Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1960/18 ("GEOINŽENJERING" d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 17. 07. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Upravni spor
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Porez
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1960/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-1960/18, rješavajući apelacije "GEOINŽENJERING" d.o.o. Banja Luka i Slobodne Zone Vogošća d.o.o. Vogošća, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "GEOINŽENJERING" d.o.o. Banja Luka protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 020748 17 Uvp od 26. januara 2018.

godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

"GEOINŽENJERING" d.o.o. Banja Luka protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 020748 17 Uvp od 26. januara 2018.

godine i Slobodna Zona Vogošća d.o.o. Vogošća protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 021877 17 Uvp od 26. januara 2018. godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-1960/18

1. "GEOINŽENJERING" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatska firma "Sajić" o.d. iz Banjaluke, podnio je 30. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 020748 17 Uvp od 26. januara 2018. godine. Apelant je dopunio apelaciju 21. maja 2018. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, koja je donesena u upravnoj stvari prinudne naplate indirektnih poreza, apelantu je utvrđen razrez indirektnih poreza u iznosu od 609.756,00 KM i naložena mu je uplata navedene obaveze pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

2. Sud BiH je u obrazloženju osporene odluke naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da je apelant izvršio sve građevinske radove u skladu sa zaključenim ugovorima sa Republičkom upravom za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka (u daljem tekstu: RGU), te da mu je izvršeno uredno plaćanje po ispostavljenim fakturama. Međutim, prema stavu Suda BiH, sporno je da li je apelantu trebao biti naplaćen porez na dodatu vrijednost (u daljem tekstu: PDV), kojeg je obračunao na fakturama, također, ispostavljenim RGU, a za naplatu izvedenih radova u iznosu od 3.944.868,00 KM, koje fakture mu je RGU vratila jer vrijednost izvedenih radova premašuje ugovoreni iznos sredstva u godini u kojoj je ugovor zaključen, te da je za predmetne radove bilo potrebno zaključiti aneks ugovora, a koji nije zaključen. U vezi sa navedenim, Sud BiH je zaključio da, imajući u vidu tako utvrđeno činjenično stanje, poreski organi su pravilno zaključili da je apelant, u spornom poreskom periodu, bio dužan da obračuna PDV na osnovu ukupnog prometa usluga iskazanih u fakturama ispostavljenim RGU, a činjenica da ugovorni organ apelantu nije u cjelosti isplatio naknadu za izvršene usluge je bez uticaja na drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari. S tim u vezi, Sud BiH je ukazao na odredbe člana 38. Zakona o PDV-u („Službeni glasnik BiH“ br. 09/05, 35/05 i 100/08) koja propisuje da se PDV obračunava i plaća u svim fazama prometa dobara i usluga koje podliježu oporezivanju, pa prema stavu suda za obračun PDV-a nije neophodno da je poreski obveznik od kupca dobara ili usluga naplatio isporučena dobra ili pružene usluge. Također, Sud BiH je u smislu apelantovog prigovora da u konkretnom slučaju nije ostvaren promet između ugovornih strana u smislu člana 3. Zakona o PDV-u, s obzirom da druga ugovorna strana nije prihvatila plaćanje izvršenih radova, isti odbio kao neosnovan, iz razloga što su odredbe Zakona o PDV-u jasne, kada je u pitanju nastanak poreske obaveze (član 17. Zakona o PDV-u), zaključivši da je poreska obaveza za apelanta nastala isporukom dobara ili vršenjem usluga. Sud BiH je, pored navedenog, istakao da je pravilan zaključak vijeća za upravne sporove da se poreski organi, u postupku kakav je predmetni, ne mogu upuštati u obligaciono-pravni odnos između apelanta i drugih ugovarača sa kojima ima zaključene ugovore, a u smislu postojanja ugovora, ispunjenja međusobnih obaveza iz tih ugovora i si., iz razloga što se u konkrentom slučaju radi o postupku u kojem se ispituje zakonitost donesenih akata povodom poštivanja obaveza plaćanja PDV-a poreskih obveznika. S tim u vezi, Sud BiH je zaključio da su irelevantni razlozi zbog kojih je RGU odbila da plati naknadu po fakturama koje je apelant ispostavio, jer isplata naknade i obaveze po osnovu dužničko-povjerilačkih odnosa između apelanta i RGU ne mogu biti predmetom ovog postupka. U konačnici, Sud BiH je zaključio da je tužena (Uprava za indirektno oporezivanje BiH, Banja Luka) na zakonit način postupila kada je apelantu, za poreski period 1. juna 2010. do 31. jula 2014. godine, dodatno utvrdila PDV obavezu u iznosu od 609.756,00 KM.

AP-1982/18

3. Slobodna Zona Vogošća d.o.o. Vogošća (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Almir Gagula advokat iz Sarajeva, podnio je 30. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 021877 17 Uvp od 26. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, koja je donesena u upravnoj stvari prinudne naplate indirektnih poreza, apelantu je utvrđen razrez indirektnih poreza za period od 1. januara 2007. godine do 31. decembra 2011. godine u iznosu od 86.935,00 KM, radi korekcije izlaznog PDV-a iskazanog u poreskim prijavama za kontrolisani period.

4. Sud BiH je u obrazloženju osporene odluke naveo da je apelant u kontrolisanom periodu obavljao registrovanu djelatnost, iznajmljivanje poslovnih prostora korisnicima slobodnih zona sa kojima je prethodno zaključio ugovore o korištenju slobodne zone, kao i ugovore o zakupu skladišnog prostora. Prema stavu Suda BiH, izdavanje u zakup skladišnog prostora i viljuškara nisu oslobođeni od plaćanja PDV-a u smislu člana 30. stav 1. tačka 3. Zakona o PDV-u, jer apelant kao preduzeće koje upravlja carinskim skladištem i kao vlasnik viljuškara, pruža usluge izdavanja u zakup skladišnog prostora i viljuškara drugim poreskim obveznicima-korisnicima slobodne zone, koji mogu ostvarivati pravo na oslobađanje od plaćanja PDV-a na dobra namijenjena za potrebe slobodne zone, kao i na usluge povezane sa prometom tih dobara. Slijedom navedenog, Sud BiH je zaključio da nisu ispunjeni uslovi za oslobađanje od PDV-a, saglasno navedenoj zakonskoj odredbi i članu 60. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u, jer usluge zakupa nisu direktno povezane sa isporukom dobara, nego se radi o oporezivom prometu roba i usluga u smislu člana 3. i 8. stav 1. Zakona o PDV-u, pa je suprotno apelantovim navodima u konkrentom slučaju pravilno primjenjeno materijalno pravo, tj. odgovarajuće odredbe Zakona o postupku indirektnog oporezivanja i Zakona o PDV-u, kao i relevantne odredbe Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u. Naime, Sud BiH je ukazao da je Zakonom o postupku indirektnog oporezivanja i to odredbama čl. 92-102. uređen postupak utvrđivanja, naplate i kontrole indirektnih poreza. Također, Sud BiH je istakao da prema Zakonu o PDV-u, kojim se uvodi obaveza i reguliše sistem plaćanja poreza na dodatu vrijednost na teritoriji Bosne i Hercegovine, shodno odredbi člana 3. ovog Zakona, porez na dodatu vrijednost se plaća na promet dobara i usluga koje poreski obveznik, u okviru svoje djelatnosti, vrši na teritoriji Bosne i Hercegovine uz naknadu. Nadalje, odredbom člana 30. stav 1. tačka 1. i 2. istog Zakona je propisano da se od plaćanja PDV-a oslobađa uvoz dobara namijenjenih za potrebe slobodne zone i skladišta, osim carinskih, kao i isporuka dobara pod uslovom da su prijavljena Upravi za indirektno oporezivanje BiH, da je prethodno odobrenje za takvu isporuku izdato u skladu sa carinskim propisima i da su privremeno uskladištena. Nadalje, Sud BiH je ukazao da je tačkom 3. stava 1. iste zakonske odredbe propisano da se od plaćanja PDV-a oslobađa svako pružanje usluga koje su povezane sa prometom dobara iz tačke 2. tog člana, dok je stavom tri istog člana određeno da se svako oslobađanje od PDV-a, priznaje samo pod uslovom da određena dobra nisu puštena u slobodan promet i da je iznos PDV-a koji dospijeva puštanjem robe u slobodan promet, jednak iznosu koji bi bio obračunat i naplaćen, te da su takva dobra oporeziva njihovim uvozom u BiH unutar teritorije Bosne i Hercegovine. Osim toga, Sud BiH je ukazao da je odredbom člana 148. Zakona o carinskoj politici, između ostalog, propisano da su slobodne zone dijelovi carinskog područja BIH ili objekata smještenih na tom području, ali koji su odvojeni od ostalog njegovog dijela. Nadalje, Sud BiH je naveo da je Pravilnikom o primjeni Zakona o PDV - u, i to odredbom člana 60. propisano je da obveznik može ostvariti poresko oslobađanje iz člana 30. Zakona o PDV-u, ako posjeduje dokument preduzeća koje upravlja slobodnom zonom kojim se potvrđuje da između preduzeća i korisnika slobodne zone - primaoca dobara, postoji važeći ugovor o korištenju slobodne zone, račun isporučioca dobara koja se unose u slobodnu zonu, izjavu korisnika zone da se radi o dobrima namijenjenim djelatnostima u slobodnoj zoni, ovjerenu kopiju carinske isprave kojom se dokazuje da su dobra unesena u slobodnu zonu u skladu sa carinskim propisima. U vezi sa navedenim, Sud BiH je zaključio da se oslobađanje od plaćanja PDV-a za dobra koja se unose u slobodnu zonu može ostvariti uz ispunjenje kumulativno propisanih uslova. U odnosu na konkretan slučaj, Sud BiH je istakao da, budući da je apelant u kontrolisanom periodu obavljao registrovanu djelatnost iznajmljivanja poslovnih prostora korisnicima slobodnih zona sa kojima je prethodno zaključio ugovore o korištenju slobodne zone, kao i ugovore o zakupu skladišnog prostora, kod takvog stanja stvari izdavanje u zakup skladišnog prostora i viljuškara nije oslobođeno od plaćanja PDV-a, jer usluge zakupa nisu direktno povezane sa isporukom dobara, nego se radi o oporezivom prometu roba i usluga u smislu člana 3. i 8. stav 1. Zakona o PDV-u.

Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1960/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

6. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), dok se apelant u predmetu broj AP 1960/18 poziva i na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u osporenim odlukama, kojima je apelantima utvrđena obaveza plaćanja indirektnih poreza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, naročito relevantne odredbe Zakona o PDV-u.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje u predmetu AP 1960/18

8. U pogledu navoda apelanta u predmetu AP 1960/18 kojima ukazuje na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluku broj AP- 382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b)U odnosu na navode apelanata o povredi prava na imovinu

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnim apelacijama isključivo na način na koji je Sud BiH utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o PDV-u, na osnovu kojeg su apelantima utvrđene obaveze plaćanja indirektnih poreza, u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1960/18 ("GEOINŽENJERING" d.o.o. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio