Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1597/16 (A. H.)

Odluka donesena 05. 07. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Proporcionalnost
  • Propisano zakonom
  • Miješanje u imovinu
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Legitiman cilj
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1597/16

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1597/16, rješavajući apelaciju Ahmeta Halilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ahmeta Halilovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 035864 15 Rev od 18. decembra 2015.

godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 035864 14 Gž 2 od 12. novembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 035864 12 P 2 od 24. aprila 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ahmet Halilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupaju Selmir Selimbašić i Habiba Suljetović, advokati iz zajedničke advokatske kancelarije iz Tuzle, podnio je 6. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 035864 15 Rev od 18. decembra 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 035864 14 Gž 2 od 12. novembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 035864 12 P 2 od 24. aprila 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog-protivtužitelja Dejana Radmana (u daljnjem tekstu: tuženi-protivtužitelj) zatraženo je 9. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi-protivtužitelj dostavili su odgovore na apelaciju 9, 15. i 23. maja 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 035864 12 P 2 od 24. aprila 2014. godine (donesenom u ponovnom postupku) odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kao tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik četverosobnog stana površine 97,50 m² u Tuzli, ulica Malkočeva broj 3, bliže označen kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da se tuženi-protivtužitelj obaveže da predmetni stan slobodan od lica i stvari preda u posjed i slobodno raspolaganje apelantu uz naknadu troškova postupka (stav I izreke presude). Utvrđeno je da je tuženi-protivtužitelj „na dan 24. septembar 1988. godine do 6. decembra 2000. godine“ stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, a što je apelant kao vlasnik stana dužan priznati i trpjeti (stav II izreke presude). Tuženom-protivtužitelju je odbijen preostali dio protivtužbenog zahtjeva (stav III izreke presude). Apelant je obavezan da tuženom-protivtužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 14.040,20 KM u roku od 30 dana od dana prijema presude pod prijetnjom izvršenja (stav IV izreke presude).

6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je predmet spora apelantov zahtjev za utvrđenje da je vlasnik predmetnog stana, te da se naloži tuženom da mu predmetni stan preda u posjed i slobodno raspolaganje slobodan od lica i stvari. Istaknuto je da je predmet protivtužbe zahtjev tuženog-protivtužitelja za utvrđenje da je „na dan 24. 09. 1988. godine do 06. 12. 2000. godine“ stekao stanarsko pravo na spornom stanu, što je apelant kao vlasnik stana dužan priznati i trpjeti.

7. U predmetnom postupku je utvrđeno da je sporni stan ranije bio vlasništvo Namika Ibrahimovića, a da je apelant taj stan kupio od Aide Teskeredžić r. Ibrahimović i Halide Hasić r. Ibrahimović (kao nasljednika Namika Ibrahimovića) na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog 6. februara 1997. godine, ovjerenog u Osnovnom sudu u Sarajevu broj OV-676/97, tako da je apelant uknjižen kao vlasnik stana 1/1 u zk. ul. br. 253 KO Tuzla. Dalje je navedeno da je apelant dokazao da je vlasnik stana u vlasništvu građana (na kome je ranije bilo zasnovano sustanarstvo), te da se u faktičkom posjedu stana nalazi tuženi-protivtužitelj.

8. Istaknuto je da su predmetni stan u svojstvu sustanara koristili Đorđe Popović (djed tuženog-protivtužitelja) i Miodrag Mitrović, kako to proizlazi iz rješenja Odjeljenja za komunalne poslove Narodnog odbora Općine Tuzla od 29. aprila 1960. godine, prema kojem je tadašnji davatelj stana na korištenje bio NOO Tuzla. U tom rješenju bila je utvrđena i ukupna mjesečna stanarina prema površini stana koju su trebali plaćati sustanari tako da je Đorđe Popović plaćao stanarinu za površinu od 58 m², a Miodrag Mitrović za površinu od 38 m². Ukazano je da je Miodrag Mitrović napustio predmetni stan, pa je stan u cijelosti nastavio koristiti Đorđe Popović zajedno sa svojom suprugom Suzanom Popović i s tuženim-protivtužiteljom kao unukom. Dalje je navedeno da je rješenjem Sekretarijata za upravno-pravne poslove Skupštine Općine Tuzla od 28. juna 1966. godine, u skladu s tada važećim Zakonom o stambenim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 17/62 i 10/65), Đorđu Popoviću bila određena nova stanarina za predmetni stan koju je trebao plaćati Namiku Ibrahimpašiću (ranijem vlasniku predmetnog stana). Nakon smrti Đorđa Popovića (29. januara 1975. godine) stan su nastavili koristiti Suzana Popović i tuženi-protivtužitelj, te su oni zaključili ugovor o doživotnom izdržavanju i ovjerili ga u Općinskom sudu u Tuzli 26. aprila 1982. godine, a poslije smrti Suzane Popović (24. septembra 1986. godine) stan je nastavio koristiti tuženi-protivtužitelj sa svojom porodicom i koristi ga i danas.

9. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, a udovoljio u cijelosti protivtužbenom zahtjevu tuženog-protivtužitelja tako što je utvrdio da je tuženi-protivtužitelj stekao stanarsko pravo na ukupnoj površini četverosobnog stana u apelantovom vlasništvu.

10. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 32 0 P 035864 14 Gž 2 od 12. novembra 2014. godine djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dosuđujućem dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu tuženog-protivtužitelja, sadržane u stavu II izreke, te u dijelu odluke o troškovima postupka, sadržane u stavu IV izreke, tako da se utvrđuje da je tuženi-protivtužitelj stekao stanarsko pravo na površini od 58 m² predmetnog stana, a što je apelant kao vlasnik stana dužan priznati i trpjeti, dok je višak protivtužbenog zahtjeva tuženog-protivtužitelja odbijen. Troškovi postupka koji su dosuđeni tuženom-protivtužitelju u iznosu od 14.040,20 KM sniženi su za iznos od 4.680,00 KM. U odnosu na odluku o odbijanju apelantovog tužbenog zahtjeva sadržanu u stavu I izreke, prvostepena presuda je potvrđena.

11. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je apelant svoj tužbeni zahtjev za utvrđivanje vlasništva na predmetnom stanu i za predaju u posjed stana zasnovao na odredbi člana

43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. U vezi s tim je navedeno da kako se u konkretnoj pravnoj stvari radi o apelantovoj reivindikacionoj tužbi a ne o tužbi za utvrđenje, te da imajući u vidu činjenicu da je apelant upisan u zk. ul. br. 253 KO Tuzla kao vlasnik predmetnog stana i da mu tuženi-protivtužitelj to svojstvo vlasnika na predmetnom stanu i ne spori, suvišno bi bilo da se u tužbenom zahtjevu traži utvrđenje da je apelant vlasnik predmetnog stana. Zbog toga se, prema mišljenju Kantonalnog suda, s aspekta odredbe člana 54. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) takav apelantov zahtjev i nije mogao razmatrati kao samostalan tužbeni zahtjev za utvrđenje da je apelant vlasnik predmetnog stana, već se taj dio tužbenog zahtjeva morao posmatrati u kontekstu postavljenog dijela zahtjeva za predaju u posjed predmetnog stana, a koji u suštini predstavlja apelantov osnovni zahtjev u ovom sporu.

12. Ukazano je da je predmet spora u ovoj parnici stan u vlasništvu građana na kome je bilo zasnovano sustanarstvo, zbog čega je predmetni spor kako u odnosu na protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužitelja tako i u odnosu na apelantov tužbeni zahtjev morao prevashodno razmatrati s aspekta odredbi preuzetog Zakona o stambenim odnosima, a kako je to pravilno utvrdio prvostepeni sud.

13. Kantonalni sud je naveo da u vrijeme kada su Đorđe Popović i Miodrag Mitrović koristili predmetni stan kao sustanari na snazi je bio Zakon o stambenim odnosima („Službeni list FNRJ“ broj 17/62) kojim je u članu 181. bilo propisano da je sustanar nositelj stanarskog prava u pogledu onih stambenih prostorija koje koristi kao sustanar, dok je članom 185. citiranog zakona bilo propisano da sustanar plaća stanarinu prema stambenoj površini koju odvojeno koristi. Također, članom 184. st. 1. i 2. citiranog zakona bilo je propisano da ako se jedan sustanar iseli iz prostorija koje je on koristio, te prostorije ne mogu se dati na korištenje novom sustanaru, već u tom slučaju drugi sustanar dobija na korištenje i stambene prostorije koje su ostale prazne. Također, stavom 3. citiranog člana je bilo propisano da ako stan ne bi bio racionalno iskorišten davanjem ispražnjenog dijela na korištenje drugom sustanaru, davatelj stana na korištenje može tom sustanaru otkazati ugovor o korištenju stana ako mu osigura drugi stan koji odgovara dijelu stana koji je koristio kao sustanar.

14. Ukazano je da je istovjetna regulativa bila sadržana i u odredbama člana 108, člana 111. st. l, 2. i 3, te člana 112. stav 1. prečišćenog teksta Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 11/66), a također je sadržana i u odredbama člana 71. stav 2, člana 73. st. 2. i 3. i člana 76. stav 1. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ broj 13/74), te prečišćenog teksta navedenog zakona („Službeni list SRBiH“ broj 14/84) koji je preuzet kao republički zakon („Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/94).

15. Istaknuto je da se u takvoj činjeničnoj i pravnoj stvari ne može prihvatiti pravilnim izneseni stav prvostepenog suda da je Đorđe Popović (djed tuženog-protivtužitelja) nakon iseljenja Miodraga Mitrovića iz predmetnog stana stekao svojstvo nositelja stanarskog prava na čitavom predmetnom stanu. Navedeno iz razloga što takav stav nema uporište u citiranim zakonskim odredbama prema čijem sadržaju i smislu je Đorđe Popović po osnovu zasnovanog sustanarskog odnosa mogao steći stanarsko pravo samo u odnosu na one prostorije, odnosno onu površinu stana koja mu je kao sustanaru bila data na korištenje, tj. na površinu stana od 58 m² određenu rješenjem Odjeljenja za komunalne poslove Narodnog odbora Općine Tuzla od 29. aprila 1960. godine, a ne i u odnosu na prostorije, odnosno površinu stana od 38 m² koju je prema tom rješenju koristio Miodrag Mitrović kao sustanar. Ukazano je da citiranim zakonskim odredbama nije propisano da po iseljenju jednog sustanara drugi sustanar stiče stanarsko pravo i u odnosno na one prostorije koje su ostale prazne, već mu je propisano samo pravo da te prazne prostorije koristi, a u prilog tom zaključku je i regulativa prema kojoj u slučaju kad prestane jedan sustanarski odnos, a u stanu ostane jedan sustanar kojem cijeli stan nije potreban, davatelj stana na korištenje može tražiti od stambenog organa njegovo iseljenje ako mu osigura odgovarajući stan koji odgovara dijelu stana koji je koristio kao sustanar.

16. Dalje je navedeno da je odredbom člana 2. stav 2. preuzetog Zakona o stambenim odnosima propisano da građanin koji je do stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ broj 13/74) stekao stanarsko pravo na stan u porodičnoj stambenoj zgradi, odnosno na posebnom dijelu zgrade (stan u vlasništvu građana) ima sva prava i obaveze koji se ovim zakonom propisuju za nositelja stanarskog prava i članove njegovog porodičnog domaćinstva, odnosno korisnike stana ako tim zakonom nije drugačije određeno. Stoga, prema mišljenju drugostepenog suda, tuženi-protivtužitelj je u ovom sporu dokazao da je u predmetnom stanu živio s djedom Đorđem Popovićem i s bakom Suzanom Popović, kao i da je nakon njihove smrti nastavio stanovati u tom stanu. Slijedom navedenog, prema mišljenju Kantonalnog suda, tuženi-protivtužitelj se u smislu člana 6. preuzetog Zakona o stambenim odnosima imao smatrati ne samo članom domaćinstva svog djeda Đorđa Popovića kao nosioca stanarskog prava na tom stanu u površini od 58 m² već i članom domaćinstva svoje bake Suzane Popović koja je nakon smrti Đorđa Popovića kao njegova supruga stekla svojstvo nositelja stanarskog prava na tom stanu u površini od 58 m² u smislu člana 19. navedenog zakona i s kojom je tuženi-protivtužitelj imao zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju. Zbog toga je tuženom-protivtužitelju priznato stanarsko pravo na predmetnom stanu, ali samo u površini od 58 m², a ujedno i pravo da taj stan u cijelosti koristi za stanovanje u skladu s odredbama čl. 21. i 22. u vezi sa članom 6. stav 2. i sa članom 71. stav 2. i članom 73. stav 2. preuzetog Zakona o stambenim odnosima.

17. Prema mišljenju Kantonalnog suda, to što Suzana Popović a ni tuženi-protivtužitelj nemaju odluku nadležnog organa da su stekli stanarsko pravo na predmetnom stanu ne može činiti osnovanom apelantovu žalbenu tvrdnju da su Suzana Popović i tuženi-protivtužitelj predmetni stan nezakonito koristili jer se njihovo pravo na korištenje tog stana zasniva na odredbama čl. 21. i 22. preuzetog Zakona o stambenim odnosima.

18. Zbog toga se, prema mišljenju drugostepenog suda, kod takvog činjeničnog stanja pravilnim pokazuje izneseni stav prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju radi o stanu u vlasništvu građana na kojem je zasnovano stanarsko pravo, odnosno o stanu u vlasništvu građana koji je opterećen stanarskim pravom. U vezi s tim je ukazano da su Aida Teskeredžić i Halida Hasić (nasljednice ranijeg vlasnika) uputile pismenu ponudu tuženom-protivtužitelju prije zaključenja kupoprodajnog ugovora s apelantom, a iz koje slijedi da su one ponudile tuženom-protivtužitelju kao nositelju stanarskog prava kupovinu predmetnog stana. Zbog toga, prema mišljenju Kantonalnog suda, ni apelant osnovanost svog tužbenog zahtjeva za predaju predmetnog stana ne može s uspjehom zasnivati na odredbi člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, već eventualno svoja vlasnička prava na tom stanu može ostvarivati pred organom uprave u skladu s odredbama čl. 55. i 73. stav 3. preuzetog Zakona o stambenim odnosima.

19. Ukazano je da je tačno da je ranije donesenom prvostepenom presudom od 12. marta 2012. godine bio odbijen dio protivtužbenog zahtjeva tuženog-protivtužitelja, kojim je traženo da se utvrdi da je tuženi-protivtužitelj stekao i pravni osnov za otkup predmetnog stana, te da je ta odluka prvostepenog suda, zbog odsustva žalbe tuženog-protivtužitelja, stekla svojstvo pravosnažnosti. Međutim, to što je prvostepeni sud nakon ponovno provedenog postupka za ukinuti dio ranije donesene prvostepene presude u dijelu odluke o odbijanju apelantovog tužbenog zahtjeva i odluke o usvajanju protivtužbenog zahtjeva tuženog-protivtužitelja za utvrđenje da je tuženi-protivtužitelj stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu novodonesenom prvostepenom presudom u stavu III izreke odbio tuženog, odnosno njegov preostali dio zahtjeva, ne može opravdavati postojanje apelantovog pravnog interesa za osporavanje te odluke prvostepenog suda, a koja i nije na štetu tužitelja, niti se u konačnom takvom odlukom suda može dovesti u pitanje postojanje pravnog interesa tuženog-protivtužitelja za utvrđenje stanarskog prava na predmetnom stanu.

20. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 035864 15 Rev od 18. decembra 2015. godine apelantova revizija u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu je odbijena. Revizije apelanta i tuženog-protivtužitelja u odnosu na odluku o protivtužbenom zahtjevu su odbačene. Odbijeni su zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova povodom sastavljanja revizije.

21. Prema mišljenju Vrhovnog suda, u obrazloženju revizione presude navedeno je da je u obrazloženju svoje odluke drugostepeni sud ocijenio sve odlučne navode iz žalbe pravilno primjenjujući odredbu člana 231. ZPP. Prema mišljenju Vrhovnog suda, obrazloženje osporavane presude sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su poslužile kao stvarni i pravni osnov za donošenje drugostepene odluke, pri čemu ti razlozi nisu neodređeni, kontradiktorni i nejasni jer po svom sadržaju odgovaraju zahtjevu koji u tom pogledu postavlja odredba člana 191. stav 4. ZPP.

22. Prema mišljenju revizionog suda, nije osnovan ni revizioni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava koju apelant vidi u tome što član 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima nalaže da se u jednoj reivindikacionoj parnici utvrdi pravo vlasnika za predaju u posjed stvari pa da je drugostepeni sud nepotrebno polemizirao o tome da li je tužbeni zahtjev trebao da glasi na utvrđenje prava vlasništva i na predaju stana ili samo na predaju stana zbog toga što se pravo vlasništva podrazumijeva. Prema shvatanju revizije, sporni odnos je pogrešno riješen primjenom odredbi Zakona o stambenim odnosima koje reguliraju prava sustanara kao nositelja stanarskog prava koji je odavno prevaziđen, a u osporavanoj presudi mu je dat prioritet u odnosu na odredbe Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) prema kojoj je pravo na imovinu osnovno pravo. Suprotno apelantovim prigovorima, drugostepeni sud je pravilno ocijenio da je u odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenje vlasništva na predmetnom stanu bilo bespredmetno raspravljati jer tuženi-protivtužitelj apelantu to svojstvo nije ni osporavao (apelant upisan u zk. ul. br. 253 KO Tuzla kao vlasnik stana 1/1), ali da se s aspekta primjene odredbe člana 54. ZPP takav zahtjev nije ni mogao razmatrati kao samostalan tužbeni zahtjev za utvrđenje, već da se morao posmatrati u kontekstu postavljenog dijela zahtjeva za predaju u posjed (kao glavnog zahtjeva u ovom sporu). Ovaj stav drugostepenog suda je kao pravilan prihvatio i Vrhovni sud.

23. Istaknuto je da se u konkretnom sporu radi o stanu u vlasništvu građana na kojem je bilo ranije zasnovano sustanarstvo, pa drugostepeni sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo kada je svoju odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva za predaju u posjed utemeljio na odredbama čl. 181, 184. st. 1. i 2, 185. preuzetog Zakona o stambenim odnosima („Službeni list FNRJ“ broj 17/62) – istovjetna regulativa bila je sadržana i u odredbama čl. 108, 111. st. 1, 2. i 3. te člana 112. stav 1. prečišćenog teksta Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 11/66) i u odredbama člana 71. stav 2, člana 73. st. 2. i 3. i 76. stav 1. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ broj 13/74), te prečišćenog teksta ovog zakona („Službeni list SRBiH“ broj 14/84) koji je preuzet kao republički zakon („Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/94). Naime, utvrđeno je da je tuženi-protivtužitelj u predmetnom stanu „zaštićeni stanar“ koji je u skladu sa članom 6. preuzetog Zakona o stambenim odnosima stekao svojstvo člana porodičnog domaćinstva prvo svog djeda Đorđa Popovića kao ranijeg nosioca stanarskog prava u površini od 58 m², zatim člana domaćinstva svoje bake Suzane Popović s kojom je tuženi-protivtužitelj imao zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju.

24. Prema mišljenju Vrhovnog suda, nije sporno da je narušena ravnoteža između legitimnih interesa vlasnika stana (apelanta) i zaštićenog stanara (tuženog-protivtužitelja) jer je vlasnik stana ograničen u korištenju svoje imovine i prava da iz te imovine izvlači profit, što predstavlja kršenje člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kako to tvrdi i apelant. Međutim, Vrhovni sud je naglasio da se mora imati u vidu da država odnosno entiteti nisu donijeli odgovarajuće propise koji se tiču uspostavljanja te pravične ravnoteže između interesa vlasnika stanova i interesa „zaštićenih stanara“ kojim nije prestalo stanarsko pravo nakon 6. decembra 2000. godine (član 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo), te da sud nije mogao nadomjestiti propuste u stambenom zakonodavstvu i o apelantovom zahtjevu istaknutom protiv tuženog-protivtužitelja na predaju stana odlučiti proizvoljno. Navedeno iz razloga što, prema mišljenju Vrhovnog suda, sudovi ne mogu prihvatiti ulogu zakonodavca i kreirati nepostojeću pravnu normu svojom presudom. Prema tome, istaknuto je da nižestepeni sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo kada su apelantov tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan.

25. Dalje je navedeno da revizije apelanta i tuženog-protivtužitelja u odnosu na protivtužbeni zahtjev nisu dopuštene u smislu odredbe člana 237. st. 2. i 3. ZPP. U vezi s tim, ukazano je da se u konkretnom slučaju, u odnosu na odluku o protivtužbenom zahtjevu radi utvrđenja da je tuženi-protivtužitelj stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, radi o nenovčanom zahtjevu, pa se po prirodi stvari pravo na izjavljivanje revizije prosuđuje s obzirom na vrijednost spora označenu u protivtužbi. Stoga, kako je tuženi-protivtužitelj označio vrijednost spora u iznosu od 300,00 KM, proizlazi da revizije apelanta i tuženog-protivtužitelja u odnosu na protivtužbeni zahtjev po općem kriteriju iz člana 237. stav 2. ZPP nije dopuštena. Također, prema mišljenju Vrhovnog suda, odlučivanje o reviziji u tom dijelu ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu člana 237. stav 3. ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

26. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da su Vrhovni sud i Kantonalni sud zanemarili činjenicu da tuženi-protivtužitelj nije stekao stanarsko pravo na spornom stanu, već samo na dijelu stana na kojem su prednici tuženog-protivtužitelja kao sustanari stekli određena prava a da pri tome tuženi-protivtužitelj koristi cijeli stan u koji je uselio svoje potomke. Ukazuje da drugostepeni sud nije konkretizirao na kojem dijelu stana je tuženi-protivtužitelj stekao stanarsko pravo, te da nije dao obrazloženje u pogledu pravne i faktičke sudbine preostalog dijela stana. Apelant smatra da je zaštita osigurana samo korisnicima stanova bez ikakvih prava vlasnika, čak i na dijelovima imovine na kojoj nisu stečena stanarska prava. Ističe da slučaj sa zaštićenim stanarima u našem pravnom sistemu predstavlja takvo „bagatelisanje i nipodaštavanje“ vlasničkopravnih ovlaštenja koje nije zabilježeno ni u jednoj od tranzicijskih zemalja u okruženju. Prema apelantovom mišljenju, neprimjeren teret leži na vlasnicima imovine koji nemaju nikakva ovlaštenja ni na korištenje imovine, održavanje imovine, kao ni pravo na ostvarivanje naknade primjerene položaju imovine, starosti, socijalnom statusu stanara i sl. Smatra da je u konkretnom slučaju narušena ravnoteža između legitimnih interesa vlasnika stana i zaštićenog stanara, te da ni nakon dvadesetogodišnjeg procesa, koji je na sudu započet 10. juna 1998. godine, apelantu nije osigurana nikakva zaštita njegove imovine.

b) Odgovor na apelaciju

27. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke, te da prilikom donošenja osporene presude nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.

28. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj presudi, te da su apelantovi navodi izneseni u apelaciji neosnovani.

29. Općinski sud je iznio hronologiju predmetnog slučaja, te naveo da pred tim sudom nije bilo odugovlačenja postupka, kao i da je prvostepeni sud donio odluku u razumnom roku. Predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

30. Tuženi je naveo da ne postoji nikakva proizvoljnost u postupanju nižestepenih sudova, te da apelant nije žrtva kršenja ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji.

V.Relevantni propisi

31. Zakon o vlasničkopravnim odnosima FBiH („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 43.

Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.

32. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 13/74, 23/76, 34/83, 14/84- 373, 12/87-367, 36/89-924, „Službeni list RBiH“ broj 2/93-24, „Službene novine FBiH“ br. 11/98 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 2.

Građanin koji je do dana stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SR BiH“ broj 13/74) stekao stanarsko pravo na stan u porodičnoj stambenoj zgradi odnosno na posebnom dijelu zgrade (u daljnjem tekstu: stan u svojini građana) ima sva prava i obaveze koje se ovim zakonom propisuju za nosioca stanarskog prava i člana njegovog porodičnog domaćinstva odnosno korisnike stana, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom.

Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.

Član 22.

Kad nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave s korišćenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korišćenje.

Ako članovi porodičnog domaćinstva u roku od tri mjeseca ne postignu sporazum iz prethodnog stava nadležni sud će u vanparničnom postupku, na zahtjev članova porodičnog domaćinstva ili davaoca stana na korišćenje, odrediti koji će član porodičnog domaćinstva biti nosilac stanarskog prava vodeći računa o materijalnom i zdravstvenom stanju svakog člana domaćinstva kao i drugim okolnostima.

Ako davalac stana na korišćenje smatra da nijedno od lica, koja su ostala u stanu poslije smrti nosioca stanarskog prava, ili kad je on iz drugih razloga trajno prestao da koristi stan, nema pravo da po odredbi člana 21. stav 2. ovog zakona nastavi s korišćenjem stana, može po isteku roka od tri mjeseca tražiti od stambenog organa iseljenje svih lica koja su ostala u stanu.

Prilikom prinudnog iseljenja iz prethodnog stava ne obezbjeđuje se nužni smještaj.

Član 55.

Po prestanku stanarskog prava na stan u svojini građana vlasnik stana ima pravo da se useli u taj stan.

Član 71. stav 2.

Sustanar je nosilac stanarskog prava u pogledu onih stambenih prostorija koje koristi kao sustanar.

Član 73. st. 2. i 3.

Kad prestane sustanarski odnos preostali sustanari se proširuju u ispražnjeni dio stana.

Kad prestane jedan sustanarski odnos, a u stanu ostane jedan sustanar kojemu cijeli stan nije potreban, davalac stana na korišćenje može tražiti od stambenog organa njegovo iseljenje ako mu obezbijedi odgovarajući stan koji odgovara dijelu stana koji je koristio kao sustanar.

Član 76.

Sustanar plaća stanarinu prema stambenoj površini koju odvojeno koristi.

33. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), tekst koji je važio u vrijeme vođenja postupka, relevantne odredbe glase: Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 54.

(1) Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.

(2) Ovakva tužba može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.

(3) Ako odluka o sporu zavisi o tome da li postoji ili ne postoji neki pravni odnos koji je u toku parnice postao sporan, tužilac može pored postojećeg zahtjeva istaknuti i tužbeni zahtjev da sud utvrdi da takav odnos postoji, odnosno da ne postoji, ako je sud pred kojim parnica teče nadležan za takav zahtjev.

(4) Isticanje zahtjeva po odredbi stava 3. ovog člana neće se smatrati kao preinačenje tužbe.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI.Dopustivost

34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 035864 15 Rev od 18. decembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. februara 2016. godine, a apelacija je podnesena 6. aprila 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

38. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu

39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

k) Pravo na imovinu;

40. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

41. Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opće je prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine i treba da se posmatraju u svjetlu prvog pravila (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, stav 51).

42. U vezi s apelantovim navodima da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud prvo mora utvrditi da li apelant ima imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

43. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojim koncept „imovine“ u prvom dijelu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje nije ograničeno vlasništvom na fizičkim dobrima i nezavisno je od formalne klasifikacije u domaćem pravu: određena druga prava i interesi koji konstituiraju imovinu mogu se, također, smatrati „imovinskim pravima“ i zbog toga predstavljati „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud, Iatridis protiv Grčke [GC] broj 31107/96, ECHR 1999-II, stav 54).

44. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da je apelant vlasnik predmetnog stana po osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog 6. februara 1997. godine između apelanta i nasljednika ranijeg vlasnika stana Namika Ibrahimovića. Stoga proizlazi da predmetni stan predstavlja apelantovu „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

45. Dalje, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama kojima je apelantu odbijen tužbeni zahtjev za predaju u posjed stana od tuženog-protivtužitelja došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu.

46. S obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati da li je miješanje u apelantovu imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenim odlukama, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je miješanje: a) predviđeno zakonom, b) u javnom interesu i c) u skladu s principom proporcionalnosti.

47. Odgovarajući na pitanje da li je predmetno miješanje u skladu sa zakonom, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj novijoj praksi rješavao slično činjenično i pravno pitanje, i to u Odluci broj AP 2804/14 od 7. marta 2014. godine. U toj odluci predmet razmatranja pred Ustavnim sudom bila je konačna odluka redovnog suda (Vrhovnog suda) kojom je odbijen apelantov zahtjev kao vlasnika stana za isplatu stanarine od tužene kao zaštićenog stanara (nositeljice stanarskog prava) zbog nedostatka pravnih propisa u vezi s određivanjem stanarine. Stoga je Ustavni sud u tom predmetu ispitao li je stav Vrhovnog suda zasnovan na proizvoljnoj primjeni zakonskih odredaba ili ne.

48. Ustavni sud se u navedenoj odluci (tačka 33) pozvao i na predmet Evropskog suda Statileo protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, aplikacija broj 12027/10 od 10. jula 2014. godine, objavljena na www.mhhr.gov.ba) u kojem se Evropski sud bavio pitanjem zaštićene/tržišne najamnine, u situaciji kada je podnositelj predstavke (nakon okončanja postupka u kojem je njegov zahtjev za iseljenje zaštićenog stanara odbijen) kao vlasnik stana smatrao da je, prema odredbama Zakona o najmu stanova (koji je u Hrvatskoj donesen 1996. godine), visina najamnine neodgovarajuća i preniska. Međutim, dovodeći stavove Evropskog suda iz predmeta Statileo protiv Hrvatske sa činjenicama iz predmeta AP 2804/14, Ustavni sud je utvrdio bitnu razliku s citiranim predmetnom Evropskog suda koja se u okolnostima konkretnog slučaja ogleda u neriješenom odnosu između apelanta kao vlasnika stana i javne vlasti (zakonodavca) i uspostavi zakonskog polazišta u kojem će obaveza zakonodavca biti da između vlasnika stanova i zaštićenih stanara uspostavi komplementaran a ne antagonistički odnos, pri čemu je neophodno uspostaviti ravnotežu između legitimnih interesa stanodavaca i zaštićenih stanara u najširem smislu, dakle i u pogledu stanarine (zakupnine). Dalje je Ustavni sud naglasio (tačka 34) da je, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja prema kojima sud u parničnom postupku odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva koji je u konkretnom slučaju opredijelio odnosno definirao sam apelant (isplata stanarine) protiv tužene kao „zaštićenog stanara“ (a ne javne vlasti), Vrhovni sud naveo iscrpne razloge na kojima je zasnovao stav o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva da mu tužena kao „zaštićeni stanar“ isplaćuje stanarinu koja uopće nije normativno regulirana, što podrazumijeva i njenu visinu, odnosno da u tom smislu redovni sud ne može preuzeti ulogu zakonodavca koji ima obavezu jasno definirati odnos dvije naizgled suprotstavljene strane (vlasnika i zaštićenog stanara) s jedne strane i javne vlasti s druge strane, vodeći računa o njihovim pojedinačnim interesima i općem interesu koji zastupa. Stoga, Ustavni sud u takvim specifičnim okolnostima u osporenoj presudi Vrhovnog suda nije našao proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava, konkretno odbijanjem apelantovog zahtjeva za isplatu stanarine, koja uopće nije normativno regulirana, pa stoga ni njena visina, te je zaključio da u ovom segmentu nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2804/14 od 7. marta 2017. godine, stav 29. i dalje, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) .

49. Dovodeći navedenu praksu u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da se apelantov tužbeni zahtjev odnosio na utvrđivanje prava vlasništva i predaju u posjed predmetnog stana od tuženog-protivtužitelja kao „zaštićenog stanara“. Dakle, u konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant nije tražio naknadu za korištenje stana od tuženog-protivtužitelja, kao što je to bio slučaj u predmetu AP 2804/14 i u predmetu Evropskog suda Statileo protiv Hrvatske. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku apelantov tužbeni zahtjev za utvrđivanje prava vlasništva na predmetnom stanu i predaju u posjed predmetnog stana odbijen u smislu relevantnih odredbi Zakona o stambenim odnosima i ZPP. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim presudama jasno obrazložili zbog čega je u smislu člana 54. ZPP bespredmetan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem traži utvrđivanje prava vlasništva, koje je u predmetnom postupku bilo nesporno, te zbog čega je zaključeno da apelantov glavni tužbeni zahtjev u predmetnom sporu predstavlja zahtjev za predaju u posjed predmetnog stana. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o stanu u vlasništvu građana na kojem je ranije bilo zasnovano sustanarstvo, te da su u osporenim odlukama redovni sudovi veoma jasno obrazložili na koji način je tuženi-protivtužitelj postao nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu u površini od 58 m², kao i zbog čega ima pravo da koristi i dio stana od 38 m² koji je raniji sustanar napustio, a sve u smislu relevantnih odredbi Zakona o stambenim odnosima. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u osporenim odlukama jasno ukazali da apelant svoj tužbeni zahtjev za predaju u posjed stana ne može zasnivati na odredbi člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, već da svoja vlasnička prava može ostvarivati pred upravnim organima u smislu relevantnih odredbi Zakona o stambenim odnosima. Prema tome, proizlazi da pitanje predaje u posjed dijela stana na kojem tuženi-protivtužitelj nije stekao stanarsko pravo apelant može ostvarivati u upravnom postupku u smislu relevantnih odredbi Zakona o stambenim odnosima. Također, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u svojoj presudi ukazao da je apelant nesporno vlasnik predmetnog stana, te da je u konkretnom slučaju došlo do ograničenja korištenja imovine u odnosu na apelanta u smislu ostvarivanja profita po osnovu stana, ali da država odnosno entiteti nisu donijeli odgovarajuće propise koji se tiču uspostavljanja pravične ravnoteže između interesa vlasnika stanova i „zaštićenih stanara“. Stoga je Vrhovni sud ukazao da redovni sudovi ne mogu preuzeti ulogu zakonodavca i nadomjestiti svojim presudama propuste u stambenom zakonodavstvu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u sličnim pravnim i činjeničnim pitanjima ovaj sud zauzeo stanovište da takvi stavovi redovnih sudova nisu proizvoljni (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1970/14 i AP 5609/14 od 22. marta i 15. juna 2017. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, st. 46. i 39). Tako je Ustavni sud u predmetu AP 1970/14 naglasio da redovni sudovi ne mogu preuzeti ulogu zakonodavca koji ima obavezu jasno definirati odnos dvije naizgled suprotstavljene strane (vlasnika i zaštićenog stanara) s jedne strane i javne vlasti s druge strane, vodeći računa o njihovim pojedinačnim interesima i općem interesu koji zastupa. Dakle, ne mogu redovni sudovi svojom odlukom nadomjestiti nepostojanje pravnih propisa o ovom pitanju, a što je nesporno obaveza zakonodavca. Prema tome, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi osporene odluke kojima je apelantu odbijen tužbeni zahtjev zasnovali na relevantnim odredbama Zakona o stambenim odnosima (vezano za dio tužbenog zahtjeva usmjeren na predaju stana apelantu) i ZPP (dio koji se odnosi na utvrđenje da je apelant vlasnik stana), iz čega proizlazi da je „miješanje“ u apelantovo pravo na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom.

50. Odgovarajući na pitanje da li je predmetno miješanje u javnom interesu, Ustavni sud naglašava da relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima koje su primijenjene u konkretnom slučaju imaju cilj zaštitu prava lica koja koriste stanove u vlasništvu građana („zaštićeni stanari“). Prema tome, proizlazi da miješanje u apelantovo pravo na imovinu u konkretnom slučaju služi legitimnom cilju u općem interesu odnosno zaštiti prava drugih.

51. Na kraju, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovu imovinu proporcionalno budući da je u predmetnom postupku, primjenjujući relevantne zakonske odredbe, utvrđeno da apelant nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva za predaju u posjed predmetnog stana od tuženog-protivtužitelja kao „zaštićenog stanara“. Prema mišljenju Ustavnog suda, apelant time nije doveden u drugačiji položaj u odnosu na sve druge vlasnike stanova koji su opterećeni stanarskim pravom i koje koriste „zaštićeni stanari“, a nadležni zakonodavac navedeno pitanje još uvijek nije regulirao relevantnim pravnim propisima kojima bi se uspostavila pravična ravnoteža između dva jednakovrijedna imovinska prava u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i to prava vlasništva i stanarskog prava. Pri tome, Ustavni sud zapaža da tuženi-protivtužitelj predmetni stan koristi sa svojom porodicom, iz čega proizlazi da je to njegov jedini dom, te da bi drugačije rješenje predstavljalo pretjeran teret za tuženog-protivtužitelja budući da bi udovoljenjem apelantovom tužbenom zahtjevu tuženi-protivtužitelj ostao bez svog doma. Prema tome, sagledavajući sve specifične okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i općeg interesa, odnosno da u ovoj situaciji nije na apelanta stavljen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja.

52. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

53. U vezi s apelacionim navodima da je osporenim presudama povrijeđeno i apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da su ovi navodi ostali bez relevantnog obrazloženja, a u suštini se svode na iste navode o kojima se Ustavni sud već izjasnio u okviru navoda vezanih za kršenje prava na imovinu, pa iz istih razloga i ovo pozivanje na kršenje navedenih prava Ustavni sud smatra neosnovanim.

VIII.Zaključak

54. Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi za svoje odluke u predmetu koji se ticao prava vlasnika stana s jedne strane i tzv. zaštićenog stanara s druge strane dali jasno obrazloženje iz kojeg proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito, da služi legitimnom cilju u općem interesu, kao i da zadovoljava princip proporcionalnosti.

55. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada apelant kršenje tog prava dovodi u kontekst identičnih navoda istaknutih u vezi s pravom na imovinu, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo kršenja u tom pogledu.

56. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević