Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3107/18 ("TX TV" d.o.o. Tuzla i E. S. iz Tuzle, S.P. i "SIM IMPEX" d.o.o. Banja Luka)
Odluka donesena 05. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- In dubio pro reo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
- Prekršaj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3107/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-3107/18, rješavajući apelacije "TX TV" d.o.o. Tuzla i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
"TX TV" d.o.o. Tuzla i Elmir Selimović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 143565 18 Pžp od 11. aprila 2018. godine;
S. P. protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 Pr 036337 18 Pžp od 29. marta 2018. godine;
"SIM IMPEX" d.o.o. Banja Luka protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Pr 087164 18 Pžp od 2. aprila 2018. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-3107/18
1. "TX TV" d.o.o. Tuzla i Elmir Selimović iz Tuzle (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mirza Telalović advokat iz Tuzle, podnijeli su 31. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Pr 143565 18 Pžp od 11. aprila 2018. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanata podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Pr 143565 17 Pr od 31. januara 2018. godine, kojim su apelanti oglašeni odgovornim zbog prekršaja iz člana 121. stav 1. Zakona o prostornom uređenju i građenju Zeničko-dobojskog kantona, pa je apelantu "TX TV" d.o.o. Tuzla, kao pravnom licu, izrečena novčana kazna u iznosu 1.000,00 KM, dok je apelantu Elmiru Selimoviću, kao odgovornom licu, izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM.
2. U toku prekršajnog postupka koji je okončan osporenom odlukom, utvrđeno je, između ostalog, da su apelanti, kao investitori na izgradnji trase CATV instalacija na području grada Zenica, odstupili od Rješenja o odobrenju gradnje na način bliže opisan u izreci prvostepenog rješenja, čime su počinili prekršaj iz člana 121. stav 1. Zakona o prostornom uređenju i građenju Zeničko-dobojskog kantona.
3. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke, najprije, naveo da apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na odbranu jer nije prihvaćen njihov zahtjev da se na usmenom pretresu izvedu određeni dokazi, te da im je prvostepeni sud na taj način onemogućio da dokazuju činjenice od odlučnog značaja za potpuno i pravilno utvrđenje činjeničnog stanja. Prema stavu Kantonalnog suda, ovakav žalbeni navod je neosnovan jer odredba člana 68. stav 2. Zakona o prekršajima ne dopušta diskreciono pravo odlučivanja da li će određenu ispravu prihvatiti ili ne u formi originala ili ovjerene fotokopije nego jasno propisuje, između ostalog: ..."Svaka strana koja namjerava podnijeti bilo koju ispravu kao dokaz mora donijeti takvu ispravu na usmeni pretres", kao i da "Isprava iz ovog stava mora biti u formi originala ili ovjerene fotokopije". Prema stavu Kantonalnog suda, prvostepeni sud je upravo u skladu sa navedenom odredbom odbio prijedlog za izvođenje dokaza zastupnika apelanata, jer navedeni dokazi nisu prezentirani u originalnim primjercima na usmenom pretresu, niti su ovjereni kod nadležnog organa za ovjeru prepisa i zapisa, što nikako nije povreda prava na odbranu kako se to žalbom ukazuje. Nadalje, Kantonalni sud je uputio na odredbu člana 84. Zakona o prekršajima kojim je propisani da se rješenje o prekršaju, između ostalog, može pobijati zbog bitnih povreda prekršajnog postupka, povrede materijalnog propisa o prekršajima ili odluke o sankciji, troškovima prekršajnog postupka i sl. te da se u žalbi ne može ukazivati na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, zbog čega ove žalbene navode ne može razmatrati. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani i žalbeni navodi apelanata da je izreka pobijanog rješenja je proturječna razlozima rješenja u pogledu određenih elemenata bića prekršaja jer ne sadrži uvjerljive razloge o odlučnim činjenicama što prvostepeno rješenje čini nerazumljivim i u krajnjem dovodi do povrede prava jednakosti u postupanju i načela in dubio pro reo. Naime, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud sasvim korektno iznio razloge i odlučne činjenice koje su ga rukovodile prilikom utvrđivanja odgovornosti apelanata, jer iz izvedenih dokaza na usmenom pretresu, a nakon ocjene svakog dokaza ponaosob kao i u njihovoj ukupnosti, prvostepeni sud je došao do zaključka da su apelanti ostvarili obilježja prekršaja koji im je stavljen na teret, tj. našavši da su u vrijeme, mjesto i na način bliže opisanu izreci prvostepenog rješenja počinili prekršaj iz člana 121. stav 1. Zakona o prostornom uređenju i građenju Zeničko-dobojskog kantona, zbog čega su oglašeni odgovornim i kažnjeni.
AP-3202/18
4. S. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Ozrenka Jakšić advokat iz Zvornika, podnio je 4. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 Pr 036337 18 Pžp od 29. marta 2018. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanta podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 Pr 036337 17 Pr od 7. februara 2018. godine kojim je apelant oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 75. stav 2. Zakona o oružju i municiji, a kažnjivog po članu 70. st. 1. i 2. tačka 26. istog zakona, pa mu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena novčana kazna u iznosu od 1.200,00 KM i istovremeno određeno da se novčana kazna neće izvršiti ukoliko u roku od 6 (šest) mjeseci od dana pravosnažnosti rješenja ne počini novi, isti ili sličan prekršaj. Osim toga, apelantu je izrečena zaštitna mjera oduzimanje predmeta prekršaja (pištolj).
5. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke, najprije, naveo da je apelant u žalbi istakao da nije dobio nikakvo obavještenje od Policijske uprave Zvornik da je kao vlasnik oružja za ličnu bezbjednost dužan da podnese zahtjev za zamjenu oružnog lista, pa iako je prihvatio odgovornost za počinjeni prekršaj smatra da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka, da prilikom odlučivanja o visini sankcije nije vodio dovoljno računa o olakšavajućim okolnostima, te da se u konkretnom slučaju nisu stekli uslovi za oduzimanje predmeta jer nije nastupila nikakva štetna posljedica. U vezi sa navedenim, Okružni sud je istakao da, budući da je apelant u konkrentom slučaju prihvatio odgovornost za počinjeni prekršaj, to u skladu sa članom 191. stav 5. Zakona o prekršajima RS, mogao je izjaviti žalbu samo u pogledu izrečene prekršajne sankcije i zaštitne mjere, pa stoga ovaj sud nije ni razmatrao ostale žalbene razloge jer u pogledu ovih razloga žalba nije dozvoljena. Nadalje, Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud donio rješenje o prekršajnoj odgovornosti apelanta, koji je prihvatio odgovornost za počinjeni prekršaj, te da je nakon izvršenog uvida u materijalne dokaze (potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, fotokopiju oružnog lista na ime apelanta, podnesak PU Zvornik o oduzimanju vatrenog oružja) te izvršenog uvida u prekršajnu evidenciju, izrekao apelantu uslovnu osudu cijeneći sve olakšavajuće okolnosti. Pored toga, Okružni sud je ukazao na odredbe člana 70. stav 2. a u vezi sa stavom 1. tačka 26. Zakona o oružju i municiji, kojim je propisano obavezno izricanje i zaštitne mjere oduzimanja oružja kao i isprave o oružju, a koje oružje će na osnovu člana 61. stav 3. Zakona o prekršajima RS biti predano ovlaštenom organu PS Zvornik, kao i na odredbe člana. 60. stav 2. Zakona o prekršajima RS kojim je propisano da se zaštitna mjera izriče i uz izrečenu kaznu, uslovnu osudu, ukor ili vaspitnu mjeru. S obzirom na navedeno, Okružni sud je odbio apelantovu žalbu, primjenom odredaba čl.213., 214. i
215. Zakona o prekršajima RS.
AP-3259/18
6. "SIM IMPEX" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milica Cvijanović advokat iz Banjaluke, podnio je 8. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Pr 087164 18 Pžp od 2. aprila 2018. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Pr 087164 17 Pr od 14. februara 2018. godine kojim je apelant oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 172. stav 6. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH, te mu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM i određeno da se ista neće izvršiti pod uvjetom da u roku od 1 (jedne) godine od pravosnažnosti rješenja, ne počini novi prekršaj. Navedenom odlukom, apelant je istovremeno obavezan da plati troškove prekršajnog postupka u iznosu od 40,00 KM.
7. U toku prekršajnog postupka koji je okončan osporenom odlukom, utvrđeno je, između ostalog, da apelant nije dostavilo podatke o identitetu lica kojem je dao na upravljanje vozilo čiji je vlasnik apelant, a kojim je 8. aprila 2017.godine u Bihaću počinjen prekršaj, čime je apelant počinio prekršaj iz člana 172. stav 6. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH, a što je kažnjivo po članu 234. stav 1. tačke 16a) istog Zakona.
8. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke, najprije, naveo da je apelant u svojoj žalbi ukazao da odredba člana 172. stav 3. ZKP F BiH ne propisuje obavezu pošiljaoca da naznači na potvrdi o slanju šta je sadržaj pošiljke niti obrazac potvrde o prijemu pošiljke predviđa upisivanje tih podataka, te da iz priloženih dokaza nesumnjivo proizlazi da je apelant postupio u skladu sa članom 172. stav 6. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH. Takođe, apelant je ukazao da je teret dokazivanja da je počinio prekršaj na ovlaštenom organu koji je bio dužan dokazati šta je bio sadržaj sporne pošiljke, a obzirom da su navodi i izvedeni dokazi stranaka kontradiktorni, sud primjenom principa in dubio pro reo u odnosu na apelanta trebao obustaviti prekršajni postupak. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je istakao da, suprotno tvrdnjama apelanta, ovaj sud smatra da je prvostepeni sud utvrdio sve odlučne činjenice koje su značajne da bi se na pravilan i zakonit način donijelo pobijano rješenje, a za svoje zaključke dao je valjane razloge koje je kao takve prihvatio i ovaj sud. Prema stavu Kantonalnog suda, odlučne je činjenice prvostepeni sud posebno utvrdio na osnovu Obavijesti o počinjenom prekršaju PU Prve, PS Bihać, te uvidom u dostavnicu o prijemu iz koje proizlazi da je apelant navedenu obavijest zaprimio dana 17. jula 2017.godine, ali da nije ovlaštenom organu na zahtjev dostavio podatke o identitetu lica koje je upravljalo vozilom u njegovom vlasništvu, zbog čega je i pokrenut prekršajni postupak protiv apelanta, kao pravnog lica. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da se iz predočenih dokaza, i to potvrde o prijemu pošiljke od 18. jula 2017. godine, ne može utvrditi da je Obavijest broj: 0327-2017 od 18. jula 2017.godine, predana na poštu, radi dostave ovlaštenom organu, jer ne sadrži naziv niti bilo kakvu drugu oznaku koja bi se odnosila na predmetni akt.
Spajanje predmeta
9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3107/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
10. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Također, u predmetima AP 3107/18 i AP 3259/18 apelanti navode da je došlo i do povrede principa in dubio pro reo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na imovinu itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Osim toga, u odnosu na predmete br. AP 3107/18 i AP 3259/18, u kojima apelanti ukazuju da je u predmetnim prekršajnim postupcima došlo i do povrede principa in dubio pro reo, Ustavni sud podsjeća da je jedna od neposrednih posljedica pretpostavke nevinosti zakonska odredba prema kojoj se sumnja u pogledu postojanja činjenica relevantnih za slučaj ili sumnja u odnosu na primjenu neke odredbe krivičnog zakona tumači u korist okrivljenog i njegovih prava. Riječ je, dakle, o načelu in dubio pro reo. Ustavni sud ukazuje da princip in dubio pro reo može biti doveden u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Međutim, u konkretnim slučajevima, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, cijeneći sve izvedene dokaze, utvrdili da su apelanti počinili predmetne prekršaje, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu, tako da nema mjesta tvrdnjama apelanata o kršenju principa in dubio pro reo. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević