Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2062/16 (Preduzeće za poštanski saobraćaj Republike Srpske a.d. Banjaluka)

Odluka donesena 05. 07. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2062/16

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2062/16, rješavajući apelaciju Preduzeća za poštanski saobraćaj Republike Srpske a.d . Banjaluka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Preduzeća za poštanski saobraćaj Republike Srpske a.d. Banjaluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 60 0 Ps 017914 15 Rev od 9. marta 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Preduzeće za poštanski saobraćaj Republike Srpske a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nebojša Milanović, advokat iz Banjaluke, podnijelo je 12. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 60 0 Ps 017914 15 Rev od 9. marta 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tuženog Elta-Kabel d.o.o. Doboj (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 22. marta 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tuženi su odgovor na apelaciju dostavili 28. marta, odnosno 5. aprila 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Okružni privredni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) stavom 1 izreke Presude broj 60 0 Ps 017914 13 Ps od 30. decembra 2013. godine obavezao je tuženog da apelantu na ime naknade štete u vidu izgubljene dobiti isplati iznos od 72.223,58 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, dok je stavom 2 iste presude odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete preko dosuđenog iznosa (sve preciznije navedeno u izreci presude).

6. Okružni privredni sud je na osnovu provedenih dokaza, njihovom ocjenom, u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je između parničnih stranaka zaključen Ugovor o vršenju poštanskih usluga broj 1.4563/11 od 1. novembra 2011. godine kojim se apelant, kao vršilac usluga, obavezao da će za tuženog, kao korisnika, vršiti prenos svih vrsta poštanskih pošiljki, uključujući i račune za kablovsku televiziju. Nadalje je utvrđeno da je prije zaključenja navedenog ugovora, rješenjem Republičke uprave za inspekcijske poslove Odjeljenje Banjaluka, Sektor inspekcije za saobraćaj i veze od 7. juna 2010. godine, tuženom naređeno da dostavljanje računa na naplatu izvršenih usluga vrši putem javnog poštanskog operatera (apelanta), te da je tuženi nakon zaključenja ugovora određeni broj računa dostavljao na drugi način, dakle ne putem apelanta, zbog čega je inspekcijska služba ponovo intervenisala i svojim rješenjem tuženom zabranila vršenje poštanskih usluga i prenos poštanskih pošiljki u sopstvenoj organizaciji jer je tokom inspekcijskog postupka utvrđeno da je tuženi samo 20 % pošiljki slao putem tuženog.

7. Okružni privredni sud je shodno takvom utvrđenju zaključio da je tuženi postupio suprotno Zakonu o poštanskim uslugama, koji je lex specialis, a shodno kojem se dostavljanje pošiljki vrši isključivo putem apelanta. Visina traženog iznosa je utvrđena putem vještačenja vještaka finansijske struke, čiji nalaz stranke u postupku svojim prigovorima nisu uspjele dovesti u sumnju, pa je prvostepeni sud primjenom odredbe člana 189 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odlučio kao u izreci presude.

8. Odlučujući o žalbama stranaka protiv prvostepene presude, Viši privredni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) Presudom broj 60 0 Ps 017914 14 Pž od 15. aprila 2015. godine apelantovu žalbu je djelimično uvažio i prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu odluke o kamatama preinačio na način pobliže preciziran u izreci presude, dok je u preostalom dijelu kojim se pobija odbijajući dio prvostepene presude apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena, uz istovremeno odbijanje žalbe tuženog (sve preciznije navedeno u izreci presude).

9. Viši privredni sud je, između ostalog, u bitnom podržao stav prvostepenog suda da je obaveza dostavljanja svih poštanskih pošiljki putem pošte zakonska obaveza koja proizlazi iz Zakona o poštanskim uslugama, te da ni raskid ugovora koji su stranke međusobno zaključile ne bi oslobodio tuženog obaveze da dostavljanje vrši putem pošte. Prema ocjeni Višeg privrednog suda, prvostepeni sud je shodno utvrđenom činjeničnom stanju pravilno zaključio da je tužbeni zahtjev za naknadu štete osnovan na osnovu čl. 154, 155 i 189 ZOO, za šta je prvostepeni sud u svojoj odluci dao relevantno obrazloženje koje je u tom dijelu u cijelosti podržao žalbeni sud.

10. Odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je Presudom broj 60 0 Ps 017914 15 Rev od 9. marta 2016. godine reviziju usvojio, obje nižestepene presude preinačio tako da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev, uz obavezivanje apelanta na naknadu troškova postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude.

11. Vrhovni sud je svoj stav pojasnio i zasnovao na relevantnim odredbama Zakona o poštanskim uslugama koje je citirao (čl. 2, 3, 5, 7, 8 i 9), pa je saglasno citiranim odredbama zaključio, suprotno mišljenju nižestepenih sudova, da iz navedenog zakona ne proizlazi obaveza tuženog da račune koje izdaje korisnicima svojih usluga dostavlja isključivo putem pošte, niti je tuženom zabranjeno da račune dostavlja putem sopstvenih kapaciteta. Istaknuto je da odredbe člana 9 i člana 22 stav 1 Zakona o poštanskim uslugama regulišu položaj Pošte, kao javnog poštanskog operatera, koji je jedini ovlašćen da pruža rezervisane poštanske usluge u odnosu na druge poštanske operatere iz člana 3b) Zakona o poštanskim uslugama (a ne u odnosu na korisnike tih usluga). Upravo navedeno proizlazi i iz obrazloženja Odluke Ustavnog suda Republike Srpske broj U-57/10 od 18. maja 2011. godine kojom je odbijen prijedlog za utvrđivanje neustavnosti pojedinih odredaba Zakona o poštanskim uslugama.

12. Vrhovni sud je ukazao da donekle drugačiji stav, koji je izražen u Odluci Vrhovnog suda broj 11 0 U 004776 11 Uvp od 27. juna 2011. godine (da se dostavljanje računa za komunalne usluge vrši putem Pošte kao nosioca ekskluzivnog prava prenosa te univerzalne rezervisane poštanske usluge), više nije relevantan budući da je ta presuda ukinuta Odlukom Ustavnog suda broj AP 3405/12 od 27. oktobra 2015. godine. Vrhovni sud je podsjetio da je Ustavni sud u citiranoj odluci povodom istog pravnog pitanja zauzeo stav koji nije suprotan stavu izraženom u predmetnoj presudi. Još je ukazano da tuženi zaključenim ugovorom nije preuzeo obavezu da apelantu preda na prenos sve poštanske pošiljke, uključujući i račune, kako je to pogrešno utvrdio drugostepeni sud, već upravo suprotno, apelant se ugovorom obavezao da će za tuženog vršiti prenos svih vrsta poštanskih pošiljki, pri čemu valja podsjetiti da račun i postaje poštanska pošiljka tek u trenutku kada se preda pošti radi dostavljanja na označenu adresu. Shodno svemu navedenom, kako je naglasio Vrhovni sud, u konkretnom slučaju nisu se stekli uslovi propisani odredbom člana 189 stav (3) ZOO za naknadu traženog vida štete, pa su primjenom člana 250 stav 1 ZPP nižestepene presude preinačene kao u izreci presude.

13. Odluku o troškovima postupka Vrhovni sud je donio primjenom člana 397 stav (2) u vezi sa članom 386 stav 1 i članom 387 stav 1 ZPP uz detaljno obrazloženje dato na str. 4 i 5 obrazloženje presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni i tumačenju prava, konkretno Zakona o poštanskim uslugama. U tom pravcu apelant pojašnjava da je s tuženim imao zaključen ugovor o vršenju poštanskih usluga kojim su ugovorne strane međusobno regulisale prava i obaveze, a koji je Vrhovni sud cijenio kao ugovor o pristupu, što je, prema apelantovom stavu, pogrešno. Apelant tvrdi da bez obzira što je Ustavni sud u međuvremenu donio Odluku broj AP 3405/12 u konkretnom slučaju postoji važeći ugovor između parničnih stranaka koji je zaključen na neodređeno vrijeme i koji nije raskinut i koji moraju poštovati obje strane, a ne samo apelant. Apelant je svjestan stava Ustavnog suda koji je zauzet u citiranoj odluci, ali smatra da on nije primjenjiv u okolnostima kada su stranke svoja prava i obaveze regulisale ugovorom. Smatra da je prenos računa za režije i drugi slični računi zapravo rezervisana poštanska usluga kao dio univerzalne poštanske usluge koju može vršiti samo apelant. Vrhovni sud smatra da nije uspostavljena zabrana da tuženi dostavljanje vrši u sopstvenoj režiji, ali se pri tome, kako apelant tvrdi, Vrhovni sud nije bavio pitanjem registracije za vršenje usluge, što znači da svako može da obavlja bilo koju djelatnost i da pri tome ne krši zakon, niti krši ugovorene obaveze. Na taj način Vrhovni sud sugeriše strankama da mogu slobodno potpisati ugovor, da ga ne moraju izvršavati i da zbog toga neće snositi nikakve posljedice. Apelant se pozvao na odredbu člana 66 Zakona o poštanskom saobraćaju RS kojom je propisano da operater poštanskog saobraćaja obavlja poštanske usluge na osnovu licence, a da licencu daje i oduzima Agencija za poštanski saobraćaj BiH, uz prethodnu saglasnost nadležnog ministarstva, da se licenca daje domaćim i stranim pravnim licima, dok je članom 2 stav 2 navedenog zakona propisano da je funkcionisanje poštanskog saobraćaja i pružanje poštanskih usluga od opšteg društvenog interesa za RS. Zbog navedenog, apelant smatra da je obrazloženje Vrhovnog suda arbitrarno, da su u obrazloženju izostali valjani razlozi zašto tuženi ne mora da poštuje odredbe ugovora i posebno kako tuženi može da se bavi djelatnošću za koju nije registrovan. Kršenje prava na imovinu apelant je suštinski zasnovao na proizvoljnoj primjeni prava.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima koje je iznio u obrazloženju osporene presude. Nadalje je u odgovoru navedeno da je u rješavanju predmetne pravne stvari na utvrđeno činjenično stanje primijenjeno materijalno i procesno pravo na način koji se ne može smatrati proizvoljnim, te je ukazano da su u osporenoj odluci razmotrena sva sporna pitanja, pa i ona koja se ponavljaju u apelaciji. U vezi s apelantovim pozivanjem na ugovor koji je zaključio s tuženim, za koji smatra da predstavlja osnov za traženje spornog iznosa, Vrhovni sud se pozvao na dio obrazloženja osporene presude u kojem je rečeno da su se (član 1 ugovora) ugovorne strane sporazumjele da će izvršilac usluga (apelant) za korisnika usluga (tuženi) vršiti prenos svih vrsta poštanskih pošiljki, uključujući i račune za kablovsku televiziju, pri čemu se tuženi, suprotno apelantovom shvatanju, ugovorom nije obavezao da će apelantu predati na prenos sve poštanske pošiljke, uključujući i račune, već upravo obratno. Prema ocjeni Vrhovnog suda, tako stilizovanom ugovornom odredbom apelant se obavezao da će za tuženog vršiti prenos svih vrsta pošiljki, što podrazumijeva one koje mu tuženi dostavi. Prema tome, ne stoje apelantove tvrdnje da tuženi nije ispunio ugovorom preuzete obaveze budući da je za sve pismonosne pošiljke (račune) koje je dostavio svojim potrošačima preko apelanta (koje su tako postale poštanske pošiljke) platio ugovorenu naknadu. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Tuženi je u iscrpnom odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenio neosnovanim, ukazujući, između ostalog, da apelant nije imao osnova da traži ovaj vid naknade štete kod nespornog da ugovor, na koji se apelant sam poziva, nije raskinut, niti je apelant tražio raskid ugovora, niti je tražio ispunjenje obaveza iz ugovora.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o poštanskim uslugama Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 30/10) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se: osnovni principi poštanske politike, uslovi za obavljanje poštanskih usluga, organizacija i funkcionisanje poštanskog saobraćaja, obaveze i odgovornost operatera poštanskog saobraćaja, prava i obaveze korisnika poštanskih usluga i druga pitanja u vezi sa djelatnošću poštanskog saobraćaja u Republici Srpskoj.

Član 2.

(1) Poštanske usluge u Republici Srpskoj vrše se u skladu sa uslovima koji su utvrđeni Zakonom o poštama Bosne i Hercegovine, ovim zakonom, Opštim i Posebnim uslovima za vršenje poštanskih usluga, aktima operatera poštanskog saobraćaja, kao i na osnovu ratifikovanih odnosno potvrđenih međunarodnih konvencija, drugih međunarodnih akata i ugovora.

(2) Funkcionisanje poštanskog saobraćaja i pružanje poštanskih usluga je od opšteg interesa za Republiku Srpsku.

Član 3.

Poštanske usluge u Republici Srpskoj obavljaju:

a) Preduzeća za poštanski saobraćaj Republike Srpske a.d. Banja Luka) (skraćeni naziv „Pošte Srpske“ a.d. Banja Luka), kao javni poštanski operater (u daljnjem tekstu: Pošta) i

b) drugi poštanski operateri.

Član 5. st. 1, 6. i 7.

(1) Poštanske usluge su usluge prenosa poštanskih pošiljaka i sve druge usluge utvrđene Nomenklaturom poštanskih usluga.

(6) Poštanske pošiljke su pismonosne pošiljke i uputnice u klasičnoj i elektronskoj formi i paketi na kojima je označena adresa ili pošiljke koje su na drugi način označene tako da se neposredno može utvrdi primalac.

(7) Pismonosna pošiljka je svaka poštanska pošiljka koja sadrži neko saopštenje u pisanoj formi na svakoj vrsti fizičkog medija, koju treba uručiti–prenijeti naznačenom primaocu, kao i računi za režije, drugi računi, finansijski i drugi izvještaji, i sva druga korespondencija.

Član 6. st. 1. i 3.

(1) Poštanske usluge se vrše po osnovu ugovora po pristupu, pod uslovima određenim ovim zakonom, Opštim i Posebnim uslovima za vršenje poštanskih usluga.

(3) Ugovor iz stava 1. ovog člana smatra se zaključenim danom označenim na otisku poštanskog žiga na potvrdi o prijemu pošiljke, odnosno na pošiljci.

Član 9.

Rezervisane poštanske usluge su one vrste univerzalnih poštanskih usluga koje može pružati samo Pošta, a obuhvataju prenos:

a) pismonosnih pošiljaka do 1000 gr,

b) tiskovina, novina i časopisa,

v) paketskih pošiljaka do deset kg,

g) poštanskih i telegrafskih uputnica u klasičnoj i elektronskoj formi i isplate novčanih doznaka na kućnu adresu,

d) direktne pošte,

đ) kurirske usluge ukoliko iznos tarife nije deset puta veći od obične tarife,

e) preporučenih i vrijednosnih pošiljaka, bez obzira na težinu i

ž) sudskih pisama i pisama po upravnom i prekršajnom postupku, bez obzira na težinu.

Član 16. stav 1.

(1) Za pruženu poštansku uslugu korisnik usluga plaća poštarinu, kao cijenu usluge, prema Cjenovniku operatera poštanskog saobraćaja.

18. U Zakonu o poštama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 33/05) relevantne odredbe glase:

Član 2.

Svi izrazi koji se koriste u ovom zakonu imaju sljedeća značenja:

a) „poštanske usluge“ znače usluge prenosa poštanskih pošiljaka i sve druge usluge koje su navedene u nomenklaturi poštanskih usluga;

b) „poštanske pošiljke“ znače sve pošiljke koje primi na prenos i za koje odgovara operater poštanskog saobraćaja;

c) „pismonosna pošiljka“ znači svaku poštansku pošiljku koja sadrži neko saopštenje u pisanoj formi, na svakoj vrsti fizičkog medija, koju treba dostaviti naznačenom primaocu. Računi za režije, drugi računi, finansijski i drugi izvještaji smatraju se pismonosnim pošiljkama;

[…]

f) „rezervisane poštanske usluge“ znače one vrste univerzalnih poštanskih usluga koje može pružati samo javni poštanski operater;

[…]

19. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 250. stav (1) (1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu. VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 60 0 Ps 017914 15 Rev od 9. marta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik primio je 20. aprila 2016. godine, a apelacija je podnesena 12. maja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

26. U konkretnom slučaju predmetni postupak odnosi se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).

27. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

29. Ustavni sud zapaža da apelant osporava stav Vrhovnog suda koji je, suprotno stavu nižestepenih sudova, utvrdio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete po osnovu izgubljene dobiti. Apelant se s takvim stavom Vrhovnog suda ne slaže jer smatra da je obaveza tuženog bila da prenos svih pošiljki, uključujući i račune za kablovsku televiziju, vrši preko apelanta, a da ga je na to obavezivao ne samo Zakon o poštanskim uslugama već i ugovor koji su parnične stranke sklopile, odnosno upravo onako kako su utvrdili nižestepeni sudovi koji su zaključili da je apelant pretrpio štetu u vidu izmakle dobiti u smislu člana 189 ZOO. Apelant nadalje tvrdi da računi za režije (u konkretnom slučaju računi za kablovsku televiziju) spadaju u „rezervisane poštanske usluge“ koje shodno Zakonu o poštanskim uslugama može pružati samo apelant, te tvrdi da praksa Ustavnog suda iz Odluke broj AP 3405/12 na koju se pozvao Vrhovni sud, u okolnostima konkretnog slučaja nije primjenjiva, u prvom redu zbog toga što su parnične stranke svoja prava i obaveze regulisale ugovorom.

30. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, zasnivajući svoj stav na relevantnim odredbama Zakona o poštanskim uslugama, zaključio da iz citiranog zakona ne proizlazi obaveza tuženog da svojim korisnicima dostavlja sve račune putem apelanta, niti relevantne odredbe tog zakona propisuju zabranu tuženom da račune svojim korisnicima dostavlja u svojoj režiji, putem raspoloživih kapaciteta, te da shodno tome apelant nije ni mogao osnovano očekivati dobit koju potražuje u predmetnom slučaju. Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud prilikom odlučenja pozvao na stav Ustavnog suda zauzet u Odluci broj AP 3405/12 (vidi Ustavni sud, odluka od 27. oktobra 2015. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

31. Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj odluci, raspravljajući pitanje kršenja apelantovih ustavnih prava (Komunalno preduzeće „Budućnost“ a.d. Laktaši) u kontekstu rješenja donesenih u upravnom postupku kojim je apelantu naloženo da dostavljanje računa za distribuciju vode vrši putem javnog poštanskog operatera AD „Pošta Srpske“ Banjaluka, a ne putem inkasanata svojih zaposlenika, utvrdio kršenje apelantovog prava na imovinu. Pojašnjavajući takav stav, Ustavni sud je u citiranoj odluci zapazio, između ostalog, „da je citiranim odredbama (Zakona o poštanskim uslugama koje su citirane u odluci) bliže pojašnjeno šta se sve može smatrati poštanskom pošiljkom i da se tzv. rezervisanim uslugama može baviti samo Pošta“. Zatim je Ustavni sud u citiranoj odluci zaključio „da iz navedenih odredaba, suprotno razlozima osporene odluke, ni u kom slučaju ne proizlazi apelantova obaveza da račune koje izdaje korisnicima svojih usluga dostavlja putem Pošte, niti da je apelantu zabranjeno da te račune dostavlja putem svojih zaposlenika – inkasanata“. U citiranoj odluci je još naglašeno „da je u konkretnom slučaju relevantno da apelant ne obavlja poštanske usluge kao svoju djelatnost, niti tu djelatnost obavlja za potrebe trećih lica, već da vrši dostavljanje sopstvenih računa korisnicima svojih usluga, dakle za svoje potrebe, a u skladu s procjenom svojih upravljačkih struktura o ekonomskoj opravdanosti tih radnji“, pri čemu je još naglašeno „da iz dostavljene dokumentacije jasno proizlazi da apelant nije preduzimao nikakve radnje usmjerene na obavljanje poštanske djelatnosti trećim licima“.

32. Shodno navedenim stavovima, Ustavni sud ne uočava proizvoljnost u procjeni Vrhovnog suda da se u okolnostima konkretnog slučaja prilikom odlučenja pozove na stav Ustavnog suda zauzet u Odluci broj AP 3405/12 jer, suprotno apelantovim tvrdnjama, citiranu odluku smatra, mutatis mutandis, primjenjivom i u slučaju apelanta. Navedeno prije svega jer je u citiranoj odluci jasno naglašeno da iz Zakona o poštanskim uslugama ne proizlazi obaveza komunalnog preduzeća da račune za vodu svojim korisnicima dostavlja putem pošte, niti da navedeni zakon komunalnom preduzeću zabranjuje da račune za potrošenu vodu dostavlja u ličnom aranžmanu putem svojih inkasanata. Upravo je takav stav podržao i Vrhovni sud u osporenoj presudi.

33. Apelantovi prigovori da citirana odluka Ustavnog suda nije primjenjiva u konkretnom slučaju jer su parnične stranke imale zaključen ugovor kojim su regulisale prava i obaveze, prema ocjeni Ustavnog suda, nisu osnovani. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da odredbe člana 6 stav 1 Zakona o poštanskim uslugama propisuju da se poštanske usluge vrše po osnovu ugovora po pristupu, pod uslovima određenim ovim zakonom, opštim i posebnim uslovima za vršenje poštanskih usluga, iz kojih proizlazi da se ugovor sklapa pod uslovima određenim, između ostalog, Zakonom o poštanskim uslugama. Shodno tome, svaki ugovor koji bi kršio odredbe Zakona o poštanskim uslugama bio bi suprotan prinudnim propisima, što bi za posljedicu imalo ništavost ugovora. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud izvršio uvid u ugovor na koji se apelant poziva i da je sadržajnom analizom relevantnih odredaba tog ugovora utvrđeno, između ostalog, da se apelant ugovorom obavezao da će za tuženog vršiti prenos pošiljki koje mu tuženi dostavi jer iz ugovora ne proizlazi da se tuženi obavezao da apelantu dostavlja sve pošiljke, uključujući i račune za kablovsku televiziju, pri čemu je posebno naglašeno da „račun i postaje poštanska pošiljka tek u trenutku kada se preda pošti radi dostavljanja na označenu adresu“. Ustavni sud, takođe, zapaža da se ovim prigovorom Vrhovni sud posebno bavio i u odgovoru na apelaciju (vidi tačku 15 ove odluke), pojasnivši dodatno svoj stav u vezi sa zaključenim ugovorom na koji se apelant poziva, a Ustavni sud u datom obrazloženju odnosno dodatnom pojašnjenju Vrhovnog suda ne zapaža proizvoljnost.

34. Osim toga, Ustavni sud ne primjećuje da je tokom postupka utvrđeno da je tuženi vršio prenos nekih drugih pismonosnih pošiljki za koje je, shodno Zakonu o poštanskim uslugama, ovlašćen isključivo apelant, osim računa za kablovsku televiziju koje, prema stavu Vrhovnog suda, tuženi svojim korisnicima može dostavljati u ličnom aranžmanu jer za to ne postoji zabrana u Zakonu u poštanskim uslugama. Stoga, apelantovo pozivanje da tuženi ne posjeduje licencu za vršenje poštanskih usluga u okolnostima konkretnog slučaja nije relevantno.

35. Imajući u vidu sve navedeno u kontekstu osporene presude Vrhovnog suda Ustavni sud ne uočava opravdanost iznesenih prigovora koji su usmjereni na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, te stoga Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na imovinu

36. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru prigovora vezanih za kršenje prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno i zaključak o apelantovom neosnovanom pozivanju na kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Vrhovni sud, uvažavajući stav Ustavnog suda koji je izražen u Odluci broj AP 3405/12, preinačio nižestepene presude i odbio apelantov tužbeni zahtjev, utvrdivši da apelant u okolnostima konkretnog slučaja neosnovano potražuje naknadu štete po osnovu izgubljene dobiti, što je dovoljno jasno obrazložio zasnovavši takav stav na relevantnim odredbama Zakona o poštanskim uslugama, čija se primjena u okolnostima konkretnog slučaja ne čini proizvoljnom.

38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2062/16 (Preduzeće za poštanski saobraćaj… | Sudska praksa | Aktio