Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-388/18 (AD "Ozren-Borovno" Foča)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-388/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-388/18, rješavajući apelaciju AD "Ozren-Borovno" Foča, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio AD "Ozren-Borovno" Foča protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 61 0 Ps 009831 17 Pž od 11. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. AD "Ozren-Borovno" Foča (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mile Čajević advokat iz Foče, podnio je 18. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 61 0 Ps 009831 17 Pž od 11. decembra 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom presudom Višeg privrednog suda odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i potvrđena Presuda Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu broj 61 0 Ps 009831 16 Ps od 4. septembra 2017. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi (Stambena zajednica „Drina“ Višegrad) da mu isplati iznos od 8.998,52 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. maja 2015. godine pa do isplate.
2. Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da se apelant prije samoinicijativne popravke krova (na stambeno poslovnoj zgradi koja je registrovana pod nazivom Stambena zajednica "Drina" Višegrad, u kojoj je apelant vlasnik poslovnog prostora) nije obraćao tuženom sa zahtjevom za popravku krova iznad poslovnog objekta. Naime, naveo je da jedini pisani trag apelantovog ukazivanja na prokišnjavanje krova predstavlja odgovor na opomenu pred tužbu od 10. februara 2006. godine iz kojeg se ne može zaključiti da je apelant zahtijevao od tuženog da izvrši radove hitne intervencije, već da stornira obaveze za period od 14. jula 2004. do 31.decembra 2005. godine, a da će apelant od 1. januara 2006. godine redovno izmirivati obaveze. Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno doveo u vezu navedeni pismeni dokaz sa činjenicom da su građevinski radovi na sanaciji krovnog pokrivača (koje je izvršio DOO „Tehnogradnja" Foča) izvedeni krajem 2015. godine, skoro 10 godine nakon opomene pred tužbu. Viši privredni sud je naveo da su članom 16. Zakona o održavanju zgrada propisani radovi hitnih intervencija koji se na zgradi izvršavaju bez odlaganja radi zaštite života, zdravlja ljudi, njihove sigurnosti, zaštite imovine od oštećenja i dovođenja zgrade, njenih dijelova, uređaja, instalacija i opreme u stanje ispravnosti, upotrebljivosti i sigurnosti. Naveo je da među radove hitne intervencije spada i popravka ili zamjena dijelova krovnog pokrivača radi zaštite od prokišnjavanja, odnosno prodora vode i drugih atmosferskih padavina. S tim u vezi, Viši privredni sud je naveo da je članom 6. stav (1) navedenog zakona propisano da o održavanju i finansiranju održavanja zgrade odlučuju etažni vlasnici na način i pod uslovima utvrđenim ovim zakonom, njihovim ugovorima i drugim aktima zajednice. Nadalje je naveo da je članom 39. stav (1) Zakona o održavanju zgrada propisano da ako upravni odbor zgrade ne obezbjedi blagovremeno izvođenje hitnih intervencija na stambenoj zgradi iz člana 16. ovog zakona, izvođenje ovih radova obezbjeđuje opštinski, odnosno gradski organ uprave nadležan za stambene poslove po službenoj dužnosti ili nalogu organa nadležnog za vršenje poslova nadzora, a na teret poslovne zgrade. Viši privredni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju ne može utvrditi da se apelant obratio tuženom sa zahtjevom za popravku krova iznad poslovnog objekta čiji je vlasnik, već da je samovoljno izvršio radove na krovnom pokrivaču. Nadalje je Viši privredni sud naveo da u skladu sa članom 45. stav (2) Zakona o održavanju zgrada inspekcijski nadzor i kontrolu nad sprovođenjem ovog zakona vrše urbanističko-građevinski inspektori i komunalna policija u jedinici lokalne samouprave. Naime, komunalna policija, u skladu sa članom 46. istog zakona, ovlašćena je da naredi etažnom vlasniku da bez odlaganja i o svom trošku izvede radove na otklanjanju kvara u svom posebnom dijelu zgrade kojim se nanosi šteta drugim zajedničkim dijelovima zgrade ili dovodi u pitanje njihovo funkcionisanje ili nadoknadi štetu koja je nastala kao posljedica tog kvara na drugim ili zajedničkim dijelovima zgrade, te da preduzima mjere i radnje preduzete ovim ili drugim zakonom. Viši privredni sud je naveo da se apelant u pogledu hitne intervencije iz člana 16. stav (1) Zakona o održavanju zgrada morao obratiti Zajednici etažnih vlasnika, a tek nakon toga ukoliko Zajednica etažnih vlasnika, odnosno nadležni organ zajednice ne postupi u cilju otklanjanja popravke krova može se obratiti nadležnom Urbanističko-građevinskom inspektoru i Komunalnoj policiji u jedinici lokane samouprave. S tim u vezi, Viši privredni sud je ukazao da o tome da li je potrebno vršiti određene poslove na održavanju zgrade, te da li se radi o hitnoj intervenciji može da odluči jedino upravni odbor Zajednice koji organizuje poslove održavanja zgrade koji su propisani članom 31. Zakona o odražavanju zgrada. Dakle, Viši privredni sud je ukazao da etažni vlasnik u cilju održavanja zajedničkih dijelova zgrade ne može samoincijativno postupati već se mora obratiti nadležnom organu Zajednice etažnih vlasnika, a tek ukoliko upravni odbor ne obezbjedi blagovremeno izvođenje radova hitnih intervencija na stambenoj zgradi može se tražiti zaštita kod nadležnog organa uprave za stambene poslove iz člana
39. Zakona o odražavanju zgrada. Po ocjeni Višeg privrednog suda apelant bi mogao opravdano da zahtijeva naknadu za izdatke koje ima u cilju otklanjanja određenih kvarova, odnosno popravki ili zamjene na zajedničkim dijelovima zgrade samo ukoliko se prethodno obraćao nadležnom organu uprave iz člana 45. Zakona o održavanju zgrada i tek ukoliko bi izostala intervencija nadležnih organa apelant bi mogao pristupiti konkretnim radovima na zajedničkim dijelovima zgrade i tražiti naknadu troškova. S tim u vezi, Viši privredni sud je naveo da se apelant u konkretnom slučaju ne može pozivati na član 218. Zakona o obligacionim odnosima jer je trebao dokazati da se radilo o hitnoj intervenciji koja se morala uraditi na krovu, kao i da se obraćao Zajednici etažnih vlasnika a kasnije i nadležnom organu uprave i da ovi organi nisu ništa preduzeli u okviru svojih ovlaštenja na održavanju zgrade. Dakle, Viši privredni sud je naveo da apelant nije dokazao da se obraćao tuženom sa zahtjevom za popravku krova iznad predmetnog poslovnog objekta, niti se obraćao nadležnom organu uprave, te da je navedene radnje preduzeo samoinicijativno zbog čega je njegov tužbeni zahtjev neosnovan.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da se tuženoj više puta obraćao sa zahtjevom da sanira krov koji je prokišnjavao iznad poslovnog prostora čiji je vlasnik, te da tuženi nikada nije izvršio svoju zakonsku obavezu tj. nije preduzeo niti jednu radnju kojom bi riješio problem sa krovom iznad poslovnog prostora, zbog čega je apelant trpio veću materijalnu štetu. Apelant je naveo da radovi koje je preduzeo predstavljaju radove hitne intervencije, te je u cilju otklanjanja štete i dovođenja objekta u stanje za normalnu upotrebu sam i o svom trošku angažovao firmu koja je izvela građevinske radove na sanaciji krovnog pokrivača za cijenu od 8.998,52 KM koju je apelant platio, te da mu u skladu sa članom 218. Zakona o obligacionim odnosima pripada naknada troškova.
Relevantni propisi
4. U Zakonu o održavanju zgrada Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 101/11) relevantne odredbe glase:
Član 6. stav (1) O održavanju i finansiranju održavanja zgrade odlučuju etažni vlasnici, na način i pod uslovima utvrđenim ovim zakonom, njihovim ugovorima i drugim aktima zajednice.
Član 16.
(1) Radovima hitnih intervencija smatraju se radovi koji se na zgradi izvršavaju bez odlaganja radi zaštite života i zdravlja ljudi, njihove sigurnosti, zaštite imovine od oštećenja i dovođenje zgrade, njenih dijelova, uređaja, instalacija i opreme u stanje ispravnosti, upotrebljivosti i sigurnosti, a naročito:
v) popravke ili zamjene dijelova krovnog pokrivača radi zaštite od prokišnjavanja, odnosno prodora vode i drugih atmosferskih padavina.
Nadzor nad održavanjem Član 45.
(2) Inspekcijski nadzor i kontrolu nad provođenjem ovog zakona i propisa donesenih na osnovu ovog zakona vrši nadležni urbanističko-građevinski inspektori i komunalna policija u jedinici lokalne samouprave, i to:
b) komunalna policija za poslove kontrole nad održavanjem i korištenjem posebnog dijela zgrade ili dijelova i uređaja zgrade koji služe zgradi kao cjelini, a koji se odnose na kanalizacionu i vodovod nu mrežu, gasne i to plovodne instalacije, elektro i gromobranske instalacije, dimnjake, održavanje higijene prostorija, zelenih površina, prostorije za smeće i odvoženje smeća i drugo.
Član 46.
U vršenju kontrole nad provođenjem ovog zakona i propisa donesenih na osnovu njega nadležna komunalna policija, pored ovlaštenja iz Zakona o komunalnoj po liciji (“Službe ni glasnik Republike Srpske”, broj 85/03), ovlaštena je i da:
b) naredi etažnom vlasniku da bez odlaganja i o svom trošku izvede radove na otklanjanju kvara u svom posebnom dijelu zgrade kojim se nanosi šteta drugim posebnim ili zajedničkim dijelovima zgrade ili dovodi u pitanje njihovo funkcionisanje, te da po pravi ili nadoknadi štetu koja je nastala kao posljedica tog kvara na drugim posebnim ili zajedničkim dijelovima zgrade,
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant u apelaciji poziva odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnoj apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi, a koje navode je razmotrio Viši privredni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević