Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2187/16 (M. J.)

Odluka donesena 05. 07. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Porez
  • Zakup
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2187/16

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2187/16, rješavajući apelaciju Milenke Jovanović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Milenke Jovanović.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 036218 15 Gž 2 od 14. marta 2016. godine.

Na osnovu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantkinji Milenki Jovanović u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantkinji Milenki Jovanović zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Milenke Jovanović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 036218 15 Gž 2 od 14. marta 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 36218 P 2 od 5. oktobra 2015.

godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milenka Jovanović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 23. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 036218 15 Gž 2 od 14. marta 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 36218 P 2 od 5. oktobra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i „Autoprevoza“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 20. marta 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Osnovni sud i tuženi su 3. i 5. aprila 2018. godine dostavili odgovor na apelaciju. Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda, te dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Apelantkinja i tuženi su poslovno sarađivali i zaključili ugovore o zajedničkom poslu br. 1109/98 od 20. juna 1998. godine, 1720/00 od 14. aprila 2000. godine, te ugovor o zajedničkom poslu broj 5484/00 od 21. decembra 2000. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor). Na osnovu tih ugovora tužiteljka je stavila na raspolaganje tuženom svoj autobus radi obavljanja zajedničkog posla prevoza putnika pod firmom tuženog u linijskom, vanlinijskom i slobodnom prevozu, te radi raspodjele ostvarene dobiti iz tog posla. Članom 17 predmetnog ugovora utvrđen je način obračuna prihoda (nakon odbitka svih troškova prevoza) u određenim pojedinačnim omjerima (procentima) u korist tuženog kao ulagača prava i apelantkinje kao ulagača opreme za svaku rutu na kojoj je tuženi saobraćao.

6. Poreska uprava Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Poreska uprava) sačinila je 31. marta 2003. godine zapisnik po izvršenom inspekcijskom nalazu, kojim je naložila tuženom da (za isplaćene naknade kontrolorima i ostalim fizičkim licima) uplati porez za lična primanja, porez na promet usluga i porez na promet željeznica, zajedno sa zakonskim kamatama za sve vrste poreza.

7. Rješenjem Poreske uprave od 1. aprila 2003. godine nalaženo je tuženom da radi otklanjanja nepravilnosti u poslovanju (koje se odnose na obračun, prijavu i neplaćanje obaveze) izvrši uplatu poreza u roku od 10 dana u određenom novčanom iznosu.

8. Apelantkinja se 18. februara 2004. godine obratila Upravom odboru tuženog zahtjevom za povraćaj više naplaćenog poreza na promet kapitala i poreza na promet usluga, te više odbijenog iznosa po osnovu predmetnog ugovora.

Osporeni postupak

9. Apelantkinja je 21. jula 2004. godine podnijela tužbu protiv tuženog zbog duga. U tužbi je navela da je relevantnim odredbama predmetnog ugovora regulisan način podjele dobiti koja bi se dijelila po odbijanju svih troškova poslovanja. Dalje je apelantkinja istakla da je tuženi prestao da se pridržava svojih ugovornih obaveza i da joj je obračunao porez u određenom novčanom iznosu, te da joj je na ugovorenom prevozu radnika obračunao manju dobit u određenom novčanom iznosu. Takođe je navela da tuženi nije imao pravo na ime poreza koji je platio Poreskoj upravi umanjiti njen prihod ostvaren po predmetnom ugovoru jer je tuženi bio obveznik plaćanja poreza, a ne ona.

10. Presudom Osnovnog suda od 8. februara 2011. godine djelimično je usvojen apelantkinjin tužbeni zahtjev.

11. Rješenjem Okružnog suda od 20. avgusta 2012. godine djelimično je uvažena apelantkinjina žalba i prvostepena presuda ukinuta u odbijajućem dijelu, te predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

12. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 36218 P 2 od 5. oktobra 2015. godine kojom je djelimično usvojio apelantkinjin tužbeni zahtjev na način da je obavezao tuženog da apelantkinji isplati određeni novčani iznos po osnovu pogrešno obračunatog apelantkinjinog učešća u raspodjeli ostvarenog prihoda definisanog članom 17 predmetnog ugovora za određeni period, a odbijen je zahtjev na ime duga zbog neosnovanog umanjenja njenih prihoda u određenom novčanom iznosu.

13. U obrazloženju presude Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je nesporno da su parnične stranke zaključile predmetni ugovor kojim su definisale predmet zajedničkog posla – prevoz putnika na redovnom, linijskom, vanlinijskom i slobodnom prevozu ulagača prava, prema njegovoj potrebi, autobusom ulagača opreme, a radi sticanja i podjele zajedničkog prihoda ostvarenog po osnovu prevoza. Nadalje je Osnovni sud istakao da su predmetnim ugovorom zaključenim na neodređeno vrijeme parnične stranke kao ugovarači definisali da je ulagač opreme (apelantkinja) u obavezi ukupan ostvareni prihod na obavljenoj liniji prevoza predati na blagajni ulagača prava (tuženom). Potom je Osnovni sud ukazao da je predmetni ugovor po svojoj prirodi ugovor o zakupu pokretne stvari u smislu odredbe člana 567 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) s elementima ugovora o djelu iz člana 600 ZOO-a i ugovora o prevozu iz člana 648 istog zakona. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da naziv ugovora ne opredjeljuje njegovu pravnu prirodu, već njegova sadržina, odnosno stvarna volja ugovarača. Imajući u vidu odredbu člana 2 predmetnog ugovora, kojom su ugovarači definisali da se prevoz putnika obavlja autobusom ulagača opreme stavljenog na raspolaganje ulagaču prava s pravom da se autobus evidentira u poslovnim knjigama ugovarača prava, Osnovni sud je naveo da je takva odredba ugovora u koliziji sa svim drugim odredbama predmetnog ugovora, te pozitivnopravnim propisima iz oblasti privrednog prava važećim u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, a posebno jer se apelantkinja nije definisala kao neko ko ima učešće u vlasničkoj strukturi tuženog. Sve i da se predmetni ugovor po svojoj prirodi ne može svrstati u bilo koju kategoriju imenovanih ugovora, Osnovni sud je istakao da je on nesporno zaključen shodno saglasnoj izjavi volja ugovarača, odnosno parničnih stranaka u konkretnom slučaju, koji su ga svojeručno potpisali i ovjerili pečatom tuženog, te koji je služio kao osnov za isplatu tuženog prema apelantkinji.

14. Potom je Osnovni sud istakao da je među parničnim strankama sporno da li je tuženi ispoštovao svoju ugovornu obavezu iz člana 17 predmetnog ugovora, odnosno da li je samoinicijativno bio ovlašćen da apelantkinji isplaćuje obračunatu zaradu u umanjenom iznosu u odnosu na ugovorenu, te da li je bio ovlašćen da vrši jednostranu obustavu zarade po osnovu poreza na lična primanja. U tom smislu je Osnovni sud ukazao na sadržaj odredbi člana 17 stav 1 i člana 262 stav 1 ZOO-a. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je tuženi vršio obračun i isplatu apelantkinji po osnovu predmetnog ugovora, ali da prilikom obračuna i isplate nije vršio obračun i plaćanje poreza budžetu Republike Srpske, grada, opštine i fondova po poreskim zakonima, a koja činjenica je utvrđena zapisnikom o izvršenom inspekcijskom nadzoru od 31. marta 2003. godine, iako je ista obaveza tuženog utvrđena čl. 5, 6 i 7 Zakona o poreskoj upravi. Zatim je Osnovni sud ukazao na sadržaj odredbe člana 37 stav 2 Zakona o akcizama i porezu na promet, te čl. 4, 5 i 34, člana 35 stav 1 i člana 56 Zakona o porezu na dohodak građana. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je istakao da je prema navedenim zakonskim odredbama apelantkinja poreski obveznik kao lice koje je ostvarilo prihod i izvršilac usluge, a tuženi poreski obveznik u smislu odredbi čl. 5 i 6 Zakona o poreskoj upravi, i to u svojstvu poreskog posrednika, koji je u smislu poreskih zakona bio obavezan da plati porez u korist budžeta i u zakonskoj obavezi da obračuna i izvrši plaćanje poreza prilikom isplate dobiti apelantkinji kao poreskom obvezniku u konkretnom slučaju. Osnov za obavezu tuženog da plaća porez zasniva se na ugovoru o zakupu, pa je on bio u obavezi da apelantkinji prikaže i obračuna porez u fakturama kao poreskom obvezniku, te slijedom toga da joj izvrši i umanjenje isplate za obračunati porez, a sve prema zapisniku Poreske uprave, a koji porez je apelantkinjina dobit, a ne dobit tuženog.

15. Nadalje je Osnovni sud naveo da je nesporno da predmetnim ugovorom nije jasno definisano da se porezi na apelantkinjin prihod plaćaju na teret ostvarenog neto prihoda, ali kako je apelantkinja bila po zakonu poreski obveznik, to se obaveza tuženog da izvrši obračun i naplatu poreza prilikom isplate dobiti apelantkinji nije ni morala predmetnim ugovorom posebno definisati jer je ista obaveza utvrđena poreskim zakonima. U nedostatku ili slučaju nejasne odredbe ugovora ima se primijeniti zakon, a u primjeni poreskih zakona kod naplate poreza od poreskog obveznika nije ni potrebna njegova saglasnost, na što upućuje i odredba člana 23 ZOO-a.

16. Shodno navedenom, Osnovni sud je istakao da tuženi nije postupio protivno odredbama člana 17 i člana 262 stav 1 ZOO-a kada je apelantkinji umanjio obaveze po fakturama, kako je to utvrdio vještak finansijske struke u prvostepenom postupku pa i u ponovljenom postupku, a koje umanjenje se odnosi na ime poreza jer je poreski obveznik bila apelantkinja.

17. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 036218 15 Gž 2 od 14. marta 2016. godine odbijena je kao neosnovana apelantkinjina žalba i potvrđena prvostepena presuda u odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu.

18. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je između parničnih stranaka sporno da li je tuženi osnovano umanjio isplatu naknade apelantkinji na osnovu predmetnog ugovora u određenom vremenskom periodu za određeni novčani iznos. Naime, tuženi je nesporno umanjio isplatu naknade apelantkinji uz obrazloženje da je rješenjem Poreske uprave od 1. aprila 2003. godine obavezan da za naknade isplaćene apelantkinji u utuženom periodu isplati poreske obaveze za porez na promet usluga, porez na prihod od kapitala i porez za redovno i bezbjedno odvijanje željezničkog saobraćaja u određenom novčanom iznosu. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je pogrešan apelantkinjin stav da je tuženi bio obveznik plaćanja navedenih poreza za naknade isplaćene apelantkinji po osnovu ugovornog odnosa. Naime, predmetni ugovor ne sadrži odredbe o tome koja strana u konačnom snosi teret poreskih obaveza na naknadu koja se ima isplatiti apelantkinji nakon raspodjele ostvarenog prihoda. U tom slučaju Okružni sud je naveo da poreske obaveze na isplaćene naknade u konačnom padaju na teret lica koje je po zakonu obavezno da ih plati, kako je to pravilno zaključeno prvostepenom presudom. U tom smislu je Okružni sud ukazao na relevantne odredbe Zakona o akcizama i porezu na promet (čl. 36 i 37), Zakona o porezu na dohodak građana (član 55 i član 56 stav 1), Zakona o obezbjeđenju sredstava za redovno i bezbjedno odvijanje željezničkog saobraćaja (čl. 3, 4 i 5) i Zakona o poreskoj upravi (čl. 6 i 7).

19. S obzirom na navedeno, predmetni ugovor na kojem apelantkinja zasniva sporno potraživanje ima elemente ugovora o zakupu pokretne stvari, vozila za prevoz putnika u javnom saobraćaju, pa je za ostvareni prihod iz tog ugovora apelantkinja obveznik poreza na promet usluga, posebnog poreza na promet za redovno i bezbjedno odvijanje željezničkog saobraćaja i poreza na dohodak za prihod od kapitala, slijedom čega je tuženi osnovano umanjio naknadu apelantkinji za iznos poreske obaveze u određenom novčanom iznosu. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi da je tuženi umanjenje naknade apelantkinji izvršio bez zaključivanja izmjene ugovora i bez prethodnog dogovora s njom, te nije izjavljivao žalbu protiv rješenja Poreske uprave o utvrđivanju poreske obaveze jer se radi o obavezama koje po zakonu terete apelantkinju kao poreskog obveznika, a vještačenjem sudskog vještaka ekonomske struke nije ni utvrđeno da su poreske obaveze na naknade isplaćene apelantkinji nepravilno utvrđene u rješenju Poreske uprave od 1. aprila 2003. godine.

20. Takođe, neosnovani su i žalbeni navodi o tome da zbog propusta suda da ocijeni dokaze prvostepeni sud nije utvrdio odlučne činjenice o tome da je apelantkinja izmirila svoje ugovorne obaveze jer je predmetnim ugovorom definisano da apelantkinja od svog dijela prihoda podmiruje materijalne troškove za vozilo, a ostatak iznosa se isplaćuje u novcu. U vezi s tim, neosnovani su i žalbeni navodi da je apelantkinja snoseći troškove po navedenim računima dva puta platila isti novčani iznos budući da se u konkretnom slučaju nije radilo o dvostrukom plaćanju poreza na istu vrstu prihoda i istu osnovicu.

21. Najzad, Okružni sud se u prilog svojim zaključcima pozvao i na Odluku Ustavnog suda broj AP 2843/11 od 7. oktobra 2014. godine, budući da se radi o gotovo identičnom predmetu, zaključujući da je pravilno prvostepenom presudom odbijen apelantkinjin zahtjev za isplatu zbog neosnovanog umanjenja apelantkinjinog prihoda.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

22. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

23. Naime, povredu navedenih prava apelantkinja prije svega vidi u zaključku redovnih sudova u pogledu pravne kvalifikacije predmetnog ugovora i obaveza koje iz njega proističu. Nadalje navodi da je u osporenim odlukama zauzet pogrešan stav kako u pogledu apelantkinjine obaveze da je obveznik plaćanja poreza na račune na koje je već obračunat porez na prihod od kapitala, porez na usluge i porez na željeznicu (duplo oporezivanje) tako i u pogledu osnova za umanjenje prihoda suprotno predmetnom ugovoru. Prema njenoj ocjeni, redovni sudovi su osporene odluke zasnivali na pogrešnom zaključku da predmetnim ugovorom nije definisano ko plaća porez na naknade koje se na osnovu zaključenog ugovora isplaćuju apelantkinji. Kako smatra apelantkinja, u konkretnom slučaju je isključivo tuženi bio poreski obveznik. U vezi s tim je pogrešan i zaključak redovnih sudova da zbog toga što tuženi nije plaćao porez apelantkinja treba da duplo plati jer ona nije ni imala kapital na koji bi joj se obračunao porez od kapitala, niti je po drugom osnovu kao fizičko lice imala obavezu da plaća porez, a niti je to mogao učiniti tuženi umanjujući njenu zaradu bez njene saglasnosti. Zatim, navodi da su redovni sudovi donijeli osporene odluke bez jasno zasnovanog obrazloženja kojim nije riješen spor u ovoj pravnoj stvari, čime je povrijeđeno njeno pravo na obrazloženu sudsku odluku.

24. Takođe, apelantkinja smatra da je postupak u ovoj pravnoj stvari trajao neopravdano dugo, te da u konkretnom slučaju nisu postojali objektivni razlozi za suđenje u trajanju od 12 godina, a što očigledno nije razuman rok za postupanje u ovakvim vrstama sporova.

25. Slijedom navedenog, apelantkinja predlaže Ustavnom sudu da usvoji predmetnu apelaciju, utvrdi povrede prava na koje se pozvala, kao i da obaveže Bosnu i Hercegovinu i Republiku Srpsku da joj isplate 3.000,00 KM na ime naknade za nematerijalnu štetu zbog donošenja nezakonite sudske odluke i povrede prava na suđenje u razumnom roku.

26. Apelantkinja je, takođe, tražila da Ustavni sud naredi Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj da joj isplate troškove postupka pred Ustavnim sudom u koje su uračunati i troškovi sastavljanja predmetne apelacije u iznosu od 3.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

27. Osnovni sud je naveo da ostaje u cijelosti pri svim navodima koji su dati u osporenoj odluci tog suda, te da je taj sud donio zakonitu odluku.

28. Tuženi je naveo da su neosnovane apelantkinjine tvrdnje da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava na koja ukazuje predmetnom apelacijom. U prilog svojim tvrdnjama tuženi se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 2843/11 od 7. oktobra 2014. godine u kojoj je, kako je naveo, raspravljeno identično činjenično i pravno pitanje s ovim predmetom. Nadalje, u odnosu na navode apelacije o dužini postupka, tuženi je istakao da je apelantkinja svojim činjenjem i nečinjenjem, a ponajviše nerealnim očekivanjima od ovog parničnog postupka, svakako najodgovornija za ovako dugo trajanje parničnog postupka. Slijedom navedenog, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

29. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. od 17/93 do 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 17.

1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

2) Obaveza se može usaglasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.

Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Član 262. stav 1.

1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtjeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

30. U Zakonu o poreskoj upravi („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 51/01, 74/04, 2/05, 96/05, 75/06 i 112/07 – prečišćeni tekst, 22/08 i 34/09) relevantne odredbe glase: Porez Član 4.

Porez u smislu ovog zakona je svako plaćanje budžetu Republike Srpske, grada, opštine i fondova koje se mora izvršiti po poreskim zakonima, zakonima o doprinosima i zakonima o taksama, kao i drugim zakonima kojima su propisane naknade (u daljnjem tekstu: poreskim zakonima), a koje je prinudno, nepovratno i ne daje se u zamjenu za određenu robu ili uslugu (u daljnjem tekstu: porez).

Poreski obveznik Član 5.

Poreski obveznik (u daljnjem tekstu: obveznik) u smislu ovog zakona je lice koje je, u skladu sa poreskim zakonima, obavezno platiti porez ili kamatu. Pojam poreskog obveznika uključuje i poreskog posrednika i svako drugo lice koje je po poreskim zakonima obavezno platiti porez, kaznu ili kamatu.

Poreski posrednik Član 6.

Poreski posrednik je lice koje je, u skladu sa poreskim zakonima dužno da od bilo kojeg lica obustavom ili na drugi način prikuplja poreze, te da ih uplati.

Poreski zakoni Član 7.

(1) Poreske zakone, u smislu ovog Zakona, čine zakonski propisi koji se odnose na poreze koje je donijela Narodna skupština Republike Srpske, kao i podzakonski akti koji se odnose na poreze donijete od strane skupština gradova ili opština, u skladu sa zakonom.

(2) Poreskim zakonima u smislu ovog Zakona smatraju se i podazakonski akti koje donosi PU za izvršavanje ovog Zakona

31. U Zakonu o akcizama i porezu na promet („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 25/02, 30/02, 60/03, 96/03 i 99/04) relevantne odredbe glase:

Porez na promet usluga Predmet oporezivanja Član 35.

Porez na promet usluga plaća se na promet usluga koje se obavljaju uz naknadu.

Nastanak obaveze Član 36.

Obaveza po osnovu poreza na promet usluga nastaje u momentu izvršenja usluge, ili izdavanja fakture (računa) o izvršenju usluge.

Poreski obveznik Član 37. st. 1. i 2.

1) Obveznik poreza na promet usluga je lice koje izvrši uslugu iz člana 35. ovog zakona.

2) Ako fizičko lice izvrši uslugu pravnom licu ili preduzetniku, poreski obveznik poreza na promet usluga je pravno lice, odnosno preduzetnik.

32. U Zakonu o porezu na dohodak građana („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 51/01, 68/01 i 65/03) relevantne odredbe glase:

Član 4. tačka 5.

Porezu na dohodak građana podliježi slijedeće vrste prihoda.

(5) prihod od kapitala Član 5.

Godišnji porez na dohodak građana plaća se po rešenju nadležnog poreskog organa na dohodak ostvaren u kalendarskoj godini, u skladu sa ovim zakonom.

Član 34. stav 1. tačka 3.

Prihodi od kapitala, u smislu ovog zakona, su:

3. prihodi ostvareni izdavanjem u zakup ili podzakup nepokretne i pokretne imovine.

Član 35. stav 1.

Obveznik poreza na prihode od kapitala je fizičko lice, koje ostvaruje prihod iz člana 34. ovog zakona.

Član 55.

1) Porez za svaki pojedinačni ostvareni neto prihod plaća se u momentu isplate:

[...] 3. prihoda od kapitala.

2) Porez plaćen na način iz prethodnog stava predstavlja porez po odbitku.

3) Porez po odbitku utvrđuje se i plaća po stopama koje važe na dan isplate.

Član 56.

Porez po odbitku za svakog obveznika i za svaki pojedinačno isplaćeni prihod isplatilac obračunava, obustavlja i uplaćuje na posebne račune u momentu isplate prihoda.

Isplatilac iz stava 1. ovog člana obavezan je da obvezniku prilikom isplate kao i po isteku godine, da izda obračun sa podacima o neto prihodu, troškovima, olakšicama i iznosu plaćenog poreza.

Iste podatke isplatilac je obavezan da u obavještajnoj prijavi dostavo nadležnom poreskom organu po isteku poreske godine.

33. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123. stav 1.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

VI.Dopustivost

34. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

36. U konkretnom slučaju, konačna odluka je osporena Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 036218 15 Gž 2 od 14. marta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Okružnog suda apelantkinjin pravni zastupnik je primio 25. marta 2016. godine, a apelacija je podnesena 23. maja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

38. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama kao i zbog dužine trajanja postupka prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

39. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

40. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] .

a) U odnosu na „donošenje odluke u razumnom roku“

41. U odnosu na apelantkinjine navode o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud konstatuje da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 21. jula 2004. godine, a da je konačna odluka donesena 14. marta 2016. godine (Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 036218 15 Gž 2). Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao preko 11 i po godina. U tom periodu donesene su četiri odluke. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovnom sudu bilo potrebno preko šest i po godina (od dana podnošenja predmetne tužbe) da prvi put meritorno odluči i donese presudu (od 8. februara 2011. godine), a oko tri godine da u ponovnom postupku donese osporenu prvostepenu odluku (presuda od 5. oktobra 2015. godine). Iz navedenog proizlazi da je postupak pred Osnovnim sudom ukupno trajao oko devet i po godina. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud po žalbama odlučivao u objektivno prihvatljivim rokovima (sveukupno u roku od oko dvije godine). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak a priori okončan van razumnog roka i da bi se njegova dužina trajanja mogla opravdati samo pod izuzetnim okolnostima, kakve Ustavni sud ne nalazi u konkretnom predmetu. Takođe, Ustavni sud smatra da najveću odgovornost za dužinu trajanja postupka snosi Osnovni sud pred kojim se postupak najduže vodio, a koji nije ponudio bilo kakve razloge u vezi s navedenim.

42. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da je dužina postupka bila pretjerano duga, za šta Osnovni sud snosi najveću odgovornost. Pitanje naknade nematerijalne štete

43. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da odredi naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

44. Budući da je u predmetnoj apelaciji utvrđeno kršenje prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra da apelantkinji pripada pravo na naknadu nematerijalne štete koju je nesumnjivo pretrpjela zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, Ustavni sud smatra da apelantkinji treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 800,00 KM.

45. Ovu naknadu je dužna da plati Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište Osnovnog suda pred kojim je najduže vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantkinji zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

b) U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje – primjena prava

46. Apelantkinja smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

47. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

48. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da se kod ocjene osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva (koji je predmet ispitivanja ove apelacije) postavilo pitanje tumačenja pravne prirode predmetnog ugovora, a posljedično tome i obaveza koje proizlaze iz njega (član 17) za parnične stranke u smislu relevantnih odredaba ZOO-a i propisa poreskog prava. Prema apelantkinjinom shvatanju, predmetni ugovor po svojoj pravnoj prirodi ne predstavlja ugovor o zakupu kako su to zaključili redovni sudovi, niti je tuženi bio ovlašćen da vrši jednostranu obustavu zarade po osnovu poreza na lična primanja, smatrajući pri tom da ona nije poreski obveznik u konkretnom slučaju već tuženi. Suprotno apelantkinjinom shvatanju, iz obrazloženja redovnih sudova proizlazi da su redovni sudovi zaključili da je predmetni ugovor (nezavisno od njegovog naziva) po svojoj prirodi ugovor o zakupu (član 567 ZOO-a) sa elementima ugovora o djelu (član 600 ZOO-a) i ugovora o prevozu (član 648 ZOO-a). Takođe su zaključili da su obje parnične stranke poreski obveznici, i to apelantkinja u svojstvu lica koje je ostvarilo prihod i izvršilac usluge, a tuženi u svojstvu poreskog posrednika (čl. 5 i 6 Zakona o poreskoj upravi) čija se poreska obaveza zasnivala na ugovoru o zakupu. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi zaključak da bez obzira na to što predmetnim ugovorom nije jasno definisano plaćanje poreza, redovni sudovi su zauzeli pravni stav da se obaveza tuženog (da izvrši obračun i naplatu poreza prilikom isplate tužiteljki) nije ni morala definisati budući da je bila utvrđena poreskim zakonima u smislu odredbe člana 23 ZOO-a.

49. S obzirom na navedeno, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi raspravljao identična činjeničnopravna pitanja u predmetu broj AP 2843/11 (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2843/11 od 7. oktobra 2014. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu se radilo o poslovnom odnosu kao u konkretnom slučaju, regulisanom na identičan način kao u predmetnoj apelaciji, te pravnim pitanjima koja je Ustavni sud ocijenio u svjetlu apelacionih navoda u pogledu načina na koji je Okružni sud primijenio materijalno pravo u tom postupku. U navedenoj odluci Ustavnog suda je zaključeno: „Ustavni sud, takođe, smatra da je Okružni sud jasno [...] obrazložio svoj stav da su parnične stranke bile u obligacionopravnom odnosu, jer navedeni ugovor po svojoj prirodi predstavlja ugovor o zakupu sa elementima ugovora o prevozu i ugovora o djelu, kojim su jasno definisane obaveze apelanta kao ulagač opreme [...]. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u zaključku Okružnog suda da se na konkretan pravni odnos proistekao iz ugovora o zajedničkom poslu primjenjuju odredbe ZOO-a“. Dalje je zaključeno: „Nema proizvoljnosti u primjeni relevantnih odredbi poreskih zakona u okolnostima kada je taj sud, ocjenjujući prigovor tuženog, zaključio da je apelant poreski obveznik i prema odredbama ugovora o zajedničkom poslu a shodno odredbama Zakona o porezu na dohodak građana i Zakona o akcizama i porezu na promet, dok je tuženi, u smislu čl. 5 i 6 Zakona o poreskoj upravi, poreski obveznik, i to u svojstvu poreskog posrednika, koji je, kako je to utvrđeno zapisnikom o inspekcijskom pregledu od 31. marta 2003. godine, bio obavezan da prilikom isplate i obračuna dobiti apelantu izvrši obračun i plaćanje poreza u korist budžeta RS, što tuženi u konkretnom slučaju nije učinio. Dakle, u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud nalazi da je tuženi apelantu vršio isplatu prema odredbama ugovora o zajedničkom poslu, pri čemu nije vršio umanjenje njegove ostvarene dobiti za obračunati porez, čime je postupio protivno citiranim odredbama Zakona o poreskoj upravi. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju presude, takođe, ukazao da je apelant poreski obveznik prema relevantnim odredbama poreskih zakona, to se obaveza tuženog da prilikom isplate dobiti apelantu da izvrši obračun i naplatu poreza ugovorom nije ni morala posebno definisati odredbama ugovora, budući da je takva poreska obaveza utvrđena relevantnim odredbama poreskih zakona, te da se u nedostatku ili u slučaju nejasne odredbe ugovora ima primijeniti zakon, na što upućuje odredba člana 23 ZOO-a. Dovodeći u vezu odlučenje Okružnog suda s odredbama relevantnih odredbi poreskih zakona, a u vezi s izvedenim dokazima, Zakonom o inspekcijskom pregledu i odredbama ugovora o zajedničkom poslu, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke dao jasne i potpune razloge u pogledu primjene navedenih odredbi zakona, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.“

50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja poziva u cijelosti na obrazloženje iz Odluke broj AP 2843/11. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte.

Pravo na imovinu

51. U pogledu apelantkinjinih navoda da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da ona kršenje navedenog prava u suštini veže za navode o proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje u vezi s primjenom prava. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte tog prava, Ustavni sud smatra da su, takođe, neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Troškovi sastavljanja apelacije

52. U pogledu apelantkinjinog zahtjeva za naknadu troškova na ime sastavljanja apelacije, Ustavni sud konstatuje da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, te stoga te troškove snosi isključivo apelantkinja.

VIII.Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantkinjinog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao preko 11 i po godina, za šta najveću odgovornost snosi Osnovni sud, koji nije djelotvorno kontrolisao postupak i preduzeo adekvatne mjere za ubrzanje postupka koje su mu stajale na raspolaganju.

54. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada obrazloženja osporenih odluka zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, a pri tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi primijenili pravo.

55. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja kršenje tog prava veže za pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

56. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2187/16 (M. J.) | Sudska praksa | Aktio