Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1863/18 (Z. J.)

Odluka donesena 23. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1863/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-1863/18, rješavajući apelaciju Zorana Jorgića, na osnovu člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zoran Jorgić protiv Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Bijeljina broj 1189121464 od 4. juna 2018. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zoran Jorgić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 013481 17 Uvp 2 od 4. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Jorgić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 22. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 013481 17 Uvp 2 od 4. januara 2018. godine. Apelant je 2. jula 2018. godine dopunio apelaciju i osporio Rješenje Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Bijeljina (u daljnjem tekstu: Fond PIO ili tuženi) broj 1189121464 od 4. juna 2018. godine.

2. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za izvršenje Presude Vrhovnog suda broj 11 0 U 013481 15 Uvp od 24. avgusta 2017. godine kojom je odbijen zahtjev tuženog (Fond PIO) za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 013481 14 U od 13. marta 2015. godine. Navedenom presudom Okružnog suda uvažena je tužba apelanta, osporeno rješenje Fonda PIO broj 1189121464 od 9. decembra 2013. godine poništeno i upravna stvar riješena na način da je apelantu određena invalidska penzija počev od 1. februara 2010. godine u iznosu od 157,80 KM mjesečno. U izreci presude je navedeno da ova presuda u svemu zamjenjuje osporeni akt.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u podnesenom zahtjevu apelant istakao da tuženi u zakonskom roku nije postupio u izvršenju presude tog suda, a da je bio dužan da postupi po službenoj dužnosti. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je članom 52. stav (1) Zakona o upravnim sporovima (u daljem tekstu: ZUS) propisano da ako nadležni organ poslije poništenja upravnog akta ne donese novi upravni akt u propisanom roku (rok prema članu 50. ZUS iznosi 30 dana) stranka može posebnim podneskom tražiti donošenje takvog akta, a ako nadležni organ ne donese akt ni za 15 dana od ovog traženja, stranka može tražiti donošenje takvog akta od suda koji je donio presudu. Prema stavu (2) istog člana, sud će po takvom zahtjevu zatražiti od nadležnog organa obavještenje o razlozima zbog kojih upravni akt nije donio, a nadležni organ je dužan dati obavještenje odmah, a najkasnije u roku od 7 dana, pa ukoliko to organ ne učini, ili ako dato obavještenje po ocjeni suda ne opravdava neizvršenje sudske odluke, sud će donijeti rješenje koje u svemu zamjenjuje akt nadležnog organa, koje će dostaviti organu nadležnom za izvršenje i o tome istovremeno obavijestiti organ koji vrši nadzor, a organ nadležan za izvršenje je dužan bez odlaganja da izvrši ovakvo rješenje. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da bi došlo do postupanja suda u smislu člana 52. ZUS neophodno je da se ispune određeni procesni uslovi koji se prije svega odnose na postojanje obaveze tuženog organa da u izvršenju presude donese novi upravni akt. Naveo je da je to moguće u slučaju kada je presudom suda čije se izvršenje traži tužba uvažena i osporeni akt poništen, ali da u konkretnom slučaju apelant traži izvršenje presude tog suda kojom je zahtjev tuženog odbijen, pa je očigledno da nisu ispunjeni uslovi iz člana 52. za izvršenje presude. Naime, presudom tog suda nije odlučeno na način da je presuda nižestepenog suda preinačena tako da je tužba uvažena i osporeni akt poništen, nego je zahtjev za vanredno preispitivanje presude odbijen. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da je tuženi podneskom od 28. decembra 2017. godine obavijestio taj sud da je postupio po navedenoj presudi Okružnog suda, na način da je apelantu penziju odredio u skladu sa relevantnim zakonskim propisima, uz napomenu da će penziju i dalje isplaćivati u skladu sa odredbama članova 85. i 85a. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO).

4. Rješenjem tuženog broj 1189121464 od 4. juna 2018. godine odbijena je žalba apelanta podnesena protiv Zaključka Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Banjaluka broj 1189121464 od 4. aprila 2018. godine kojim je odbačen zahtjev apelanta za izvršenje Presude Okružnog suda broj 11 0 U 01348 14 U od 13. marta 2015. godine i Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 013481 15 Uvp od 24. avgusta 2017. godine i broj 11 0 U 013481 17 Uvp 2 od 4. januara 2018. godine.

5. U obrazloženju osporenog rješenja tuženi je, između ostalog, naveo da je prvostepeni upravni organ pravilno proveo dokazni postupak, da je pravilno razmotrio priloge u spisu, kao i apelantove navode, te da je nakon provedenog postupka pravilno primjenio odredbe Zakona o opštem upravnom postupku, zbog čega su žalbeni navodi apelanta neosnovani. Pri tome, tuženi je ukazao da je Okružni sud Presudom broj 11 0 U 013481 14 U od 13. marta 2015. godine meritorno odlučio o predmetnoj upravnoj stvari i apelantu kao korisniku prava odredio iznos invalidske penzije, koja isplata se vrši shodno odredbi člana 85. Zakona o PIO.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je predmetnu apelaciju podnio kako bi mu Ustavni sud pomogao da navedena presuda Vrhovnog suda, odnosno Okružnog suda bude izvršena od strane tuženog. Apelant navodi da je osoba sa invaliditetom od 100 % (da je slijepa osoba) koja koristi tuđu njegu i pomoć, te da je protiv tuženog pokretao više postupaka, da su sve odluke donesene u korist apelanta ali da nijedna odluka nije izvršena od strane tuženog.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

I.Neiscrpljivanje - u odnosu na Rješenje Fonda PIO broj 1189121464 od 4. juna 2018. godine.

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant propustio da, u skladu sa odredbama člana 15. Zakona o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 109/05 i 63/11), u propisanom roku podnese tužbu nadležnom sudu protiv rješenja Fonda PIO. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati.

II.Prima facie neosnovana – u odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 U 013481 17 Uvp 2 od 4. januara 2018. godine

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1863/18 (Z. J.) | Sudska praksa | Aktio