbom protiv navedene odluke CRPCBiH pred Sudom BiH pokrenuo postupak upravnog spora. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 000731 13 U od 21. jula 2015. godine apelantova tužba je odbijena kao neosnovana.

7. U obrazloženju presude Sud BiH je istakao da je u postupku utvrđeno da je apelant kao tadašnji nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, stan otkupio na osnovu ugovora zaključenog sa SSNO 15. februara 1992. godine, u skladu sa Zakonom o stambenom obezbjeđenju u JNA, te da je ugovor pravno obavezujući u smislu odredbe člana 39. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji). Nadalje je istaknuto da je navedenom odredbom propisano da je ugovor pravno obavezujući ako je nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključio ugovor sa bivšim SSNO do 6. aprila 1992. godine, ako je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu s tadašnjim važećim zakonom i ako je cijena isplaćena. U tom slučaju, kako je zaključio Sud BiH, prema odredbi člana 39.a istog zakona, Federacija BiH, odnosno Ministarstvo odbrane Federacije BiH dužno je da izda nalog za uknjižbu navedenog lica kao vlasnika u zemljišnim knjigama. Dalje je istaknuto da su članom 39.e istog zakona propisane iznimke od navedenih pravila, pa se stavom 3. tog člana nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona o prodaji, a koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine i nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru, daje pravo na naknadu od Federacije BiH. U tom smislu Sud BiH se pozvao na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda u kojima je zauzet pravni stav da nosiocima prava na „vojnim stanovima“, u slučaju ako su ispunjeni uvjeti iz člana 39.e Zakona o prodaji, umjesto prava na povrat stana i uknjižbu prava vlasništva pripada pravo na naknadu za de facto eksproprijaciju, kako to naziva Evropski sud. Sud BiH je, također, istakao da, budući da su navedeni sudovi utvrdili da visina naknade, obračunata po metodologiji propisanoj Zakonom o prodaji, ne zadovoljava kriterij pravičnosti, Odlukom Ustavnog suda broj U 15/11 naloženo je Parlamentu Federacije BiH da u roku od tri mjeseca od dana objavljivanja te odluke u „Službenom glasniku BiH“ uskladi odredbu člana 39.e st. 3. i 4. Zakona o prodaji u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade sa članom II/3.k) Ustava BiH i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Nadalje, Sud BiH je utvrdio da je apelant ostao u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine, zbog čega nema status izbjeglice niti pravo na povrat stana u smislu člana 3.a stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Navedena činjenica je, kako je zaključio Sud BiH, od odlučujućeg utjecaja na donošenje odluke u konkretnoj pravnoj stvari, u smislu odredbi člana 3.a Zakona o prestanku primjene. Stoga je Sud BiH zaključio da apelantu kao nosiocu stanarskog prava koji je nakon 19. maja 1992. godine ostao u oružanim snagama van teritorije BiH i nije stekao status izbjeglice ili drugi vid zaštite do 14. decembra 1995. godine pripada pravo na naknadu u smislu člana 39.e Zakona o prodaji.

8. Apelant je protiv presude Suda BiH od 21. jula 2015. godine podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke. Apelaciono vijeće Suda BiH je, odlučujući o zahtjevu za preispitivanje, donijelo Presudu broj S1 3 U 000731 15 Uvp od 21. marta 2016. godine kojom je zahtjev za preispitivanje odbijen kao neosnovan.

9. U obrazloženju presude apelaciono vijeće je navelo da je Sud BiH u pobijanoj presudi pravilno utvrdio odlučnu činjenicu koja je od utjecaja na donošenje odluke u konkretnoj pravnoj stvari, da je apelant ostao u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine. Navedeno, kako je dalje istaknuto, proizlazi iz dokaza u spisu, i to naredbe saveznog ministra za odbranu broj 4-44 od 25. jula 2002. godine objavljene u „Službenom vojnom listu“ broj 15 od 18. jula 2002. godine, u kojoj se navodi da apelantu prestaje profesionalna vojna služba u činu vazduhoplovnotehničkog potpukovnika. Navedena naredba je donesena na osnovu člana 158. stav

1. Zakona o Vojsci Jugoslavije, kojim je određeno da ovlaštenja za rješavanje o odnosima u službi profesionalnih vojnika i civilnih lica raspoređenih u Savezno ministarstvo za odbranu i jedinice i ustanove koje su njemu potčinjene vrši savezni ministar za odbranu, odnosno starješine koje on ovlasti. Apelaciono vijeće je utvrdilo da je apelant dostavio potvrdu Saveznog ministarstva za saobraćaj SRJ od 11. decembra 2000. godine u kojoj je navedeno da je apelant u radnom odnosu u Saveznoj upravi za kontrolu letenja Beograd od 25. marta 1992. godine, ali, prema ocjeni apelacionog vijeća, to nikako ne može predstavljati dokaz da apelant nije bio u vojnoj službi Vojske Jugoslavije. Naime, članom 2. Zakona o Vojsci Jugoslavije regulirano je da ratno zrakoplovstvo spada u vidove Vojske Jugoslavije, dok je članom 8. istog zakona propisano da se službom u Vojsci Jugoslavije smatra i vršenje vojnih i drugih dužnosti u Saveznom ministarstvu za odbranu, drugom državnom organu, preduzeću ili drugoj organizaciji koje obavljaju profesionalni pripadnici vojske raspoređeni aktom nadležnog starješine. Apelaciono vijeće je zaključilo da iz citiranih zakonskih odredbi proizlazi da se rad u Saveznoj upravi za kontrolu letenja ima smatrati službom u Vojsci Jugoslavije, prvenstveno iz razloga što je apelantu profesionalna vojna služba prestala naredbom koja je donesena na osnovu Zakona o Vojsci Jugoslavije. Zbog svega navedenog, apelaciono vijeće je utvrdilo da je neosnovan apelantov prigovor da je u prvostepenoj presudi Sud BiH proizvoljno procijenio da je Savezna uprava za kontrolu letenja u kojoj je apelant u radnom odnosu vojno-civilnog karaktera. Apelaciono vijeće je zaključilo da je pobijana presuda pravilna i zakonita, te je apelantov zahtjev za preispitivanje te sudske odluke odbilo kao neosnovan shodno članu 54. stav 1. Zakona o upravnim sporovima BiH.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Istakao je da je u provedenom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant smatra da je u postupku pogrešno utvrđeno da je ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine jer je bio u radnom odnosu po ugovoru o radu u upravnom organu civilnog karaktera, to jeste u Saveznoj upravi za kontrolu letenja do 23. septembra 2012. godine kada je otišao u penziju. Stoga, prema apelantovom mišljenju, sud je pogrešno primijenio član 3.a Zakona o prestanku primjene. Smatra da mu je time i grubo prekršeno pravo na imovinu.

II.Odgovor na apelaciju

11. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da konačnom osporenom odlukom tog suda nije došlo do povreda Ustava BiH i Evropske konvencije na koje se apelant pozvao, da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u odluci koja je donesena pravilnom primjenom materijalnog prava, posebno člana 39.e Zakona o prodaji, te smatrajući navode apelacije neosnovanim predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

12. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:

Član 39.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim Zakonom i iznos cijene u potpunosti izmirio u ugovorenom roku.

Član 39.a Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.

Član 39.e (1) Nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istoga stambenog fonda ili novoosnovanih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, stjecanjem novoga stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom.

(2) Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.

(3) Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.

(4) Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik, u skladu sa važećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stava 3. ovog člana, izuzev nosioca prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.

Napomena: Ustavni sud je Rješenjem o neizvršenju broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, koje je objavljeno u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 11/13 od 12. februara 2013. godine, utvrdio da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, pa je utvrđeno da odredba člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99,7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10), u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, prestaje da važi narednog dana od dana objavljivanja te odluke u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“.

13. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Član 3.a Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.

Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.

VI.Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 000731 15 Uvp od 21. marta 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 23. marta 2016. godine, a apelacija je podnesena 24. marta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu

19. Član II/3.Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

20. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine.

Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

21. Ustavni sud zapaža da iz utvrđenja osporenih odluka proizlazi da apelant ima pravno obavezujući ugovor o otkupu predmetnog stana te da ima pravo na naknadu prema Zakonu o prodaji stanova.

22. S obzirom na navedeno, dovodeći apelacione navode u kontekst zagarantiranih ustavnih prava, Ustavni sud smatra da je svrsishodno prvenstveno razmotriti apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

23. Ustavni sud podsjeća da se Evropski sud u nizu svojih predmeta bavio pitanjima tzv. vojnih stanova, koji se mogu podijeliti u dvije skupine, zavisno od toga da li se radi o aplikantima koji imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu prijeratnog vojnog stana ili su nosioci stanarskog prava bez zaključenog ugovora o otkupu stana. Prva grupa predmeta su predmeti Đokić protiv BiH (presuda od 27. maja 2010. godine) i predmeti koji su slijedili praksu u citiranom predmetu. Druga grupa predmeta su Mago i drugi protiv BiH (presuda od 3. maja 2012. godine) i predmeti koji su slijedili navedeni predmet.

24. Ustavni sud podsjeća da se u svojoj odluci broj AP 4728/15 bavio analizom navedenih predmeta Evropskog suda u kontekstu prava aplikanata koji imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu prijeratnog vojnog stana i onih koji su nosioci stanarskog prava bez zaključenog ugovora o otkupu stana (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4728/15 od 10. aprila 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačke 42, 43. i 44). U navedenom predmetu Ustavni sud je, budući da je u provedenom postupku pred Sudom BiH utvrđeno da apelant ima pravno valjan ugovor o otkupu predmetnog stana, te da ima pravo na naknadu prema Zakonu o prodaji stanova, kao i da se nalazi u postupku rješavanja stambenog pitanja u R Srbiji, zaključio da je u apelantovom slučaju primjenjiva praksa Ustavnog suda u predmetima br. AP 1205/08 i AP 726/15 u kojima su redovni sudovi utvrdili da su apelanti zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji vojnih stanova i u kojima je Ustavni sud utvrdio povredu prava apelanata na imovinu, te odluku dostavio Vladi Federacije BiH radi određivanja naknade u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11. (op. cit. AP 4728/15, tačka 49).

25. Nadalje, u odnosu na vlastitu praksu, Ustavni sud ističe da je u predmetima br. AP 1205/08 (odluka o dopustivosti i meritumu od 13. jula 2012. godine) i AP 726/15 (odluka o dopustivosti i meritumu od 7. septembra 2017. godine) u kojima su redovni sudovi utvrdili da su apelanti zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji vojnih stanova u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, ali da, prema članu 39.e stav 2. Zakona o prodaji stanova, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru imaju pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu s relevantnim zakonom, utvrdio povredu prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te odluku dostavio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koju je obavezao da osigura ustavna prava apelanata u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11.

26. U odnosu na konkretni predmet, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju u postupku upravnog spora i postupka preispitivanja sudske odluke pred Sudom BiH utvrđeno da apelant ima pravno obavezujući ugovor o otkupu predmetnog stana, te da ima pravo na naknadu shodno članu 39.e. Zakona o prodaji. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u apelantovom slučaju primjenjiva praksa Ustavnog suda u predmetima br. AP 1205/08 i AP 726/15 u kojima su redovni sudovi utvrdili da su apelanti zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji vojnih stanova i u kojima je Ustavni sud utvrdio povredu prava apelanata na imovinu, te odluku dostavio Vladi Federacije BiH radi određivanja naknade u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11.

27. Nadalje, iz prakse Ustavnog suda proizlazi da je Ustavni sud u sličnim situacijama kao što je apelantova isticao: „S obzirom na sve navedeno, iako apelanti, za razliku od aplikanta Đokića pred Evropskim sudom, nisu pred redovnim sudovima zahtijevali naknadu koja je trenutno propisana zakonom, niti je to pitanje bilo predmet odlučivanja u osporenim odlukama, niti su ga apelanti postavili u apelacijama pred Ustavnim sudom, Ustavni sud, slijedeći svoju Odluku broj U 15/11, zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koja pripada osobama koje imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima su i apelanti, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata, odnosno stavljen je prevelik teret na apelante.“ (op. cit., AP 1205/08, tačka 51). Stoga bi u datoj situaciji i pored stava Evropskog suda u predmetima koji su pokretali slična pitanja, prema mišljenju Ustavnog suda, apelant bio doveden u nepovoljniju situaciju u smislu zaštite njegovih prava u odnosu na apelante iz citiranih predmeta br. AP 1205/08 i AP 726/15, te odluka koje su slijedile.

28. U vezi s tim, Ustavni sud, imajući u vidu činjenice apelantovog slučaja te podržavajući praksu u predmetima br. AP 1205/08 i AP 726/15, u kojima su redovni sudovi utvrdili da su apelanti zaključili pravno valjane ugovore o kupoprodaji vojnih stanova u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, te da umjesto povrata stana u posjed i upisa vlasništva u zemljišne knjige imaju pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu s relevantnim zakonom, smatra da se u konačnici apelantov položaj svodi na položaj apelanata u citiranim predmetima. Naime, iz činjenica predmeta proizlazi da je osporenom odlukom Suda BiH, u smislu stavova iz citiranih odluka, došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu, da je to miješanje zasnovano na zakonu i da služi legitimnom cilju, te da apelant u smislu relevantnih odredbi materijalnog prava ima pravo na naknadu. Iz navedenog proizlazi da u datim okolnostima konkretnog slučaja nema proizvoljnosti u stavu Suda BiH da apelantov zahtjev treba odbiti.

29. Međutim, Ustavni sud naglašava da je imao u vidu da su u međuvremenu relevantne odredbe člana 39.e st. 3. i 4. Zakona o prodaji, shodno Rješenju Ustavnog suda broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, prestale da važe 13. februara 2013. godine. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je, uvažavajući i činjenicu prestanka važenja relevantnih odredbi, u više svojih odluka utvrđivao povredu prava na imovinu i odluke dostavljao Vladi Federacije BiH radi osiguranja ustavnih prava apelanata u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4021/11 od 7. oktobra 2014. godine, tačka 30, Odluka dopustivosti i meritumu broj AP 4828/11 od 18. decembra 2014. godine, tačka 32, dostupne na www.ustavnisud.ba). Dovodeći navedeno u vezu sa činjenicama apelantovog slučaja iz kojih proizlazi da je apelant u konkretnom slučaju vodio dugotrajni postupak pred CRPCBiH (prvobitna odluka donesena 2003. godine) i Sudom BiH koji je rezultirao osporenim odlukama, te imajući u vidu da apelantu nesporno pripada pravo na naknadu, ali da su odredbe Zakona o prodaji kojim je utvrđena visina naknade prestale da važe i da bi, zapravo, na apelanta bio stavljen pretjeran teret da pokreće novi parnični postupak radi utvrđivanja visine te naknade, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu (op. cit. AP 4728/15, tačka 51), zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja svrsishodno, odnosno u apelantovom najboljem interesu, da ovu odluku dostavi Vladi Federacije Bosne i Hercegovine kako bi apelantu osigurala prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11.

30. Konačno, imajući u vidu sve navedeno, te podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su pokretali slična pitanja, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

31. Imajući u vidu navode i zaključke iznesene povodom razmatranja apelantovih navoda o povredi prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati i navode o povredi prava na pravično suđenje.

VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada osporenom odlukom, koja je zasnovana na zakonu i donesena u javnom interesu, nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva javnog interesa.

33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1298/16 (M. Z.) | Sudska praksa | Aktio