Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2379/16 (B.Đ.)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2379/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2379/16, rješavajući apelaciju B. Đ., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija B. Đ. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 030847 14 Rev 2 od 19. aprila 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 030847 11 Gž od 22. maja 2012.
godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 030847 08 P od 10. juna 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. B. Đ. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, Republika Srbija, kojeg zastupa Željko Šurlan, advokat iz Banje Luke, podnio je 7. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 030847 14 Rev 2 od 19. aprila 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 030847 11 Gž od 22. maja 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 030847 08 P od 10. juna 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i pravnog zastupnika Mile Ivića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 9. maja 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju. Takođe, Ustavni sud je 19. juna 2018. godine tražio od Osnovnog suda da dostavi spis predmeta na uvid.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su u periodu od 16. maja do 4. juna 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.
4. Ustavni sud je 9. jula 2018. godine od Osnovnog suda primio spis predmeta. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda, te dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Apelant je 28. januara 2008. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate duga. U tužbi je naveo da je 20. avgusta 2005. godine tuženom pozajmio novac u iznosu od 20.036,00 KM (u daljnjem tekstu: predmetni novac), koji je tuženi iskoristio za izmirenje porodičnih obaveza, s tim da mu tuženi predmetni novac vrati u roku od dva mjeseca. Kako tuženi predmetni novac nije vratio u roku, apelant je tražio da sud obaveže tuženog da mu, u smislu odredbi čl. 210 i 562 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), isplati dug zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.
7. Apelantov pravni zastupnik je 12. marta 2008. godine dostavio dopis Osnovnom sudu kojim je izvršio ispravku tužbe zbog greške u apelantovom prezimenu.
8. Osnovni sud je 14. marta 2008. godine dostavio apelantovom pravnom zastupniku opomenu na ime sudske takse za tužbu, koji je 29. aprila 2008. godine obavijestio Osnovni sud da je taksa plaćena 12. aprila 2008. godine.
9. Osnovni sud je 19. decembra 2008. godine tužbu dostavio tuženom na odgovor, koji je posredstvom svog pravnog zastupnika 22. januara 2009. godine dostavio Osnovnom sudu odgovor na tužbu, a koji je Osnovni sud dostavio apelantovom pravnom zastupniku 12. februara 2009. godine.
10. U odgovoru na tužbu, tuženi je u cijelosti osporio postavljeni tužbeni zahtjev ne sporeći da je od tuženog primio predmetni novac, međutim da tom prilikom nije ugovoreno vraćanje niti bilo kakav rok za vraćanje, te da su on i apelant bili u poslovnim odnosima. U vezi s tim, tuženi je naveo da je zastupao svog šuru, svastiku i suprugu, dok je apelant zastupao preduzeće „RISEL“ d.o.o. iz Sarajeva, te da je predmetni novac bila obaveza tog preduzeća, a ne bilo kakva pozajmica, a sve prema Ugovoru o zajedničkoj izgradnji poslovno-stambene zgrade od 29. decembra 2004. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o zajedničkoj izgradnji).
11. Apelantov pravni zastupnik se 29. septembra 2009. godine, 1. decembra 2009. godine, 17. marta 2010. godine, 4. avgusta 2010. godine, 19. novembra 2010. godine i 27. decembra 2010. godine obratio Osnovnom sudu s urgencijom radi zakazivanja pripremnog ročišta.
12. Osnovni sud je 22. februara 2011. godine održao pripremno ročište, koje je na apelantov zahtjev odgođeno za 29. mart 2011. godine jer je apelant izjavio da postoji mogućnost mirnog rješavanja spora.
13. Apelantov pravni zastupnik je 29. marta 2011. godine uredio tužbeni zahtjev.
14. Osnovni sud je održao pripremno ročište 29. marta 2011. godine i donio rješenje kojim je zakazao glavnu raspravu za 10. maj 2011. godine.
15. Osnovni sud je 10. maja 2011. godine održao ročište za glavnu raspravu i donio rješenje kojim je odredio da će presuda u ovoj pravnoj stvari biti donesena u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i dostavljena u skladu s pravilima dostavljanja.
16. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 030847 08 P od 10. juna 2011. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev.
17. U obrazloženju presude Osnovni sud je, prije svega, naveo da je, između ostalog, izveo dokaze uvidom u Rješenje Republičke uprave za geodetske i imovinske poslove Republike Srpske – Područna jedinica Banja Luka (u daljnjem tekstu: Republička uprava) od 29. januara 2004. godine, predmetni ugovor o zajedničkoj izgradnji, anekse tog ugovora od 24. januara 2004. i 16. decembra 2004. godine. Zatim, uvid u ugovor o sporazumnom raskidu predmetnog ugovora o zajedničkoj izgradnji od 1. februara 2007. godine, priznanice od 20. avgusta 2005. godine, uplatnice kojima je uplaćeno 20.000 KM u korist Grada Banja Luka, te punomoći od 6. novembra 2005. godine i 30. januara 2007. godine.
18. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je istakao da je među parničnim strankama sporno da li je apelant pozajmicu učinio u svoje ime, smatrajući da mu ona bude vraćena ili je pak nastupao kao punomoćnik firme „RISEL“ d.o.o. u ime koje je s tuženim kao punomoćnikom zaključio predmetni ugovor o zajedničkoj izgradnji, kao i anekse tog ugovora. U takvoj situaciji se ne radi o pozajmici apelanta kao fizičkog lica tuženom, nego o obavezi – pravnom poslu (radnji) koju je tuženi obavljao u okviru svojih ovlašćenja kao punomoćnik navedene firme, a koje obaveze su definisane zaključenim predmetnim ugovorom o zajedničkoj izgradnji i aneksima tog ugovora. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da je iz predmetnog ugovora o zajedničkoj izgradnji utvrdio da su ga apelant (prema ugovoru suinvestitor) i tuženi (prema ugovoru investitor) zaključili u svojstvu punomoćnika, da su njime definisane obaveze investitora, kao i obaveze suinvestitora, a posebno članom 7 da je suinvestitor obavezan platiti troškove uređenja zemljišta za predmetni objekat, a u iznosu određenom od strane Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banja Luka, te troškove rente, troškove pretvaranja poljoprivrednog u građevinsko zemljište, troškove katastra itd. Navedeni troškovi su nadalje precizirani aneksom II predmetnog ugovora o zajedničkoj izgradnji, pa se tako, između ostalog, suinvestitor obavezuje da će svoje finansijske obaveze vezane za troškove uređenja zemljišta isplatiti.
19. Nadalje, iz priznanice od 20. avgusta 2005. godine, te i iz iskaza parničnih stranaka, Osnovni sud je istakao da je nespornim utvrdio da je 20. avgusta 2005. godine apelant tuženom predao predmetni novac – iznos na ime plaćanja rente po rješenju Republičke uprave od 29. januara 2004. godine. Cijeneći ovaj dokaz u smislu odredbe člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je naveo da apelant, u vrijeme kada je predao tuženom predmetni novac, nije bio opunomoćen po punomoćima od 16. novembra 2005. godine i 30. januara 2007. godine budući da su one date nakon što je izvršena predaja predmetnog novca. Zatim je Osnovni sud istakao da je iz navedene dvije punomoći utvrdio da je apelant kao punomoćnik bio ograničeno opunomoćen za obavljanje određene vrste poslova. Osnovni sud je takođe konstatovao da je predmetni ugovor o zajedničkoj izgradnji zajedno s aneksima raskinut sporazumno (28. decembra 2006. godine), te da su ugovorne strane saglasne da nemaju nikakvih potraživanja, kao i da zbog neizvršenja predmetnog ugovora o zajedničkoj izgradnji niti jedna strana nije pretrpjela nikakvu štetu.
20. S obzirom na navedena činjenična utvrđenja, Osnovni sud je naveo da, prema odredbi člana 95 stav 1 ZOO, poslovnu punomoć može dati pravno lice i njom ovlastiti punomoćnika da zaključuje ugovore i obavlja ostale poslove koji su uobičajeni u vršenju njihove poslovne djelatnosti, dok prema stavu 3 istog člana punomoć može biti ograničena na određenu vrstu poslova ili na određene poslove, ali ova ograničenja imaju dejstvo prema trećem samo ako je za njih znao ili morao znati. Stoga je Osnovni sud istakao da je u konkretnoj pravnoj stvari predaja predmetnog novca namijenjenog za plaćanje rente posao koji spada u „ostale poslove koji su uobičajeni u vršenju njihove poslovne djelatnosti“ s obzirom na to da je plaćanje rente obaveza suinvestitora prema predmetnom ugovoru o zajedničkoj izgradnji, što nesporno proizlazi iz člana 7 tačka 1 tog ugovora, te da je u vrijeme predaje novca (20. avgusta 2005. godine) apelant bio ovlašćen kako da zaključuje ugovore tako i da obavlja ostale poslove koji su uobičajeni u vršenju njihove poslovne djelatnosti. O postojanju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je naveo da je odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja, primjenom člana 126 ZPP. Najzad, Osnovni sud je ukazao da je cijenio ostale provedene dokaze, ali ih nije posebno obrazlagao jer su bez uticaja na odluku.
21. Apelant je posredstvom pravnog zastupnika 8. jula 2011. godine podnio žalbu protiv prvostepene presude, koju je dopunio 12. jula 2011. godine.
22. Osnovni sud je 20. jula 2011. godine dostavio tuženom na odgovor žalbu i dopunu žalbe. Tuženi je 28. jula 2011. godine dostavio Osnovnom sudu odgovor na žalbu, koju je Osnovni sud dostavio apelantovom pravnom zastupniku 8. septembra 2011. godine.
23. Osnovni sud je 15. septembra 2011. godine dostavio Okružnom sudu spis predmeta na postupanje po žalbi.
24. Okružni sud je 9. marta 2012. godine dostavio Osnovnom sudu spis predmeta radi otklanjanja nedostataka, shodno odredbi člana 195 ZPP, budući da je u prvostepenoj presudi uočena greška u apelantovom prezimenu.
25. Osnovni sud je donio Rješenje broj 71 0 P 030847 08 P od 14. marta 2012. godine kojim se ispravlja prvostepena presuda u odnosu na apelantovo prezime, dok u ostalom dijelu ostaje neizmijenjena.
26. Osnovni sud je 11. maja 2012. godine dostavio Okružnom sudu spis predmeta na daljnje postupanje.
27. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 030847 11 Gž od 22. maja 2012. godine apelantova žalba je odbijena i potvrđena prvostepena presuda.
28. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da apelant u žalbi ukazuje da je predmetni novac tuženi, na ime plaćanja porodičnih obaveza, primio od apelanta kao fizičkog lica, a ne kao punomoćnika suinvestitora i da je obaveza plaćanja za suinvestitora nastala tek zaključenjem aneksa II predmetnog ugovora o zajedničkoj izgradnji.
29. Cijeneći osnovanost žalbenih navoda, Okružni sud je istakao da činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda imaju svoju podlogu u provedenim dokazima, pa ih kao pravilne prihvata i Okružni sud, a navodi žalbe ih ne dovode u sumnju. Prvostepeni sud je, suprotno navodima žalbi, pravilno sproveo postupak, utvrdio sve pravno relevantne činjenice, izvršio ocjenu dokaza u skladu s odredbama člana 8 i člana 123 stav 2 ZPP, te naveo sve razloge o odlučnim činjenicama i pravilno sudio. Naime, odredbom člana 95 stav 1 ZOO je propisano da poslovnu punomoć može dati pravno lice i njom ovlastiti punomoćnika da zaključuje ugovore i obavlja ostale poslove koji su uobičajeni u vršenju njihove poslovne djelatnosti. Kako su apelant, kao punomoćnik suinvestitora, i tuženi, kao punomoćnik investitora, zaključili predmetni ugovor o zajedničkoj izgradnji i kako je primljeni predmetni novac od strane apelanta tuženi uplatio putem priznanice (na kojoj je u rubrici „svrha doznake“ navedeno uplata rente po navedenom rješenju organa uprave), Okružni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant predmetni novac dao tuženom u okviru svojih ovlašćenja kao punomoćnik suinvestitora. U odnosu na žalbene prigovore da je obaveza plaćanja za suinvestitora nastala tek zaključenjem aneksa II predmetnog ugovora o zajedničkoj izgradnji, Okružni sud je istakao da su bez uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude jer je navedeni pravni posao nastao nakon navedene uplate predmetnog novca.
30. Okružni sud je 18. juna 2012. godine dostavio spis predmeta Osnovnom sudu.
31. Apelant je 26. juna 2012. godine izjavio reviziju protiv drugostepene presude.
32. Osnovni sud je apelantovu reviziju primio 29. juna 2012. godine, koju je 9. jula 2012. godine dostavio na odgovor tuženom, a koji je 12. jula 2012. godine dostavio svoj odgovor na reviziju Osnovnom sudu.
33. Vrhovni sud je spis predmeta na postupanje po reviziji primio 25. jula 2012. godine.
34. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 030847 12 Rev od 5. novembra 2013. godine spis predmeta je vraćen Osnovnom sudu radi otklanjanja procesnih nedostataka, te je naloženo Osnovnom sudu da pozove apelanta da se izjasni da li odobrava radnje koje je u njegovo ime i za njegov račun preduzeo advokat Željko Furlan. Nadalje je rješenjem naloženo Osnovnom sudu da, nakon što protekne rok koji Osnovni sud bude ostavio apelantu radi izjašnjenja, predmetni spis dostavi Vrhovnom sudu na odluku o reviziji.
35. Iz stanja spisa predmeta (odgovora Osnovnog suda na apelaciju) proizlazi da je Osnovni sud 5. decembra 2013. godine od Vrhovnog suda primio podnesak s rješenjem tog suda od 5. novembra 2013. godine.
36. Apelant je 9. decembra 2013. godine obavijestio Osnovni sud da odobrava sve radnje koje je u njegovo ime i za njegov račun preduzeo advokat Željko Šurlan.
37. Osnovni sud je 25. marta 2014. godine dostavio spis predmeta Vrhovnom sudu, nakon što su otklonjeni nedostaci uz izjašnjenje apelanta kojim odobrava radnje koje je u njegovo ime i za njegov račun preduzeo advokat.
38. Vrhovni sud je 28. marta 2014. godine primio spis predmeta od Osnovnog suda na daljnje postupanje, radi donošenja odluke o apelantovoj reviziji.
39. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 030847 14 Rev 2 od 19. aprila 2016. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
40. U obrazloženju je Vrhovni sud naveo da su nižestepene odluke pravilne. U vezi s tim je ukazao na sadržaj odredbe člana 557 ZOO, navodeći da je za uspjeh u ovoj parnici, shodno odredbama čl. 7 i 123 ZPP, apelant bio u obavezi da dokaže da je tuženom, po osnovu ugovora o zajmu, predao predmetni novac i da su pri tome dogovorili da mu tuženi taj novac vrati u roku od dva mjeseca. U tom smislu je Vrhovni sud ponovo ukazao da iz stanja spisa predmeta proizlazi da su parnične stranke, kao punomoćnici investitora i suinvestitora, potpisale predmetni ugovor o zajedničkoj izgradnji; da se tim ugovorom suinvestitor obavezao da plati troškove rente, mada su ti troškovi padali na teret investitora po rješenju Republičke uprave od 29. januara 2004. godine; da je apelant kao punomoćnik suinvestitora dao tuženom kao punomoćniku investitora 20. avgusta 2005. godine predmetni novac na ime rente po navedenom rješenju Republičke uprave; te da su investitori predmetni novac uplatili Gradu Banja Luka na ime rente po navedenom rješenju. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelant nije dokazao da je s tuženim zaključio ugovor o zajmu od 20. avgusta 2005. godine, po osnovu kojeg mu je dao predmetni novac. U prilog tome ide i činjenica da su parnične stranke, kao punomoćnici investitora i suinvestitora, potpisale ugovor o sporazumnom raskidu predmetnog ugovora o zajedničkoj izgradnji, iz kojeg proizlazi da ugovorne strane nemaju nikakvih potraživanja jedna prema drugoj.
41. Kod takvog stanja stvari, Vrhovni sud je ukazao da su pravilne i odluke nižestepenih sudova kojima je odbijen apelantov zahtjev da mu tuženi na ime zajma vrati predmetni novac. Ovakav zaključak se ne dovodi u pitanje revizionim prigovorima da su nižestepeni sudovi pogrešnom ocjenom provedenih dokaza, konkretno povredama odredaba člana 8 ZPP, došli do pogrešnog zaključka. Suprotno apelantovom shvatanju, Vrhovni sud je naveo da iz stanja nižestepenih spisa jasno proizlazi da su nižestepeni sudovi, pravilnom ocjenom svih provedenih dokaza u smislu odredaba člana 8 ZPP, došli do pravilnog zaključka u pogledu neosnovanosti apelantovog zahtjeva zato što nije dokazao svoje potraživanje.
42. Najzad, Vrhovni sud je istakao da se odluka drugostepenog suda ne može revizijom pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, shodno odredbama člana 240 ZPP, pa se krajnje neosnovanim ukazuju revizioni prigovori da se odluke nižestepenih sudova zasnivaju na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Kako apelant nije dokazao da je s tuženim zaključio ugovor o zajmu, bez uticaja su na drugačiji zaključak suda revizioni prigovori da se odluke nižestepenih sudova zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava u smislu odredaba člana 95 stav 1 ZOO jer ovlašćenja koja su imale parnične stranke prilikom potpisivanja predmetnog ugovora o zajedničkoj izgradnji nisu data u skladu sa zakonom. Iz istih razloga su neosnovani i revizioni prigovori da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo jer nisu na pravilan način tumačili odredbe predmetnog ugovora o zajedničkoj izgradnji, odnosno da nižestepeni sudovi nisu vodili računa da naknada na ime rente nije uobičajen posao u izvršenju ugovora o građenju. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je ukazao da se apelantovom revizijom ne dovodi u pitanje zakonitost i pravilnost odluke drugostepenog suda, niti je ona zahvaćena nedostacima na koje Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
43. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
44. Naime, apelant prije svega ukazuje da redovni sudovi nisu obrazložili na koji način odredbe člana 95 stav 1 ZOO omogućavaju tuženom da zadrži za sebe novac koji je primio kao pozajmicu, dakle da ga zadrži bez pravnog osnova. U vezi s tim ističe da i iz samih navoda tuženog nesporno proizlazi da je novac primio na ime plaćanja porodičnih obaveza od apelanta kao fizičkog lica, a to najbolje dokazuje činjenica da je taj novac njegova porodica iskoristila za gradnju objekta s drugim investitorom. Nadalje, prema apelantovoj ocjeni, pogrešan je zaključak redovnih sudova da su apelant i tuženi raskinuli predmetni ugovor o zajedničkoj izgradnji jer su to učinili investitori i suinvestitor, a oni su samo kao punomoćnici potpisali taj ugovor o raskidu, a to znači da se ugovor raskida po volji ugovornih strana, a ne njihovih punomoćnika. Zatim ističe da je Okružni sud u cijelosti prihvatio činjenične navode prvostepenog suda, ali da je drugostepena osporena odluka oprečna sama sebi. Takođe navodi da prvostepeni i drugostepeni sud uopšte nisu cijenili apelantove dokaze da je on predmetni novac pozajmio tuženom kao fizičko lice, odnosno da ga nije dao u ime suinvestitora. S obzirom na navedeno, apelant navodi da su redovni sudovi na proizvoljan način primijenili relevantne odredbe ZOO i ZPP, a da je pravilna primjena materijalnog prava nalagala usvajanje predmetnog tužbenog zahtjeva primjenom odredbe člana 210 ZOO. Slijedom navedenog, apelant predlaže Ustavnom sudu da usvoji predmetnu apelaciju i ukine osporene odluke.
45. Apelant, takođe, navodi i povredu prava na suđenje u razumnom roku u predmetnom postupku, navodeći da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 2008. godine, a konačna odluka donesena 2016. godine, posebno ukazujući da je postupak po reviziji trajao skoro četiri godine. Zbog toga traži da mu se dosudi pravična naknada.
b) Odgovor na apelaciju
46. Vrhovni sud je naveo da se apelantovim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost osporene odluke tog suda, pa samim tim nisu ni povrijeđena apelantova prava zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
47. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u osporenoj drugostepenoj odluci, te da smatra da tom odlukom nisu povrijeđena prava na koja se pozvao u predmetnoj apelaciji, slijedom čega je predloženo da se ona odbije kao neosnovana.
48. Osnovni sud je samo opisao hronološki tok postupka, kako je to navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke.
49. Pravni zastupnik tuženog je naveo da su redovni sudovi donijeli pravilne i zakonite osporene odluke, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana, kao i da nisu osnovani navodi apelacije koji se tiču prava na suđenje u razumnom roku.
V.Relevantni propisi
50. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. od 17/93 do 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
III - POSLOVNO PUNOMOĆJE
Ko može dati punomoćje i njegova sadržina Član 95.
(1) Poslovno punomoćje može dati, u granicama zakona, organizacija udruženog rada, odnosno drugo pravno lice, i njime ovlastiti punomoćnika da zaključuje ugovore i obavlja ostale poslove koji su uobičajeni u vršenju njihove poslovne djelatnosti.
(2) Poslovni punomoćnik ne može otuđiti ili opteretiti nepokretnosti, preuzeti mjenične obaveze ili obaveze jemstva, uzeti zajam i voditi spor, ako nije dobio posebno punomoćje za svaki takav posao.
(3) Poslovno punomoćje može biti ograničeno na određenu vrstu poslova, ili na određene poslove, ali ova ograničenja imaju dejstvo prema trećem samo ako je za njih znao ili morao znati.
ZAJAM
Odjeljak 1.
OPŠTE ODREDBE
Pojam Član 557.
Ugovorom o zajmu obavezuje se zajmodavac da preda u svojinu zajmoprimcu određenu količinu novca ili kojih drugih zamjenjenih stvari, a zajmoprimac se obavezuje da mu vrati poslije izvjesnog vremena istu količinu novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i istog kvaliteta.
51. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI.Dopustivost
52. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
53. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
54. U konkretnom slučaju, konačna odluka je osporena Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 030847 14 Rev 2 od 19. aprila 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelantov pravni zastupnik je primio 10. maja 2016. godine, a apelacija je podnesena 7. juna 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
55. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
56. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama, kao i zbog dužine trajanja postupka, prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
57. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
58. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
59. Apelant, prije svega, smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Ustavni sud, takođe, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
60. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
61. U konkretnom slučaju, Ustavni sud prije svega zapaža da iz obrazloženja osporene prvostepene i drugostepene odluke proizlazi da su Osnovni sud i Okružni sud osnovanost predmetnog tužbenog zahtjeva razmatrali u kontekstu dokazanosti da li je apelant predmetni novac tuženom dao u svoje ime kao fizičko lice ili u okviru svojih ovlašćenja kao punomoćnik suinvestitora. Navedeno činjenično-pravno pitanje su Osnovni sud i Okružni sud raspravili i tumačili u svjetlu odredbe člana 95 stav 1 ZOO, zaključujući u konačnom da apelant izvedenim dokazima nije dokazao svoje potraživanje budući da je predaja predmetnog novca predstavljala ostali posao koji je uobičajen u vršenju poslovnih djelatnosti obuhvaćenih poslovnom punomoći. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja konačno osporene odluke proizlazi da je Vrhovni sud akcenat u ovoj pravnoj stvari stavio na činjenicu dokazanosti postojanja samog ugovora o zajmu u smislu odredbe člana 557 ZOO, zaključujući da apelant nije u smislu procesnih pravila (član 7 i 123 ZPP) dokazao svoje tvrdnje da je u svoje ime kao zajmodavac dao predmetni novac tuženom u svojstvu fizičkog lica kao zajmoprimcu. Shodno tome, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda da su pravilne osporene odluke nižestepenih sudova kojima je odbijen predmetni zahtjev. Takođe, a imajući u vidu da je predmetni tužbeni zahtjev suštinski odbijen jer apelant nije dokazao svoje potraživanje, prema ocjeni Ustavnog suda, nije proizvoljan ni stav Vrhovnog suda iz konačno osporene odluke da su na ishod postupka u ovoj pravnoj stvari bez uticaja apelantovi revizioni prigovori koji su se ticali načina na koji su nižestepeni sudovi primijenili i tumačili materijalno pravo u odnosu na punomoći u ovoj pravnoj stvari (u smislu odredbe člana 95 stav 1 ZOO) u vezi s odredbama predmetnog ugovora o zajedničkoj izgradnji, te apelantovi revizioni prigovori da su nižestepeni sudovi pogrešno tumačili pravnu prirodu rente u konkretnom slučaju.
62. Dovodeći navedeno u vezu s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da u predmetnom postupku sagledanom u cjelini nije proizvoljno primijenjeno materijalno pravo kada su redovni sudovi odbili njegov tužbeni zahtjev zbog nedokazanosti svog potraživanja u smislu procesnih normi (čl. 7 i 123 ZPP), te da obrazloženja osporenih odluka u tom smislu u potpunosti zadovoljavaju standarde iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na apelantovu štetu.
63. Nadalje, u odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
64. U konkretnom slučaju, Ustavni sud konstatuje da je tužba podnesena 28. januara 2008. godine, a da je konačna odluka donesena 19. aprila 2016. godine (Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 030847 14 Rev 2). Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao oko osam godina. U tom periodu su donesene tri meritorne presude na tri sudske instance. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud konstatuje da nisu uočeni elementi koji bi ukazivali da se radi o složenom postupku. Cijeneći apelantovo ponašanje, Ustavni sud primjećuje da je on tokom prvostepenog postupka vršio ispravku tužbe, odnosno uređivao tužbeni zahtjev, da je sudsku taksu platio nakon sudske opomene, kao i da je tražio odgodu prvobitno zakazanog pripremnog ročišta ukazujući sudu da postoji mogućnost mirnog rješavanja spora. Ustavni sud, takođe, primjećuje da je u revizionom postupku Vrhovni sud rješenjem od 5. novembra 2013. godine predmet vratio prvostepenom sudu zbog nepotpune apelantove revizije, te da je predmet vraćen Vrhovnom sudu na daljnje postupanje nakon što je apelant otklonio nedostatke u ostavljenom roku. Nesporno je da je sve navedeno uticalo na dužinu trajanja postupka.
65. Na drugoj strani, cijeneći postupanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud presudu donio nakon tri i po godine od dana podnošenja predmetne tužbe (28. januara 2008. godine). U tom periodu, Ustavni sud uočava da je Osnovni sud preduzeo više procesnih radnji (upozorio apelanta na plaćanja takse na tužbu, dostavio tužbu na odgovor, te odgovor tuženog apelantu, zakazao pripremno ročište koje je odgođeno na apelantov zahtjev, te održao odgođeno pripremno ročište i zatim održao ročište za glavnu raspravu). Nadalje, Ustavni sud nalazi da je odluka o žalbi donesena u roku kraćem od godinu dana, a da su u revizionom postupku u periodu od 26. juna 2012. godine (kada je izjavljena revizija) do 28. marta 2014. godine (kada je nakon otklonjenih nedostataka prvostepeni sud dostavio Vrhovnom sudu predmetni spis na postupanje) postojale objektivne okolnosti usljed kojih Vrhovni sud nije mogao postupati. Nakon otklanjanja reviziono-procesnih nedostataka, Vrhovni sud je odluku o reviziji donio u roku od oko dvije godine. Imajući u vidu navedeno, iako je postupak trajao oko osam godina, Ustavni sud zaključuje da nema elemenata iz kojih bi se izveo zaključak da su redovni sudovi bezrazložno odugovlačili predmetni postupak. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
66. Apelant je zbog dužine trajanja predmetnog postupka tražio naknadu nematerijalne štete. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da nije bilo kršenja prava na suđenje u razumnom roku, to apelantu ne pripada pravo na isplatu tražene naknade.
67. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
68. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da on kršenje navedenog prava, u suštini, veže za navode o proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na pravo na pravično suđenje u vezi s primjenom prava. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su, takođe, neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
69. Nadalje, apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13 Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korišćenja zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali njegovim uspjehom u predmetnom parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelacioni navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Zabrana diskriminacije
70. Iako apelant nije naveo u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminisan, iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijom ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.
71. S obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s pravom na pravično suđenje, a imajući u vidu da apelant nije ponudio relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je osporenim odlukama diskriminisan po nekom zabranjenom osnovu, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelacije o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.
VIII.Zaključak
72. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer u predmetnom postupku sagledanom u cjelini nije proizvoljno primijenjeno pravo kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev, te kada nema elemenata iz kojih bi se izveo zaključak da su redovni sudovi bezrazložno odugovlačili predmetni postupak.
73. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava veže za pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
74. Ustavni sud, takođe, zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je apelant imao i koristio mogućnost korišćenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, pa činjenica da oni nisu rezultirali apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.
75. Najzad, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
76. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
77. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević