Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2953/18 (Z. Z.)

Odluka donesena 05. 07. 2018.

Nema povrede
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
Član 1. Protokola 7 uz EK (Proceduralne zaštitne mjere pri protjerivanju stranaca)
  • Član 1. P broj 7 uz EK – proceduralne zaštite u vezi sa protjerivanjem stranaca
  • Sloboda kretanja
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
  • Strani državljanin
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2953/18

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2953/18, rješavajući apelaciju Zonghua Zhoua, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zonghua Zhoua podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 023510 16 U od 14. marta 2018. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-06-07-2-132/16 od 22. augusta 2016. godine i Rješenja Ministarstva – Službe za poslove sa strancima broj UP- 1/18.5.1-07.3-50/16 od 29. jula 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zonghua Zhou (u daljnjem tekstu: apelant), državljanin Republike Kine, kojeg zastupa Mirna Delalić, advokat iz Tuzle, podnio je 22. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 023510 16 U od 14. marta 2018. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-2-06-07-2-132/16 od 22. augusta 2016. godine i Rješenja Ministarstva – Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-1/18.5.1-07.3-50/16 od 29. jula 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva i Službe zatraženo je 29. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH, Ministarstvo i Služba su u periodu od 1. do 18. juna 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješavajući po službenoj dužnosti u upravnoj stvari protjerivanja apelanta sa teritorije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH), Služba je donijela Rješenje broj UP-1/18.5.1-07.3-50/16 od 29. jula 2016. godine kojim je određeno da se (st. 1. i 2. izreke rješenja) apelant – državljanin Republike Kine i nosilac putne isprave (pobliže opisane u stavu 1. izreke rješenja) protjeruje sa teritorije BiH i zabranjuje mu se ulazak i boravak na teritoriji BiH u periodu od četiri godine računajući od dana napuštanja BiH. Predmetnim rješenjem (stav 3. izreke rješenja) također je određeno da je apelant dužan napustiti BiH u roku od tri dana po stjecanju uvjeta iz člana 113. st. 1. i 2. Zakona o strancima („Službeni glasnik BiH“ broj 25/16; u daljnjem tekstu: Zakon o strancima). Pored toga, predmetnim rješenjem je određeno (stav 4. izreke rješenja) da do napuštanja teritorije BiH nadležni organ, uz potvrdu, apelantu privremeno oduzima sve putne isprave koje može koristiti za prelazak državne granice BiH.

6. U obrazloženju rješenja konstatirano je da je apelant 1. decembra 2015. godine podnio Službi - Terenskom centru Brčko zahtjev za izdavanje odobrenja privremenog boravka po osnovu izdate radne dozvole u preciziranom pravnom licu. Ukazano je da je, shodno tome, Služba, postupajući po službenoj dužnosti u skladu sa članom 75. stav (2) Pravilnika o ulasku i boravku stranaca („Službeni glasnik BiH“ broj 25/16), izvršila provjere u evidencijama Službe, operativne provjere na terenu, kao i provjere u službenim i operativnim evidencijama organa nadležnih za provođenje zakona u BiH. Istaknuto je da se vezi s tim Služba, u skladu sa članom 8. stav 4. Zakona o strancima („Službeni glasnik BiH“ broj 88/15), obratila Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH (u daljnjem tekstu: Osa) koja je nadležna za vršenje sigurnosnih provjera stranaca s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti. Ukazano je da je aktom broj 08-5876 16 od 9. marta 2016. godine Osa dostavila Službi Informaciju označenu određenim stepenom tajnosti, a iz koje je evidentno da apelantovo prisustvo predstavlja prijetnju sigurnosti BiH. Dalje je istaknuto da je aktom Državne agencije za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: Sipa), precizirani broj od 14. marta 2016 godine, Služba obaviještena da je Sipa za apelanta podnijela izvještaj o počinjenom krivičnom djelu zbog postojanja osnova sumnje da je počinjeno precizirano krivično djelo. Ukazano je da se, shodno tome, Služba obratila Sudu BiH sa zahtjevom za dostavljanje informacija u vezi s podnesenim izvještajem, pa je aktom Suda BiH, precizirani broj od 23. marta 2016 godine, obaviještena da je pred tim sudom u toku krivični postupak (istraga) protiv apelanta i drugih lica, a protiv kojih je taj sud utvrdio postojanje osnovane sumnje da su počinili krivično djelo udruživanje radi vršenja krivičnih djela iz člana 249. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH), pranje novca iz člana 209. KZBiH i porezna utaja iz člana 210. KZBiH, te da je, s obzirom na navedeno, s ciljem uspješnog vođenja krivičnog postupka, rješenjem precizirani broj od 23. decembra 2015. godine apelantu odredio mjere zabrane iz člana 126. st. 1. i 2. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) - zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja. Također je ukazano da je apelantu zabranjeno izdavanje nove putne isprave i privremeno mu je oduzeta precizirana putna isprava, te su određene mjere zabrane iz člana 126.a stav 1. tač. e. i d. ZKPBiH - zabrana sastajanja s određenim licima i obavezno javljanje policijskim organima. Služba je ukazala da je također aktom Tužilaštva BiH, precizirani broj od 1. aprila 2016. godine, obaviještena da je 2015. godine započeta istraga protiv apelanta i drugih lica i da će se preduzimati veliki broj istražnih radnji koje treba preduzeti s ciljem okončanja istrage. Pored toga, Služba je istakla da je prije donošenja odluke u konkretnom slučaju nastojala, u skladu sa članom 10. Zakona o upravnom postupku, pružiti mogućnost apelantu da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja, pa je od apelanta uzela na zapisnik izjavu precizirani broj od 26. jula 2016. godine.

7. Imajući u vidu navedeno, Služba je ukazala da je članom 106. stav 1. tačka j) Zakona o strancima propisano da strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH i ako prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. Služba je navela da je prilikom odlučivanja da li će se apelantu izreći mjera protjerivanja iz BiH s posebnom pažnjom cijenila sve dokaze i sve okolnosti bitne za donošenje odluke, uključujući i stepen integriranosti apelanta u BiH. Pri tome je istakla da, i pored činjenice da je apelant podnio zahtjev za odobrenje boravka, da je pribavio radnu dozvolu, da živi u bračnoj zajednici sa Hu Xiaoyu - državljankom Kine koja ima odobren stalni boravak u BiH, nije mogla zanemariti dostavljenu sigurnosnu procjenu nadležne agencije koja ima primat u odnosu na njegov stepen integriranosti u BiH. Prilikom donošenja odluke o dužini trajanja zabrane ulaska, Služba je, cijeneći predočene činjenice u pogledu stepena integriranosti apelanta u BiH, odlučila da je period od četiri (4) godine opravdan i proporcionalan u odnosu na utvrđenu smetnju za dalji boravak apelanta u BiH. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje i procjenu sigurnosnih razloga od strane nadležne agencije, Služba je na osnovu člana 105. stav (6) i člana 106. stav (1) tačka j) Zakona o strancima donijela rješenje kao u dispozitivu.

8. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Službe, koju je Ministarstvo Rješenjem broj UP-2- 06-07-2-132/16 od 22. augusta 2016. godine odbilo kao neosnovanu i potvrdilo prvostepeno rješenje.

9. U obrazloženju rješenja je konstatirano da je, cijeneći navode prvostepenog organa, Ministarstvo izvršilo uvid u Informaciju Ose od 9. marta 2016. godine, koja je označena kao povjerljiva, i da je zaključilo da iz te informacije jasno proizlazi da apelant predstavlja prijetnju sigurnosti BiH. Dalje je ukazano da je iz zapisnika o usmenoj izjavi stranke sačinjenog 26. jula 2016. godine u prostorijama Službe - Terenski centar Brčko vidljivo da je apelant izjavio da je u BiH prvi put došao 2005. godine s namjerom da se bavi trgovinom, da je osnivač i direktor pri pravnom licu ,,Jinqiao“, da se niko od njegove porodice ne nalazi na teritoriji BiH, a da je njegova supruga, koja ima stalni boravak u BiH, prošle godine otišla u Kinu i nije se vratila, da mu je 2010. godine TC Tuzla izrekao mjeru protjerivanja sa teritorije BiH u trajanju od pet godina, da se trenutno protiv njega vodi krivični postupak u Tužilaštvu BiH, da mu je ograničeno kretanje na području Distrikta Brčko i Tuzlanskog kantona i da su mu oduzeti svi dokumenti do okončanja postupka, kao i da nema nikakve veze s aktivnostima koje su u suprotnosti sa zakonom. Cijeneći navode žalbe, utvrđene činjenice, kao i stanje u spisu predmeta, Ministarstvo je zaključilo da je prvostepeni organ potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalni propis kada je donio prvostepeno rješenje.

10. U vezi sa žalbenim navodima da u uvodu i izreci prvostepenog rješenja nije precizirano zbog čega se apelant protjeruje sa teritorije BiH i da je izreka tog rješenja u suprotnosti s obrazloženjem, Ministarstvo je ocijenilo da su uvod i izreka prvostepenog rješenja u skladu sa čl. 198. i 199. Zakona o upravnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZUP) i da izreka prvostepenog rješenja nije u suprotnosti s obrazloženjem rješenja, jer je u skladu sa članom 199. ZUP-a u rješenju navedeno da se apelant protjeruje sa teritorije BiH, a u obrazloženju su navedeni dokazi i materijalni propis na osnovu kojih je upravna stvar riješena. Ministarstvo je također ocijenilo da su neosnovani navodi žalbe da u prvostepenom postupku nije utvrđeno činjenično stanje jer u pobijanom rješenju nije navedeno zašto apelantovo prisustvo i predstavlja prijetnju sigurnosti BiH. U vezi s tim, ukazalo je da je iz prvostepenog rješenja vidljivo da je ono doneseno na osnovu Informacije Ose od 9. marta 2016. godine koja je označena oznakom „povjerljivosti“, a koja je dostavljena prvostepenom organu. Pri tome je Ministarstvo istaklo da je članom 8. Zakona o strancima propisano da je Osa nadležna da vrši sigurnosnu provjeru stranca s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH. Dalje je ukazalo da su informacije koje u skladu s navedenom odredbom dostavlja Osa obavezujuće za prvostepeni i drugostepeni organ i da to proizlazi iz činjenice da je utvrđivanje razloga sigurnosti u isključivoj nadležnosti navedene agencije. Ministarstvo je istaklo da to proizlazi i iz odredbi člana

5. Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH, a kojim je propisano da je Obavještajno-sigurnosna agencija BiH odgovorna za prikupljanje obavještajnih podataka u vezi s prijetnjama po sigurnost BiH kako unutar tako i van države. Ministarstvo je ukazalo da je Osa odgovorna za analiziranje prikupljenih podataka i njihovo prenošenje ovlaštenim dužnosnicima i tijelima (najviši organi vlasti i njihovi predstavnici), kao i za prikupljanje, analiziranje i prenošenje obavještajnih podataka s ciljem pružanja pomoći ovlaštenim službenim licima, kako je definirano zakonima o krivičnom postupku u Bosni i Hercegovini, te ostalim mjerodavnim tijelima u BiH, kada je to potrebno radi suzbijanja prijetnji po sigurnost BiH. Također je ukazalo da ograničenja u pogledu prezentiranja apelantu ovih dokaza pribavljenih u prvostepenom postupku i prezentiranje njihovog sadržaja u obrazloženju osporenog rješenja proizlaze iz odredbi čl. 8. i 10. Zakona o zaštiti tajnih podataka, kao i člana 72. stav 4. Zakona o upravnom postupku. Pri tome je Ministarstvo naglasilo da iz zapisnika o usmenoj izjavi stranke od 26. jula 2016. godine proizlazi da je prvostepeni organ upoznao apelanta da je nadležna agencija izvršila sigurnosnu provjeru i da je dala ocjenu da apelant predstavlja prijetnju po sigurnost BiH, a da je apelant izjavio da nema apsolutno nikakve veze s određenim aktivnostima koje su u suprotnosti sa zakonima u BiH, a što je suprotno podacima iz dijela spisa koji nosi oznaku tajnosti. Ministarstvo je dalje ocijenilo da je neosnovan navod žalbe da je prvostepeni organ postupio u suprotnosti sa članom 200. stav 2. ZUP-a zbog toga što iz obrazloženja rješenja proizlazi da je u postupku pred prvostepenim organom, na osnovu Informacije Ose od 9. marta 2016. godine, utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju sigurnosti BiH, te da je na tako utvrđeno činjenično stanje prvostepeni organ pravilno primijenio materijalni propis. Pored toga, Ministarstvo je ocijenilo da su neosnovani navodi žalbe u pogledu povrede člana 106. stav 2. Zakona o strancima, konstatirajući da iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je prvostepeni organ pri ocjeni dužine trajanja zabrane ulaska apelanta u BiH cijenio sve činjenice i okolnosti bitne za donošenje odluke u konkretnom slučaju, kao stepen integriranosti apelanta u BiH i pravilno odlučio da je period od četiri godine opravdan i proporcionalan u odnosu na utvrđenu smetnju za apelantov dalji boravak u BiH.

11. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva, koju je Sud BiH odbio Presudom broj S1 3 U 023510 16 U od 14. marta 2018. godine.

12. U obrazloženju presude je konstatirano da je s ciljem ocjene pravilnosti i zakonitosti zaključka Ministarstva da apelantovo prisustvo predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH, Sud BiH pribavio Informaciju Ose od 9. marta 2016. godine. Prema ocjeni Suda BiH, Ministarstvo je pravilno odlučilo kada je osporenim rješenjem odbilo apelantovu žalbu jer je u obrazloženju osporenog rješenja ocijenilo sve žalbene razloge na okolnosti nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i zaključilo da je prvostepeni organ pravilno utvrdio sve činjenice koje su od utjecaja na donošenje zakonite odluke. Sud BiH je istakao da je ovo iz razloga što se radi o strancu koji je, prema podacima u spisu, a što nije osporeno ni navodima tužbe, imao odobren boravak u BiH na osnovu rada s radnom dozvolom, a ne na osnovu humanitarnih razloga. Pri tome je Sud BiH zaključio da je neosnovan apelantov tužbeni prigovor da u osporenom rješenju nisu date odlučne činjenice iz kojih proizlazi da apelant preduzima aktivnosti i radnje koje štete javnom interesu BiH, odnosno aktivnosti koje predstavljaju prijetnju javnom poretku i da je taj prigovor u suprotnosti s podacima u spisu jer iz dijela spisa organa uprave, koji nosi oznaku „povjerljivo“, proizlazi osnovanost takvog zaključka Ministarstva. Sud BiH je zaključio da je Ministarstvo prilikom donošenja odluke pravilno cijenilo relevantne informacije koje je dostavila Osa. Pri tome je ukazao da ni drugostepeni ni prvostepeni organ nemaju zakonsku mogućnost da vrše ocjenu činjenica koje je utvrdila Osa. Sud BiH je istakao da je članom 1. Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH propisano da je ona odgovorna za prikupljanje, analiziranje i distribuciju obavještajnih podataka s ciljem zaštite sigurnosti, uključujući suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak Bosne i Hercegovine. Agencija obavlja svoj rad u skladu s odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, uključujući i odredbe Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i njenih protokola, te međunarodne ugovore i sporazume koje je Bosna i Hercegovina potpisala ili im pristupila. Dalje, Sud BiH je ukazao da je prema članu 5. navedenog zakona, Osa odgovorna za prikupljanje obavještajnih podataka u vezi s prijetnjama po sigurnost Bosne i Hercegovine kako unutar tako i van BiH, njihovo analiziranje i prenošenje ovlaštenim zvaničnicima i tijelima navedenim u članu 6. stav 5. tog zakona, kao i za prikupljanje, analiziranje i prenošenje obavještajnih podataka s ciljem pružanja pomoći ovlaštenim službenim licima, kako je definirano Zakonom o krivičnom postupku u Bosni i Hercegovini, te ostalim nadležnim tijelima u Bosni i Hercegovini kada je to potrebno radi suzbijanja prijetnji po sigurnost BiH. Sud BiH je također istakao da u skladu sa članom 8. Zakona o strancima sigurnosnu provjeru stranaca s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH provodi Osa, te je na osnovu te procjene i doneseno prvostepeno, kao i drugostepeno rješenje. Sud BiH je zaključio da je neosnovan apelantov prigovor da je prvostepeni organ povrijedio pravila postupka jer mu je onemogućio da se izjasni o činjenicama sadržanim u izvještaju Ose. Ovo, prije svega, zbog toga što, kako je to zaključio Sud BiH, iz spisa predmeta proizlazi da je apelant saslušan prije donošenje rješenja o protjerivanju, te da je tom prilikom upoznat da postoje informacije nadležnog organa pod oznakom „povjerljivo“, a što proizlazi iz apelantove izjave koju je lično potpisao nakon obavljenog saslušanja. Dalje, Sud BiH je zaključio da je apelantov prigovor da u rješenju nisu date odlučne činjenice iz kojih proizlazi da je prijetnja nacionalnoj sigurnosti u suprotnosti s podacima u spisu, ukazavši da iz dijela spisa organa uprave koji nosi oznaku „povjerljivo“ proizlazi osnovanost zaključka Ministarstva o apelantovom preduzimanju aktivnosti koje narušavaju sigurnost BiH.

13. Sud BiH je dalje istakao da se predmetno rješenje treba posmatrati i u kontekstu Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju jer, kako je naveo, u duhu ovog protokola stranac može biti ograničen u kretanju i boravku kada je to nužno u interesu javnog poretka i nacionalne sigurnosti. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da državni organi za provođenje zakona nisu obavezni da stranca obavještavaju o postojanju podataka o njegovoj potencijalnoj opasnosti po javni poredak i da takva obaveza izvještavanja nije propisana nijednim zakonom. Također je ukazao da prava stranca na slobodu kretanja mogu biti djelimično ili potpuno ograničena u skladu sa zakonom, u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti. Osim toga, Sud BiH je istakao da je odredbom člana 10. Zakona o zaštiti tajnih podataka propisano je da je pristup tajnim podacima moguć samo uz uvjete propisane zakonom i drugim podzakonskim aktima, odnosno međunarodnim ili regionalnim sporazumima koje je zaključila BiH, a da su odredbom člana 70. ovog zakona propisane mjere i postupci zaštite tajnih podataka kako bi se zaštitilo njihovo korištenje i slanje putem nezaštićenih komunikacionih sredstava. Sud BiH je ocijenio da je neosnovan apelantov prigovor da su mu povrijeđena prava zaštićena Evropskom konvencijom jer je ispitao da li je predmetno miješanje javne vlasti proporcionalno legitimnom cilju, odnosno da li predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu radi poštovanja vladavine prava. U vezi s tim je istaknuto da je Ministarstvo u obrazloženju osporenog rješenja dalo jasne i nedvojbene razloge zašto smatra da apelant predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH, pri tome imajući u vidu činjenice koje proizlaze iz službene evidencije organa za provođenje zakona, a koje su zaštićene oznakom „povjerljivo“, u koju dokumentaciju je i Sud BiH izvršio uvid u skladu sa Zakonom o zaštiti tajnih podataka. Sud BiH je zaključio da mjere koje su izrekli nadležni organi ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u tom smislu. Sud BiH je također ukazao da su odluke upravnih organa predmet sudske kontrole u smislu Evropske konvencije, pa je tako, donoseći odluku u okolnostima navedenog slučaja, ispitao opasnost apelanta po nacionalnu sigurnost, a da je pri tome, s druge strane, osigurao da tajne informacije ne budu javno otkrivene. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant tvrdi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i prava iz člana 1. stav 1. tačka a) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant, u suštini, tvrdi da mu nikada u toku predmetnog postupka nije omogućeno da se upozna sa sadržajem informacije Ose, na kojoj se zasnivaju osporene odluke, te da se eventualno izjasni na navode iz te informacije, odnosno da nije mogao iznijeti razloge protiv svog protjerivanja, bez obzira što je saslušan prije donošenja rješenja od 29. jula 2016. godine. Apelant ukazuje da u osporenim odlukama nije konkretizirano zašto njegovo prisustvo predstavlja prijetnju sigurnosti BiH. Pored toga, apelant tvrdi da je dispozitiv prvostepenog rješenja neodređen, te da se ni u dispozitivu, niti u uvodu tog rješenja ne precizira zbog čega se apelant protjeruje iz BiH, pa zbog toga smatra da osporena rješenja nisu donesena u skladu sa ZUP-om i Zakonom o strancima.

b) Odgovori na apelaciju

15. Sud BiH, između ostalog, navodi da je u konkretnom slučaju utvrdio da je pobijano rješenje pravilno jer su se stekli uvjeti iz člana 106. stav 1. tačka j) Zakona o strancima i smatra da nije povrijedio apelantovo pravo na slobodu kretanja i da je predmetno rješenje o protjerivanju ispitivao i u kontekstu Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Pri tome, ukazuje da državni organi za provođenje zakona nisu obavezni da stranca obavještavaju o postojanju podataka o njegovoj potencijalnoj opasnosti po javni poredak i da takva obaveza izvještavanja nije propisana nijednim zakonom. Također ističe da prava stranca na slobodu kretanja mogu biti djelimično ili potpuno ograničena u skladu sa zakonom, u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti.

16. Ministarstvo predlaže da se apelacija odbije i smatra da je prvostepeni organ pravilno postupio donoseći osporeno rješenje i da je pravilno primijenio član 106. stav 1. tačka j) Zakona o strancima. Naime, ističe da je prema odredbi člana 8. stav 4. Zakona o strancima, Osa jedini organ koji je nadležan da vrši sigurnosnu provjeru stranca s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH. Ukazuje da je prvostepeni organ, na osnovu akta Ose od 9. marta 2016. godine, prihvatio kao dokazanu činjenicu da apelant predstavlja prijetnju sigurnosti BiH, pa je primjena člana 106. stav 1. tačka j) Zakona o strancima u konkretnom slučaju osnovana. U odnosu na apelantov prigovor o navodnoj povredi člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ministarstvo smatra da je on neosnovan jer, kako navodi, pravo stranca da ostane u određenoj zemlji se i prema stavovima Evropskog suda ubraja u domen javnog prava svake zemlje, pa ako je određena zemlja uskratila takvo pravo stranom licu zbog razloga propisanih zakonom, to se smatra aktom države koji pripada njenom javno-pravnom domenu. Ministarstvo navodi da stranac u tom slučaju ne uživa zaštitu prava koja su zagarantirana Evropskom konvencijom, pa je u praksi Evropskog suda zauzet stav da pravo na ulazak, boravak ili pravo da se ne bude protjeran iz određene zemlje nije pravo koje je zagarantirano odredbama navedene konvencije. Ministarstvo, također, tvrdi da su neosnovani apelacioni navodi da je u konkretnom slučaju povrijeđen član 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju zbog toga što je apelantu mjera protjerivanja određena u postupku koji je propisan Zakonom o strancima i što mu je omogućeno da podnese žalbu protiv odluke prvostepenog organa u skladu sa članom 105. Zakona o strancima. Ministarstvo dalje tvrdi da su neosnovani apelacioni navodi da u uvodu i dispozitivu prvostepenog rješenja nije precizirano zbog čega se apelant protjeruje s teritorije BiH i da je dispozitiv pobijanog rješenja u suprotnosti s obrazloženjem i u vezi s tim se zapravo poziva na razloge date u obrazloženju osporenog drugostepenog rješenja. Ministarstvo, također, tvrdi da su neosnovani i navodi apelacije da u prvostepenom postupku nije utvrđeno činjenično stanje jer u pobijanom rješenju nije navedeno zašto apelantovo prisustvo predstavlja prijetnju sigurnosti BiH. U vezi s tim, Ministarstvo se također poziva na razloge date u obrazloženju osporenog drugostepenog rješenja.

17. Služba tvrdi da su osporene odluke zasnovane na zakonu, te da se prilikom donošenja tih odluka posebno cijenio stepen integriranosti u BiH, kao i da je pažljivom analizom svih okolnosti izrečena mjera protjerivanja sa zabranom ulaska i boravka na teritoriji BiH u trajanju od četiri godine. Navedena mjera je, prema mišljenju Službe, proporcionalna u odnosu na kvalifikaciju iz akta Ose kao jedine nadležne institucije za vršenje takvih kvalifikacija. Zbog toga Služba, kako navodi, nije mogla zanemariti navedeni akt, kao ni obavijest Sipe i Suda BiH u vezi s vođenjem krivičnog postupka protiv apelanta. Služba tvrdi da su apelacioni navodi neosnovani, te da je donijela odluku koja zasnovana na zakonu i koja nije u suprotnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o strancima („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 88/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

(Sloboda kretanja) (1) Stranac može ulaziti u BiH i boraviti na njenoj teritoriji s važećom putnom ispravom u koju je unesena viza ili dozvola boravka, ako ovim zakonom ili međunarodnim ugovorom čija je BiH ugovorna strana nije drugačije propisano.

Ulazak, boravak, kretanje i izlazak stranaca mogu biti ograničeni pod uslovima propisanim ovim ili drugim zakonom.

(2) Stranci koji zakonito borave u BiH pod uslovima propisanim ovim zakonom uživaju pravo na slobodu kretanja u BiH i slobodan izbor mjesta boravka, ako nije drugačije određeno ovim ili drugim zakonom u posebnim oblastima iz razloga javnog interesa u demokratskom društvu.

[…] (4) Sigurnosnu provjeru za stranca, s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH, provodi Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Obavještajno-sigurnosna agencija).

(5) U postupku donošenja odluke koja se zasniva na informacijama sadržanim u dokumentu sa oznakom tajnosti, koju je odredio organ iz stava (4) ovog člana ili drugi nadležni organ, primjenjuju se odredbe zakona kojim se uređuje zaštita tajnih podataka u BiH.

[…] Član 105.

(Mjera protjerivanja) (1) Protjerivanje je mjera kojom se strancu nalaže izlazak iz BiH i zabranjuje ulazak i boravak u BiH u određenom vremenskom periodu koji ne može biti kraći od jedne ni duži od pet godina.

(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, period zabrane ulaska i boravka u BiH može biti duži od pet godina kada to zahtijevaju razlozi zaštite sigurnosti BiH, javnog poretka, javnog reda i mira.

[…] (6) Rješenje o protjerivanju stranca iz BiH, sa zabranom ulaska i boravka u BiH, donosi Služba po službenoj dužnosti ili na obrazloženi prijedlog druge organizacione jedinice Ministarstva, organa za provođenje zakona ili drugog organa.

[…] (10) Strancu se do okončanja postupka, uz potvrdu, privremeno oduzimaju putne isprave koje može koristiti za prelazak državne granice BiH, osim ako pristane dobrovoljno napustiti BiH prije okončanja postupka.

[…] Član 106.

(Razlozi za izricanje mjere protjerivanja) (1)Strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako:

[…]

j) prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH;

[…] (2) Prilikom odlučivanja da li će strancu izreći mjeru protjerivanja iz BiH, kao i prilikom donošenja odluke o dužini trajanja zabrane ulaska, Služba je dužna s naročitom pažnjom ocijeniti sve dokaze i utvrditi sve okolnosti i činjenice bitne za donošenje odluke, kao i stepen integriranosti u BiH, a u skladu s principima zakona kojim se uređuje oblast upravnog postupka BiH.

[…]

19. Zakon o zaštiti tajnih podataka („Službeni glasnik BiH“ br. 54/05 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

(Primjena Zakona) Odredbe i rješenja Zakona o zaštiti tajnih podataka (u daljnjem tekstu: Zakon) primjenjivat će se na sve institucije, organe, pravne osobe i građane Bosne i Hercegovine međunarodne ili regionalne organizacije ukoliko je propisano sporazumom između Bosne i Hercegovine s jedne strane i međunarodne ili regionalne organizacije s druge strane i dužni su ih se pridržavati državni i entitetski organi, vršioci javnih dužnosti, organi lokalne uprave, organi uprave na svim drugim nivoima vlasti, privredne i druge organizacije i institucije koje u provođenju svojih zakonskih ovlaštenja proizvode, imaju pristup i koriste te podatke, kao i zaposlenici u tim organima, organizacijama i institucijama.

Član 4.

(Značenje izraza) Izrazi korišteni u Zakonu imaju sljedeća značenja:

a)tajni podatak je činjenica ili sredstvo koje se odnosi na javnu sigurnost, odbranu, vanjske poslove ili obavještajnu i sigurnosnu djelatnost Bosne i Hercegovine, koji je potrebno, u skladu s odredbama Zakona, zaštititi od neovlaštenih osoba i koji je ovlaštena osoba označila oznakom tajnosti, […]

f) pristup je postupak upoznavanja osobe s tajnim podatkom ili mogućnost upoznavanja osobe s tajnim podatkom na osnovu dozvole za pristup tajnim podacima,

g) korištenje tajnih podataka je postupak upotrebe takvih podataka od ovlaštene osobe pri obavljanju dužnosti, uz zaštitu izvora i načina dolaska do njih, […] Član 5.

(Pristup tajnim podacima svih stepena) (1)Izuzetno od odredbi Zakona, pristup tajnim podacima svih stepena bez sigurnosne provjere, odnosno izdavanja dozvole za pristup tajnim podacima imaju sljedeće osobe:

[…]

d) sudije Suda BiH i Ustavnog suda BiH […] (2)Lica iz stava (1) ovog člana imaju pristup isključivo tajnim podacima potrebnim za obavljanje njihovih dužnosti.

(3)Lica iz stava (1) ovog člana ne mogu zahtijevati pristup tajnim podacima koji se ne odnose na pitanja iz njihove nadležnosti kako su propisane Ustavom, zakonima i propisima.

(4)Lica iz stava (1) ovog člana početkom mandata, odnosno pri preuzimanju dužnosti svojeručno potpisuju izjavu o upoznavanju sa Zakonom i drugim odgovarajućim propisima koji uređuju sigurnost tajnih podataka i preuzimaju obaveze postupanja prema tajnim podacima u skladu sa Zakonom i drugim odgovarajućim propisima.

Član 8.

(Značenje izraza „tajni podatak“) Tajnim se smatra podatak čije bi otkrivanje neovlaštenoj osobi, sredstvima javnog informiranja, organizaciji, instituciji, organu ili drugoj državi, odnosno organu druge države, moglo prouzrokovati ugrožavanje integriteta Bosne i Hercegovine, naročito u oblasti:

a) javne sigurnosti, […] Član 10.

(Uslovi za pristup tajnim podacima) Pristup tajnim podacima moguć je samo uz uslove utvrđene Zakonom i drugim podzakonskim propisima izdatim na osnovu Zakona, odnosno međunarodnim ili regionalnim sporazumima koje je zaključila Bosna i Hercegovina.

Član 11.

(Čuvanje tajnosti podataka) 1)Svi zvaničnici iz člana 5., odnosno člana 6. Zakona, kao i ostali zvaničnici i zaposlenici, koji imaju zakonsko ovlaštenje za pristup tajnim podacima, imaju obavezu čuvati tajnim podatke sve do skidanja oznake tajnosti s njih bez obzira na to kako su do njih došli, a to važi i nakon isteka njihovog mandata, prestanka radnog odnosa, odnosno prestanka obavljanja dužnosti ili članstva u odgovarajućem organu.

[…] Član 14.

(Ovlaštene osobe za određivanje tajnosti podataka stepena VRLO TAJNO) (1)Stepen VRLO TAJNO mogu odrediti samo sljedeće ovlaštene osobe:

[…]

g) generalni direktor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH […] (2)Osobe iz stava (1) ovog člana mogu, također, određivati i stepen tajnosti

INTERNO, POVJERLJIVO i TAJNO.

[…] Član 17.

(Postupak određivanja tajnosti podataka) 1)Ovlaštena osoba određuje tajnost podatka u trenutku njegovog nastanka, odnosno na početku aktivnosti organa koji stvara tajni podatak.

[…] Član 22.

(Ukidanje tajnosti podataka) (1) Ovlaštena osoba dužna je ukinuti tajnost podatka kada se za to steknu uslovi određeni Zakonom.

(2) Obrazloženje odluke o ukidanju tajnosti podatka mora biti u pisanoj formi, a to ukidanje tajnosti može zatražiti osoba kojoj je odbijen zahtjev za dobivanje tog podatka, o čemu odlučuje ovlaštena osoba Član 25.

(Prestanak tajnosti podataka) (1)Tajnost podatka, odnosno dokumenta prestaje:

[…]

d) ukidanjem tajnosti od strane ovlaštene osobe.

[…] Član 27.

(Promjena tajnosti podataka) (1) Zakonski korisnik tajnog podatka može predložiti ovlaštenoj osobi promjenu tajnosti ako smatra da tajnost nije opravdana ili nije na odgovarajući način određena.

(2) Ovlaštena osoba dužna je prijedlog iz stava (1) ovog člana razmotriti i o svojoj odluci obavijestiti predlagača.

20. Zakon o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 12/04, 20/04, 56/06, 32/07, 50/08 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom osniva se Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Agencija), koja je odgovorna za prikupljanje, analiziranje, obradu i distribuciju obavještajnih podataka u cilju zaštite sigurnosti, uključujući suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak Bosne i Hercegovine.

Agencija obavlja svoj rad u skladu s odredbama Ustava i zakona Bosne i Hercegovine, uključujući odredbe Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenih protokola, te međunarodne ugovore i sporazume koje je Bosna i Hercegovina potpisala ili im je pristupila.

Član 5.

Agencija je odgovorna za prikupljanje obavještajnih podataka u vezi s prijetnjama po sigurnost Bosne i Hercegovine kako unutar tako i van Bosne i Hercegovine, njihovo analiziranje, obradu i prenošenje ovlaštenim zvaničnicima i tijelima navedenim u članu 6. stav 5. ovog zakona, kao i za prikupljanje, analiziranje, obradu i prenošenje obavještajnih podataka s ciljem pružanja pomoći ovlaštenim službenim osobama kako je definirano zakonima o krivičnom postupku u Bosni i Hercegovini, te ostalim nadležnim tijelima u Bosni i Hercegovini kada je to potrebno radi suzbijanja prijetnji po sigurnost Bosne i Hercegovine.

U smislu ovog zakona, pod "prijetnjama po sigurnost Bosne i Hercegovine" smatrat će se prijetnje suverenitetu, teritorijalnom integritetu, ustavnom poretku, osnovama ekonomske stabilnosti Bosne i Hercegovine, kao i prijetnje po globalnu sigurnost koje su štetne po Bosnu i Hercegovinu, a naročito:

[…] Član 27.

Generalni direktor odgovoran je za profesionalno, zakonito i blagovremeno izvršavanje aktivnosti Agencije.

Generalni direktor Agencije ima sljedeća prava i dužnosti:

[…] 19. da odgovori na žalbe koje podnose osobe u skladu s članom 68. ovog zakona.

Član 68.

Osobe koje smatraju da su njihova prava narušena radnjama ili propustima Agencije mogu se obratiti nadležnom sudu.

Svaka osoba u Bosni i Hercegovini može podnijeti žalbu generalnom direktoru u vezi s radnjama Agencije.

Član 87.

Informacije koje Agencija čuva i koje su označene kao povjerljive ili tajne mogu se otkriti samo uz odobrenje generalnog direktora Agencije. Generalni direktor može zamjeniku generalnog direktora dati ovlaštenje za donošenje odluke u vezi s pojedinim kategorijama otkrivanja.

Ako je informacija označena kao tajna zato što sadrži lične podatke, otkrivanje se može odobriti samo ako je izričito predviđeno zakonom ili ako je ispunjen jedan od sljedećih uslova:

a) osoba o kojoj se radi dala je saglasnost za otkrivanje;

b) otkrivanje je od vitalnog interesa za osobu o kojoj se radi; ili

c) otkrivanje je nužno zbog općeg javnog interesa koji spada u nadležnost Agencije.

Kao izuzetak od odredbe stava 1. ovog člana, za otkrivanje informacija stepena VRLO TAJNO i tajnih podataka o evidenciji saradnika potrebna je i saglasnost predsjedavajućeg Vijeća ministara.

Član 88.

U svakom zahtjevu za otkrivanje informacija mora biti naveden organ ili osoba koja podnosi zahtjev, kao i razlog traženja informacija.

Otkrivena informacija ne smije se koristiti u svrhe koje nisu navedene u zahtjevu za otkrivanje informacija.

Član 91.

Agencija je dužna obavijestiti građanina, na njegov pisani zahtjev, da li su pokrenute mjere prikupljanja podataka protiv njega i da li Agencija vodi evidenciju koja sadrži njegove lične podatke i da mu, na njegov zahtjev, tu dokumentaciju o prikupljenim podacima stavi na uvid. Ta evidencija ne smije sadržavati informacije o pripadnicima Agencije koji su preduzeli mjere prikupljanja podataka vezanih za treće osobe.

Agencija mora dati tražene informacije, odnosno dopustiti uvid u dokumente navedene u stavu 1. ovog člana u roku od 60 dana od dana primanja zahtjeva.

Agencija može biti oslobođena obaveze iz stava 1. ovog člana ukoliko:

1. takva informacija može ugroziti obavljanje zadataka Agencije;

2. takva informacija može ugroziti sigurnost izvora ili druge osobe.

U slučajevima kada generalni direktor oslobodi Agenciju od primjene odredbi iz stava 1. ovog člana, on donosi odluku u kojoj navodi razloge utvrđene u stavu 3. ovog člana.

Generalni direktor obavještava glavnog inspektora o svim takvim odlukama, koje se čuvaju u arhivi Agencije.

Građani se mogu žaliti na takvu odluku prema Zakonu o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini.

21. Zakon o upravnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ 29/02, 12/04, 88/07, 93/09, 41/13 i 53/16) u relevantnom dijelu glasi:

Član 72. stav 4.

(4) Ne mogu se razgledati ni prepisivati ili fotokopirati: zapisnik o vijećanju i glasanju, službeni referati i nacrti rješenja, kao ni drugi spisi koji se vode kao povjerljivi, ako bi se time mogla osujetiti svrha postupka, ili ako se to protivi javnom interesu ili opravdanom interesu stranke ili trećih osoba.

Član 198.

(1) Uvod rješenja sadrži: naziv organa koji donosi rješenje, propis o nadležnosti tog organa, ime stranke i njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika ako ga ima i kratko označenje predmeta postupka.

[…] Član 199.

(1) Dispozitivom se rješava o predmetu postupka u cijelosti i o svim zahtjevima stranaka o kojima u toku postupka nije posebno riješeno.

(2) Dispozitiv mora biti kratak i određen, a kad je potrebno, može se podijeliti i na više tačaka.

[…] Član 200.

(1)U jednostavnim stvarima u kojima učestvuje samo jedna stranka, kao i u jednostavnim stvarima u kojima u postupku sudjeluju dvije ili više stranaka, ali ni jedna ne prigovara postavljenom zahtjevu, a zahtjev se uvažava, obrazloženje rješenja može sadržavati samo kratko izlaganje zahtjeva stranke i pozivanje na pravne propise na osnovu kojih je stvar riješena. U ovakvim stvarima rješenje se može izdati i na propisanom obrascu.

(2)U ostalim stvarima obrazloženje rješenja sadrži: kratko izlaganje zahtjeva stranaka, izvedene dokaze i utvrđeno činjenično stanje, razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni dokaza, razloge zbog kojih nije uvažen koji od zahtjeva stranaka, razloge koji s obzirom na utvrđeno činjenično stanje upućuju na onakvo rješenje kako je dato u dispozitivu i pravne propise na osnovu kojih je riješena upravna stvar. Ako žalba ne odgađa izvršenje rješenja, obrazloženje sadrži i pozivanje na propis koji to predviđa. U obrazloženju rješenja moraju biti obrazloženi i oni zaključci protiv kojih nije dopuštena posebna žalba.

[…] VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 023510 16 U od 14. marta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. marta 2018. godine, a apelacija je podnesena 22. maja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da su tim odlukama prekršena njegova prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i člana 1. stav 1. tačka a) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na slobodu kretanja

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.

28. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.

2. Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.

3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

4. Prava iz stava 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.

29. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju., Apelant, također, posebno naglašava da nikad nije bio upoznat s konkretnim razlozima zbog kojih predstavlja prijetnju javnom poretku i sigurnosti BiH, na osnovu čega mu je izrečena mjera protjerivanja.

30. Dakle, prvo pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti u konkretnom slučaju jeste da li je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovo pravo na slobodu kretanja. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se, shodno izrekama osporenih odluka, apelant protjeruje sa teritorije BiH i zabranjuje mu se ulazak i boravak na teritoriji BiH u periodu od četiri godine računajući od dana napuštanja BiH, te je dužan napustiti BiH u roku od tri dana po stjecanju uvjeta iz člana 113. st. 1. i

2. Zakona o strancima, a da mu do napuštanja teritorije BiH nadležni organ, uz potvrdu, privremeno oduzima sve putne isprave koje može koristiti za prelazak državne granice BiH. Ustavni sud dalje zapaža da prema obrazloženjima osporenih odluka ne proizlazi da je u postupku u kojem su te odluke donesene utvrđeno da je apelant do donošenja osporenih odluka nezakonito boravio na teritoriji BiH. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda (mutatis mutandis, predmet Napijalo protiv Hrvatske, presuda od 13. novembra 2003. godine, st. 69. i 73), apelantovo pravo na sloboda kretanja „bilo ograničeno na način koji predstavlja miješanje u smislu člana 2. Protokola broj 4. uz Konvenciju“.

31. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da da bi ograničenje apelantove slobode kretanja bilo u skladu sa članom 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju ono mora biti „u skladu sa zakonom“, mora slijediti jedan od „legitimnih ciljeva“ određenih stavom 3. navedenog člana i mora biti „nužno u demokratskom društvu“.

32. Prema stavu Evropskog suda, izraz „u skladu sa zakonom“ ne zahtijeva samo da miješanje treba da ima osnov u domaćem pravu već da se tiče i kvaliteta tog zakona, te da bude u skladu s vladavinom prava. Stoga, izraz „u skladu sa zakonom“ pretpostavlja da domaći zakon mora biti dostupan i predvidljiv u smislu da je njegovo značenje dovoljno jasno da pojedincu može dati dovoljno naznaka u kojim okolnostima i pod kojim uvjetima su javne vlasti ovlaštene da koriste mjere koje mogu utjecati na prava iz Konvencije. Štaviše, zakon mora pružati stepen pravne zaštite od arbitrarnog miješanja javne vlasti. U stvarima koje se tiču fundamentalnih prava bilo bi suprotno da diskrecija dodijeljena javnim vlastima bude korištena u uvjetima neograničene vlasti. Stoga, zakon mora ukazivati na domašaj bilo kojeg diskrecionog ovlaštenja datog nadležnom organu i dovoljno jasno na način njegovog izvršavanja tako da pojedincu pruži adekvatnu zaštitu od arbitrarnog miješanja (vidi, pored brojnih drugih, Evropski sud, Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. augusta 1984. godine, serija A, broj 82, paragrafi 31-33, st. 66-68, C.G. i drugi protiv Bugarske, presuda od 24. aprila 2008. godine, stav 39).

33. Dalje, prema stavu Evropskog suda u pogledu mjera koje se tiču nacionalne sigurnosti, zahtjev za predvidljivošću ne može biti isti kao u mnogim drugim oblastima. Također, zahtjev da zakon bude predvidljiv ne ide tako daleko da državi nameće obavezu da donese zakone u kojim će detaljno biti navedena sva ponašanja koja mogu povlačiti odluku da pojedinac bude protjeran zbog razloga nacionalne sigurnosti. Prema prirodi stvari, prijetnje nacionalnoj sigurnosti mogu varirati prema karakteru, mogu biti nepredvidljive i teško ih je unaprijed definirati. Međutim, čak i kad je nacionalna sigurnost u pitanju, koncept zakonitosti i vladavine prava u demokratskom društvu zahtijeva da mjera protjerivanja, koja utječe na fundamentalna ljudska prava, bude u određenom obliku predmet adversarnog postupka pred nezavisnim organom ili sudom nadležnim da efektivno razmotri razloge za protjerivanje i da ispita relevantne dokaze, a kad je potrebno, da upotrijebi odgovarajuća proceduralna ograničenja u pogledu korištenja tajnih podataka. Pojedinac mora biti u stanju da osporava ocjenu izvršne vlasti da je u pitanju nacionalna sigurnost. Mada će ocjena izvršne vlasti o tome šta predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti prirodno imati značajnu težinu, nezavisni organ ili sud mora biti u stanju da reagira u slučajevima u kojim pozivanje na ovaj koncept nema razumnu osnovu u činjenicama ili ukazuje na tumačenje „nacionalne sigurnosti“ koje je nezakonito ili suprotno zdravom razumu i arbitrarno (vidi već citirane, Al-Nashif, st. 119-124, Lupsa, st. 33. i 34). Činjenica je da ideju o „nacionalnoj sigurnosti“ nije moguće iscrpno definirati (vidi Esbester protiv Ujedinjenog Kraljevstva broj 18601/91, neobjavljena odluka Komisije od 2. aprila 1993. godine, Hewitt i Harman protiv Ujedinjenog Kraljevstva broj 20317/92, neobjavljena odluka Komisije od 1. septembra 1993. godine, Christie protiv Ujedinjenog Kraljevstva broj 21482/93, odluka Komisije od 27. juna 1994. godine, DR 78-A, str. od 119. do 134), te da izvršna vlast može imati prilično široku slobodu procjene o tome šta je interes sigurnosti. Međutim, to ne znači da njen obim može biti toliko širok da se razlikuje od njenog prirodnog značenja (vidi Evropski sud, mutatis mutandis, Association for European Integration and Human Rights i Ekimdzhiev protiv Bugarske, presuda od 28. juna 2007. godine, stav 84).

34. Najzad, prema stavu Evropskog suda, lice prema kojem se preduzimaju mjere na osnovu zabrinutosti za nacionalnu sigurnost ne smije biti lišeno svih garancija protiv arbitrarnosti. Tom licu se, između ostalog, mora omogućiti da mjere koje su u pitanju razmotri nezavisni i nepristrasni organ koji je nadležan da ispita sva relevantna činjenična i pravna pitanja kako bi se utvrdila zakonitost preduzetih mjera i kako bi se osudila eventualna zloupotreba javnih vlasti. Pred takvim organom lice koje je u pitanju mora uživati prednosti adversarnog postupka kako bi iznijelo svoje stavove i pobijalo argumente javne vlasti (vidi već citiranu, Al-Nashif, st. 123-124).

35. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama apelantovog slučaja, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka eksplicitno proizlazi da je u konkretnom slučaju mjera protjerivanja izrečena apelantu zasnovana na članu 106. stav 1. tačka j) Zakona o strancima, a kojom je propisano da strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. Dakle, izrečena mjera je, u smislu navedenih standarda Evropskog suda, imala osnov u domaćem zakonu koji je objavljen u službenom glasilu, čime je zadovoljen zahtjev dostupnosti. Pri tome, u vezi s apelantovim navodima da je dispozitiv prvostepenog rješenja neodređen, te da se ni u dispozitivu, niti u uvodu tog rješenja ne precizira zbog čega se apelant protjeruje iz BiH, Ustavni sud ukazuje da je činjenica da u izreci i uvodu osporenog prvostepenog rješenja nije eksplicitno navedeno iz kojih razloga se apelant protjeruje iz BiH, ali da je to eksplicitno navedeno u obrazloženju tog rješenja. Dovodeći naprijed navedeno u vezu s relevantnim odredbama ZUP-a koje propisuju sadržaj uvoda, izreke i obrazloženja rješenja, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni tih zakonskih odredbi prilikom odlučivanja u konkretnom slučaju.

36. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka kojim je odlučivano o navedenoj mjeri proizlazi da apelantovo prisustvo u državi, prema procjeni Ose, predstavlja prijetnju sigurnosti BiH, pa bi navođenje njenog sadržaja bilo u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti tajnih podataka jer se radi o tajnim podacima u smislu člana 4. tačka a) Zakona o zaštiti tajnih podataka. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega ukazuje da Osa, u skladu sa članom 8. stav 4. Zakona o strancima, provodi sigurnosnu provjeru stranca s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH. Osa je uspostavljena Zakonom o Osi i, shodno članu 1. navedenog zakona, odgovorna za prikupljanje, analiziranje, obradu i distribuciju obavještajnih podataka s ciljem zaštite sigurnosti, uključujući suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak BiH, a svoj rad obavlja u skladu s odredbama Ustava i zakona Bosne i Hercegovine, uključujući odredbe Evropske konvencije i njenih protokola, te međunarodne ugovore i sporazume koje je Bosna i Hercegovina potpisala ili im je pristupila. Ustavni sud dalje zapaža da je Osa spornu informaciju od 9. marta 2016. godine sačinila u skladu s ovlaštenjem iz odredbe člana 8. stav 4. Zakona o strancima kojom je regulirano da sigurnosnu provjeru stranca s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH provodi Osa. Zatim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 5. stav 1. tačka d) Zakona o zaštiti tajnih podataka propisano da izuzetno od odredbi tog zakona, pristup tajnim podacima svih stepena bez sigurnosne provjere, odnosno izdavanja dozvole za pristup tajnim podacima imaju i sudije Suda BiH. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da sudijama Suda BiH nije bila uskraćena mogućnost da ostvare uvid u Informaciju Ose u kojoj su izneseni podaci prema kojima je apelant označen kao prijetnja sigurnosti BiH i da se upoznaju s njenim sadržajem. Naprotiv, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Suda BiH, nasuprot apelantovim tvrdnjama, upravo jasno proizlazi da je Sud BiH izvršio uvid u navedenu Informaciju Ose i da je ocijenio da iz nje proizlazi osnovanost zaključka organa uprave da apelantovo prisustvo u državi predstavlja prijetnju sigurnosti BiH. Pri tome, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene odluke Suda BiH nema elemenata koji bi upućivali na zaključak da je tumačenje sigurnosti BiH u apelantovom slučaju bilo nezakonito, ili suprotno zdravom razumu ili da se radilo o arbitrarnoj procjeni. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su prilikom odlučivanja da li je apelantu potrebno izreći mjeru protjerivanja iz BiH, kao i prilikom donošenja odluke o dužini trajanja zabrane ulaska i o privremenom oduzimanju putnih isprava koje može koristiti za prelazak državne granice BiH, nasuprot apelantovim navodima, nadležni organi odnosno sud s naročitom pažnjom cijenili i stepen njegove integriranosti u BiH, pa Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni odredbe člana 106. Zakona o strancima u konkretnom slučaju.

37. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelantu nije bila uskraćena mogućnost preispitivanja izrečene mjere protjerivanja, zabrane ulaska i oduzimanja putnih isprava putem žalbe odnosno tužbe u upravnom sporu pred nezavisnim i nepristrasnim organom, odnosno Sudom BiH, u kontradiktornom postupku u kojem je apelant imao sve proceduralne garancije. Činjenica da ni u jednoj fazi postupka izricanja navedenih mjera apelantu nije, makar u naznakama, predočena suština slučaja prijetnje po sigurnost BiH zasniva se na zakonskom ograničenju za učesnike u postupku predviđenom Zakonom o Osi i Zakonom o zaštiti tajnih podataka da, i pored mogućnosti da ocjenjuju sadržaj informacije Ose, te da zahtijevaju i njeno obnavljanje, ne mogu odlučivati o skidanju tajnosti ni u dijelu ni u cjelini, odnosno ne mogu je otkriti i prezentirati u toku postupka, niti praviti opservacije o njenom sadržaju u obrazloženju odluke.

38. U kontekstu naprijed navedenog, Ustavni sud podsjeća da je isto pravno pitanje već razmatrao u odlukama o dopustivosti i meritumu broj AP 5802/10 od 30. i 31. marta 2012. godine (u kojima je u kontekstu osporenih odluka u tom predmetu - o određivanju i produženju mjere nadzora, odnosno o otkazivanju prava na privremeni boravak i izricanju mjere protjerivanja ispitivao navode o povredi prava iz člana 5. odnosno čl. 8. i 3. Evropske konvencije) i broj AP 2533/10 od 13. juna 2012. godine (dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je u Odluci broj AP 5802/10 od 30. i 31. marta 2012. godine, na koju se pozvao i u svojoj Odluci broj AP 2533/10 od 13. juna 2012. godine, između ostalog, konstatirao da informacija Ose nije bila apsolutno nedostupna apelantu, ali da u postupku nije koristio mehanizme ustanovljene odredbama Zakona o Osi i Zakona o zaštiti tajnih podataka, te je time sam sebe i lišio mogućnosti da uspješno osporava činjenicu da je prijetnja po nacionalnu sigurnost. S obzirom na to da apelant ove mogućnosti nije koristio, a da, izuzimajući činjenice da mu nije otkrivena informacija Ose, nije tvrdio da mu mjera protjerivanja nije izrečena u skladu s uvjetima propisanim zakonom, na način i u postupku koji je, također, propisan zakonom, Ustavni sud je u navedenim predmetima zaključio da je miješanje u apelantovo pravo na porodični život u tim predmetima bilo zakonito.

39. Imajući u vidu navedenu praksu Ustavnog suda, te činjenicu da iz dokumentacije u spisu predmeta ne proizlazi da je apelant u konkretnom slučaju koristio mehanizme ustanovljene odredbama Zakona o Osi i Zakona o zaštiti tajnih podataka, čime je sam sebe i lišio mogućnosti da uspješno osporava činjenicu da je prijetnja po sigurnost BiH, kao i uzimajući u obzir da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba Zakona o strancima na koje su se nadležni organi i Sud BiH pozvali u osporenim odlukama, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju, ograničenje apelantu slobode kretanja iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju bilo zakonito.

40. Odgovarajući na pitanje da li je predmetno ograničenje slobode kretanja apelantu iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju proporcionalno legitimnom cilju, odnosno da li predstavlja mjeru nužnu u demokratskom društvu radi poštovanja vladavine prava, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju sigurnosti BiH i da se protiv njega vodi krivični postupak u BiH. Dalje, u konkretnom slučaju nadležni organi i Sud BiH su razmotrili okolnosti u vezi s apelantovim ličnim prilikama kao što su brak i porodica, te stepen integriranosti u BiH, dovodeći ih u vezu s pitanjima iz nacionalne sigurnosti, odredili mjeru protjerivanja sa zabranom ulaska na period od četiri godine i privremeno oduzimanje svih putnih isprava koje može koristiti za prelazak državne granice BiH. Imajući u vidu navedeno, kao i sadržaj obrazloženja osporenih odluka, Ustavni sud smatra da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštovanja vladavine prava, te da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog poretka i nacionalne sigurnosti BiH, s jedne strane i zaštite apelantovog prava na slobodu kretanja, s druge strane.

41. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelantu ograničenje slobode kretanja iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju nije izrečeno suprotno standardima sadržanim u navedenom protokolu.

Proceduralne zaštite u vezi s protjerivanjem stranaca

42. Član 1. stav 1. tačka a) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Stranac koji zakonito boravi na teritoriji države ne smije se iz nje protjerati, osim na osnovu odluke donesene u skladu sa zakonom i dopušteno mu je:

a) iznijeti razloge kojima osporava protjerivanje;

43. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama, kojima mu je izrečena mjera protjerivanja sa teritorije BiH na četiri godine, povrijeđen član 1. stav 1. tačka a) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U prilog tome apelant, u suštini, iznosi iste navode o kojima je Ustavni sud već odlučio u okviru analize navodnog kršenja prava iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, te zaključio da je izrečena mjera protjerivanja zasnovana na uvjetima propisanim zakonom, donesena u postupku koji je propisan zakonom u kom je apelant imao potrebne proceduralne garancije. Ustavni sud, također, zapaža da iz osporenih odluka i dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je apelant onemogućen u korištenju prava garantiranog navedenim članom da podnese razloge protiv svog protjerivanja. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja člana 1. stav 1. tačka a) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada su odluke o mjeri protjerivanja apelanta, zabrani ulaska, te oduzimanju putnih isprava zasnovane na uvjetima propisanim zakonom, donesene u postupku koji je propisan zakonom u kojem je apelant imao sve proceduralne garancije, te kada razlozi i obrazloženja iz osporenih odluka nedvosmisleno upućuju na zaključak da je u okolnostima apelantovog slučaja predmetno ograničenje slobode kretanja proporcionalno legitimnom cilju koji se tiče zaštite javnog poretka i nacionalne sigurnosti BiH, odnosno da predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštovanja vladavine prava.

45. Imajući u vidu da je odluka o mjeri protjerivanja apelanta zasnovana na uvjetima propisanim zakonom, donesena u postupku koji je propisan zakonom u kojem je apelant imao sve proceduralne garancije, odnosno kada iz osporenih odluka i dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je apelant onemogućen u korištenju prava da podnese razloge protiv svog protjerivanja, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana 1. stav 1. tačka a) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević