Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1778/16 (D. B.)
Odluka donesena 17. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Penzija
- Upravni spor
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1778/16
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1778/16, rješavajući apelaciju Dragana Bakmaza, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Bakmaza podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 U 002580 15 U od 19. februara 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Dragan Bakmaz (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Dragan Škuletić, advokat iz Trebinja, podnio 18. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 U 002580 15 U od 19. februara 2016. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske Bijeljina (u daljnjem tekstu: Fond PIO) i Fonda PIO - Filijala Trebinje (u daljnjem tekstu: Filijala PIO) zatraženo je 25. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 5. februara 2018. godine, a Fond PIORS i Filijala PIO nisu odgovorili na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Rješenjem Filijale PIO broj 1820.1-1025/15 od 5. maja 2015. godine odbijen je apelantov zahtjev za ponovno određivanje invalidske penzije. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant 27. aprila 2015. godine podnio zahtjev Filijali PIO za ponovno određivanje penzije. U sprovedenom postupku utvrđeno je da je apelant korisnik invalidske penzije počev od 29. januara 2013. godine; da apelantov ukupan penzijski staž iznosi 22 godine, 10 mjeseci i 24 dana; da u ukupan penzijski staž nije uračunat staž osiguranja za koji nisu plaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje u trajanju od osam godina, devet mjeseci i 27 dana i da nema novih činjenica za koje se saznalo ili su nastupile nakon donošenja rješenja o priznavanju prava na penziju, a koje bi uticale na utvrđeno činjenično stanje i novi iznos penzije. Na osnovu navedenog, postupajući prema odredbi člana 143 stav 1 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.
6. Protiv navedenog rješenja Filijale PIO apelant se žalio Fondu PIO, koji je Rješenjem broj 1167586326 od 10. juna 2015. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Fond PIO je naveo da je apelant u žalbi istakao da postoje činjenice i dokazi kao osnov za ponovni obračun penzijskog staža za određivanje novog iznosa penzije, pa se u tom smislu pozivao na presudu Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 14. februara 2014. godine i presudu Okružnog suda od 26. juna 2014. godine, kojim je njegovom bivšem poslodavcu Industriji alata „Swisslion industrija alata“ a.d. Trebinje (u daljnjem tekstu: bivši poslodavac) naloženo da apelantu izvrši uplatu doprinosa za PIO za periode navedene u presudama tih sudova. Razmatrajući apelantove žalbene navode, uvidom u ožalbeno rješenje i ostalu dokumentaciju, Fond PIO je naveo da je u smislu izvršenja navedenih presuda podnijet zahtjev Fondu PIO radi uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, koji je on odbio Rješenjem broj 1818.79-2489/14 od 23. oktobra 2014. godine, pozivajući se na odredbu člana 156 stav 2 Zakona o PIO, na koji način je preuzeo na sebe odgovornost za nesprovođenje navedene pravosnažne sudske odluke. U vezi s tim, Fond PIO je ukazao da odluka suda predstavlja izvršnu ispravu i ona postaje izvršna danom pravosnažnosti, te shodno presudi Osnovnog suda od 14. februara 2014. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 26. juna 2014. godine, kojima je apelantovom bivšem poslodavcu naloženo da je dužan izvršiti uplatu doprinosa za PIO za period od 1. avgusta 1999. do 31. decembra 2011. godine, a ukoliko ne izvrši svoju obavezu da apelant ima mogućnost podnošenja prijedloga za izvršenje u skladu sa Zakonom o izvršenju. Dakle, Fond PIO smatra da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o pojedinačnoj uplati doprinosa za PIO, iz kog razloga je rješenjem od 23. oktobra 2014. godine isti odbio pozivajući se na odredbu člana 156 stav 2 Zakona o PIO kojom je jasno propisano u kojim slučajevima se vrši pojedinačna uplata doprinosa, odnosno da poslodavac koji nije izvršio uplatu doprinosa u skladu sa stavom 1 citiranog člana može uplatiti doprinos za radnika za određeni period unazad ako radnik s tom uplatom navršava staž osiguranja za ispunjenje uslova za ostvarivanje prava na starosnu penziju. S obzirom na to da je apelant korisnik invalidske penzije to je jasno da se u konkretnom slučaju, kao što je to naprijed navedeno, ne može govoriti o pojedinačnoj uplati, s tim da su neosnovane apelantove tvrdnje da je Fond PIO odgovoran za nesprovođenje pravosnažne sudske odluke jer izvršnost odluke suda ne zavisi od upravnog akta (rješenja) bilo kog drugog organa, u konkretnom slučaju od Fonda PIO. Apelantove tvrdnje da se shodno navedenim sudskim presudama treba smatrati da su sporni doprinosi faktički uplaćeni i da postoje uslovi za ponovo određivanje penzije su neosnovani, te da postoje uslovi za ponovno određivanje penzije jer, shodno važećim zakonskim propisima, u staž osiguranja s efektivnim trajanjem računa se vrijeme provedeno u obaveznom ili dobrovoljnom osiguranju za koje je uplaćen doprinos, a budući da za sporni period doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje u apelantovu korist nisu plaćeni (uvjerenje nadležne finansijske službe od 28. aprila 2015. godine) to, prema ocjeni Fonda, nema osnova za njihovo uračunavanje u apelantov ukupan penzijski staž i određivanje novog iznosa penzije. Na osnovu navedenog, te primjenom odredbe člana 225 Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP) odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.
7. Okružni sud je Presudom broj 15 0 U 002580 15 U od 19. februara 2016. godine odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu izjavljenu protiv osporenog upravnog akta tuženog Fonda od 10. juna 2015. godine u predmetu novog određivanja invalidske penzije, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.
8. Okružni sud je, razmotrivši tužbu i osporeni upravni akt, shodno odredbi člana 30 Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) odlučio kao u izreci presude. U vezi s tim, taj sud je ukazao da je odredbom člana 156 Zakona o PIO propisano da je uplatilac doprinosa obavezan da uplati doprinose za sve obveznike doprinosa u skladu s posebnim zakonom (stav 1). Izuzetno od stava 1 ovog člana poslodavac koji nije uplatio doprinose u skladu sa stavom 1 ovog člana može uplatiti doprinose za radnika za određeni period unazad ako radnik s tom uplatom navršava staž osiguranja za ispunjenje uslova za ostvarivanje prava na penziju (stav 2). Uplatu doprinosa u skladu sa stavom 2 ovog člana rješenjem odobrava Fond, a može je izvršiti pravni sljednik poslodavca ili sam radnik. Odredbom člana 143 Zakona o PIO propisano je da korisnik penzije može da podnese zahtjev za određivanje novog iznosa penzije na osnovu činjenice za koju je saznao ili je nastupila nakon donošenja rješenja o priznavanju prava na penziju. Okružni sud je dalje utvrdio nespornim da je apelant izdejstvovao pravosnažnu presudu kojom je njegov bivši poslodavac obavezan da mu uplati do tada neuplaćene doprinose, ali da nije izdejstvovao izvršenje navedene presude, niti je navedena presuda prouzrokovala bilo kakvu promjenu vezanu za izmjenu dužine staža apelantovog osiguranja. Imajući u vidu da su za određivanje novog iznosa penzije neophodne nove činjenice, i to ili činjenice koje su ranije postojale, ali se za njih saznalo nakon donošenja rješenja o priznavanju prava na penziju, ili su nastupile nakon donošenja tog rješenja, jasno je da prvostepeni organ tuženog Fonda PIO nije imao elemente za ponovno određivanje penzije zato što je na osnovu uvjerenja o izmirenim doprinosima za PIO, koje je izdalo Odjeljenje za finansijske poslove, kontrolu obračuna i evidentiranje prihoda Filijale PIO, utvrđeno da za tražene periode doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje apelantu nisu uplaćeni. Prema tome, kako to pravilno zaključuje tuženi Fond PIO, u osporenom rješenju nema novih činjenica koje bi opravdale donošenje rješenja o određivanju novog iznosa penzije. Dalje je utvrđeno da činjenica da postoji pravosnažna presuda kojom je ustanovljena obaveza bivšeg poslodavca na plaćanje ranije neuplaćenih doprinosa za apelanta, ali koja nije izvršena, ne može se smatrati novom činjenicom u smislu odredbe člana 143 Zakona o PIO za ponovno određivanje invalidske penzije apelantu. Okružni sud je takođe naveo da se u toku izvršnog postupka apelantov poslodavac obratio Fondu PIO sa zahtjevom za pojedinačnu uplatu doprinosa, a po osnovu izmirenja obaveze određene pravosnažnom sudskom presudom, te da je tuženi pravilno postupio u smislu odredbe člana 156 Zakona o PIO i takav zahtjev odbio jer se prema citiranoj odredbi Zakona plaćanje doprinosa za radnika za određeni period unazad može odobriti ako radnik s tom uplatom navršava staž osiguranja za ispunjenje uslova za ostvarivanje prava na penziju. U vezi s tim je ukazano da je bivši poslodavac u konkretnom slučaju pokrenuo upravni postupak zahtijevajući donošenje rješenja kojim se za apelanta odobrava uplata doprinosa za određeni period unazad u smislu člana 156 Zakona o PIO, umjesto da je pravosnažnu presudu izvršio bez pokretanja upravnog postupka, jednostavnim izvršenjem, odnosno prenosom novčanih sredstava na račun javnih prihoda s pozivom na vrstu prihoda Fonda PIO. Okružni sud je stoga utvrdio da ne postoji nikakva odgovornost tuženog za neizvršenje pravosnažne sudske odluke, odnosno obaveze uplate ranije neuplaćenog doprinosa jer nju tuženi nije mogao ni odobriti u smislu člana 156 Zakona o PIO, a niti je ovlašćen u izvršnom postupku na bilo kakve druge radnje, osim primanja sredstava koja su mu uplaćena u skladu s pravosnažnom sudskom odlukom. Okružni sud je takođe ukazao da u skladu s odredbom člana 7 stav 3 Pravilnika o uslovima, načinu obavještavanja, obračunavanja i uplati doprinosa, uplatilac doprinosa je uplatu mogao izvršiti nalogom za plaćanje na račun javnih prihoda, s pozivom na vrstu prihoda Fonda PIO, a iznos doprinosa koji je trebao uplatiti je određen pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 14. februara 2014. godine, zajedno s obavezom plaćanja pripadajuće zakonske kamate. Izvršenjem sudske odluke na ovakav način bi bile stvorene pretpostavke za razmatranje apelantovog zahtjeva za određivanje novog iznosa penzije jer bi se u tom slučaju radilo o novim činjenicama koje su nastupile nakon donošenja rješenja o priznavanju prava na penziju. Na osnovu izloženog, Okružni sud je zaključio da osporeni akt nije nezakonit, pa je tužba u ovom upravnom sporu odbijena kao neosnovana na osnovu odredbe člana 31 st. 1 i 2 ZUS-a.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da su mu osporenom odlukama povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je poslodavac bio dužan da u njegovu korist izvrši pojedinačnu uplatu zaostalih doprinosa jer mu bez njih pripada pravo na manji iznos penzije, „dok se, kako ističe, tuženi Fond PIO vodio logikom da se uplata doprinosa omogućava isključivo za one radnike kojima je uplata neophodna za ostvarivanje uslova za sticanje prava na starosnu, odnosno kakvu-takvu, ali ne i za punu invalidsku penziju, tj. kada je uplata neophodna za ostvarivanje minimuma prava na invalidsku penziju“. Kako je prvostepeni i drugostepeni organ odbio njegov zahtjev za novo određivanje penzije, ističe da je „nadu polagao u presudu Okružnog suda, međutim, suprotno očekivanom, taj sud je donio presudu kojom je apelantovu tužbu odbio“. Apelant ističe da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke, pored ostalog, naveo da činjenica da postoji pravosnažna presuda kojom je ustanovljena obaveza poslodavca da apelantu uplati ranije neuplaćene doprinose se u smislu odredbe člana 143 Zakona o PIO ne može smatrati novom činjenicom. Stoga smatra da je osporena presuda Okružnog suda rezultat proizvoljnog tumačenja relevantnih odredbi Zakona o PIO. Navedeno zato što je u konkretnom slučaju stečeno pravo apelanta na invalidsku penziju, čija visina neposredno zavisi od dužine ostvarenog staža osiguranja koja se nastoji umanjiti za duži vremenski period, bez ikakve mogućnosti obeštećenja apelanta. U vezi s tim, apelant takođe navodi da je Okružni sud bio dužan da ispoštuje pravosnažnu sudsku odluku koja je, kako navodi, potpuno zanemarena. Prema tome, smatra da je njegovo pravo na invalidsku penziju trebalo biti utvrđeno na osnovu cjelokupnog staža osiguranja. Stoga smatra da je postupanjem suda u okolnostima konkretnog slučaja lišen svoje imovine.
b) Odgovor na apelaciju
10. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da navode iz apelacije smatra neosnovanim zbog razloga navedenih i datih u obrazloženju presude. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
11. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 134/11, 82/13 i 103/15) relevantne odredbe glase:
Član 143.
(1) Korisnik penzije može da podnese zahtjev za određivanje novog iznosa penzije i na osnovu činjenica za koje je saznao ili su nastupile nakon donošenja rješenja o priznavanju prava na penziju.
(2) Novi iznos penzije pripada od dana podnošenja zahtjeva.
Član 156.
(1) Uplatilac doprinosa je obavezan da uplati doprinos za sve obveznike doprinosa, u skladu sa posebnim zakonom.
(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, poslodavac koji nije uplatio doprinos u skladu sa stavom 1. ovog člana može uplatiti doprinos za radnika za određeni period unazad, ako radnik sa tom uplatom navršava staž osiguranja za ispunjavanje uvjeta za ostvarivanje prava na penziju.
(3) Uplatu doprinosa u skladu sa stavom 2. ovog člana rješenjem odobrava Fond, a može je izvršiti pravni sljedbenik poslodavca ili sam radnik.
(4) U slučaju iz stava 2. ovog člana, pravo na penziju pripada najranije od dana pojedinačne uplate doprinosa.
VI. Dopustivost
12. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
14. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 15 0 U 002580 15 U od 19. februara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. februara 2016. godine, a apelacija je podnesena 18. aprila 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
16. Apelant osporava presudu Okružnog suda, tvrdeći da su mu navedenom presudom povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
17. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
18. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
19. Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojoj praksi je prihvatio da član 6 Evropske konvencije obuhvata i postupke koji se odnose na odluke o pravima po osnovu socijalnog osiguranja, zdravstvenog osiguranja, invalidnina, penzija (vidi Evropski sud, Lombardo protiv Italije, presuda od 24. juna 1992. godine). Isto proizlazi i iz prakse Ustavnog suda (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1028/04 od 2. decembra 2005. godine, tačka 22). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku odlučivalo o apelantovom pravu na ponovno određivanje invalidske penzije, dakle odlučivalo se o apelantovim građanskim pravima, pa će Ustavni sud ispitati da li je taj postupak bio pravičan, onako kako to zahtijevaju odredbe člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
20. Apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što je, prema njegovom mišljenju, Okružni sud proizvoljno tumačio relevantne odredbe Zakona o PIO. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
21. Ustavni sud zapaža da je Filijala PIO odbila apelantov zahtjev za ponovno određivanje invalidske penzije, zaključivši da nema novih činjenica za koje se saznalo ili su nastupile nakon donošenja rješenja o priznavanju prava na penziju i to rješenje je potvrđeno rješenjem Fonda PIO koji je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak okončan presudom Okružnog suda koji je apelantovu tužbu izjavljenu protiv akta tuženog Fonda PIO odbio kao neosnovanu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno i argumentovano obrazložio svoju odluku, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja navoda koje je isticao u žalbi i u tužbi kojom je pokrenuo upravni spor, a koje su ispitali Fond PIO, odnosno Okružni sud u osporenim odlukama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da je Okružni sud neosnovano odbio njegovu tužbu i pored činjenice da postoji pravosnažna presuda kojom je ustanovljena obaveza poslodavca da apelantu uplati ranije neuplaćene doprinose, taj sud je, postupajući u smislu odredbe člana 143 Zakona o PIO, zaključio da se ona ne može smatrati novom činjenicom. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da je u predmetnom postupku bilo sporno da li se činjenica da postoji pravosnažna presuda kojom je apelantovom poslodavcu ustanovljena obaveza plaćanja ranije neuplaćenih doprinosa, a koja nije izvršena, u smislu odredbe člana 143 Zakona o PIO može smatrati novom činjenicom na osnovu koje bi apelantu invalidska penzija bila ponovo određena. Ustavni sud takođe zapaža da se članom 156 st. 2 i 3 Zakona o PIO upravo omogućava retroaktivna uplata doprinosa pod određenim uslovima, a koji kod apelanta nisu bili ispunjeni.
22. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud u osporenoj presudi zaključio da nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 143 stav 1 Zakona o PIO za utvrđivanje novog iznosa invalidske penzije apelantu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud ispitao apelantove navode u vezi s postojanjem pravosnažne presude kojom je apelantovom bivšem poslodavcu naloženo da u apelantovu korist uplati doprinose za periode za koji oni nisu uplaćeni, ali je utvrdio da apelantov bivši poslodavac nije izvršio svoju obavezu po toj presudi i za apelanta uplatio doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za sporni period. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Okružnog suda da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoje nove činjenice koje bi, u smislu člana 143 Zakona o PIO, bile osnov za ponovno određivanje penzije apelantu. Tom odredbom je propisano: „Korisnik penzije može da podnese zahtjev za određivanje novog iznosa penzije i na osnovu činjenica za koje je saznao ili su nastupile nakon donošenja rješenja o priznavanju prava na penziju.“ Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud cijenio i postojanje rješenja tuženog Fonda PIO, precizirani broj od 23. oktobra 2014. godine, kojim je odbijen zahtjev za uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za apelanta za sporni period primjenom odredbe člana 156 stav 2 Zakona o PIO, zaključivši da u apelantovom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz navedene odredbe (prema kojoj poslodavac može uplatiti doprinos za radnika za određeni period unazad, ako radnik s tom uplatom navršava staž osiguranja za ispunjavanje uslova za ostvarivanje prava na penziju) jer je apelant već korisnik invalidske penzije. Prema tome, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u osporenoj presudi detaljno naveo relevantne propise na kojima je zasnovao navedenu presudu i o tome dao argumentovano i jasno obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
23. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju osporenom odlukom nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
24. Apelant se, takođe, žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na proizvoljnoj primjeni odredaba materijalnog prava, Zakona o PIO koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da su iz istih razloga neosnovani i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
25. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničeg što ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, te kada su dati jasni i argumentovani razlozi u pogledu primjene relevantnih odredbi Zakona o PIO.
26. Ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer se apelantovi navodi zasnivaju na proizvoljnoj primjeni odredaba materijalnog prava koji su razmotreni u okviru člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
27. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević