Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2856/16 („Farmko“ d.o.o. Široki Brijeg)
Odluka donesena 05. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Miješanje u imovinu
- Proporcionalnost
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Javni interes
- Propisano zakonom
- Porez
- Upravni spor
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dodatu vrijednost
- Pravilnik o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost
- Pravilnik o izmjenama i dopunama pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost
- Pravilnik o dopunama pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o dopunama Zakona o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o izmjenama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2856/16
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2856/16, rješavajući apelaciju „Farmka“ d.o.o. Široki Brijeg, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak 3. točka h), članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. srpnja 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija „Farmka“ d.o.o. Široki Brijeg podnesena protiv presuda Suda BiH br. S1 3 U 015683 16 Uvp od 8. lipnja 2016. godine i S1 3 U 015683 14 U od 17. prosinca 2015.
godine u dijelu koji se odnosi na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Farmka“ d.o.o. Široki Brijeg podnesena protiv presuda Suda BiH br. S1 3 U 015683 16 Uvp od 8. lipnja 2016. godine i S1 3 U 015683 14 U od 17. prosinca 2015.
godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna u odnosu na Ustav Bosne i Hercegovine u dijelu koji se odnosi na pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
BRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Farmko“ d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 2. srpnja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 015683 16 Uvp od 8. lipnja 2016. godine i S1 3 U 015683 14 U od 17. prosinca 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Uprave za neizravno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: UNOBiH) zatraženo je17. travnja 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 25. travnja 2018. godine, a UNOBiH 7. svibnja 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Odsjeka za kontrolu velikih poreznih obveznika Mostar (u daljnjem tekstu: Odsjek za kontrolu) broj 04/5-3/III-17/000234-4-2/11 od 4. prosinca 2012. godine poništeno je Rješenje Grupe za kontrolu velikih poreznih obveznika Mostar broj 04/5-3/III-17/000234-4/11 od 22. veljače 2012. godine i istim je utvrđen razrez neizravnih poreza za kontrolirano razdoblje od 1. srpnja 2010. do 31. prosinca 2010. godine, te dodatna porezna obveza u iznosu od 619.294,00 KM koja je naložena apelantu za uplatu.
6. Rješenjem UNOBiH broj 01/4-UP/II-49/13 od 7. listopada 2013. godine odbačena je kao nepravodobna apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Odsjeka za kontrolu od 4. prosinca 2012. godine. Nakon toga, apelant je podnio zahtjev za odgađanje izvršenja Rješenja broj 04/5-3/III- 17/000234-4-2/11 od 4. prosinca 2012. godine, a koji je Rješenjem UNOBiH broj 01/4-2-UP/II- 6/14 od 15. siječnja 2014. godine odbijen. Iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da je tužena UNOBiH, primjenom odredbe članka 18. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o upravnim sporovima) apelantov zahtjev odbila zato što apelant nije dostavio dokaz da bi izvršenje rješenja od 4. prosinca 2012. godine apelantu nanijelo nepopravljivu štetu.
7. Presudom Vijeća za upravne sporove Suda BiH broj S1 3 U 015683 14 U od 17. prosinca 2015. godine odbijena je apelantova tužba protiv Rješenja tužene UNOBiH broj 01/4-2-UP/II-6/14 od 15. siječnja 2014. godine kao neutemeljena. U obrazloženju presude vijeće za upravne sporove Suda BiH je navelo da je, ispitujući zakonitost i pravilnost osporenog rješenja od 15. siječnja 2014. godine, zaključilo da se navedeno rješenje tužene temelji na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni odredaba članka 18. Zakona o upravnim sporovima. Naime, vijeće Suda BiH je ukazalo da u skladu s odredbama članka 18. st. 2. i 3. Zakona o upravnim sporovima nadležni organ, a u konkretnom slučaju tužena UNOBiH, može odgoditi izvršenje konačnog upravnog akta ako tužitelj u svom zahtjevu kojim traži odgađanje izvršenja konačnog upravnog akta konkretno navede okolnosti i činjenice koje bi ukazivale da bi mu izvršenjem osporenog akta bila nanesena šteta koja bi se teško mogla popraviti, što je svakako tužitelj dužan dokazati ponuđenim dokazima. U svezi s tim, vijeće za upravne sporove Suda BiH je istaknulo da je u konkretnom slučaju apelant bio dužan dostaviti dokaze da bi izvršenjem rješenja tužene od 4. prosinca 2012. godine apelantu bila nanesena šteta koju bi teško mogao nadoknaditi, te ukazati i na činjenice i dostaviti dokaze iz kojih nedvojbeno proizlazi da odgađanjem izvršenja istog rješenja tužena UNOBiH kao protivna strana neće pretrpjeti nenadoknadivu štetu. Vijeće za upravne sporove Suda BiH je zaključilo da navedeni uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni. Upravni organ, u konkretnom slučaju tužena UNOBiH, prema ocjeni vijeća za upravne sporove Suda BiH, mora steći uvjerenje da se radi o mogućoj i nepopravljivoj šteti koja je takvog karaktera da je neophodno spriječiti izvršenje konačne odluke. U svezi s tim, vijeće za upravne sporove Suda BiH je zaključilo da u konkretnom slučaju apelantov zahtjev za odgađanje izvršenja rješenja od 4. prosinca 2012. godine sadrži samo navode o potrebi odgađanja izvršenja, koji nisu ničim argumentirani, zbog čega se ne može ni zaključiti da bi izvršenjem rješenja apelantu bila pričinjena šteta, a posebno takva koja bi se teško mogla nadoknaditi. Bez konkretnih činjenica i dokaza koji bi potvrdili navode tužbe, prema ocjeni vijeća za upravne sporove Suda BiH, tužena je pravilno postupila kada je svojim rješenjem odbila apelantov zahtjev za odgađanje izvršenja rješenja od 4. prosinca 2012. godine kao konačnog upravnog akta.
8. Apelacijsko vijeće Suda BiH je, odlučujući o apelantovom zahtjevu za preispitivanje sudske odluke, donijelo Presudu broj S1 3 U 015683 16 Uvp od 8. lipnja 2016. godine kojom je zahtjev odbijen. U obrazloženju presude, apelacijsko vijeće Suda BiH je zaključilo da iz spisa predmeta proizlazi da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, vijeće za upravne sporove Suda BiH pravilno primijenilo odredbu članka 18. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima kojom su predviđeni kumulativni uvjeti koji se moraju ispuniti da bi odgađanje izvršenja konačnog upravnog akta bilo dozvoljeno, a to je da se zahtjevom učini vjerojatnim da bi izvršenje rješenja moglo apelantu nanijeti štetu koja bi se teško mogla popraviti, da odgađanje nije protivno javnom interesu i da se odgađanjem ne bi nanijela veća nenadoknadiva šteta protivnoj stranci. Shodno navedenom, apelacijsko vijeće Suda BiH je zaključilo da je u konkretnom slučaju apelant bio dužan navesti činjenice i okolnosti kojim čini vjerojatnim da bi izvršenjem konačnog upravnog akta tužene od 4. prosinca 2012. godine apelantu bila nanesena nenadoknadiva šteta i da je to morao potkrijepiti odgovarajućim dokazima koji bi ove tvrdnje učinili vjerojatnim. Pored toga, apelacijsko vijeće Suda BiH smatra da je apelant bio dužan pružiti i dokaze da se dopuštanjem odgađanja izvršenja konačnog upravnog akta (rješenje od 4. prosinca 2012. godine) ne bi nanijela nenadoknadiva šteta tuženoj kao suprotnoj stranci i zainteresiranoj osobi budući da tužena UNOBiH vrši djelatnost od javnog interesa ubiranjem neizravnih poreza od poreznih obveznika koji su javni prihodi, te bi odgađanjem izvršenja rješenja, kojim se apelantu kao poreznom obvezniku nalaže plaćanje nesporno utvrđenog iznosa poreza, bilo protivno javnom interesu jer se radi o prihodu države.
9. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da iz spisa predmeta proizlazi da apelant nije u prilogu svog zahtjeva dostavio dokaze u skladu s odredbom članka 18. st. 2. i 3. Zakona o upravnim sporovima, apelacijsko vijeće Suda BiH je zaključilo da je prvostupanjska presuda pravilna i zakonita, a apelantov zahtjev za njezino preispitivanje neutemeljen.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant obrazlaže proizvoljnom primjenom odredaba članka 18. Zakona o upravnim sporovima na apelantovu štetu jer smatra da upravo tužba koju je podnio Sudu BiH protiv rješenja od 4. prosinca 2012. godine i po kojoj je postupak u toku predstavlja dokaz da bi provođenjem izvršenja tog rješenja od 4. prosinca 2012. godine kao konačnog upravnog akta za njega nastala nenadoknadiva šteta. Činjenica da je na ime utvrđenog razreza neizravnih poreza obvezan uplatiti iznos od 619.294,00 KM „narušava stabilnost apelanta i apelantov dalji rad“, te smatra da „takvu činjenicu nije potrebno posebno dokazivati“.
b) Odgovor na apelaciju
11. Sud BiH i tužena su u odgovorima osporili apelacijske navode i istaknuli da osporene odluke sadrže detaljna obrazloženja o primjeni odredbe članka 18. Zakona o upravnim sporovima kojima su se rukovodili odlučujući o apelantovom zahtjevu za odlaganje izvršenja rješenja tužene od 4. prosinca 2012. godine, te da ostaju pri razlozima koje su dali u svojim odlukama. V.Relevantni propisi
12. U Zakonu o upravnim sporovima Bosne Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 19/02 i 74/10) relevantne odredbe glase:
Članak 18.
Tužba, po pravilu, ne sprečava izvršenje konačnoga upravnog akta protiv koga je podnesena, ako zakonom nije drukčije određeno.
Po zahtjevu tužitelja, mjerodavna institucija za provođenje izvršenja pobijanog konačnog upravnog akta, odgodit će izvršenje do konačne sudske odluke, ako bi izvršenje nanijelo tužitelju štetu koja bi se teško mogla popraviti, a odgađanje nije protivno javnom interesu niti bi se njime nanijela veća nenadoknadiva šteta protivnoj stranci. Uz zahtjev za odgađanje mora se priložiti dokaz o podnesenoj tužbi. Po svakom zahtjevu mjerodavna institucija mora donijeti rješenje najkasnije u roku od tri dana od prijema zahtjeva za odgodu izvršenja.
Mjerodavna institucija iz stavka 2. ovoga članka može i iz drugih razloga odgoditi izvršenje pobijanog konačnog upravnog akta do konačne sudske odluke, ako to javni interes dozvoljava.
Pod uvjetima iz st. 2. i 3. ovoga članka o odgađanju izvršenja konačnog upravnog akta protiv kojega je podnesena tužba može odlučiti i Sud kome je tužba podnesena, ako to pismeno zatraži tužitelj.
13. Zakon o porezu na dodanu vrijednost („Službeni glasnik BiH“ br. 9/05, 35/05 i 100/08) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 3.
Predmet oporezivanja PDV se, sukladno odredbama ovoga zakona, plaća:
1. na promet dobara i usluga (u daljnjem tekstu: promet dobara i usluga) koje porezni obveznik, u okviru obavljanja svojih djelatnosti, izvrši na teritoriju Bosne i Hercegovine uz naknadu;
2. na uvoz dobara u Bosnu i Hercegovinu.
Članak 4. st. 1. i 3. točka 6.
Promet dobara Promet dobara je, u smislu ovoga zakona, prijenos prava raspolaganja na stvarima (u daljnjem tekstu: dobra) osobi koja tim dobrima može raspolagati kao vlasnik.
Prometom dobara, u smislu ovoga zakona, smatra se i:
6. uporaba dobara poreznog obveznika u vanposlovne svrhe;
Članak 5.
Uporaba dobara u vanposlovne svrhe Kada dobra koja čine dio njegove poslovne imovine porezni obveznik koristi u privatne svrhe ili u privatne svrhe svojih zaposlenika, odnosno kada dobrima raspolaže besplatno ili uz smanjenu naknadu, ili koristi robu u svrhe koje nisu povezane s njegovim poslovnim djelatnostima, te ako se PDV na dobra koja su u pitanju ili njihove sastavne dijelove može u cijelosti ili djelomično odbiti, takva uporaba ili raspolaganje smatra se prometom dobara izvršenim uz naknadu.
Članak 13. stavak 1. točka 1.
Osobe koje podliježu plaćanju PDV-a Osobe koje, u smislu ovoga zakona, podliježu plaćanju PDV su:
1. obveznici koji obavljaju promet dobrima ili uslugama na koje se obračunava PDV;
Članak 17. stavak 1. točka 5.
Porezna obveza nastaje u momentu kada se izvrši jedna od sljedećih radnji, koja god bude najranija:
5. za promet dobrima i uslugama prema čl. 5, 6. i 9, nakon isteka poreznog razdoblja za vrijeme kojeg je izvršen promet;
Članak 20. st. 1. i 6.
Porezna osnovica kod prometa dobara i usluga Porezna osnovnica (u daljnjem tekstu: osnovica) prometa dobara i usluga jeste oporezivi iznos naknade (u novcu, stvarima ili uslugama) koju obveznik primi ili treba primiti za isporučena dobra ili pružene usluge, uključujući subvencije koje su neposredno povezane sa cijenom tih dobara ili usluga, u koju nije uključen PDV, ako ovim zakonom nije drukčije propisano.
U slučaju prometa dobara iz čl. 5. i 6. ovoga zakona, osnovicom se smatra nabavna cijena tih ili sličnih dobara u momentu prometa, bez PDV-a.
Članak 38.
Razdoblje obračuna PDV-a Porezno razdoblje za koji se obračunava PDV je jedan kalendarski mjesec.
Obveznik je dužan obračunati PDV za odgovarajuće porezno razdoblje temeljem ukupnoga prometa dobara ili usluga iskazanih u fakturama u tom poreznom razdoblju.
14. Pravilnik o primjeni Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 93/05, 21/06, 60/06, 6/07, 100/07, 35/08 i 65/10) u relevantnom dijelu glasi: Članak 2.
Predmet oporezivanja (1) Predmet oporezivanja porezom na dodanu vrijednost (u daljnjem tekstu:
PDV) je svaka isporuka dobara ili usluga obavljena na teritoriju Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH) uz naknadu, vlastita potrošnja, unos dobara u carinsko područje BiH, te isporuka dobara i usluga koja se obavi uz naknadu, bez naknade ili uz povoljnije uvjete poreznim obveznicima i njihovim zastupnicima, kao i drugim primateljima, ako su ispunjeni ostali Zakonom propisani uvjeti.
Članak 11.
(1) Pored uporabe dobara u izvanposlovne svrhe navedenih u članku 5. stavak
1. Zakona, uporabom dobara u izvanposlovne svrhe smatra se i manjak dobara.
VI.Dopustivost
15. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
17. U ispitivanju dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba članka 18. stavak 3. točka h) Pravila Ustavnog suda.
18. Članak 18. stavak 3. točka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
19. U svezi s apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa svojim ranijim stajalištima, kao i ustaljenom praksom bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), određene novčane obveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanska prava i obveze“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 382/04 od 23. ožujka 2005. godine, Europska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. svibnja 1983. godine i Europski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 304, te Plazonić protiv Hrvatske, presuda od 6. ožujka 2008. godine, toč. 65. i 66.). Ustavni sud zaključuje da u takve obveze, nedvojbeno, spadaju i obveze koje proizlaze iz poreznog i javnog zakonodavstva, kako je to propisano relevantnim zakonom o obvezi uplate neizravnih poreza. U konkretnom slučaju pred Ustavnim sudom se osporavaju odluke Suda BiH koje su donesene u upravnoj stvari odgađanja izvršenja pravomoćnih rješenja UNOBiH o uplati neizravnih poreza. U skladu sa iznesenim stajalištima, postupak u kojem je odbijen apelantov zahtjev da se odgodi izvršenje pravomoćnih rješenja o uplati PDV-a (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3247/09 od 23. studenog 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
20. Stoga slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 015683 16 Uvp od 8. lipnja 2016. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 11. lipnja 2016. godine, a apelacija je podnesena 2. srpnja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na imovinu
24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
25. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine sukladno općem interesu, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
26. Ustavni sud podsjeća na to da se pri ispitivanju je li povrijeđeno pravo na imovinu iz članka
1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju prvi korak sastoji od razmatranja je li apelant imao pravo koje se može tumačiti u smislu pojma „imovina“ koji potpada pod članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama Suda BiH odbijena apelantova tužba protiv rješenja tužene UNOBiH od 4. prosinca 2012. godine, a kojim je odbijen apelantov zahtjev za odgađanje izvršenja tog rješenja kao konačnog upravnog akta. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo o apelantovoj imovini, što potpada pod opseg članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Osim toga, Ustavni sud smatra da je navedenim odlukama došlo do miješanja u apelantovu imovinu.
27. Potom, Ustavni sud podsjeća na to da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće naravi, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stavka, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavku 2. ovog članka, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu s općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo odnose se na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju se tumačiti u okviru općeg načela izraženog u prvom pravilu (vidi Europski sud, Sporrong i Lonnorth protiv Švedske, presuda od 23. rujna 1982. godine, serija A, broj 52, stavak 61.).
28. Ustavni sud podsjeća na to da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nositelja prava i javnog i općeg interesa (načelo proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano, nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nositelji prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi Europski sud, Sunday Times, presuda od 26. travnja 1979. godine, serija A, broj 30, stavak 49. i Malone, presuda od 2. kolovoza 1984. godine, serija A, broj 82, st. 67. i 68.).
29. Shodno navedenom, Ustavni sud treba odgovoriti na to je li u okolnostima konkretnog predmeta došlo do miješanja u apelantovu imovinu, te ako jeste, u sklopu kojeg od tri pravila iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju može biti razmatrano. U svezi s tim, iako se apelant nije konkretno pozvao na neko od načela sadržanih u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje se sastoji od lišavanja njegove imovine - novčanog iznosa koji treba da plati po osnovi dodatno razrezanog poreza (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1847/11 od 17. srpnja 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
30. S obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati je li lišavanje apelanta uživanja prava na imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenim odlukama, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je: (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu s načelom proporcionalnosti.
31. U odgovoru na pitanje je li miješanje bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud ukazuje na stajalište da svaka država ima pravo i obvezu funkcionalno organizirati svoj pravni sustav, te da s tim ciljem ima legitimno pravo uspostavljati ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, koja su potrebna da bi pravni sustav pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti ovisi o konkretnom pravnom sustavu države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi Europski sud, Belgijski jezični slučaj, presuda od 9. veljače 1967. godine, serija A, broj 6, stavak 5.).
32. Dovodeći navedena stajališta Europskog suda u kontekst s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da je u apelantovom slučaju, nakon provedenog postupka, Sud BiH odbio apelantovu tužbu protiv rješenja tužene UNOBiH kojim je odbijen apelantov zahtjev da se odgodi izvršenje rješenja kao konačnog upravnog akta, te da su osporene odluke Suda BiH utemeljene na odredbama članka 18. st. 2. i 3. Zakona o upravnim sporovima. Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta, kako je to i obrazložio Sud BiH, proizlazi da apelant uz zahtjev za odgađanje izvršenja rješenja tužene UNOBiH od 4. prosinca 2012. godine, kao konačnog upravnog akta, nije priložio dokaze da bi izvršenje rješenja apelantu nanijelo štetu koja bi se teško mogla popraviti, te da odgađanje nije protivno javnom interesu, niti bi se odgađanjem izvršenja nanijela veća i nenadoknadiva šteta tuženoj UNOBiH, kao protivnoj stranci, shodno odredbama članka 18. st 2. i 3. Zakona o upravnim sporovima.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su osporene odluke donesene u skladu s relevantnim odredbama članka 18. Zakona o upravnim sporovima, te u svezi s tim zaključuje da je u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito, odnosno u skladu s važećim zakonom.
34. Nadalje, u konkretnom slučaju neophodno je dati odgovor i na pitanje je li miješanje u apelantovu imovinu bilo u skladu s načelom proporcionalnosti, odnosno je li postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i zahtjeva općeg interesa. Naime, u svakom konkretnom slučaju mora postojati „pravičan odnos“ između zahtjeva interesa koji se želi postići i zaštite temeljnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi „lični i neumjeren teret“ (vidi Europski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. veljače 1986, serija A, broj 98, st. 46. i 50.).
35. U svezi s tim, odgovarajući na pitanje je li miješanje bilo u javnom interesu i je li u skladu s načelom proporcionalnosti Ustavni sud konstatira da je u osporenim odlukama vođeno dovoljno računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi postići, s druge strane. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelant podnio tužbu protiv rješenja UNOBiH kojim je odbijen apelantov zahtjev za odgađanje izvršenja rješenja istog organa kao konačnog upravnog akta kojim je apelantu kao poreznom obvezniku naložena uplata određenog iznosa na ime plaćanje poreza, te da u prilogu nije ponudio dokaze da su ispunjeni uvjeti iz odredaba članka 18. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima kojim su propisani kumulativni uvjeti koji se moraju ispuniti da bi odlaganje izvršenja konačnog upravnog akta bilo dozvoljeno shodno navedenim odredbama, zbog čega je njegova tužba odbijena kao neutemeljena.
36. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je dosljedna primjena relevantnih odredaba članka 18. Zakona o upravnim sporovima, kojim su propisani kumulativni uvjeti koji se moraju ispuniti da bi se odlaganje izvršenja konačnog upravnog akta dozvolilo, u interesu pravne sigurnosti i ispravnog funkcioniranja pravnog sustava. Poštovanje odredaba članka 18. Zakona o upravnim sporovima, koje trebaju pozitivno djelovati protiv nemarnosti u ostvarivanju – vršenju prava, nedvojbeno predstavljaju opći odnosno javni interes koji je u konkretnom slučaju „prevagnuo“ nad pojedinačnim apelantovim interesima za odlaganje izvršenja konačnog upravnog akta. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i općeg interesa, odnosno u ovoj situaciji na apelanta nije stavljen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja jer je apelant imao mogućnost svoje ponašanje prilagoditi navedenim zakonskim odredbama i uz tužbu dostaviti dokaze shodno odredbama članka 18. Zakona o upravnim sporovima, a on to očito vlastitim propustom nije učinio.
37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada je Sud BiH, na temelju činjenica utvrđenih u provedenom postupku pred nadležnim upravnim organima, utvrdio da je odluka kojom je odbijen apelantov zahtjev za odgađanje izvršenja rješenja nadležnog organa uprave pravilna i zakonita, pa slijedi da je miješanje u apelantovu imovinu bilo razmjerno i da služi zakonitom cilju u javnom interesu.
39. Na temelju članka 18. stavak (3) točka h), članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević