Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3568/16 (S. J.)
Odluka donesena 05. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3568/16
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3568/16, rješavajući apelaciju Slobodana Jurića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Slobodana Jurića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povodom zahtjeva za naknadu troškova prekršajnog postupka u Osnovnom sudu u Zvorniku broj 083-0-Pr-001280.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Slobodan Jurić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Čedo Đukić, advokat iz Banjaluke, podnio je 25. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 083-0-Pr-001280. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je zatraženo 3. oktobra 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a 1. juna 2018. godine zatražene su dodatne informacije.
3. Osnovni sud je 3. novembra 2016. godine i 8. juna 2018. godine dostavio odgovor na apelaciju i tražene informacije.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Rješenjem broj 083-0-Pr-07-001280 od 5. oktobra 2009. godine Osnovni sud je obustavio prekršajni postupak protiv okrivljenih apelanta i ŠG „Vrbanja“ Kotor Varoš jer je ovlašćeni organ – Ministarstvo bezbjednosti – Jedinica Granične policije Zvornik (u daljnjem tekstu: ovlašćeni organ) odustao od zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka prije donošenja rješenja o prekršaju. Odlučeno je da troškovi prekršajnog postupka padaju na teret ovlašćenog organa.
6. Odlučujući o žalbi ovlašćenog organa, Okružni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio je Rješenje broj 012-0 Pžp-09-000-324 od 23. novembra 2009. godine, kojim je žalbu odbio.
Postupak povodom apelantovog zahtjeva za naknadu troškova postupka
7. Apelant je 22. oktobra 2009. godine putem pošte (preporučena pošiljka) Osnovnom sudu poslao zahtjev za isplatu troškova prekršajnog postupka, u kojem je tražio naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu od 2.676,60 KM.
8. Apelant je 25. avgusta 2016. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda broj 083-0-Pr-001280.
9. Osnovni sud je Rješenjem broj 083-0-Pr-07-001280 od 17. novembra 2016. godine odbio apelantov zahtjev za isplatu troškova prekršajnog postupka. U obrazloženju rješenja je navedeno da je na usmenom pretresu u toku trajanja prekršajnog postupka 2. oktobra 2009. godine branilac apelanta i ŠG „Vrbanja“ Kotor Varoš advokat Čedo Đurić na zapisnik izričito izjavio da ne traži troškove postupka odnosno odbrane i pristupa na sud pod uslovom da podnosilac zahtjeva odustane od podnesenog zahtjeva za vođenje prekršajnog postupka, što je punomoćnik ovlašćenog organa i učinio. Apelantovo pozivanje na rješenje od 5. oktobra 2009. godine (stav 2) u kojem stoji da troškovi prekršajnog postupka idu na teret ovlašćenog organa ocijenjeni su neosnovanim jer sud nije obavezao ovlašćeni organ da na ime troškova postupka isplati naknadu apelantovom braniocu. Osim toga, navedeno je da se apelant na rješenje kojim je odlučeno o troškovima postupka nije žalio.
10. Odlučujući o žalbi apelantovog punomoćnika, Osnovni sud (vijeće) Rješenjem broj 83 0 Pr 032403 16 Pv od 23. decembra 2016. godine odbio je žalbu kao neosnovanu. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da na to rješenje nije dozvoljena žalba. Međutim, apelantov punomoćnik je i na rješenje vijeća Osnovnog suda, na koje nije dozvoljena žalba, 23. januara 2017. godine izjavio žalbu. Razmatrajući navedenu žalbu, vijeće Osnovnog suda je donijelo Rješenje broj 83 0 Pr 032403 17 Pv 2 od 1. februara 2017. godine kojim je žalba odbačena kao nedozvoljena. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da je na to rješenje dozvoljena žalba u roku od tri dana od prijema rješenja koja se upućuje Okružnom sudu.
11. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Rješenje broj 83 0 Pr 032403 17 Pžp od 21. marta 2017. godine kojim je žalba odbijena kao neosnovana i Rješenje vijeća Osnovnog suda broj 83 0 Pr 032403 167 Pv od 1. februara 2017. godine potvrđeno.
12. Apelantov punomoćnik je nakon toga, 19. aprila 2017. godine, Vrhovnom sudu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti. Vrhovni sud je Rješenjem broj 83 0 Pr 032403 17 Prvlz od 23. maja 2017. godine odbacio zahtjev kao nedozvoljen.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da je zbog dužine trajanja postupka u predmetnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U tom smislu, apelant pojašnjava da do podnošenja apelacije Osnovni sud nije donio odluku o njegovom zahtjevu za isplatu troškova prekršajnog postupka u predmetu broj 083-0-PR-07-001280, koji je sudu poslat preporučenom pošiljkom 22. oktobra 2009. godine, s podacima o visini uz koji je priložio obračun troškova sa PDV uvjerenjem koji mu je ispostavio angažovani branilac. Međutim, iako je apelant podnio zahtjev za isplatu s podacima o visini troškova sud ni nakon gotovo sedam godina nije donio posebno rješenje o troškovima postupka niti mu je dostavio bilo kakvo obavještenje u vezi s tim. Budući da sud o njegovom zahtjevu nije odlučio u razumnom roku, apelant je zatražio naknadu štete u iznosu od 1.050,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
14. U odgovoru na apelaciju od 3. novembra 2016. godine Osnovni sud je istakao da su tačni navodi da je u tom sudu vođen i pravosnažno okončan prekršajni postupak protiv okrivljenih ŠG „Vrbanja“ Kotor Varoš i apelanta zbog prekršaja iz člana 20 stav 1 Zakona o međunarodnom i međuentitetskom drumskom saobraćaju BiH, te da je nakon sprovedenog postupka donijeto Rješenje broj 083-0-Pr-07-001280 od 5. oktobra 2009. godine kojim je obustavljen prekršajni postupak jer je ovlašćeni organ odustao od zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka prije donošenja rješenja o prekršaju. Tim rješenjem je odlučeno da troškovi prekršajnog postupka padaju na „teret budžetskih sredstava“. Rješenje je postalo pravosnažno 23. novembra 2009. godine jer je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 012- 0-Pžp-09-000 324 od 23. novembra 2009. godine. Dok se spis nalazio na Okružnom sudu primljen je apelantov podnesak (23. oktobra 2009. godine) za isplatu troškova prekršajnog postupka, te podnesak nije uložen u spis Osnovnog suda nego u drugi spis i po povratku predmeta 083-0-Pr-07- 001280 sa Okružnog suda određena je pravosnažnost i predmet je arhiviran jer je u to vrijeme dostavu drugostepene odluke vršio drugostepeni sud. S obzirom na to da se apelant u naznačenom vremenskom periodu nije obratio sudu nijednim podneskom niti urgencijom za donošenje rješenja, to sud nije imao ni saznanja o podnesenom zahtjevu za isplatu troškova o kojem bi sud svakako odlučio u skladu s važećim odredbama Zakona o prekršajima. Da troškovi nisu isplaćeni sudija je saznala tek dostavljanjem apelacije za izjašnjenje. Sudija je odmah po prijemu apelacije odlučila o apelantovom zahtjevu za troškove. I sama stranka odnosno punomoćnik okrivljenog nisu preduzeli sve potrebne mjere, odnosno nisu tražili urgenciju niti su se interesovali zašto im troškovi nisu isplaćeni u tako dugom periodu, pa i oni snose dio odgovornosti za nepreduzimanje radnje u ostvarivanju svojih interesa.
15. Osnovni sud je u podnesku od 8. juna 2018. godine obavijestio Ustavni sud o svim preduzetim radnjama u predmetnom postupku, nakon prijema apelacije na odgovor, te je u prilogu odgovora dostavio sva rješenja koja je donio taj sud, Okružni sud i Vrhovni sud. Naročito je Osnovni sud naglasio da smatra da se iz tih rješenja očigledno vidi da je zahtjev za naknadu troškova prekršajnog postupka koje je potraživao apelant neosnovan. To je znao i morao znati i sam apelant odnosno njegov punomoćnik. Istaknuto je da je upravo iz tih razloga podnio apelaciju u namjeri da na taj način ostvari materijalnu nadoknadu i da se iz tog razloga nije sedam godina obraćao ovom sudu bilo kakvim zahtjevom radi utvrđivanja toga zašto o njegovom zahtjevu nije odlučeno.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o prekršajima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 34/06, 1/09, 29/10 i 109/11), koji je bio u primjeni u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 8. stav (2) Primjena odredaba Krivičnog zakona i Zakona o krivičnom postupku (2) Ukoliko nije drugačije propisano odredbama ovog zakona, sljedeće odredbe Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljem tekstu:
Zakon o krivičnom postupku) će se takođe mutatis mutandis primjenjivati u prekršajnom postupku: […]Poglavlje I pod nazivom “Osnovna načela”; […] Poglavlje XIII pod nazivom “Troškovi Krivičnog postupka”; […].
Član 50. stav (1), stav (2) tačka a) i stav (4) Rješenje o prekršaju (1) Prekršajni postupak se završava donošenjem rješenja o prekršaju.
(2) Rješenjem o prekršaju sud će odlučiti:
a) da se prekršajni postupak obustavlja;
(4) Sud koji je donio rješenje o prekršaju, može u svako vrijeme ispraviti greške u pisanju ili ostale očite greške, po službenoj dužnosti ili na prijedlog strana u postupku.
17. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/08, 55/09, 80/09, 88/09 92/09), koji je bio u primjeni u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 13. stav (2) Pravo na suđenje bez odlaganja (2)Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku. Član 97.
Odluka o troškovima (1)U presudi i rješenju kojim se obustavlja krivični postupak odlučiće se ko će snositi troškove postupka i koliko oni iznose.
(2)Ako nedostaju podaci o visini troškova, sud će donijeti posebno rješenje o visini troškova, kad se ti podaci pribave. Zahtjev sa podacima o visini troškova može se podnijeti najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja pravnosnažne presude ili rješenja o obustavi krivičnog postupka licu koje ima pravo da postavi takav zahtjev.
(3)Kad je odluka o troškovima sadržana u posebnom rješenju, o žalbi protiv tog rješenja odlučuje vijeće iz člana 24. stav 5. ovog zakona.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno okolnost da se apelant obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da u vrijeme podnošenja apelacije Osnovni sud nije donio odluku povodom njegovog zahtjeva za naknadu troškova prekršajnog postupka, mada je od podnošenja zahtjeva prošlo sedam godina, Ustavni sud smatra da je apelacija, u smislu člana 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
23. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
a) Relevantni principi
25. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
26. Ustavni sud zapaža da je apelant 22. oktobra 2009. godine Osnovnom sudu poslao zahtjev za isplatu troškova prekršajnog postupka, nakon što je postupak okončan rješenjem o obustavi, iz razloga što je ovlašćeni organ odustao od zahtjeva. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetnom postupku koristio redovne i vanredne pravne lijekove, i to kako dozvoljene tako i nedozvoljene, te je konačno postupak okončan 23. maja 2017. godine donošenjem Rješenja Vrhovnog suda broj 83 0 Pr 032403 17 Prvlz kojim je apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti odbačen kao nedozvoljen. Dakle, predmetni postupak je trajao sedam i po godina. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je predmetni postupak pravosnažno okončao Osnovni sud donošenjem Rješenja broj 83 0 Pr 032403 16 Pv od 23. decembra 2016. godine, kojim je apelantova žalba na rješenje (o odbijanju zahtjeva za isplatu troškova postupka) odbijena kao neosnovana. Stoga će Ustavni sud razmotriti dužinu postupka u konkretnom slučaju od podnošenja zahtjeva do pravosnažnog okončanja predmetnog postupka, dakle period od sedam godina i nešto kraće od dva mjeseca.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
27. U konkretnom slučaju, u predmetnom postupku je trebalo utvrditi da li apelantu pripadaju troškovi prekršajnog postupka u kojem je imao svojstvo okrivljenog. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom sudskom postupku.
28. Nadalje, sumirajući predmetni postupak, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud povodom apelantovog zahtjeva od 5. oktobra 2009. godine predmet uzeo u rad tek 2016. godine i donio Rješenje broj 083-0-Pr-07-001280 od 17. novembra 2016. godine kojim je odbio apelantov zahtjev, dakle protekom sedam godina i nešto duže od mjesec dana. Dalje, Ustavni sud zapaža da je potom i vijeće Osnovnog suda odlučilo o apelantovoj žalbi u daljnjem roku od oko mjesec dana. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Osnovni sud u odgovoru na apelaciju istakao da je apelantov podnesak bio omaškom uložen u drugi predmet, te da do prijema apelacije na odgovor nije imao saznanja da je zahtjev uopšte podnesen, kao i da će odmah (dakle, po saznanju) odlučiti o tom zahtjevu. Ustavni sud konstatuje da je Osnovni sud zaista odmah i odlučio o apelantovom zahtjevu. Ustavni sud smatra da se neaktivnost Osnovnog suda u ovom predmetu ne može opravdati, međutim, Ustavni sud smatra, a uzimajući u obzir odgovor Osnovnog suda, da je zbog greške u postupanju službenika suda došlo do pogrešnog ulaganja apelantovog zahtjeva u drugi predmet. Budući da u to vrijeme nesporno nije postojao CMS, te da apelant nije ni na koji način ukazao na svoj zahtjev, Ustavni sud smatra da Osnovni sud ni na koji način nije mogao znati da u predmetnom postupku postoji apelantov zahtjev, pogotovo jer je apelant u toku trajanja predmetnog prekršajnog postupka izjavio da ne traži troškove koje je imao, te da je Osnovni sud predmet arhivirao nakon vraćanja s Okružnog suda.
29. Nadalje, budući da iz odgovora Osnovnog suda proizlazi da je očiglednom omaškom apelantov zahtjev uložen u drugi predmet, te da Osnovni sud nije imao bilo kakvo saznanje o njegovom postojanju, a imajući u vidu da se apelant nakon podnošenja zahtjeva nikad nije obraćao Osnovnom sudu tražeći bilo kakvu informaciju, nego se obratio Ustavnom sudu ističući povredu prava na pravično suđenje i tražeći naknadu štete zbog toga. Stoga će Ustavni sud period od oko sedam godina, koliko je prošlo od podnošenja zahtjeva, u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, pa do podnošenja apelacije, staviti na teret apelantu koji ničim nije ni pokušao opravdati svoju nezainteresovanost za ovaj predmet u tom periodu, iako je u konkretnom slučaju on postavio zahtjev za naknadu troškova postupka, a od kojih je prethodno odustao. Ustavni sud naglašava da bi potpuno drugačiji stav imao da je apelant u predmetnom postupku na bilo koji način pokazao zainteresovanost za svoj zahtjev, (eventualnim upitom ili urgencijom) i na taj način spriječio eventualnu štetu zbog dužine trajanja postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža da je, nakon prijema apelacije, odnosno saznanja za apelantov zahtjev, ukupan postupak pred redovnim sudovima na tri instance trajao oko pola godine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su Osnovni, Okružni i Vrhovni sud u tom periodu aktivno postupali i u relativno kratkim vremenskim razmacima donosili odluke.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantovo ponašanje, odnosno njegova nezainteresovanost za vođenje postupka u periodu od sedam godina, koliko je prošlo od podnošenja zahtjeva pa do podnošenja apelacije Ustavnom sudu, odlučujuće doprinijela ukupnoj dužini trajanja konkretnog postupka. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da, iako je postupak pravosnažno okončan nakon sedam godina i oko dva mjeseca, ne postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“, budući da je apelantova potpuna neaktivnost odlučujuće doprinijela ukupnoj dužini postupka, a time nema ni osnova za dosuđivanje naknade nematerijalne štete. Drugačije odlučenje bi, prema mišljenju Ustavnog suda, bilo suprotno cilju i svrsi zaštite koju pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, koji štiti pojedince od neopravdano dugog postupanja sudova, ali ne pruža zaštitu za propuste koje sami učine u postupku i nezainteresovanost koju iskažu u vođenju postupka koji su pokrenuli jer bi to moglo voditi zloupotrebi ovog prava.
31. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII.Zaključak
32. Ustavni sud smatra da ne postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je apelantovo ponašanje, odnosno njegova nezainteresovanost za vođenje predmetnog postupka u periodu od sedam godina od podnošenja zahtjeva za naknadu troškova postupka bila odlučujuća za ukupnu dužinu trajanja postupka u relevantnom periodu.
33. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević