Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1014/18 (D. Š. i drugi)
Odluka donesena 05. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1014/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-1014/18, rješavajući apelacije Dušana Šešića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Dušan Šešić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 134597 16 Rev od 9. novembra 2017. godine, N. P. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 099046 15 Rev od 14. novembra 2017.
godine, Nijaz Šubara protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 Rs 041584 17 Rsž 2 od 13. decembra 2017. godine, Radenko Goronjić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 Rs 030263 16 Rev 2 od 22. novembra 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-1014/18
1. Dušan Šešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Trivun Kozomara advokat iz Trna, podnio je 15. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 134597 16 Rev od 9. novembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se ponište kao nezakonita rješenja tuženog (Mješoviti holding "Elektroprivreda RS", ZP "Elektrokrajina" a.d. Banjluka) od 25. novembra i 9. decembra 2011. godine, da se obaveže tuženi da apelanta vrati na posao i naknadi mu određene novčane iznose na ime plata sa pripadajućim doprinosima, zatim na ime regresa, ogrjeva, božićnice, zimnice i naknade zbog smrti oca, dok je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka.
2. Vrhovni sud navodi da je tokom postupka utvrđeno da je apelant sa tuženim imao zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. jula 2008. godine na radnom mjestu rukovodilac Službe opštih poslova u Direkciji tuženog, da mu je tuženi ponudio aneks ugovora o radu sa rasporedom na drugo radno mjesto, te pokušao apelanta još dva puta rasporediti na drugo radno mjesto, što je apelant odbio, nakon čega je tuženi apelanta ugovorom o radu rasporedio na drugo radno mjesto u skladu sa Zakonom i aktima tuženog. Dalje, s obzirom da apelant nije dolazio na posao (tri dana kontinuirano bez opravdanja) tuženi je, nakon provedenog disciplinskog postupka, donio rješenje kojim je apelantu prestao radni odnos 25. novembra 2011. godine a koje rješenje je potvrđeno rješenjem tuženog od 9. decembra 2011. godine. Vrhovni sud navodi da činjenica da je apelant odbio da potpiše ponuđeni ugovor pod izmjenjnim okolnostima ima za posljedicu da se ugovor o radu smatra otkazanim. Ovo tim prije što je članom 43. stav 4. Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji poslova i radnih mjesta tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik) propisano da u slučaju da radnik odbije da potpiše izmjenjeni ugovor o radu u roku od pet dana od dana primljene ponude, prethodno zaključeni Ugovoru o radu se smatra otkazanim i radniku prestaje radni odnos u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu. Međutim, iako je predmetni ugovor o radu prestao po sili zakona tuženi je protiv apelanta vodio disciplinski postupak koji je rezultirao odlukama o otkazu ugovora o radu, što je u konačnici reziltiralo istim položajem apelanta (otkazan ugovor zbog počinjene teže povrede radne dužnosti). Dakle, u konkretnom slučaju tuženi je u skladu sa Ugovorom o radu od 1. jula 2008. godine te odredbama Pravilnika rasporedio apelanta na druge poslove i zadatke, a što je ovaj odbio, čime je povrijedio postojeći Ugovor o radu za što je oglašen disciplinski odgovornim. Vrhovni sud ističe da je apelantu u zakonito provedenom disciplinskom postupku otkazan ugovor o radu, bez obzira na činjenicu da je ovaj ugovor o radu prestao da važi po sili zakona, a na osnovu odredbi člana 137. Zakona o radu u vezi sa odredbom člana 43. stav 4. Pravilnika. Naime, apelant je odbio da potpiše izmijenjeni Ugovor o radu i da se javi na rad na mjesto na koje zakonito raspoređen čime je počinio teže povrede radne obaveze iz člana 98. stav 2. tač. 8. i 11. ZOR, a koja se ogleda u neopravdanom izostanku sa posla u trajanju od tri dana kontinuirano bez opravdanja, zaključio je na kraju Vrhovni sud.
AP-1067/18
3. N. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Domanovića, kojeg zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnio je 19. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 099046 15 Rev od 14. novembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonita odluka tuženog (Robot general trading Co d.o.o. Sarajevo) od 11. jula 2011. godine i utvrdi da se apelant nalazi u stalnom radnom odnosu kod tuženog, te da mu se reguliše radno pravni status, isplati plaće i naknade za prevoz.
4. Vrhovni sud navodi da je u postupku utvrđeno da je apelant bio zaposlenik tuženog po osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme, te da mu je odlukom direktora tuženog od 11. jula 2011. godine prestao radni odnos i otkazan ugovor o radu zbog povrede radne discipline. Ugovor o radu otkazan je na osnovu člana 86. tačka 5. Zakona o radu kojim je propisano da ugovor o radu prestaje otkazom poslodavca odnosno zaposlenika. Dalje, apelant je primjenom člana 11. Pravilnika o radnoj disciplini tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik) bio suspendovan sa radnog mjesta do okončanja disciplinskog postupka koji je proveden u skladu sa odredbama čl. 8-16 Pravilnika (u kojem je apelantu bilo omogućeno da se izjasni o povredama koje mu se stavljaju na teret i tako iznese svoju odbranu). U disciplinskom postupku je utvrđeno da je apelant počinio težu povredu radne obaveze zbog čega mu je Prvostepena disciplinska komisija tuženog odlukom od 28. juna 2011. godine izrekla mjeru prestanka radnog odnosa, koja je u smislu člana 22. Pravilnika poslala konačna jer apelant protiv iste nije podnio žalbu Drugostepenoj disciplinskoj komisiji u datom roku od 5 dana (član 16. Pravilnika). Vrhovni sud ističe da je, suprotno revizionim navodima apelanta, pravilna ocjena nižestepenih sudova da je odluka Prvostepene disciplinske komisije tuženog (o disciplinskoj mjeri otkaz ugovora o radu) od 28. juna 2011. godine konačna i da predstavlja odluku poslodavca donesenu u smislu odredbe člana 88. Zakona o radu, u vezi sa članom 93. stav 1. alineja 5. i člana 94. Pravilnika tuženog. Naime, navedenom odredbom Zakona o radu je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku bez obaveze poštivanja propisanog otkaznog roka, u slučaju kada je zaposlenik odgovoran za teži prestup ili težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koje su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos. S tim u vezi Vrhovni sud navodi da su neosnovani revizioni navodi apelanta da je šteta neznatna, te da zbog toga nije bilo osnova za otkaz ugovora o radu. Naime, apelant je otuđio imovinu tuženog, počinivši težu povredu radne obaveze, zbog čega mu je i po ocjeni Vrhovnog suda pravilno prestao radni odnos i ugovor o radu odlukom tuženog od 11. jula 2011. godine, bez mogućnosti da se vrati na radno mjesto na kojem je radio i da mu se naknade plaće. Vezano za traženu naknadu za prevoz, Vrhovni sud ističe da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je isti neosnovan, odnosno da je prevoz na posao i sa posla tuženi svojim aktom uredio kao sporazumnu mogućnost a ne obavezu, te da apelant nije dokazao da je sa tuženim postigao bilo kakav sporazum o načinu plaćanja iste (član 18. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH i član 82. Pravilnika tuženog).
AP-1134/18
5. Nijaz Šubara (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, kojeg zastupa Sanel Nezirić advokat iz Sarajeva, podnio je 22. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 Rs 041584 17 Rsž 2 od 13. decembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje tuženog („TEKO MINING Lapišnica“ d.o.o. Istočni Stari Grad) o otkazu ugovora o radu apelantu i naloži tuženom da apelanta vrati na radno mjesto na kojem je radio ili drugo odgovarajuće radno mjesto, kao i zahtjev za isplatu plata i doprinosa, naknade na ime otežanih uslova rada i troškova prevoza, u visini pobliže opisanoj u izreci prvostepene presude, uz obavezu apelanta da tuženom naknadi troškove postupka.
6. Okružni sud navodi da je tokom postupka utvrđeno da je apelant bio zaposlen kod tuženog po osnovu Ugovora o radu na neodređeno vrijeme, da je apelantu 20. oktobra 2014. godine otkazan ugovor o radu na osnovu člana 126. stav 1. tačka 2. Zakona o radu, usljed potrebe tuženog za smanjenjem broja radnika iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga. Dalje, tuženi je Odlukom od 1. oktobra 2014. godine donio Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji poslova čiji je sastavni dio Organizaciona šema i sistematizacija poslova, iz kojih proizilazi da nije predviđeno radno mjesto na poslovima - referent kontrole kvaliteta skladištar, na koje poslove je bio raspoređen apelant. Okružni sud navodi da je pravilan zaključak prvostepenog suda da tuženi, kada je donošenjem novog Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta ukinuo radno mjesto apelanta, nije bio u obavezi da se zbog smanjenja obima poslova konsultuje sa savjetom radnika odnosno sindikatom, te da preduzima druge mjere u skladu sa odredbama člana 138. i 139. Zakona o radu (utvrđivati na nivou preduzeća kriterije za otkaz). Naime, ovakvu obavezu poslodavac ima kada se iz organizacionih, ekonomskih i tehnoloških razloga ukaže potreba za smanjenjem broja izvršilaca na određenom radnom mjestu, a ne kada je radno mjesto potpuno ukinuto, kao što je ovde slučaj. Dalje, pravilno je prvostepeni sud zaključio da apelant tokom postupka nije dokazao da su ostala upražnjena radna mjesta koja bi apelant mogao obavljati, odnosno da ga je tuženi mogao rasporediti na druge poslove. Naime, kod činjenice da je apelantu radni odnos prestao kao radniku za čijim radom je prestala potreba, te da tuženi nije bio u mogućnosti apelanta rasporediti na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, to je apelant (koji je tvrdio suprotno) u skladu sa odredbama čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku morao dokazati da je u odnosu na ostale zaposlene, sa istim ili sličnim kvalifikacijama i karakteristikama, doveden u neravnopravan položaj. Osim toga, na osnovu izvedenih dokaza (Izvještaja o mjerenjima kvaliteta vazduha, te saslušanjem apelanta i svjedoka), pravilno je prvostepeni sud zaključio da radno mjesto na kojem je apelant radio nije posao sa posebno otežanim uslovima rada odnosno da je tuženi apelantu organizovao prevoz, te je odbio tužbeni zahtjev apelanta za isplatu tražene naknade za otežane uslove rada i naknade na ime troškova prevoza.
AP-1433/18
7. Radenko Goronjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Mirsad Bajramović advokat iz Prijedora, podnio je 6. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 Rs 030263 16 Rev 2 od 22. novembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi („Komunalne usluge“ A.D. Prijedor) da mu isplati naknadu nematerijalne štete u iznosu od 30.000,00 KM zbog diskriminacije, mobinga i nefizičkog zlostavljanja.
8. Vrhovni sud navodi da je tokom postupka utvrđeno da apelant ima završenu višu školu i da je po zanimanju inženjer zaštite na radu i da je u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod tuženog, te da je u jednom periodu radio na radnom mjestu rukovodioca službe za zaštitu na radu, a nakon ukidanja tog radnog mjesta na radnom mjestu rukovodioca obezbjeđenja, dok je utvrđeno da u ponašanju tuženog (poslodavca) nema elemenata diskriminacije, mobinga i nefizičkog zlostavljanja. Vrhovni sud ističe da apelant svoju tvrdnju o mobingu i neravnopravnom posložaju zasniva na činjenici da je nezakonitim rješenjem raspoređen na poslove koji ne odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i ličnim sposobnostima, da je protiv njega vođen nezakonit disciplinski postupak, odnosno da mu je nezakonito naloženo da provede niz mjera za zaštitu od požara i da napravi plan civilne zaštite, te da mu tuženi nije u skladu sa opštim aktima isplaćivao regres za godišnji odmor i naknadu toplog obroka, kao i na činjenici da mu je isključivana struja u kancelariji. S tim u vezi Vrhovni sud navodi da je pravilan zaključak nižestepenih sudova, da iz opisa poslova radnog mjesta na koje je apelant raspoređen (rukovodilac obezbjeđenja, nakon što je obavljao poslove na radnom mjestu rukovodioca zaštite na radu) proizlazi da radnik na tom radnom mjestu, pored pojedinačno nabrojanih poslova obavlja i poslove po nalogu direktora. Osim toga, prihvatljiva je tvrdnja tuženog da je apelant kao inženjer zaštite na radu kompetentan za izradu planova zaštite od požara, kao i plana civilne zaštite, tako da zahtjevi rukovodioca tuženog za izradu tih planova od strane apelanta ni po kom osnovu ne mogu predstavljati mobing niti diskriminaciju. Dalje, iz iskaza saslušanih svjedoka proizilazi da je kod tuženog bila praksa da krajem svake kalendarske godine, svi radnici koji su za to sposobni učestvuju u pisanju i slanju računa i opomena za neplaćene račune korisnicima komunalnih usluga, te po ocjeni Vrhovnog suda nije bilo nikakvog razloga da rukovodioci tuženog zahtjev za takvim angažmanom ne postave i apelantu. Takođe, iz nalaza vještaka zaštite na radu proizlazi da je isključenje struje iz utičnice u kancelariji apelanta predstavljalo neophodnu radnju zbog korištenja grijalice i pregrijavanja instalacija, te da takva radnja tuženog nije predstavljala opasnost po život apelanta kako on to nastoji prikazati. Dalje, kod situacije da je tuženi svim radnicima zbog teške finansijske situacije isplaćivao manje iznose regresa i naknade toplog obroka, isplata manjeg iznosa apelantu po istom osnovu predstavlja povredu njegovog prava ali ne može predstavljati nikakvu diskriminaciju. Dakle, iz svega navedenog proizilazi da su pravilno nižestepeni sudovi cijenili izvedene dokaze kada su zaključili da u radnjama tuženog nije bilo diskriminatorskog ponašanja niti elemenata mobinga prema apelantu. Osim toga, iz nalaza vještaka psihijatra sasvim očigledno proizlazi da tvrdnje o sistematskom zlostavljanju predstavljaju iskaz apelanta, dok ostali dio nalaza predstavlja nalaz o psihičko - mentalnom stanju apelanta koje nije nužno posljedica diskriminacije i mobinga na radnom mjestu. Ovo iz razloga što je vještak izvršio procjenu intenziteta duševnih bolova apelanta, uz jasno izraženu rezervu vještaka da je utvrđivanje postojanja zlostavljanja, diskriminacije i mobinga stvar suda.
Spajanje predmeta
9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojemAP-1014/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
10. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u suštini smatraju da je u konkretnim slučajevima pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravnih propisa.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević