Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1342/16 (I. L.)
Odluka donesena 05. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Javni interes
- Legitiman cilj
- Propisano zakonom
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Legitimno očekivanje
- Uporedive situacije
- Miješanje u imovinu
- Nekretnina
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1342/16
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1342/16, rješavajući apelaciju Ivice Lucića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ivice Lucića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 U 065413 15 Už 2 od 12. januara 2016. godine, Presude Osnovnog suda Brčko broj 96 0 U 065413 15 U 2 od 2. oktobra 2015. godine, Rješenja Apelacione komisije Kancelarije gradonačelnika Brčko distrikta BiH broj UP-II-22-000051/13 broj akta 01.7-0222MS-03/13 od 23. maja 2013. godine i Rješenja Odjeljenja za prostorno planiranje i imovinskopravne poslove Vlade Brčko distrikta BiH broj 06-364/L- 373/04 od 28. marta 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ivica Lucić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Milenko Simikić, advokat iz Brčkog, podnio je 23. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 U 065413 15 Už 2 od 12. januara 2016. godine, Presude Osnovnog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 U 065413 15 U 2 od 2. oktobra 2015. godine, Rješenja Apelacione komisije Kancelarije gradonačelnika Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciona komisija) broj UP-II-22-000051/13 broj akta 01.7-0222MS- 03/13 od 23. maja 2013. godine i Rješenja Odjeljenja za prostorno planiranje i imovinskopravne poslove Vlade Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 06-364/L-373/04 od 28. marta 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda, Apelacione komisije i Odjeljenja zatraženo je 29. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Apelacioni sud, Osnovni sud, Apelaciona komisija i Odjeljenje su odgovorili na apelaciju u roku od 5. do 15. februara 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Odjeljenja broj 06-364/L-373/04 od 28. marta 2013. godine u ponovnom postupku odbijen je apelantov zahtjev za izdavanje rješenja o legalizaciji bespravno izgrađenog poslovnog objekta (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni objekat) na zemljištu označenom preciziranim katastarskim oznakama u stambenom naselju Brčko Novo u Brčkom (stav I izreke). Stavom II izreke rješenja je određeno da je sastavni dio tog rješenja Grafički izvod iz Regulacionog plana stambenog naselja Brčko Novo od 28. marta 2013. godine.
6. U obrazloženju rješenja Odjeljenje je navelo da je prilikom rješavanja konkretnog zahtjeva moglo da postupi u skladu sa važećim Regulacionim planom (kojim je za predmetni poslovni objekat predviđeno uklanjanje), Zakonom o legalizaciji bespravno izgrađenih građevina (u daljnjem tekstu: Zakon o legalizaciji), kao i Zakonom o prostornom uređenju i građenju Brčko distrikta BiH. Dalje je istaknuto da je Zakonom o prostornom uređenju i građenju u članu 25. stav (3) objašnjena svrha regulacionih planova, a nadležnost Odjeljenja zasnovana je na izdavanju lokacijskih uslova na osnovu raspoložive planske i provedbene dokumentacije, što u konkretnom slučaju predstavlja Regulacioni plan stambenog naselja Brčko Novo u Brčkom za predmetno područje, kako je pobliže objašnjeno članom 46. st. 1, 2. i 3. Zakona o prostornom uređenju i građenju. Odjeljenje je istaklo da se u konkretnom postupku rukovodilo važećim prostornoplanskim i provedbenim dokumentima zasnovanim na pozitivnim zakonskim propisima, prije svega na Zakonu o legalizaciji i Zakonu o prostornom planiranju i građenju, kao i na zakonu zasnovanom provedbenim planovima, što u konkretnom slučaju predviđa Regulacioni plan za stambeno naselje Brčko Novo u Brčkom. Također je, između ostalog, navedeno da je na poziv tog upravnog organa od 17. oktobra 2012. godine apelant pristupio u službene prostorije Odjeljenja 1. novembra 2012. godine i tom prilikom je upoznat sa dokumentacijom i odlukama Izvršnog odbora Opštine Brčko u korist Anice Kaurinović iz Brčkog, a na osnovu koje se ona uknjižila u zemljišne knjige kao posjednik susjedne parcele. S tim u vezi, Odjeljenje je zaključilo da sama činjenica da je posjednik parcele ne znači da je objekat Anice Kaurinović legalan i da ispunjava uslove iz Zakona o legalizaciji i Zakona o prostornom uređenju i građenju.
7. Rješenjem Apelacione komisije broj UP-II-22-000051/13 broj akta 01.7-0222MS-03/13 od 23. maja 2013. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv navedenog rješenja Odjeljenja. U obrazloženju rješenja Apelaciona komisija je istakla da je prvostepeni upravni organ pravilno utvrdio činjenice predmeta i pravilno primijenio pravo a da apelantovi žalbeni navodi ne dovode u pitanje zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja.
8. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 U 065413 15 U 2 od 2. oktobra 2015. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se usvoji tužba i ponište rješenja Odjeljenja od 28. marta 2013. godine i Apelacione komisije od 23. maja 2013. godine, da se odobri legalizacija predmetnog poslovnog objekta, te da se obaveže tužena - Apelaciona komisija da apelantu nadoknadi troškove upravnog spora, kako je precizirano u izreci presude.
9. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je zakazao usmenu raspravu i nakon uvida u izvedene materijalne dokaze, te saslušanja predloženih svjedoka apelantovu tužbu kojom je pokrenuo upravni spor primjenom odredbe člana 31. stav 2. Zakona o upravnim sporovima odbio kao neosnovanu. U postupku je utvrđeno da iz rješenja Opštinskog sekretarijata za privredu, prostorno planiranje, društvene djelatnosti i opštu upravu Opštine Brčko od 6. novembra 1989. godine proizlazi da je apelantu izdata urbanistička saglasnost za izgradnju privremenog poslovnog prostora na katastarskoj parceli broj 2457 k.o. Brčko 1, da se saglasnost izdaje privremeno na rok od pet godina, da je po isteku ovog roka apelant obavezan predmetni objekat ukloniti kad to od njega zatraži nadležni opštinski organ radi privođenja građevinskog zemljišta konačnoj namjeni. Nadalje je navedeno da iz odobrenja za građenje Opštinskog sekretarijata od 24. novembra 1989. godine proizlazi da se dozvoljava apelantu izgradnja poslovnog prostora u statusu privremenog na rok od pet godina na navedenom građevinskom zemljištu pod uslovom da se u svemu pridržava uslova utvrđenih urbanističkom saglasnošću od 6. novembra 1989. godine i projekta koji je izradio RO "Projekt" iz Brčkog, da predmetni poslovni objekat ima privremeni status na rok od pet godina, te da je investitor dužan, nakon isteka tog roka, ukloniti objekat kada to zatraži nadležni organ bez prava na bilo kakvo obeštećenje.
10. Osnovni sud je istakao da, da bi se bespravno izgrađeni objekat mogao legalizovati, moraju biti kumulativno ispunjeni uslovi navedeni u odredbi člana 7. Zakona o legalizaciji. U konkretnom slučaju predmetni poslovni objekat ne zadovoljava prvi uslov iz navedene zakonske odredbe, odnosno ne uklapa se u prostornoplansku dokumentaciju, budući da je Regulacionim planom Brčko Novo iz 2003. godine predmetni poslovni objekat predviđen za uklanjanje iz kog razloga nema mjesta ni za primjenu odredbe člana 14. Zakona o legalizaciji. Odjeljenje je, po ocjeni tog suda, pravilno rješenjem od 28. marta 2013. godine odbilo apelantov zahtjev za izdavanje rješenja o legalizaciji, jer je Regulacionim planom stambenog naselja Brčko Novo iz 2003. godine - karta rušenja, predmetni poslovni objekat predviđen za uklanjanje. U situaciji kada je apelant zahtjev za legalizaciju podnio 27. januara 2004. godine, nadležno Odjeljenje je prilikom rješavanja konkretnog zahtjeva za legalizaciju moglo da postupi samo u skladu sa važećim Regulacionim planom stambenog naselja Brčko Novo iz 2003. godine, koji je Skupština Brčko distrikta BiH usvojila odlukom od 30. jula 2003. godine, a koji predstavlja prostornoplanski dokumenat za navedeno stambeno naselje. Ako Regulacioni plan koji je primijenjen prilikom donošenja rješenja Odjeljenja od 28. marta 2013. godine nije bio adekvatan stanju na terenu, Odjeljenje je moglo, ali nije moralo, inicirati izmjenu tog regulacionog plana, što je stav sudske prakse izražen u Presudi Apelacionog suda broj Už-3/05 od 14. februara 2005. godine. Zaključeno je da je neosnovan tužbeni navod da je radi ostvarenja rješenja iz Regulacionog plana o izgradnji poslovnog objekta veće spratnosti organ uprave trebalo da primijeni čl. 10. ili 14. Zakona o legalizaciji, budući da je Regulacioni plan stambenog naselja Brčko Novo iz 2003. godine donesen po zakonom određenoj proceduri, kao takav je usvojen odlukom Skupštine Brčko distrikta BiH od 30. jula 2003.godine, te se po proceduri propisanoj zakonom inicira njegova izmjena, a što ne može biti predmet razmatranja u upravnom sporu. Apelantovi navodi da je u toku izrada novog regulacionog plana Brčko Novo u Brčkom su bez uticaja na drugačije rješenje konkretne upravne stvari, jer je sud u konkretnom slučaju dužan da ocijeni zakonitost pobijanih upravnih rješenja prema propisima koji su važili u vrijeme donošenja osporenih rješenja. Apelantovi navodi da je nekima prodato pravo građenja su irelevantni za odlučivanje o apelantovoj tužbi s obzirom na to da je prvi uslov za legalizaciju da bespravno izgrađena građevina zadovoljava zahtjeve odgovarajućeg prostornoplanskog dokumenta, pa tek naknadno, ako se građevina uklapa u regulacioni plan, vrši se prodaja prava građenja ako se gradi na zemljištu Brčko distrikta BiH. Stoga je priložena materijalna dokumentacija apelanta (Ugovor o kupoprodaji prava građenja broj 06-475-623/02-17 od 12. novembra 2003. godine i Rješenje Zemljišnoknjižnog ureda Osnovnog suda Brčko distrikta BiH broj DN-1784/03 od 20. novembra 2013. godine u korist Dragoljuba Dragutinovića) irelevantna za konkretni postupak, jer se radi o drugoj pravnoj stvari (prodaja prava građenja), postupku koji se vodi pred drugim organima i u kojem se primjenjuju drugi propisi.
11. Apelacioni sud je Presudom broj 96 0 U 065413 15 Už 2 od 12. januara 2016. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
12. U obrazloženju presude Apelacioni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je sud dužan ocijeniti zakonitost upravnih akata prema propisima koji su važili u vrijeme donošenja tih akata. Kada je u pitanju prostornoplanski dokumenat, odnosno u konkretnom slučaju Regulacioni plan Brčko Novo, Apelacioni sud je utvrdio da je u „Službenom glasniku Brčko distrikta BiH" broj 08/02 objavljena odluka Skupštine Brčko distrikta BiH o pristupanju izradi regulacionog plana dijela stambenog naselja Brčko Novo u Brčkom od 30. aprila 2002. godine, kojom je u članu 3. propisano da se regulacioni plan donosi za vremenski period od 10 godina. Dalje je utvrđeno da je 30. jula 2003. godine Skupština Brčko distrikta BiH donijela Odluku o usvajanju regulacionog plana dijela stambenog naselja Brčko Novo u Brčko distriktu BiH broj 0- 02-022-266/03. Također, Apelacioni sud je utvrdio da je neosnovan apelantov žalbeni navod da u konkretnom slučaju ima mjesta za primjenu člana 11. Zakona o legalizaciji u smislu da prvostepeni sud nije utvrdio činjenicu do kada je tačno važio Regulacioni plan Brčko Novo iz 2003. godine, jer je on, prema izjavama svjedoka, važio od „2003. godine do 2013. godine“, a prvostepeni i konačni upravni akt su doneseni 28. marta 2013. godine, odnosno 23. maja 2013. godine. Naime, navedeni član Zakona o legalizaciji propisuje da „ukoliko se bespravno izgrađena građevina nalazi na području za koje ne postoji odgovarajući prostornoplanski dokument, Odjeljenje će prekinuti postupak po takvom zahtjevu za legalizaciju sve do usvajanja odgovarajućeg prostornoplanskog dokumenta predviđenog zakona. Istom odlukom će se odrediti radovi koji se mogu preduzeti na građevini radi njene zaštite od vremenskih uticaja“. Imajući u vidu citiranu odredbu Apelacioni sud je zaključio da, kada je u vrijeme donošenja upravnih akata na snazi bio Regulacioni plan Brčko Novo iz 2003. godine na osnovu kojeg je u upravnom postupku donesena odluka, nisu se stekli uslovi za prekid postupka u smislu citirane zakonske odredbe. Apelacioni sud je smatrao da, u situaciji kada je Regulacioni plan Brčko Novo važio sve do 30. jula 2013. godine, pravilno su postupili upravni organi kad su svoja rješenja (donesena 28. marta, odnosno 23. maja 2013. godine) zasnovali na navedenom, tada važećem, Regulacionom planu Brčko Novo. Shodno navedenom, a suprotno apelantovim žalbenim navodima, Apelacioni sud je utvrdio da nema mjesta za primjenu člana 11. Zakona o legalizaciji, jer je uslov za primjenu tog člana da se „bespravno izgrađena građevina nalazi na području za koje ne postoji odgovarajući prostornoplanski dokumenat", a u konkretnom slučaju, za područje na kom se nalazi predmetni poslovni objekat, u vrijeme donošenja upravnih akata, postojao je prostornoplanski dokumenat, tj. Regulacioni plan Brčko Novo, koji je važio sve do 30. jula 2013. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je naveo da su organi uprave i redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Istakao je da u postupku nije na siguran način utvrđeno do kada je tačno važio sporni regulacioni plan, odnosno da je Apelacioni sud konstatirao da je regulacioni plan važio sve do 30. jula 2013. godine, ali da, po apelantovom mišljenju, nije naveo dokaz za takav zaključak. Apelant navodi da, prema iskazima svjedoka, plan je važio do 2013. godine. Dalje je istakao da je pitanje do kada je važio regulacioni plan bitno zbog primjene čl. 10. i 11. Zakona o legalizaciji, koje je, po apelantovom mišljenju, trebalo primijeniti u konkretnom slučaju. Apelant smatra da je trebalo primijeniti član 11. Zakona o legalizaciji kojim je predviđeno da, ukoliko se građevina nalazi na području za koje ne postoji odgovarajući prostornoplanski dokumenat, organ uprave će prekinuti postupak po zahtjevu za legalizaciju sve do usvajanja odgovarajućeg prostornoplanskog dokumenta. Također, apelant navodi da je u toku postupka utvrđeno da je inicirana i procedura radi izmjene spornog regulacionog plana i da je taj postupak u toku, pa je, po apelantovom mišljenju, shodno članu 10. stav 3. Zakona o legalizaciji, organ uprave bio u obavezi da prekine postupak po apelantovom zahtjevu za legalizaciju do donošenja odluke o izmjeni regulacionog plana. Stoga, apelant smatra da su organi uprave i redovni sudovi povrijedili apelantovo pravo na imovinu. Također, navodi da je diskriminiran u postupku ostvarivanja prava na legalizaciju, jer je objekat Anice Kaurinović legalizovan, a nalazi se u istom nizu poslovnih objekata među kojima je i apelantov poslovni prostor. Stoga, smatra da nije jednako tretiran u odnosu na druge u identičnoj situaciji, jer je jedan od vlasnika izvršio legalizaciju svog poslovnog objekta, dok je njegov zahtjev odbijen.
b) Odgovor na apelaciju
14. Apelacioni sud je u odgovoru istakao da apelantovim navodima nije dovedena u pitanje zakonitost odluke tog suda, pa samim time i da nisu povrijeđena apelantova prava zagarantirana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom. U vezi sa prigovorom apelacije da je u upravnom postupku priznato pravo na legalizaciju, također privremenog objekta vlasniku Anici Kaurinović, čiji objekat se nalazi također u nizu privremenih objekata kao što je i apelantov, istaknuto je da apelant nije pobliže ukazao da li je ta odluka bila predmet preispitivanja u upravnosudskom postupku, niti pobliže podatke o samom objektu, odnosno kada je i od kojeg organa to pravo priznato. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su apelantovi navodi o povredi ustavnih prava na koja se pozvao u apelaciji neosnovani i neargumentovani, te da da taj sud ostaje kod svih razloga iznesenih u presudi tog suda. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Apelaciona komisija je u odgovoru istakla da su navodi izneseni u apelaciji proizvoljni i neutemeljeni. Predložila je da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Odjeljenje je u odgovoru na apelaciju, u odnosu na apelantove navode da je trebalo primijeniti član 10. stav (3) Zakona o legalizaciji, istaklo da je prilikom rješavanja konkretnog zahtjeva za legalizaciju uzelo u obzir činjenicu da je Plan usvojen 30. jula 2003. godine, da je prilikom izrade Plana nosilac izrade razmatrao predmetni lokalitet i predložio optimalno rješenje, te da nije svrsishodno raspravljati o iniciranju izmjene a posebno s obzirom na činjenicu da je plan usvojen samo nešto više od godinu prije zakonskog roka za podnošenje zahtjeva za legalizaciju, tj. do 31. decembra 2004. godine. Također je navedeno da se Odjeljenju nije obraćala Anica Kaurinović zahtjevom za legalizaciju bespravno izgrađenog poslovnog objekta. Nadalje je istaknuto da je Odluka o pristupanju izmjenama i dopunama Regulacionog plana dijela stambenog naselja Brčko Novo, donesena od Skupštine Brčko distrikta BiH 9. oktobra 2013. godine, odnosno nakon donošenja osporenih rješenja prvostepenog i drugostepenog upravnog organa po zahtjevu za legalizaciju predmetnog poslovnog objekta.
V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o legalizaciji bespravno izgrađenih objekata („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 21/03, 3/04, 29/04 i 19/07) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Odjeljenje će donijeti rješenje o legalizaciji, ukoliko bespravno izgrađena građevina zadovoljava:
a) zahtjeve odgovarajućeg prostorno-planskog dokumenta predviđenog zakonom;
b) propisane građevinske standarde;
c) uslove predviđene posebnim zakonima.
Član 10.
(1) Ukoliko namjena bespravno izgrađene građevine koja se nalazi u užem urbanom području i za koju je uredno podnesen zahtjev za legalizaciju nije u skladu sa namjenom područja utvrđenom odgovarajućim prostorno-planskim dokumentom, Odjeljenje može inicirati izmjenu tog dokumenta.
(2) Ukoliko Odjeljenje ne inicira izmjenu odgovarajućeg prostorno-planskog dokumenta iz stava 1. ovog člana u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva za legalizaciju, odbit će zahtjev i donijeti rješenje o rušenju.
(3) U slučaju iz stava 1. ovog člana, Odjeljenje će prekinuti postupak po zahtjevu za legalizaciju do isteka roka za iniciranje izmjene odgovarajućeg prostorno-planskog dokumenta, ili do donošenja odluke o izmjeni odgovarajućeg prostorno-planskog dokumenta, ako je takva izmjena inicirana.
Član 11.
Ukoliko se bespravno izgrađena građevina nalazi na području za koje ne postoji odgovarajući prostorno-planski dokument, Odjeljenje će prekinuti postupak po takvom zahtjevu za legalizaciju sve do usvajanja odgovarajućeg prostorno-planskog dokumenta predviđenog zakonom. Istom odlukom će se odrediti radovi koji se mogu preduzeti na građevini u cilju njene zaštite od vremenskih uticaja.
Član 14.
Odjeljenje će naložiti rekonstrukciju, odnosno djelimično rušenje bespravno izgrađene građevine iz prethodnog stava, ukoliko se na taj način može postići uklapanje takve bespravno izgrađene građevine u raspored i sistem objekata područja na kome se nalazi. VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 U 065413 15 Už 2 od 12. januara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. januara 2016. godine, a apelacija je podnesena 23. marta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant pobija navedene odluke, tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana II/4. Ustava BiH i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
25. Ustavni sud, prvo, mora ispitati da li apelant posjeduje imovinu zaštićenu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nesporno je da se apelacijom osporeni postupak vodio u vezi sa objektom poslovnog prostora koji je apelant sagradio na osnovu privremeno izdate urbanističke saglasnosti i dozvole za gradnju, koje su u međuvremenu istekle. Apelant se obratio javnoj vlasti zahtjevom da se objekat njegovog poslovnog prostora legalizira u skladu sa Zakonom o legalizaciji bespravno izgrađenih objekata. Dakle, apelant je imao legitimno očekivanje da će pravni status nekretnine koju je izgradio odlukom javne vlasti promijeniti na način da će dobiti trajnu dozvolu za taj objekat. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelant ima imovinu zaštićenu ustavnim pravom na imovinu na koje se poziva u apelaciji i to u vidu legitimnog očekivanja da će dobiti trajnu dozvolu od javne vlasti za objekat poslovnog prostora, a o čemu je odlučivano u postupcima osporenim apelacijom.
26. Nesporno je da je osporenim odlukama izvršeno miješanje u navedenu apelantovu „imovinu“ na način da je odbijanjem njegovog zahtjeva za legalizaciju on lišen legitimnog očekivanja u pogledu pravnog statusa objekta poslovnog prostora. Svako miješanje u pravo na imovinu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju i mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između javnog ili opšteg interesa i pojedinačnih prava. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava kriterij «zakonitosti» i koja služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos «proporcionalnosti» između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci imovinskih prava ne smiju biti podvrgnuti proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret da bi bio ostvaren legitiman cilj (vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/04, tačka 49).
27. Ustavni sud nalazi da je miješanje u apelantovu imovinu bilo predviđeno zakonom, jer je izvršeno na temelju relevantnih zakonskih odredaba, čija primjena, po mišljenju Ustavnog suda, nije bila proizvoljna, kao što ni utvrđeno činjenično stanje ne ukazuje na povredu prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Naime, organi uprave i redovni sudovi su, odlučujući u upravnom postupku i postupku upravnog spora, dali jasno i uvjerljivo obrazloženje zašto smatraju da je neosnovan apelantov zahtjev za legalizaciju predmetnog poslovnog objekta, pozivajući se pri tome na odredbe člana 7. Zakona o legalizaciji i člana 25. stav 3. i člana 46. st. 1, 2. i 3. Zakona o prostornom uređenju i građenju. Ustavni sud smatra da su organi uprave i sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zašto su smatrali da se u konkretnom slučaju kao relevantna odredba treba primijeniti član 7. Zakona o legalizaciji, odnosno zašto, nasuprot apelantovim tvrdnjama, u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za primjenu čl. 10, 11. i 14. Zakona o legalizaciji. Ustavni sud zapaža da su, utvrdivši da je važećim regulacionim planom predviđeno uklanjanje predmetnog poslovnog objekta, organi uprave i sudovi obrazložili zašto nisu bili ispunjeni uslovi za primjenu čl. 11. i 14, odnosno zašto Odjeljenje kao upravni organ nije bilo obavezno inicirati izmjenu regulacionog plana shodno članu 10. Zakona o legalizaciji. S obzirom na navedene zakonske odredbe, te činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno.
28. Miješanje je izvršeno u javnom interesu i ima legitiman cilj, a to je, po mišljenju Ustavnog suda, provođenje zakona u smislu da pravo na legalizaciju mogu ostvariti samo one osobe koje ispunjavaju uslove za legalizaciju propisane zakonom. Izvršenim miješanjem održan je razuman odnos «proporcionalnosti» između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti, jer, po mišljenju Ustavnog suda, odbijanjem apelantovog zahtjeva za legalizaciju predmetnog poslovnog objekta nije stavljen «pretjeran teret» na apelanta s obzirom na to da je bilo očigledno da apelant nije ponudio odgovarajuće dokaze radi utvrđenja činjenica na kojima je zasnivao svoj tužbeni zahtjev, to jeste da je u konkretnom slučaju predmetni regulacioni plan važio do 2013. godine.
29. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zabrana diskriminacije
30. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
31. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa.
32. U konkretnom slučaju Ustavni sud ističe da je apelant naveo da je diskriminiran u postupku ostvarivanja prava na legalizaciju, jer je objekat Anice Kaurinović legalizovan a nalazi se u istom nizu poslovnih objekata među kojima je i apelantov poslovni objekat. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je u upravnom postupku, povodom apelantovih prigovora, utvrđeno da je Anica Kaurinović uknjižena kao posjednik susjedne parcele, ali da ta činjenica ne znači da je poslovni objekat Anice Kaurinović legalan i da ispunjava uslove iz Zakona o legalizaciji. Također, Ustavni sud zapaža da apelant Ustavnom sudu nije dostavio dokaze kojima bi potvrdio svoje navode o diskriminaciji. Ovo tim prije što iz odgovora Odjeljenja proizlazi da se Anica Kaurinović nije obraćala zahtjevom za legalizaciju bespravno izgrađenog poslovnog objekta. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant, osim svojih paušalnih navoda o kršenju navedenog prava, nije ponudio bilo kakav argument koji bi upućivao na to da je apelant u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druge osobe u istim ili sličnim situacijama. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu neosnovani.
VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom nakon provedenog upravnog i sudskog postupka, slijedilo je legitiman cilj i razuman odnos «proporcionalnosti» između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti.
34. Također, u odnosu na apelanta nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu, jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je apelant bio različito tretiran u odnosu na druge osobe u identičnoj situaciji.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević