Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2421/18 ("Brovis" d.d. Visoko)

Odluka donesena 17. 07. 2018.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2421/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-2421/18, rješavajući apelaciju "Brovis" d.d. Visoko, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Brovis" d.d. Visoko protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Ps 045474 15 Rev od 4. januara 2018.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Brovis" d.d. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Edina Jahić advokat iz Sarajeva, podnio je 20. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Ps 045474 15 Rev od 4. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena je revizija apelanta izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Ps 045474 15 Pž 2 od 28. septembra 2015. godine kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđena Presuda Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Ps 045474 14 Ps 2 od 24. aprila 2015. godine. Navedenom prvostepenom presudom obavezan je apelant da tužiocu (Zeničko-dobojskom kantonu) isplati iznos od 32.100,47 KM zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka.

2. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je djelatnost apelanta uzgoj, prerada i trgovina pilećim mesom. Zatim, da je apelantu rješenjem Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva od 8. jula 2009. godine odobrena proizvodnja, te da se objekat apelanta nalazi pod veterinarsko zdravstvenom kontrolom i nadzorom Kantonalne uprave za inspekcijske poslove Zeničko-dobojskog kantona. Nadalje je naveo da je veterinarski inspektor tužioca za obavljene veterinarsko zdravstvene preglede i kontrolu apelantu uredno ispostavljao fakture (tj. mjesečne obračune i nalog za plaćanje naknade za obavljene veterinarsko-zdravstvene preglede i kontrolu) kojim apelant nije prigovarao niti ih je vraćao, već je 30. juna 2010. godine izvršio djelimičnu uplatu na način da je svaku fakturu samoincijativno umanjio i platio u iznosu od 40 % fakturisanog iznosa, zbog čega je na ime obaveze po tim fakturama ostao dužan 32.100,47 KM. Vrhovni sud je ukazao da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo i to član 49. Zakona o veterinarstvu BiH (reguliše finansiranje zdravstvene zaštite životinja, naknade i troškove), član 118. Zakona o veterinarstvu F BiH (reguliše naknade i troškove za obavljeni veterinarsko-zdravstveni pregled), a u vezi sa Pravilnikom o načinu uplate javnih prihoda budžeta i vanbudžetskih fondova na teritoriji F BiH i Pravilnika o visini naknade i načinu raspodjele sredstava za obavljanje veterinarsko zdravstvenih pregleda i kontrolu, te u vezi sa članom 17. Zakona o obligacionim odnosima (reguliše dužnost ispunjavanja obaveza). Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je apelant po prijemu ispostavljenih faktura iste tužiocu djelimično platio, a da te fakture nije vratio, zbog čega je apelant kao učesnik u obligacionom odnosu dužan izvršiti svoju obavezu plaćanja preostalog dijela duga po ispostavljenim fakturama i odgovoran je za njeno ispunjenje (član 17. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima). Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud prigovore apelanta (da tužilac nema kapacitete da pregleda, nadzire i kontroliše proizvodnju i preradu peradi koju je apelant organizovao u tri smjene, da tužilac ne vrši preglede jer je nemoguće sa malim brojem inspektora, a naročito nije moguće kod apelanta koji radi u tri smjene zbog čega je apelant angažovao sedam veterinara koji vrše pregled i nadzor životinja i pripreme svu dokumentaciju a da veterinarska inspekcija tužioca samo potpiše i ovjeri tu dokumentaciju) pravilno odbio kao neosnovane. Vrhovni sud je naveo da time što je apelant dokazao da su postojali određeni razgovori, pregovori i prijedlozi apelanta da tužilac zaposli veći broj inspektora ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, Vrhovni sud je ukazao da apelantova obaveza isplate po ispostavljenim fakturama nije ugašena, jer obaveza prestaje saglasnošću volja učesnika obligacionog odnosa, ispunjenjem ili u drugim zakonom određenim slučajevima, a te okolnosti apelant nije dokazao. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno zaključio, a drugostepeni sud osnovano prihvatio pravni stav da pitanje ustavnosti i zakonitosti Pravilnika o visini naknade i načinu raspodjele sredstava za obavljanje veterinarsko zdravstvenih pregleda i kontrolu nije u nadležnosti parničnog suda već mjerodavnog ustavnog suda. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je navedeni Pravilnik važeći propis organa federalne vlasti objavljen u službenom glasilu F BiH, zbog čega prigovori apelanta da je pobijana presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava nisu prihvatljivi.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da nije bio u obavezi tužiocu platiti veterinarsko-zdravstvene preglede zbog toga što oni nisu obavljeni od strane tužioca, već da su preglede životinja vršili veterinari zaposleni kod apelanta, a da veterinarski inspektori tužioca samo ovjeravaju dokumentaciju a ne vrše preglede. Apelant navodi da mu tužilac nije ispostavljao fakture već obračune i nalog za plaćanje naknade za obavljene veterinarsko-zdravstvene preglede i kontrolu koje je ispostavljao na osnovu Pravilnika o visini naknade i načinu raspodjele sredstava za obavljanje veterinarsko zdravstvenih pregleda i kontrolu koji je u suprotnosti sa „Zakonom“. Apelant je naveo da je po ispostavljenim nalozima tužiocu uplatio oko 50 % od iznosa navedenog u nalozima, a da ga je dopisima obavijestio zbog čega nije uplatio preostali iznos duga.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na na koja se u predmetnoj apelaciji poziva odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u reviziji, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno, ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2421/18 ("Brovis" d.d. Visoko) | Sudska praksa | Aktio