Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3936/16 (L. A.)
Odluka donesena 05. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Zastara
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3936/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-3936/16, rješavajući apelaciju Lele Aćimov, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Lele Aćimov podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 009094 16 Rev 2 od 26. jula 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Lela Aćimov (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Novog Sada, Republika Srbija, koju zastupaju Mirsada Božanović i Tatjana Gajić, advokati iz Tuzle, podnijela je 10. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 009094 16 Rev 2 od 26. jula 2016. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 009094 15 P 2 od 3. jula 2015. godine obavezana je tužena Općina Tuzla (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantici na ime naknade štete isplati iznos pobliže naveden u izreci presude (u daljnjem tekstu: utuženi iznos) sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškovima parničnog postupka u iznosu, pobliže navedenom u izreci presude, dok je sa viškom zahtjeva na ime troškova parničnog postupka, preko dosuđenog iznosa, apelantica odbijena.
3. Općinski sud je naveo da je apelantica tužbeni zahtjev zasnovala na činjenici da je rješenjem nadležnog organa tužene od 26. augusta 1998. godine potvrđeno da je apelantičina prednica Vinka Mišić (u daljnjem tekstu: apelantičina majka) bila nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Tuzli (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i da joj pripada pravo na vraćanje stana u posjed, da predmetni stan trenutno koristi Božo Đaković kao privremeni korisnik (u daljnjem tekstu: privremeni korisnik) kome je prestalo pravo privremenog korištenja predmetnog stana i koji je obavezan da u roku od 90 dana od dana prijema navedenog rješenja predmetni stan preda apelantičinoj majci. Nadalje, apelantica je u tužbi navela da je po proteku navedenog roka od 90 dana njena majka podnijela zahtjev za prinudno izvršenje rješenja od 26. augusta 1998. godine (u obrazloženju presude je očiglednom greškom naveden datum od 22. decembra 1998. godine), da je zaključkom od 19. februara 1999. godine nadležni organ tuženog odložio izvršenje navedenog rješenja od 26. augusta 1998. godine za iseljenje privremenog korisnika iz predmetnog stana dok mu se ne obezbijedi adekvatan stambeni smještaj, da je protiv navedenog zaključka apelantičina majka 20. marta 1999. godine podnijela žalbu, po kojoj nije odlučeno. Apelantica je u tužbi također navela da je nadležni organ tuženog 21. marta 2002. godine donio zaključak kojim je obustavljen predmetni postupak za povrat predmetnog stana u posjed, jer je apelantičina majka umrla 9. juna 2000. godine, da je u ostavinskom postupku apelantica proglašena kao njena jedina zakonska nasljednica prvog nasljednog reda, a da je u upravnom postupku apelantičina kćerka, Maja Aćimov, odbijena sa zahtjevom za povrat u posjed predmetnog stana, jer nije dokazala da je bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, iz kojih razloga je izgubila i upravni spor, kako to proizilazi iz presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 4. oktobra 2006. godine, nakon čega je odlukom Ustavnog suda broj AP-2566/05 njena apelacija odbačena. Apelantica je navela da je nezakonitim i nepravilnim radom Službe za stambeno komunalne poslove tužene da preda stan u posjed njenoj majci dovelo do nemogućnosti da privatizuje predmetni stan, a samim tim da stekne imovinu vrijednu iznosa koji je navela u izreci presude, zbog čega je podnijela tužbu protiv tužene tražeći nakanadu štete na ime izmakle koristi u visini vrijednosti stana koji je njena majka trebala otkupiti. Nadalje, Općinski sud je naveo da je tužena u odgovoru na tužbu, između ostalog, istaknula prigovor zastare potraživanja i prigovor nedostatka aktivne legitimacije navodeći da je akt tužene kojim se dozvoljava ulazak u posjed apelantičine majke iz 1998. godine, a da je apelantičina majka umrla 2000. godine i da je u upravnom postupku apelantičinoj majci bilo priznato samo pravo na povrat stana, ali ne i pravo na otkup.
4. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da među parničnim strankama nije sporno da je rješenjem tužene od 26. augusta 1998. godine apelantičinoj majci priznato pravo na vraćanje stana u posjed, da je apelantičina majka tuženoj podnijela zahtjev za prinudno izvršenje navedenog rješenja, da je zaključkom tužene od 19. februara 1999. godine odloženo izvršenje navedenog rješenja kojim je apelantičinoj majci priznato pravo na povrat stana i kojim rješenjem je privremenom korisniku naloženo da se iseli iz predmetnog stana, da je na zaključak tužene kojim se odlaže iseljenje privremenog korisnika iz stana apelantičina majka uložila žalbu i da je zaključkom tužene od 21. marta 2002. godine obustavljen predmetni postupak zbog smrti apelantičine majke 9. juna 2000. godine. Nadalje, Općinski sud je naveo da nije sporno ni da je apelantičina kćerka izgubila upravni spor u kojem je pokušala dokazati da je bila član porodičnog domaćinstva na spornom stanu zajedno sa apelantičinom majkom, kao ni činjenica da je odbačena kao nedopustiva apelacija apelantičine kćerke. Među parničnim strankama nije sporno ni da je apelantica jedni zakonski nasljednik Vinke Mišić, međutim, sporna je apelantičina aktivna legitimacija, pravni osnov i prigovor zastare potraživanja.
5. Općinski sud je na temelju provedenih dokaza zaključio da nije osnovan prigovor nedostataka aktivne legitimacije apelantice istaknut od strane tužene jer apelantica kao jedini zakonski nasljednik Vinke Mišić ima pravni interes da dokaže da je radnjom tužene njena majka onemogućena da otkupi predmetni stan koji bi, kako tvrdi, naslijedila. Upravo zbog propusta tužene, da privremenog korisnika iz predmetnog stana iseli blagovremeno, apelantičinoj majci onemogućeno stupanje u posjed i korištenje predmetnog stana, a time i sticanje prava na otkup stana, Općinski sud je ocijenio da postoje svi elementi subjektivne odgovornosti tužene za pričinjenu štetu apelantici, kao jedinoj zakonskoj nasljednici umrle nositeljice stanarskog prava, a koja šteta se ogleda u vidu izgubljene koristi.
6. Nadalje, Općinski sud je zaključio da nije osnovan ni prigovor zastare potraživanja istaknut od strane tužene jer je apelantica za štetu u vidu izgubljene koristi saznala donošenjem presude Kantonalnog suda od 4. oktobra 2005. godine, kada je apelantičina kćerka Maja Aćimov (unuka umrle nositeljice stanarskog prava), konačno izgubila pravo na povrat predmetnog stana, a od kada apelantica, kao jedina zakonska nasljednica umrle nositeljice stanarskog prava po rješenju o nasljeđivanju od 1. juna 2001. godine, ima pravo potraživati naknadu štete u vidu izgubljene koristi, shodno odredbi člana 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koje pravo zastarijeva u roku od tri godine od kada je apelantica kao oštećenik doznala za štetu i za lice koje je štetu učinilo (član 376. stav 1. ZOO). Kako je apelantica tužbu u predmetnoj pravnoj stvari podnijela 4. aprila 2007. godine, a saznanja o šteti imala 4. oktobra 2005. godine, Općinski sud je ocijenio da nije nastupila zastara potraživanja naknade štete u vidu izgubljene koristi u smislu naprijed navedene odredbe člana 376. stav 1. ZOO, zbog čega je obavezao tuženu da apelantici, na ime naknade štete koja se ogleda u vidu izgubljene koristi (član 189. stav 3. ZOO), isplati utuženi iznos, što prema neosporenom nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke, predstavlja vrijednost predmetnog stana.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 009094 15 Gž 3 od 13. januara 2016. godine žalba tužene je odbijena i prvostepena presuda, u stavu prvom izreke potvrđena.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da postoje svi elementi subjektivne odgovornosti tužene za pričinjenu štetu apelantici, kao jedinoj zakonskoj nasljednici umrle nositeljice stanarskog prava (član 172. stav 1. ZOO), a koja šteta se ogleda u vidu izgubljene koristi (član 189. stav 3. ZOO), zbog nemogućnosti otkupa predmetnog stana. Osim toga, Kantonalni sud je ocijenio da nije protekao trogodišnji zastarni rok, predviđen odredbom člana 376. stav 1. ZOO, za potraživanje naknade štete u vidu izgubljene koristi, jer je apelantica, kao jedina zakonska nasljednica umrle nositeljice stanarskog prava, saznanja o šteti koja se ogleda u vidu izgubljene koristi (član 189. stav 3. ZOO) imala 4. oktobra 2005. godine, donošenjem presude Kantonalnog suda od 4. oktobra 2005. godine, kada je apelantičina kćerka, konačno izgubila pravo na povrat predmetnog stana, a tužba je u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 4. aprila 2007. godine.
9. Vrhovni sud je Presudom broj 32 0 P 009094 16 Rev 2 od 26. jula 2016. godine usvojio reviziju tužene, nižestepene presude preinačio i apelantičin tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je predmet spora apelantičin zahtjev za naknadu štete zbog činjenice da organi tužene nisu postupali u rokovima koji su zakonom propisani po pitanju uvođenja u posjed i prava na otkup stana u korist apelantičine majke, zbog čega nije uvedena u posjed stana i nije stekla pravo na otkup jer je 9. juna 2000. godine umrla, zbog čega apelantici, kao jedinoj zakonskoj nasljednici iza umrle, nije omogućeno da naslijedi predmetni stan, pa je ona zbog toga pretrpjela štetu u visini vrijednosti predmetnog stana.
11. Nadalje je navedeno da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je apelatničina majka bila sunosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, koji je napustila tokom rata u Bosni i Hercegovini, da joj je rješenjem tužene od 26. augusta 1998. godine priznato pravo na vraćanje stana u posjed, da je apelantičina majka podnijela zahtjev za prinudno izvršenje navedenog rješenja, jer je u stanu boravila osoba koja je imala status privremenog korisnika, da je zaključkom tužene od 19. februara 1999. godine odloženo izvršenje navedenog rješenja do obezbjeđenja odgovarajućeg smještaja privremenom korisniku, protiv kojeg zaključka je apelantičina majka podnijela žalbu. Pored toga, iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je apelantičina majka umrla 9. juna 2000. godine, da je apelantica oglašena jedinim nasljednikom, te da je zaključkom tužene od 21. marta 2002. godine, zbog smrti apelantičine majke obustavljen postupak za povrat stana. Nižestepeni sudovi su utvrdili da je apelantičina kćerka, nakon smrti apelantičine majke (svoje bake), vodila upravni postupak vraćanja u posjed predmetnog stana po osnovu statusa člana porodičnog domaćinstva, da je protiv rješenja o odbijanju njenog zahtjeva pokrenula i upravni spor kod nadležnog suda u kom postupku je njena tužba odbijena, a njena apelacija Ustavnom sudu podnesena protiv presude Kantonalnog suda je odbačena kao očigledno neosnovana.
12. Odlučujući o prigovorima iz revizije Vrhovni sud naveo da je u postupcima pred nižestepenim sudovima istaknuto više prigovora protiv tužbenog zahtjeva (nepostojanje pravnog osnova, te prigovor zastare), o kojima je odlučeno drugostepenom presudom. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se prilikom rješavanja prigovora primjenjuje načelo najlikvidnijeg prigovora, prema kojemu se prednost daje onom prigovoru koji je u konkurenciji sa ostalim prigovorima „najpodobniji“ da dovede do odbijanja tužbenog zahtjeva, te da je u konkretnom slučaju to prigovor zastarjelosti. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je prigovor zastarjelosti najlikvidniji u odnosu na ostale prigovore tužene, pa i prigovor nepostojanja osnova za naknadu štete.
13. Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 360. ZOO kojom je propisano da zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, da zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze te da se sud ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 361. stav 1. ZOO propisano da zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije šta drugo propisano, dok je odredbom člana 376. st. 1 i 2. ZOO propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, a da u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
14. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da su, suprotno stanovištu nižestepenih sudova, u konkretnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, pogrešni zaključci nižestepenih sudova kada su početak toka zastarjelosti „vezali“ za vrijeme donošenja odluke Kantonalnog suda od 4. oktobra 2005. godine, kojom je u upravnom sporu tužba apelantičine kćerke, odbijena, i gdje je apelantičina kćerka osporavala zakonitost odluke kojom je odbijen njen zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana iza smrti njene bake. S tim u vezi, Vrhovni sud je istaknuo da bi imalo osnova početak toka zastarjelosti „vezivati“ za dan donošenja navedene odluke Kantonalnog suda, jedino u okolnostima da je apelantica u završenom upravnom postupku i upravnom sporu učestvovala na tužiteljskoj strani ili u svojstvu zainteresovane osobe. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je nesporno da apelantica u navedenom postupku ni na koji način nije učestvovala, pa ne može koristiti benefite iz činjenice da je njena kćerka vodila poseban upravni postupak i upravni spor protiv upravnog akta tužene po pitanju prava na povrat u posjed predmetnog stana u svojstvu člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, a tek kada apelantičina kćerka u tom postupku nije uspjela postaviti poseban zahtjev za naknadu štete smatrajući da zastara prava na naknadu štete nije „tekla“ za vrijeme vođenja upravnog postupka i upravnog spora njene kćerke.
15. Vrhovni sud je zaključio da je apelantica trenutkom smrti njene majke (9. juna 2000. godine), imala saznanja da njenoj majci zbog smrti ne može biti vraćen u posjed predmetni stan niti da može eventualno podnijeti zahtjev za otkup i zaključiti ugovor o otkupu stana, pa je, ukoliko je smatrala da postoji odgovornost tužene zbog toga, imala pravo i mogućnost već tada da podnese tužbu za naknadu štete. Imajući u vidu vrijeme smrti apelantičine majke (9. juna 2000. godine) i vrijeme podnošenja tužbe (4. aprila 2007. godine), u smislu člana 376. stav 1. ZOO, Vrhovni sud je ocijenio da je nastupila zastarjelost prava zahtijevati naknadu štete.
Apelacioni navodi
16. Apelantica navodi da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju. Navodi o povredi prava na pravično suđenje se svode, u suštini, na tvrdnju da je proizvoljno primjenjeno materijalno pravo. Apelantica smatra da obrazloženje osporene presude sadrži takvo obrazloženje iz kojeg se stiče dojam da je Vrhovni sud imao namjeru da dovede do odbijanja tužbenog zahtjeva bez obzira na tri stava nižestepenih sudova. Naime, apelantica smatra da je pogrešan stav revizionog suda da je osnovan prigovor zastare potraživanja naknade štete, budući da je tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnijela u roku od tri godine (od dana dodnošenja presude Kantonalnog suda od 4. oktobra 2005. godine, kada je saznala za štetu) kako je propisano članom 376. ZOO-a. Osim toga, apelantica smatra da Vrhovni sud, pri donošenju osporene presude, nije dao valjano obrazloženje za svoje odlučenje, niti je osigurao jednoobraznu primjenu prava što predstavlja povredu njenog prava na pravično suđenje.
17. Povredu prava na imovinu, apelantica vidi u šteti, koja se ogleda u vrijednosti stana na kojem je apelantičina majka imala priznato stanarsko pravo. Naime, organ tužene je skrivio štetu zbog toga što nije u zakonskom roku prinudno izvršio rješenje od 26. augusta 1998. godine, te je time propustio da uvede apelantičinu majku u posjed predmetnog stana zbog čega je apelantičina majka pretrpila štetu. Dakle, nezakonitim radnom organa tužene apelantičinoj majci je povrijeđeno pravo na imovinu. Nadalje, apelantica je navela da je dokazala da sa svojom majkom, kao neposrednom žrtvom povrede prava na mirno uživanje imovine i kao neposredno oštećenom, ima povezanost u smislu da je njen jedini zakonski nasljednik prvog nasljednog reda, to je za nju, kao posredno oštećenu, šteta nastala, ne u momentu smrti ostavioca, nego tek kada je to pravo postalo izvjesno, tj. kada je šteta za apelatnicu postala izvjesna. S tim u vezi, apelantica je istaknula da je šteta za nju nastala onog dana kada je Kantonalni sud odbio tužbu njene kćerke u upravnom sporu kojim je odbijena sa zahtjevom da predmetni stan vrati u posjed.
Relevantne odredbe
18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 172. stav 1.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
Član 189. stav 3.
(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
Član 360.
(1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
(3) Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.
Član 361. stav 1.
(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
Član 376. st. 1. i 2.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
20. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
21. Apelantica smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO-a, te da nije dao valjano obrazloženje za svoje odlučenje, što je za posljedicu imalo kršenje njenog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
22. Ustavni sud podsjeća da je osporenom presudom Vrhovnog suda od 26. jula 2016. godine usvojena revizija tužene, nižestepene presude preinačene tako da je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime naknade štete isplati utuženi iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka.
23. Apelantica tvrdi da je pogrešan stav revizionog suda da je osnovan prigovor zastare potraživanja naknade štete, budući da je tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnijela u roku od tri godine (od dana dodnošenja presude Kantonalnog suda od 4. oktobra 2005. godine, kada je saznala za štetu) kako je propisano članom 376. ZOO-a. Apelantica dalje tvrdi da je nastupila šteta, koja se ogleda u vrijednosti stana na kojem je njena majka imala priznato stanarsko pravo zato što je organ tužene skrivio štetu jer nije u zakonskom roku prinudno izvršio rješenje od 26. augusta 1998. godine, te je time propustio da uvede njenu majku u posjed predmetnog stana zbog čega je njena majka pretrpila štetu, a kako je ona njen jedini zakonski nasljednik prvog nasljednog reda, to je za nju, kao posredno oštećenu, šteta nastala.
24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku u pogledu primjene materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je u postupcima pred nižestepenim sudovima istaknuto više prigovora protiv tužbenog zahtjeva (nepostojanje pravnog osnova, te prigovor zastare), da se prilikom rješavanja prigovora primjenjuje načelo najlikvidnijeg prigovora, prema kojemu se prednost daje onom prigovoru koji je u konkurenciji sa ostalim prigovorima „najpodobniji“ da dovede do odbijanja tužbenog zahtjeva, te da je u konkretnom slučaju to prigovor zastarjelosti. Vezano za ovaj prigovor iz obrazloženja osporene presude slijedi da je u smislu čl. 360, 361. i 376. ZOO-a nastupila zastarjelost apelantičinog potraživanja, jer je trenutkom smrti njene majke (9. juna 2000. godine) apelantica imala saznanje da njenoj majci zbog smrti ne može biti vraćen u posjed predmetni stan, niti da eventualno može podijeti zahtjev za otkup i zaključiti ugovor o otkupu stana, pa je imala mogućnost već tada podnijeti tužbu za naknadu štete. S tim u vezi pogrešni su zaključci nižestepenih sudova kada su početak toka zastarjelosti „vezali“ za vrijeme donošenja odluke Kantonalnog suda od 4. oktobra 2005. godine jer apelantica u tom postupku nije imala položaj tužiteljice, niti tužene, a niti zainteresovanog lica, pa je se ishod tog spora i nije doticao i pravo na podnošenje tužbe za naknadu štete nije ovisilo o ishodu tog upravnog postupka i spora. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZOO-a sa odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda. Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka.
25. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
26. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević