Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4806/16 (N. K.)
Odluka donesena 05. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Miješanje u imovinu
- Proporcionalnost
- Nije krivična optužba
- Propisano zakonom
- Krivični postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4806/16
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4806/16, rješavajući apelaciju Neđe Kuzmanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Neđe Kuzmanovića podnesena protiv rješenjā Osnovnog suda u Banjoj Luci br. 71 0 K 242915 16 Kv od 3. novembra 2016. godine i 71 0 K 242915 16 Kpp od 26. jula 2016. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropke konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Neđe Kuzmanovića podnesena protiv rješenjā Osnovnog suda u Banjoj Luci br. 71 0 K 242915 16 Kv od 3. novembra 2016. godine i 71 0 K 242915 16 Kpp od 26. jula 2016. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Neđo Kuzmanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnio je 17. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. 71 0 K 242915 16 Kv od 3. novembra 2016. godine i 71 0 K 242915 16 Kpp od 26. jula 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od od Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 31. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružno tužilaštvo i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 7. i 19. juna 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Osnovni sud je u krivičnom predmetu protiv osumnjičenog apelanta i G.L. zbog postojanja osnova sumnje da su počinili krivično djelo obmana pri dobijanju kredita i drugih pogodnosti iz člana 283 stav 3 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i osumnjičenog S.S. donio Rješenje broj 71 0 K 242915 16 Kpp od 26. jula 2016. godine kojim je djelimično usvojio zahtjev Okružnog tužilaštva broj T13 0 KTA 0016836 13 od 25. jula 2016. godine za izdavanje privremene mjere. Tim rješenjem je određena privremena sudska mjera obezbjeđenja kojom se apelantu zabranjuje da otuđi, optereti ili raspolaže imovinom – pobliže opisanim nekretninama (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine). Istim rješenjem je odbijen prijedlog tužioca da se odredi privremena sudska mjera obezbjeđenja da se apelantu zabrani da otuđi, optereti ili raspolaže imovinom - drugim pobliže opisanim nekretninama kao neosnovan (stav I izreke rješenja). Naloženo je Okružnom tužilaštvu da u roku od 30 dana po prijemu rješenja podnese Osnovnom sudu zahtjev za privremeno oduzimanje imovine iz stava 1 ovog rješenja, tako da mjera iz stava 1 ovog rješenja traje do donošenja odluke suda o ovom zahtjevu tužioca, ili ukoliko u ovom roku tužilac ne podnese zahtjev za privremeno oduzimanje imovine, sud će donijeti odluku o obustavljanju ove privremene mjere (stav II izreke rješenja).
6. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je Okružno tužilaštvo u prijedlogu istaklo da postoji opravdana bojazan da će apelant prometovati predmetnim nekretninama za koje postoji osnovana sumnje da su stečene izvršenjem krivičnog djela. Dodatni razlog za određivanje privremene sudske mjere obezbjeđenja Okružno tužilaštvo nalazi u činjenici da će se predmetna istraga voditi duže vremena, što bi apelantu omogućilo da ostvari konkretne radnje, a to je korišćenje i prometovanje predmetnim nekretninama, a da se određivanjem sudske mjere obezbjeđenja ne nanosi nikakva šteta osumnjičenim, nego sprečava njihova eventualna samovolja.
7. Osnovni sud je naveo da je, u smislu člana 295 stav 2 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) u vezi sa članom 4 Zakona o oduzimanju imovine stečene izvršenjem krivičnog djela (u daljnjem tekstu: Zakon o oduzimanju imovine), savjesno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa na osnovu takve ocjene izveo zaključak da je zahtjev Okružnog tužilaštva djelimično osnovan. Ukazano je da, prema odredbama člana 138 stav 1 ZKPRS, sud može u bilo koje vrijeme u toku postupka donijeti, na prijedlog tužioca, privremenu mjeru oduzimanja imovine koja se treba oduzeti po Krivičnom zakonu, odnosno mjeru zapljene ili drugu neophodnu, privremenu, mjeru da bi se spriječilo korišćenje, otuđenje ili raspolaganje tom imovinom. Dalje, ukazano je i da je odredbama člana 21 Zakona o oduzimanju imovine propisano da, kada postoji opasnost da bi kasnije oduzimanje imovine stečene izvršenjem krivičnog djela bilo otežano ili onemogućeno, tužilac može podnijeti zahtjev za privremeno oduzimanje imovine. Zahtjev iz stava 1 ovog člana sadrži podatke o vlasniku imovine, opis i zakonski naziv krivičnog djela, označenje imovine koju treba oduzeti, dokaze o imovini, okolnosti iz kojih proizilazi osnovana sumnja da je imovina stečena izvršenjem krivičnog djela i razloge koji opravdavaju potrebu za privremenim oduzimanjem imovine. Pored toga, ukazano je da je odredbama člana 22 Zakona o oduzimanju imovine propisano da, ako postoji opasnost da će vlasnik raspolagati imovinom stečenom izvršenjem krivičnog djela prije nego što sud odluči o zahtjevu iz člana 21 stav 1 ovog zakona, tužilac može podnijeti sudu zahtjev za određivanje privremene mjere u skladu sa Zakonom o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03 i 74/05, u daljnjem tekstu: ZPP).
8. Osnovni sud je istakao da je iz priloženih dokaza i navoda tužioca utvrdio da je predmetna imovina opisana u stavu I rješenja apelantova imovina i da se za tu imovinu, po navodima tužioca, vodi istraga, jer postoji osnovana sumnja da je stečena izvršenjem krivičnog djela. Stoga je Osnovni sud bojazan tužioca da će apelant prometovati tom imovinom prihvatio kao opravdanu, te je, stoga, u smislu člana 138 stav 1 ZKPRS i člana 22 Zakona o oduzimanju imovine, odredio privremenu sudsku mjeru obezbjeđenja kojom se zabranjuje apelantu da otuđi, optereti ili raspolaže imovinom – predmetnim nekretninama.
9. Osnovni sud je naveo da je u stavu 2 izreke rješenja dao upute Okružnom tužilaštvu da postupi po odredbama čl. 21 i 22 Zakona o oduzimanju imovine uz upozorenje da će sud donijeti odluku o obustavljanju ove privremene mjere ukoliko tužilac po ovoj naredbi suda ne postupi i ne dostavi dokaz da je podnesen tom sudu predmetni zahtjev.
10. Rješenjem vijeća Osnovnog suda broj 71 0 K 242915 16 Kv od 3. novembra 2016. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Osnovnog suda broj 71 0 K 242915 16 Kpp od 26. jula 2016. godine, te navedeno rješenje u cijelosti ostaje na snazi.
11. U obrazloženju rješenja vijeće je istaklo da je ispitujući prvostepeno rješenje, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba postupka, zaključilo da je prvostepeni sud u pobijanom rješenju pravilno odlučio kada je djelimično usvojio prijedlog tužioca i odredio privremenu sudsku mjera obezbjeđenja. Ocijenjeni su neosnovanim apelantovi žalbeni navodi da prijedlog Tužilaštva za izdavanje naredbe nije dostavljen apelantu na izjašnjenje, jer je prvostepeni sud pravilno postupio pri donošenju ožalbenog rješenja bez prethodnog obavještavanja apelanta, te da bi se drugačijim postupanjem izgubila svrha mjere obezbjeđenja, shodno odredbama člana 278 stav 1 ZPPRS kojim je propisano da na prijedlog predlagača obezbjeđenja, istaknut sa prijedlogom za određivanje mjere obezbjeđenja, sud može odrediti privremenu mjeru obezbjeđenja bez prethodnog obavještavanja i saslušanja protivnika obezbjeđenja, ako predlagač obezbjeđenja učini vjerovatnim da je mjera obezbjeđenja osnovana i hitna, te da bi se drugačijim postupanjem izgubila svrha mjere obezbjeđenja. Ukazano je da se te odredbe ZPPRS u konkretnom slučaju primjenjuju shodno odredbama člana 22 Zakona o oduzimanju imovine koji propisuje da, ako postoji opasnost da će vlasnik raspolagati imovinom stečenom izvršenjem krivičnog djela prije nego što sud odluči o zahtjevu za privremeno oduzimanje imovine, tužilac može podnijeti sudu zahtjev za određivanje privremene mjere u skladu sa ZPP, te da rješenje o privremenoj mjeri oduzimanja imovine donosi nadležni sud po službenoj dužnosti i dostavlja nadležnom organu radi zabilježbe. Istaknuto je da se mjera obezbjeđenja, u smislu odredaba člana 269 ZPP, može odrediti ako predlagač obezbjeđenja učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava i ukoliko postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik obezbjeđenja mogao spriječiti ili značajno otežati ostvarivanje potraživanja, naročito time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njome raspolagati, odnosno promijeniti postojeće stanje stvari, ili na koji drugi način štetno uticati na prava predlagača obezbjeđenja. Drugostepeno vijeće nalazi da je Okružno tužilaštvo učinilo vjerovatnim da je mjera obezbjeđenja osnovana i hitna zbog toga što iz predmetne dokumentacije, odnosno prijedloga za privremenu mjeru Sektora kriminalističke policije CJB Banja Luka broj KU 809/16 od 21. jula 2016. godine proizilazi da postoji osnov sumnje da je apelant izvršio krivično djelo iz člana 283 stav 3 KZRS, odnosno da je predmetna nepokretnost stečena izvršenjem krivičnog djela, a kojem dokazu je u vezi sa ostalim dokazima iz spisa drugostepeno vijeće u cijelosti poklonilo vjeru.
12. Vijeće Osnovnog suda je istaklo da je poklonilo vjeru i prijedlogu za privremenu mjeru u dijelu koji se odnosi na postojanje opasnosti da će apelant raspolagati imovinom stečenom izvršenjem krivičnog djela. Istaknuto je da osnov sumnje za to, u ovoj fazi postupka, predstavlja najniži stepen vjerovatnoće kojom se započinje istraživanje nekog događaja, odnosno postojanje nekih podataka iz kojih proizilazi sumnja i kao takav predstavlja uslov za preduzimanje određenih radnji u postupku. Sama činjenica da postoji osnov sumnje da je predmetna imovina stečena izvršenjem krivičnog djela je, po ocjeni drugostepenog vijeća, dovoljan dokaz da postoji osnovana sumnja i da će apelant pokušati raspolagati imovinom pribavljenom takvim krivičnim djelom, te da je zbog istog razloga donošenje ovakve mjere hitno. Nadalje, čitanjem navedenog prijedloga utvrđeno je da je i dio apelantove imovine već otuđen, pa drugostepeno vijeće ocjenjuje da je sud u osporenom rješenju u cijelosti pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo i zauzeo stav koji prihvata i drugostepeno vijeće. Činjenica da je apelant kao vlasnik opterećenih nepokretnosti upisan u zemljišne knjige, na osnovu ugovora o kupoprodaji nepokretnosti od 4. jula 2012. godine, a da je Ugovor o zasnivanju založnog prava na njima sačinjen 7. aprila 2014. godine po osnovu kojeg je zabilježena zabrana otuđenja i opterećenja založenih nepokretnosti, nema uticaja na odluku drugostepenog vijeća zbog toga što se, kako proizilazi i iz ,,C“ teretnog lista navedenog zk. uloška, navedena zabrana otuđenja po osnovu hipoteke odnosi samo na otuđenje i opterećenje založenih nepokretnosti ukoliko nema pismene saglasnosti založnog povjerioca. Nadalje, činjenica da su na određenim nepokretnostima ranije upisani tereti ne predstavlja smetnju u smislu odredbi ZKPRS i Zakona o oduzimanju imovine za izricanje predmetne privremene mjere obezbjeđenja. Slijedom navedenog, drugostepeno vijeće je ocijenilo da je prilikom određivanja privremene mjere obezbjeđenja sud pravilno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo i nije povrijedio pravila odredaba krivičnog postupka, te je donio odluku kao u izreci, shodno odredbama člana 186 stav 7 u vezi sa članom 24 stav 5 ZKPRS.
13. Ustavni sud konstatuje da iz odgovora na apelaciju i dostavljenih priloga Osnovnog suda od 19. juna 2018. godine proizilazi da je taj sud 14. decembra 2016. godine donio Rješenje broj 71 0 K 242915 16 Kpp kojim je obustavio privremenu sudsku mjeru obezbjeđenja, određenu osporenim rješenjem od 26. jula 2016. godine, zbog toga što Okružno tužilaštvo nije postupilo po nalogu iz stava II tog rješenja.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je ukazao i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelant ističe da je sud u predmetnom postupku proizvoljno primjenjivao KZRS, ZKPRS i Zakon o oduzimanju imovine. Pojašnjava da je sud odredio privremenu mjeru zabrane otuđenja, opterećenja i raspolaganja imovinom apelanta, a da mu prijedlog Tužilaštva nikada nije dostavljen. Smatra da predmetne nekretnine nemaju kvalifikaciju imovine koja se ima oduzeti prema odredbama KZRS, pa da se stoga na takvoj imovini ne može izreći navedena mjera obezbjeđenja. Navodi da je predmetne nekretnine stekao 2012. godine po osnovu Ugovora o kupoprodaji nepokretnosti, a da je ugovor o kreditu zaključio dvije godine kasnije i da je po osnovu tog ugovora zasnovana hipoteka na predmetnoj nepokretnosti u korist banke kojom mu se zabranjuje otuđenje i opterećenje predmetne nepokretnosti, zbog čega je pobijano rješenje neodrživo. Osporava da, u smislu odredaba Zakona o oduzimanju imovine, postoji opasnost da će raspolagati imovinom stečenom krivičnim djelom, te zbog istog razloga osporava pobijano rješenje jer ono ne obrazlaže u čemu se sastoji opasnost. Osporava tačnost određivanja vrste privremene mjere shodno odredbama člana 272 ZPP, te osporava urednost prijedloga u pogledu obrazloženja hitnosti mjere u smislu odredbe čl. 269 i 278.ZPP i člana 22 stav 1 Zakona o oduzimanju imovine. Ukazuje da, kao osumnjičeni, ima pravo da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist, u skladu sa članom 6 ZKPRS i da se to pravo odnosi na bilo koji dio krivičnog postupka. Nadalje, apelant ističe da je osporenim rješenjima povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. Ističe da je u konkretnom slučaju primijenjen Zakon o oduzimanju imovine iako krivično djelo ne postoji, iako apelant ima samo status osumnjičenog, a krivični postupak tek u fazi istrage. Apelant smatra da su osporena rješenja neodrživa jer su opterećene nekretnine već bile opterećene hipotekom, odnosno zabranom otuđenja i opterećenja predmetne nekretnine u korist banke - davaoca kredita, a o ovoj činjenici sud nije vodio računa, već je samo parafrazirao prijedlog Tužilaštva za određivanje ove privremene mjere, bez ikakve dublje ocjene priloženih dokaza. Iako ni prijedlog ni dokazi Tužilaštva nisu dostavljeni apelantu, apelant je u žalbi jasno isticao da se iz priloženog zk. izvoda, koji je Tužilaštvo dostavilo, jasno vidi da je u C teretnom listu upisana hipoteka na predmetnim nekretninama, a Tužilaštvo u svom prijeldogu navodi da u C teretnom listu nema upisanih tereta, što sud bespogovorno prihvata!
b) Odgovor na apelaciju
15. Osnovni sud je, između ostalog, ukazao da je odredbama člana 138 stav 1 ZKPRS propisano da sud može, u bilo koje vrijeme u toku postupka, donijeti na prijedlog tužioca privremenu mjeru oduzimanja imovine koja se ima oduzeti po Krivičnom zakonu, mjeru zapljene ili drugu neophodnu privremenu mjeru kako bi se spriječilo korišćenje, otuđenje ili raspolaganje tom imovinom. U pogledu navoda da prijedlog Tužilaštva za izdavanje naredbe nije dostavljen apelantu na izjašnjenje, vijeće Osnovnog suda je zaključilo da je sud pravilno postupio pri donošenju ožalbenog rješenja bez prethodnog obavještavanja apelanta, te da bi se drugačijim postupanjem izgubila svrha mjere obezbjeđenja, shodno odredbama ZPPRS. Takođe, Osnovni sud je istakao da je 14. decembra 2016. godine donio Rješenje broj 71 0 K 242915 16 Kpp i obustavio privremenu sudsku mjeru obezbjeđenja, određenu ranije rješenjem isti broj od 26. jula 2016. godine, a zbog razloga kako je navedeno u obrazloženju rješenja od 14. decembra 2016. godine.
16. U odgovoru na apelaciju Okružno tužilaštvo je navelo da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova ljudska prava, a odluke suda su utemeljene i pravno obrazložene, pa stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
17. U Zakonu o oduzimanju imovine stečene izvršenjem krivičnog djela („Službeni glasnik RSˮ broj 12/10) relevantne odredbe glase:
Član 4.
Ako odredbama ovog zakona nije posebno propisano, u postupku otkrivanja i oduzimanja imovine stečene izvršenjem krivičnog djela shodno će se primjenjivati odredbe Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpskeˮ, br. 50/03, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08).
2. Privremeno oduzimanje imovine Član 21.
(1) Kada postoji opasnost da bi kasnije oduzimanje imovine stečene izvršenjem krivičnog djela bilo otežano ili onemogućeno, tužilac može podnijeti zahtjev za privremeno oduzimanje imovine.
(2) Zahtjev iz stava 1. ovog člana sadrži podatke o vlasniku imovine, opis i zakonski naziv krivičnog djela, označenje imovine koju treba oduzeti, dokaze o imovini, okolnosti iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je imovina stečena izvršenjem krivičnog djela i razloge koji opravdavaju potrebu za privremenim oduzimanjem imovine.
(3) O zahtjevu iz stava 1. ovog člana odlučuje nadležni sud.
Član 22. st (1) i(2) (1) Ako postoji opasnost da će vlasnik raspolagati imovinom stečenom izvršenjem krivičnog djela prije nego što sud odluči o zahtjevu iz člana 21. stav 1. ovog zakona, tužilac može podnijeti sudu zahtjev za određivanje privremene mjere u skladu sa Zakonom o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03 i 74/05).
(2) Rješenje o privremenoj mjeri oduzimanja imovine donosi nadležni sud po službenoj dužnosti i dostavlja nadležnom organu radi zabilježbe.
18. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) relevantne odredbe glase:
Privremeno oduzimanje radi obezbjeđenja Član 138. stav (1) (1)Sud može, u bilo koje vrijeme u toku postupka, donijeti na prijedlog tužioca, privremenu mjeru oduzimanja imovine koja se treba oduzeti po Krivičnom zakonu mjeru zaplijene ili drugu neophodnu, privremenu mjeru da bi se spriječilo korišćenje, otuđenje ili raspolaganje tom imovinom.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
a)Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
21. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenjā Osnovnog suda br. 71 0 K 242915 16 Kv od 3. novembra 2016. godine i 71 0 K 242915 16 Kpp od 26. jula 2016. godine koja su donesena u krivičnom postupku protiv apelanta, a po zahtjevu Okružnog tužilaštva za izdavanje privremene sudske mjere obezbjeđenja kojom se apelantu zabranjuje da otuđi, optereti i raspolaže predmetnom imovinom. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
23. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud prvenstveno treba da odgovori na pitanje da li je u konkretnom slučaju primjenjiv član 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li su se osporena rješenja odnosila na utvrđivanje građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv apelanta.
24. Ustavni sud u tom kontekstu zapaža da je apelant u konkretnom slučaju osporio odluke kojim je odlučeno o mjeri privremene zabrane otuđenja, opterećenja i raspolaganja predmetnom imovinom, koja je određena u krivičnom predmetu protiv osumnjičenog apelanta i dr. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je prvenstveno potrebno odgovoriti na pitanje da li su se osporene odluke odnosile na utvrđivanje „krivične optužbeˮ u smislu člana 6 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj je koncept „krivične optužbeˮ autonoman (vidi, između ostalih, odluke Evropskog suda A.P., M.P. i T.P. protiv Švajcarske, presuda od 29. avgusta 1997. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1997- V, str. 1488& 39, i Ozturk protiv Njemačke, presuda od 21. februara 1984, Serija A broj 73, str. 18. i 50).
25. Ustavni sud podsjeća na to da je slično pravno pitanje rješavao u svojoj novijoj praksi u predmetu broj AP 20/12 od 26. februara 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) povodom apelacije apelanata (fizičko i pravno lice) za koje je postojao osnov sumnje da su izvršili određena krivična djela, a koji su apelacijom osporili rješenje Suda BiH o privremenoj mjeri zabrane raspolaganja imovinom koja je određena u fazi istrage na prijedlog Tužilaštva. U navedenoj Odluci broj AP 20/12 Ustavni sud je citirao praksu Evropskog suda u predmetu Dogmocx protiv Njemačke (vidi, Evropski sud, odluka o dopustivosti, predstavka broj 26315/03, 18. septembar 2006. godine) u kojem je Evropski sud (u vezi sa sličnim pravnim pitanjem zamrzavanja imovine podnosioca predstavke) zaključio da ne postoje naznake da je naredba o pljenidbi imala bilo kakav uticaj na krivični dosije podnosioca zahtjeva, da se osporavane odluke stoga ne mogu smatrati odlukama kojim se odlučuje o utvrđivanju krivične optužbe, te je zaključio da je predstavka ratione materiae inkompatibilna sa odredbama Evropske konvencije. Ustavni sud je zaključio da se isti stav može usvojiti u predmetu broj AP 20/12, te je naveo, uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja, da su osporene odluke donesene na privremenom osnovu, dakle, da osporene mjere imaju privremeni karakter i da ne postoje naznake da su navedena rješenja, u smislu stavova Evropskog suda iz odluke Dogmocx, imala bilo kakav uticaj na krivični dosije osumnjičenih apelanata, zbog čega ne mogu da se smatraju kao odluke kojima se odlučuje o utvrđivanju krivične optužbe protiv apelanata u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
26. Ustavni sud primjećuje da u konkretnom predmetu apelant osporava rješenja kojim se ne utvrđuje krivična optužba protiv njega, nego mu se privremeno zabranjuje raspolaganje imovinom. Ustavni sud zapaža da su osporena rješenja donesena u toku istrage i da je njihov primarni cilj bio, kako to proizilazi iz rješenja Osnovnog suda, da se obezbijedi da imovina za koju se sumnja da je stečena krivičnim djelom bude otuđena, u skladu s odredbama krivičnopravnog zakonodavstva. Ustavni sud zapaža da se, prema relevantnim odredbama Zakona o oduzimanju imovine, imovinska korist stečena krivičnim djelom oduzima (trajno) sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je krivično djelo učinjeno, te u predmetnom slučaju do eventualnog oduzimanja apelantove imovine može doći tek u slučaju da se utvrdi apelantova krivična odgovornost za krivična djela za koja je osumnjičen. Stoga, Ustavni sud smatra da su osporene odluke donesene na privremenom osnovu, dakle, da imaju privremeni karakter i da ne postoje naznake da su navedena rješenja, u smislu stavova Evropskog suda i Ustavnog suda, imala bilo kakav uticaj na apelantov krivični postupak (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2753/13 od 30. septembra 2015. godine, tač. 36 i 37).
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da pitanje pravičnosti ovog postupka ne ulazi u domen člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti u domen člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine zbog čega je apelacija u odnosu na navode o kršenju ovog prava ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
b) Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na imovinu i djelotvoran pravni lijek
28. Razmatrajući dopustivost predmeta u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju osporava Rješenje Osnovnog suda broj 71 0 K 242915 16 Kv od 3. novembra 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje je doneseno 3. novembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 17. decembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, u pogledu navoda apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, taj dio apelacije ispunjava uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
30. Apelant osporava rješenja Osnovnog suda tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 13 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
k) Pravo na imovinu.
Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
32. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da iz osporenih rješenja proizilazi da su predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama upisane kao apelantova svojina, kako je to predviđeno zakonom, te nesumnjivo predstavlja njegovu „imovinu“ u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
33. Nadalje, Ustavni sud podsjeća na to da član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opšte je prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2 istog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo da, između ostalog, kontrolišu korišćenje imovine u skladu s javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 301-A, stav 51).
34. S obzirom na navedeno, Ustavni sud dalje treba utvrditi da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle, da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg interesa.
35. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelantovu imovinu s obzirom na to da je osporenim odlukama određena privremena sudska mjera obezbjeđenja vezana za apelantovu imovinu. Zatim, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja osporenih rješenja kao nesporno proizilazi da ta imovina nije apelantu oduzeta, već da mu je ostavljena na korišćenje, dakle i dalje se nalazi u njegovom posjedu, ali je određena privremena mjera zabrane otuđenja, opterećenja i raspolaganja tom imovinom. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da osporene odluke u svojoj suštini potpadaju pod treće pravilo, odnosno da predstavljaju kontrolu nad upotrebom imovine u smislu drugog stava člana 1 Protokola broj 1 „koji daje pravo državi da usvoji one zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima“ (mutatis mutandis, Air Canada protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. maja 1995. godine, st. 32 do 37, te Arkuri i ostali protiv Italije, odluka od 5. jula 2001. godine, predstavka broj 52024/99).
36. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u imovinu apelanata bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, Ustavni sud primjećuje da su u pogledu poštivanja uslova iz drugog stava člana 1 Protokola broj 1 osporena rješenja donesena u skladu s relevantnim odredbama ZKPRS, KZRS i Zakona o oduzimanju imovine. Naime, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je Osnovni sud osporene odluke donio u skladu sa zakonskim ovlašćenjem koje proizilazi iz odredaba člana 138 stav 1 ZKPRS kojima je jasno propisano: „Sud može, u bilo koje vrijeme u toku postupka, donijeti na prijedlog tužioca privremenu mjeru oduzimanja imovine koja se treba oduzeti po Krivičnom zakonu, mjeru zapljene ili drugu neophodnu privremenu mjeru da bi se spriječilo korišćenje, otuđenje ili raspolaganje tom imovinom.“ Pored toga, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 21 st. 1 i 2 Zakona o oduzimanju imovine daju ovlašćenje da tužilac može: „(1) Kada postoji opasnost da bi kasnije oduzimanje imovine stečene izvršenjem krivičnog djela bilo otežano ili onemogućeno, tužilac može podnijeti zahtjev za privremeno oduzimanje imovine. (2) Zahtjev iz stava 1 ovog člana sadrži podatke o vlasniku imovine, opis i zakonski naziv krivičnog djela, označenje imovine koju treba oduzeti, dokaze o imovini, okolnosti iz kojih proizilazi osnovana sumnja da je imovina stečena izvršenjem krivičnog djela i razloge koji opravdavaju potrebu za privremenim oduzimanjem imovine.“ Dakle, u konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud osporena rješenja donio u skladu sa odredbama člana 138 stav 1 ZKPRS i čl. 21 i 22 Zakona o oduzimanju imovine tako što je određena privremena mjera zabrane otuđenja, opterećenja i raspolaganja predmetnom imovinom uz obrazloženje, kako je to eksplicitno navedeno, kako bi se spriječilo otuđenje te imovine do donošenja odluke Tužilaštva o potrebi privremenog oduzimanja te imovine. Ustavni sud zapaža da je u osporenim rješenjima jasno navedeno da se osnovano sumnja da predmetna imovina potiče od nezakonitih radnji koje čine obilježja krivičnih djela, te s obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u pravo na apelantovu imovinu bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu.
37. Odgovarajući dalje na pitanje da li je to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, Ustavni sud smatra da su osporene odluke, koje su u konkretnom slučaju osnov miješanja u apelantovu imovinu, proporcionalne cilju, te da stoga na apelanta nije stavljen pretjeran teret prvenstveno zbog toga što suštinski ne zadiru u obim korišćenja te imovine (predmetna imovina apelantu nije oduzeta, niti je onemogućeno njeno korišćenje jer je imovina i dalje u posjedu apelanta koji je koristi), ali je, kako proizilazi iz osporenih rješenja, bilo neophodno da se donese privremena mjera, te privremeno zabrani i onemogući apelantu da imovinu otuđi ili eventualno prenese na treća lica. U tom kontekstu, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se privremenom mjerom koja se isključivo odnosi na zabranu otuđenja, opterećenja i raspolaganja predmetnom imovinom ne stavlja pretjerani pojedinačni teret na apelanta u poređenju s javnim interesom koji se želi ostvariti (održavanje javnog reda i sprečavanje organizovanog kriminaliteta poštujući princip da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu izvršenjem krivičnog djela), čime je postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva opšteg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu osnovnih prava pojedinaca. Ustavni sud u vezi s tim ukazuje da navedeno korespondira sa stavom Evropskog suda u predmetu Raimondo protiv Italije (predstavka broj 12954/87, presuda od 22. februara 1994. godine, tačka 27) u kojem je Evropski sud zaključio da je privremena mjera o zapljeni i oduzimanju imovine u istražnom postupku „očigledno privremena mjera čiji je cilj da imovina za koju se sumnja da predstavlja plod nezakonitih aktivnosti koje su obavljene na štetu društvene zajednice može kasnije biti oduzeta, ako se za tim ukaže potreba. Mjera kao takva se, dakle, može opravdati opštim interesom…“.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Djelotvoran pravni lijek
39. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio zakonom propisane pravne lijekove – žalbe u predmetnom postupku. Činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom u konkretnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u pravo na imovinu apelanta bilo u skladu sa zakonom, u javnom interesu, pri čemu na apelanta nije stavljen pretjeran teret.
41. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana 13 Evropske konvencije kada apelant kršenje tog prava vezuje s pravom na imovinu, te kada je apelant imao mogućnost da koristi i kada je koristio zakonom propisane pravne lijekove.
42. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka h) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević