Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2462/18 (V. D.)

Odluka donesena 17. 07. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Smetanje posjeda
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2462/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-2462/18, rješavajući apelaciju Vitomira Dubravca, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vitomir Dubravac protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 025677 17 Gž od 24. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vitomir Dubravac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, kojeg zastupa Čedomir Jungić advokat iz Banjaluke, podnio je 24. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 025677 17 Gž od 24. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da ga je tuženi (S.J.) smetao u posljednjoj mirnoj i faktičkoj državini parcele (pobliže označene u izreci rješenja) koja u naravi čini pristupni put, na način što je izbetonirao stazu sa betonskim šahtom i otvorom za slivnik izlazeći tako na navedeni put u dužini od 50 cm i zatrpao odvodni kanal koji se nalazi uz ogradu, a kojim radnjama je onemogućio apelanta da isti put koristi na način kako ga je do tada koristio i onemogućio apelanta da slobodno i bez ograničenja dolazi do svoje kuće, dok je apelant obavezan tuženom naknaditi troškove postupka.

2. Tokom postupka je utvrđeno da su apelant i tuženi držaoci parcela koje graniče i da za prilaz svojim parcelama koriste pristupni makadamski put koji prolazi dijelom preko parcele u državini tuženog, a dijelom preko parcele koja se nalazi u državini trećeg lica. Dalje je utvrđeno da je tuženi 6. jula 2016. godine, na parceli koja je u njegovom vlasništvu, izgradio betonsku stazu, šaht i otvor za slivnik i to na dijelu parcele koji je zahvaćen pristupnim makadamskim putem, te da apelant i nakon izgradnje betonske staze, šahta i otvora za slivnik koristi makadamski put za pristup parceli u njegovoj državini. Okružni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da izgradnjom staze, šahta i otvora za slivnik tuženi nije onemogućio apelanta da slobodno i bez ograničenja dolazi do svoje kuće, odnosno da je pravilnom primjenom odredbe člana 313. stav 4. Zakona o stvarnim pravima odbio tužbeni zahtjev apelanta. Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 313. navedenog zakona propisano da držalac ima pravo na zaštitu od samovlasnog smetanja državine (stav 1.), da posjedovnom tužbom držalac traži da se utvrdi čin smetanja državine, naredi uspostavljanje stanja državine kakvo je bilo u času smetanja državine, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće (stav 4.), te da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju državine i nastalom smetanju, pri čemu nemaju uticaja prava na državinu, pravni osnov državine i savjesnost držaoca (stav 5.). Okružni sud je istakao da iz spisa predmeta nesporno proizlazi da je tuženi izbetonirao stazu, napravio šaht i otvor za slivnik, da betonska ploča nije u putnom pojasu odnosno nije na parceli koja služi kao pristupni put, te da se put može koristiti nesmetano za prolaz vozila i pješaka što jasno proizlazi i iz nalaza vještaka. S tim u vezi, suprotno navodima žalbe, pravilan je zaključak prvostepenog suda da tuženi nije onemogućio apelanta da slobodno i bez ograničenja dolazi do svoje kuće, odnosno da istog nije smetao u posljednjoj mirnoj i faktičkoj državini predmetne parcele na način kako to apelant tvrdi, a koju u posjedu drži ne samo apelant već i tuženi, iako je kao posjednik uknjiženo treće lice. Također, pravilna je prvostepena odluka o troškovima postupka koju je sud donio primjenom relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku imajući u vidu uspjeh stranaka u parnici, a prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. Apelacioni navodi

3. Apelant se poziva na povredu povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su u konkretnom slučaju pogrešnom ocjenom pojedinih dokaza pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo tj. da su redovni sudovi u konkrenom slučaju trebali imati u vidu i odredbe Zakona o javnim putevima. Osim toga, apelant je zatražio naknadu troškova na ime sastavljanja apelacije.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud, pozivajući se na odredbe člana 313. Zakona o stvarnim pravima, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2462/18 (V. D.) | Sudska praksa | Aktio