Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3261/18 (S. N.)
Odluka donesena 17. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izbori
- Javna rasprava
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Izborni zakon
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3261/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-3261/18, rješavajući apelaciju Seada Nuhbegovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sead Nuhbegović protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 Iž 028731 18 Iž od 5. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sead Nuhbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 11. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 Iž 028731 18 Iž od 5. juna 2018. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova prijava, kao nezavisnog kandidata, za učešće na Općim izborima 2018. godine za Skupštinu Kantona Sarajevo, jer apelant uz prijavu nije priložio potpise podrške u smislu člana 4.11 Izbornog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Izborni zakon BiH) i nije priložio dokaz o uplati novčanog iznosa za taksu za ovjeru u smislu člana 4.16 Izbornog zakona BiH.
2. Sud BiH je u obrazloženju osporene odluke, najprije, naveo da je apelant u žalbi koju je izjavio na odluku Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: CIK BiH), a kojom je odbijena njegova prijava za učešće na Općim izborima 2018. godine, naveo da je pobijana Odluka CIK BiH je „u osnovi diskriminirajuća jer po njoj aktivno biračko pravo mogu imati samo zdravi i bogati“, te je ukazao na to da je 80% invalid i da zbog toga nije bio u mogućnosti ispuniti traženi uslov o potrebnim potpisima, dok je u pogledu zahtjeva za uplatu takse, istakao da je penzioner, te da je posebno naglasio da „svi opšti akti moraju biti u saglasnosti sa Ustavom koji obavezuje sve institucije i svakog građanina BiH“. Razmatrajući žalbene navode apelanta, Sud BiH je istakao da je, u konkretnom slučaju, CIK BiH, prilikom provjere da li je apelant uz prijavu priložio dokumentaciju propisanu Izbornim zakonom BiH, zapisnikom od 21. maja 2018. godine utvrdio nedostatke koji se ogledaju u nedostatku potpisa podrške, te je utvrdio da nije izvršena ni uplata novčanog iznosa takse za ovjeru. Sud BiH je istakao da je apelant bio upoznat da navedeni nedostatak može otkloniti u roku od dva dana, a time i sa posljedicom u slučaju nepostupanja u navedenom roku. Sud BiH je zaključio da, budući da apelant u datom roku nije otklonio navedeni nedostatak, što on ni žalbom ne osporava, CIK BiH je u skladu sa odredbama čl. 4.4, 4.11 i 4.16 Izbornog zakona BiH pravilno utvrdio da nisu ispunjeni zakonski uslovi za ovjeru prijave apelanta, te je donio pravilnu i zakonitu odluku kada je odbio prijavu apelanta, kao nezavisnog kandidata za učešće na Općim izborima 2018. godine za Skupštinu Kantona Sarajevo. S tim u vezi, Sud BiH je ukazao na odredbe člana 4.17 Izbornog zakona BiH kojim je propisano „da bi politička stranka, koalicija, nezavisni kandidat ili lista nezavisnih kandidata bila ovjerena za učestvovanje na izborima, dužni su uz svaku prijavu priložiti svu potrebnu dokumentaciju i podatke predviđene ovim Zakonom“. Nadalje, Sud BiH je zaključio da su neprihvatljivi apelantovi žalbeni navodi kojim se ukazuje na diskriminirajuće postupanje, jer Izborni zakon nije u koliziji sa Ustavom, već uređuje izbor članova i delegata Parlamentarne skupštine BiH i članove Predsjedništva BiH, te utvrđuje principe koji važe za izbore na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini. Naime, Sud BiH je istakao da svaki državljanin sa navršenih 18 godina života ima pravo da glasa i da bude biran u skladu sa odredbama Izbornog zakona BiH, što upravo znači da je apelantu pod istim uslovima bilo omogućeno aktivno biračko pravo u skladu sa odredbama Izbornog zakona BiH i na taj način omogućeno da učestvuje na izborima, pri čemu bi svako drugačije postupanje bilo bi diskriminirajuće. S obzirom na navedeno, Sud BiH je zaključio da pobijana odluka CIK-a BiH je pravilna i zakonita, a apelantova žalba neosnovana.
Apelacioni navodi
3. Iz apelantovih navoda u predmetnoj apelaciji proizilazi da se apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u suštini smatra da su neustavne odluke CIK-a BIH i Suda BiH kojima je odbijena njegova prijava za kandidaturu za učešće na Općim izborima 2018. godine za Skupštinu Kantona Sarajevo, jer se njegovo pravo „da bira i da bude biran“ ne može ograničiti zakonom, odnosno ispunjenjem određenih uslova. Apelant, također, smatra da je Sud BiH trebao donijeti odluku na javnoj raspravi. Pored toga, apelant smatra da je Izborni zakon BiH namijenjen „zdravim i bogatim“, jer on, kao 80% invalid nije ni mogao ispuniti uslov iz zakona u vezi sa prikupljanjem potrebnih potpisa, a osim toga, kao penzioner, koji spada u socijalno najugroženiju populaciju, nije mogao priuštiti plaćanje takse. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na sigurnost, nediskriminacija itd.), te povredu odredaba Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, ali i te navode je zasnovao na istim tvrdnjama.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pri čemu ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant, uglavnom, ponavlja navode koje je ranije isticao u svojoj žalbi, a koje je, Sud BiH obrazložio u odluci po žalbi, ističući zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkrentom slučaju. Nadalje, u odnosu na apelantove navode o tome da je Sud BiH u njegovom predmetu trebao održati javnu raspravu, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 29. stav 1. Zakona o upravnim sporovima BiH propisano da "o upravnim sporovima Sud rješava na nejavnoj sjednici", te da je stavom 2. tog člana propisano da "zbog složenosti sporne stvari, ili ako inače nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stanja stvari, Sud može riješiti da se održi usmena rasprava (u daljem tekstu: rasprava)". Takođe, da je članom 29. stav 3. navedenog zakona propisano da "iz razloga navedenih u stavu 2. ovog člana i stranka može predložiti da se održi rasprava". U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da zakazivanje rasprave zavisi isključivo od toga da li sud smatra da se radi o složenom pitanju zbog kojeg bi bilo potrebno otvoriti javnu raspravu, odnosno da li bi to trebalo radi „boljeg razjašnjavanja stanja stvari“. Dakle, javna rasprava u upravnom sporu nije obaveza suda, kako to apelant pogrešno smatra, pa čak ni kada to stranka u sporu traži. Pri tome, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da zakonsko rješenje koje samo predviđa mogućnost otvaranja javne rasprave po izjavljenom pravnom lijeku, nije u suprotnosti sa praksom Evropskog suda o ovom pitanju, koji je u više predmeta zaključio da će, u situaciji kada žalbeni sud ima nadležnost raspravljati i o činjeničnim i o pravnim pitanjima, potreba za otvaranjem javne rasprave pred žalbenim sudom zavisiti od toga da li sud cijeni da su takva javna rasprava i aplikantovo prisustvo neophodni radi odlučivanja o činjenicama koje su važne (vidi, Evropski sud, Ekbatani protiv Švedske, presuda od 26. maja 1988. godine, serija A 134, i Kremzov protiv Austrije, presuda od 21. septembra 1993. godine, serija A, broj 268-B, i mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-215/05 od 12. aprila 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 68/06, tačka 93 i Odluka o dopustivosti broj AP- 5315/15 od 10. aprila 2018. godine). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (49 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević