Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3332/18 (Š. D.)
Odluka donesena 05. 07. 2018.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3332/18
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
05. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine u predmetu broj AP 3332/18, rješavajući zahtjev Šefkije Dacića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Šefkije Dacića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Šefkija Dacić iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senad Bilić, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S 1 2 K 02386317 Kž od 26. aprila 2018. godine i S 1 2 K 023863 17 K od 15. decembra 2017. godine .
2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom se „prekida izdržavanje kazne zatvora“ do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
3. Presudom Suda BiH broj S 1 2 K 023863 17 K od 15. decembra 2017. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), pa je Sud BiH, primjenom čl. 39., 42., i 48. KZ BiH apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Istom presudom, na osnovu člana 56. KZ BiH, apelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru, počev od 2. do 29. decembra 2016. godine. Na osnovu člana 74. st. 1. i 2. KZ BiH, od apelanta su oduzeti predmeti pobliže opisani u izreci presude.
4. Presudom vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj 96 0 K 089079 18 Kž 12 od 29. marta 2018. godine odbijena je, kao neosnovana, žalba Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH). Istodobno je žalba apelantovog branioca djelomično uvažena i prvostepena presuda Suda BiH broj S1 2 K 023863 17 K od 15. decembra 2017. godine preinačena u dijelu odluke o krivično - pravnoj sankciji, te je apelant za krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. KZ BiH, za koje je prvostepenom presudom oglašen krivim, a na osnovu istog zakonskog propisa, uz primjenu čl. 39., 42., i 48. KZ BiH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. U ostalom dijelu žalba branioca je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.
5. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6., 8. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo iz „tačke e) MPGPP“. U suštini, apelant ističe da su osporene presude donesene na osnovu nezakonitih dokaza, odnosno dokaza koji su dobiveni na osnovu nezakonito provedenih posebnih istražnih radnji u ovom predmetu. Apelant navodi da je prigovore u tom kontekstu isticao u toku cjelokupnog krivičnog postupka ali da Sud BiH nije prihvatio te prigovore, te je u apelaciji detaljno obrazložio iz čega proizilaze, po njegovom stavu, navedene nezakonitosti. Apelant je u apelaciji ukazao, između ostalog, i na odluku Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Dragojević protiv Hrvatske i odluku Ustavnog suda broj U-5/16.
6. U zahtjevu za donošenje privremene mjere, apelant je naveo da je iz apelacionih navoda i dostavljenih dokaza, „jasno proizilazi“ da je u predmetnom krivičnom postupku došlo do povrede njegovih ljudskih prava na koja je ukazao. Stoga, apelant postavlja zahtjev da Ustavni sud donese privremenu mjeru „kojom se prekida izdržavanje kazne zatvora koja je izrečene apelantu Presudom broj S 1 2 k 023863 17 kž od 26. aprila 2018. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po apelaciji“
7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
9. Ustavni sud dalje podsjeća da je članom 64 stav (5) Pravila Ustavnog suda propisano da zahtjev za podnošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, pod uvjetom da je prethodno, u skladu sa zakonskim mogućnostima koje ima, tražio odlaganje izvršenja odluke redovnih sudova u postupku koji je vođen pred tim sudovima. Smisao navedene odredbe Pravila je da stranke prije obraćanja Ustavnom sudu iskoriste zakonske mogućnosti koje im stoje na raspolaganju u postupku pred redovnim sudovima (vidi, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-3911/14 od 18. decembra 2014. godine, stav 20., dostupna na www.ustavnisud.ba).
10. Ustavni sud zapaža da je apelant lice koje je pravosnažno oglašeno krivim i osuđeno na kaznu zatvora. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se, do rješavanja podnesene apelacije, „prekinuti“ izvršenje izrečene kazne zatvora a kao razloge za donošenje privremene mjere ističe povredu njegovih ljudskih prava počinjenih u toku trajanja predmetnog krivičnog postupka.
11. U vezi s istaknutim navodima na kojima apelant zasniva svoj zahtjev za donošenje privremene mjere, Ustavni sud zapaža da apelant, pored navoda koji se tiču merituma predmeta, nije posebno obrazložio zahtjev za donošenje privremene mjere. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera, koji su u konkretnom slučaju izostali. Osim toga, u pogledu zahtjeva kojim se traži „prekid“ izdržavanja kazne zatvora, Ustavni sud primjećuje, prije svega, da iz dostavljene dokumentacije ne proizilazi da je Sud BiH poduzeo radnje kako bi apelanta uputio na izdržavanje kazne zatvora, budući da je u prvostepenoj presudi navedeno da je apelant bio u pritvoru počev od 2. do 29. decembra 2016. godine, koji period se uračunava u izrečenu kaznu zatvora, dakle u vrijeme donošenja osporenih presuda nije bio u pritvoru. Također, Ustavni sud podsjeća na odredbe Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera – službeni prečišćeni tekst („Službeni glasnik BiH“ broj 22/16; u daljnjem tekstu: ZIKS) kojima je reguliran postupak odgađanja izvršenja kazne zatvora (odredbe čl. 145. do 147.) i u kojem su propisane okolnosti pod kojima je moguće odgađanje izvršenja kazne osuđenom licu koje se nalazi na slobodi. Dakle, ukoliko je i došlo do upućivanja apelanta na izdržavanje kazne zatvora, apelant ničim nije dokazao da je iscrpio navedenu zakonsku mogućnost koju ima prema relevantnim odredbama ZIKS-a, odnosno „da je prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanom zakonom tražio odlaganje izvršenja odluka redovnih sudova“, a navedeno se u smislu člana 64. stav 5. Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduvjet za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene mjere.
12. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije ni koristio mogućnosti koje ima prema ZIKS-u, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević