Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1684/18 (Banja Kiseljak Hotel Dalmacija d.d. za ugostiteljstvo i turističku djelatnost Kiseljak)

Odluka donesena 05. 07. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1684/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-1684/18, rješavajući apelaciju Banje Kiseljak-Hotel Dalmacija d.d. za ugostiteljstvo i turističku djelatnost Kiseljak, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Banja Kiseljak Hotel Dalmacija d.d. za ugostiteljstvo i turističku djelatnost Kiseljak protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 P 036979 17 Gž od 9. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Banja Kiseljak Hotel Dalmacija d.d. za ugostiteljstvo i turističku djelatnost Kiseljak (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zahid Hadžić advokat iz Visokog, podnio je 15. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 49 0 P 036979 17 Rev od 21. decembra 2017. godine kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 P 036979 17 Gž od 9. juna 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-1909/15 od 25. oktobra 2017. godine, u odnosu na predmet AP-4080/17, Ustavni sud konstatuje da je navedena presuda Kantonalnog suda od 9. juna 2017. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, konačnom odlukom je, između ostalog, odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je tužena (Općina Kiseljak) izvođenjem građevinskih radova oduzela apelantu posjed dijela nekretnina (pobliže označenih u izreci presude – predmetne nekretnine).

2. Kantonalni sud navodi da je apelant podnio tužbu protiv tužene radi uznemiravanja prava vlasništva. Tokom postupka je utvrđeno da je tužena zaposjela nekretnine apelanta (između ostalog i predmetne nekretnine) prilikom izvođenja građevinskih radova, dok je apelant cijelo vrijeme bio u posjedu predmetnih nekretnina. Dalje, nakon provedenog vještačenja po vještaku građevinske struke utvrđeno je da su predmetne nekretnine zajedno sa ostalim državnim kapitalom privatizovane u postupku privatizacije apelanta 2000. godine, međutim, privatizacija nije na predmetnim nekretninama provedena kroz zemljišne knjige tako da su iste u vlasništvu tužene. Kantonalni sud je ukazao na odredbe člana 131. stav 1. Zakona o stvarnim pravima kojima je propisano da savjesni posjednik individualne određene stvari, koji je tu stvar stekao na osnovu podobnom za sticanje prava vlasništva i na zakonit način (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo da zahtjeva povrat stvari i od savjesnog posjednika kod kojeg se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu. Kantonalni sud je naveo da, dakle, iz navedenog proizilazi da pretpostavljeni vlasnik ima pravo tražiti povrat stvari i kada se ona nalazi u posjedu savjesnog posjednika ukoliko je ovaj drži bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu. S obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđeno da su predmetne nekretnine u vlasništvu tužene, to je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant kao pretpostavljeni vlasnik nije jači u pravu u odnosu na zemljišnoknjižnog vlasnika, pa stoga i nije ovlašten zahtijevati predaju u posjed predmetnih nekretnina od zemljišnoknjižnog vlasnika, zaključio je na kraju Kantonalni sud.

Apelacioni navodi

3. Apelant se poziva na povredu povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo tj. pogrešno primijenjena odredba člana 131. Zakona o stvarnim pravima.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao dovoljno jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je primjena relevantnih odredaba Zakona o stvarnim pravima u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1684/18 (Banja Kiseljak Hotel Dalmacija… | Sudska praksa | Aktio