Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2580/18 (B.D.)
Odluka donesena 17. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Zakonito hapšenje po presudi suda
- Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Apelacija preuranjena
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 146
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2580/18
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2580/18, rješavajući apelaciju B. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija B. D. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 322430 18 Kž 4 od 20.
aprila 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 322430 18 Kv 4 od 12. aprila 2018. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B. D. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 322430 18 Kž 4 od 20.
aprila 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 322430 18 Kv 4 od 12. aprila 2018. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. B. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ugljevika, kojeg zastupa Edvin Agić, advokat iz Tuzle, podnio je 4. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 322430 18 Kž 4 od 20. aprila 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 322430 18 Kv 4 od 12. aprila 2018. godine.
2. Apelant je predložio da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom se ukidaju osporena rješenja i nalaže njegovo puštanje na slobodu.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 17. maja 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud, Općinski sud i Tužilaštvo su odgovore na apelaciju dostavili 21. i 22. maja 2018. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 32 0 K 322430 18 K od 2. aprila 2018. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo prevara iz člana 294. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Za počinjenje navedenog krivičnog djela apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, te je istovremeno određeno da se u izrečenu kaznu uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 27. novembra 2017. godine pa nadalje.
7. Rješenjem (postupajuće sutkinje) Općinskog suda broj 32 0 K 322430 18 K od 2. aprila 2018. godine apelantu je produžena mjera pritvora iz člana 152. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), te je određeno da ta mjera može trajati do isteka izrečene kazne, odnosno najduže devet mjeseci računajući od 2. aprila 2018. godine kao dana izricanja prvostepene presude.
8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 K 322430 18 Kž 3 od 10. aprila 2018. godine apelantova žalba je usvojena, prvostepeno rješenje ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
9. Rješenjem vanraspravnog vijeća Općinskog suda broj 32 0 K 322430 18 Kv 4 od 12. aprila 2018. godine apelantu je produžena mjera pritvora koja može trajati do isteka izrečene kazne, odnosno najduže devet mjeseci računajući od 2. aprila 2018. godine kao dana izricanja prvostepene presude. Navedenim rješenjem istovremeno je određeno da ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačava ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i apelant pustiti na slobodu, a ako u roku od devet mjeseci bude izrečena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže još jednu godinu od izricanja drugostepene odluke.
10. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da je prilikom donošenja odluke o određivanju pritvora uzeo u obzir način i posljedice izvršenja krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim. U vezi s okolnostima izvršenja predmetnog krivičnog djela Općinski sud je naveo da je imao u vidu da je apelant u vremenskom periodu od decembra 2016. do novembra 2017. godine kontinuirano i uporno vršio radnje koja imaju obilježja krivičnog djela prevara na štetu S. T., studentice Medicinskog fakulteta (u daljnjem tekstu: oštećena), tako što joj je lažno prikazivao činjenice da ima prijatelje na tom fakultetu, da joj može pomoći oko polaganja ispita i za to u više navrata tražio novac i druge stvari velike vrijednosti, na koji način je pribavio protivpravnu imovinsku korist u iznosu od 20.000,00 KM (detaljnije navedeno na str. 2. i 3. obrazloženja rješenja). U vezi s apelantovom osobnošću, Općinski sud je ukazao da je uvidom u izvod podataka iz kaznene evidencije utvrdio da je apelant ranije osuđivan zbog krivičnih djela protiv imovine, i to osam puta za krivično djelo prevara, iz čega se, pored ostalog, zaključuje da se radi o licu sklonom vršenju krivičnih djela. Apelant je novo krivično djelo prevare, također, počinio samo nekoliko mjeseci nakon ranije osude za isto krivično djelo. Prema tome, imajući u vidu da je apelant nastavio uporno i odlučno s vršenjem krivičnih djela nakon ranijih osuda (26. januara 2016. godine izrečena mu je jedinstvena novčana kazna zatvora za ranija djela), kao i da je pokazao upornost i odlučnost u vršenju krivičnog djela protiv imovine i prema oštećenoj, to pokazuje njegovu izrazitu upornost da čini radnje koje imaju obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Stoga je Općinski sud zaključio da navedene okolnosti opravdavaju apelantovo dalje zadržavanje u pritvoru i nakon izricanja presude, gledajući njegov način života i karakter njegove osobnosti, pobude iz kojih je djelo učinio, jačinu povrede zaštićenog dobra, kao i raniji život i njegove lične prilike, odnosno da je nakon izricanja prvostepene presude neophodno apelantu produžiti pritvor radi neometanog vođenja krivičnog postupka.
11. Općinski sud je dalje naveo da je irelevantna okolnost, koju apelant navodi, da je oštećena s apelantom postigla „usmeni“ sporazum o izmirenju štete (kako je navela prilikom svjedočenja na glavnom pretresu), kao i da u spisu postoji priznanica o načinu izmirenja štete i da je već izmiren iznos od 2.000,00 eura, s obzirom na to da se radi o neznatnom iznosu u odnosu na postavljeni imovinskopravni zahtjev koji je oštećena tokom postupka postavila. U vezi s navodima apelantovog branioca da je oštećena svojim podnescima upućenim sudu i glavnom tužiocu Tužilaštva zahtijevala da se apelant pusti iz pritvora, prvostepeno vijeće je istaklo da su ti navodi protivrječni svjedočenju oštećene na glavnom pretresu koja nije navela da želi da se apelant pusti iz pritvora, a ocjenu o krivičnom progonu ostavila je sudu. Pored toga, stav oštećene ne može utjecati na drugačiju odluku suda u pogledu odlučivanja o mjeri pritvora. U vezi s navedenim, prvostepeno vijeće je navelo da sve okolnosti, na koje se apelant poziva, po svojoj prirodi predstavljaju okolnosti koje je sud dužan cijeniti prilikom odmjeravanja kazne, što je i učinjeno prilikom donošenja prvostepene presude. Kada se okolnosti koje je branilac istakao dovedu u vezu s okolnostima koje prate osobnost apelanta (da je u vremenskom periodu od 2012. do 2016. godine osam puta pravomoćno osuđen za krivično djelo prevara, što ukazuje da se radi o kriminalno aktivnom licu, da dosadašnje sankcije nisu dovele do njegovog preispitivanja, da se radi višestrukom specijalnom povratniku, da je nezaposlen, bez redovnih sredstva za život, što ukazuje na njegove imovinske prilike), okolnosti na koje branilac ukazuje nisu takvog značaja da bi opravdale njegovo puštanje na slobodu. Pored navedenog, Općinski sud je ukazao i da se u vrijeme trajanja prvostepenog postupka protiv apelanta vodi još jedan krivični postupak pred Osnovnim sudom u Bijeljini zbog krivičnog djela prevara.
12. Najzad, u vezi s mogućnošću određivanja blažih mjera prema apelantu, Općinski sud je naveo da se blažim mjerama - mjerama zabrane ne bi mogla ostvariti svrha koja se postiže mjerom pritvora jer postoji mogućnost da apelant zloupotrijebi takve mjere s obzirom na njegovu osobnost i kriminalnu odlučnost koja se ogleda u tome da nastavlja da vrši krivična djela kada je na slobodi. Također, dosadašnje sankcije nisu na njega odgojno utjecale jer je novo krivično djelo počinio u relativno kraćem vremenskom periodu, odnosno u istoj godini nakon što je pravomoćno osuđen za krivično djelo prevara, što pokazuje kontinuitet u vršenju istovrsnih krivičnih djela, pa uzimajući u obzir prirodu i težinu krivičnog djela zbog kojeg je apelant proglašen krivim, Općinski sud je zaključio da se mjerama zabrane ne može ostvariti svrha koja se postiže mjerom pritvora, zbog čega je neophodno apelantovo daljnje zadržavanje u pritvoru.
13. Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 K 322430 18 Kž 4 od 20. aprila 2018. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana.
14. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je naveo da se žalbom apelantovog branioca neosnovano prigovara da je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka tvrdnjama da je prvostepeni sud bio nepropisno sastavljen. U konkretnom slučaju, prvostepeni postupak je vodila sutkinja A. S., koja je i donijela prvostepenu presudu kojom je apelant proglašen krivim. Nakon izricanja presude, postupajuća sutkinja je rješenjem od 2. aprila 2018. godine apelantu produžila mjeru pritvora, a to rješenje je Kantonalni sud rješenjem od 10. aprila 2018. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U ponovnom postupku, o produženju pritvora nakon izricanja prvostepene presude, odlučivalo je vanraspravno vijeće u sastavu: sudija M. K. kao predsjednik vijeća, te sudije A. S. i D. M. kao članovi vijeća, što apelantov branilac osporava, smatrajući da je vijeće bilo nepropisno sastavljeno i da u njemu nije mogla učestvovati sutkinja A. S. Suprotno apelantovim tvrdnjama, prema stavu sudske prakse, u smislu člana 152. stav
1. ZKPFBiH, postupajuća sutkinja A. S. je nakon izricanja prvostepene presude bila nadležna da posebnim rješenjem odluči o apelantovom pritvoru nakon izricanja prvostepene presude. Međutim, kako je to rješenje ukinuto, u ponovnom postupku o produženju pritvora odlučivalo je vanraspravno vijeće, pa se žalbom apelantovog branioca neosnovano prigovara da u sastavu tog vijeća nije mogla učestvovati sutkinja A. S. Prema stavu sudske prakse, ukoliko je u izricanju prvostepene odluke učestvovao sudija koji je prethodno izuzet, tada bi postojala bitna povreda odredaba krivičnog postupka, uz dodatni uvjet da je taj sudija izuzet samo na osnovu pravomoćnog rješenja iz bilo kojeg razloga iz člana 39. ZKPFBiH, što u ovom predmetu nije slučaj, pa nije bilo nikakve smetnje da član vanraspravnog vijeća bude i postupajuća sutkinja iz krivičnog postupka, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka a) ZKPFBiH.
15. U pogledu apelantovih tvrdnji da je prvostepeni sud u obrazloženju rješenja propustio navesti razloge zbog kojih bi puštanjem apelanta iz pritvora bio ugrožen dalji tok krivičnog postupka, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijanog rješenja detaljno uzeo u obzir okolnosti koje su vezane za izvršenje krivičnog djela i osobnost apelanta, koje upravo utječu ili mogu utjecati na nesmetano vođenje krivičnog postupka, kako je to propisano članom 152. stav 1. ZKPFBiH. Također su neosnovani žalbeni prigovori da se mjera pritvora ne smije pretvoriti u kaznu jer ovaj pritvor prema apelantu traje već četiri mjeseca i osamnaest dana. Prilikom određivanja pritvora optuženom nakon izricanja presude na kaznu zatvora, prvostepeni sud nije morao obrazlagati činjenice na koji način bi puštanjem na slobodu apelant ometao krivični postupak do pravomoćnosti prvostepene presude jer to nije ratio legis odredbe člana 152. stav 1. ZKPFBiH, već je bilo potrebno da je apelant osuđen na kaznu zatvora i da je produženje pritvora neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka ako je ispunjena jedna od alternativnih okolnosti, bilo ona koja je vezana za izvršenje krivičnog djela ili ona koja je vezana za osobnost apelanta, a u konkretnom slučaju su ispunjene obje alternacije. U vezi s tim, prvostepeni sud je u obrazloženju pobijanog rješenja detaljno obrazložio okolnosti koje se odnose na način izvršenja krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim, kao i okolnosti koje se odnose na apelantovu osobnost iako je bilo dovoljno da na takav zaključak prvostepenog suda ukazuju jedne ili druge okolnosti. U tom smislu neosnovani su i apelantovi žalbeni prigovori kojima se osporava trajanje pritvora i poziva na odredbu člana 145. tačka 4. ZKPFBiH jer osnov za određivanje ili produženje pritvora nakon izricanja prvostepene presude, kako je naprijed obrazloženo, više nije vezan za okolnosti iz člana
146. ZKPFBiH, već za okolnosti propisane članom 152. stav 1. ZKPFBiH. Žalbom se također neosnovano prigovara dužini trajanja pritvora jer je dužina trajanja pritvora poslije izricanja prvostepene presude jasno propisana odredbom člana 152. stav 3. ZKPFBiH kojom je propisano koliko može trajati pritvor nakon izricanja prvostepene presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), te st. 3 i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije. Apelant tvrdi da je prilikom donošenja osporenog prvostepenog rješenja Općinski sud bio nepropisno sastavljen jer je rješenje o produženju pritvora donijelo vanraspravno vijeće, a ne sudija koji je donio presudu, zbog čega je rješenje donio funkcionalno nenadležan organ. Apelant, također, ukazuje da je prilikom donošenja prvostepenog rješenja u radu vijeća učestvovao sudija koji je donio prvostepenu presudu i ranije rješenje o produženju pritvora i koji je morao biti izuzet. Apelant dalje tvrdi da su redovni sudovi propustili navesti koje su to konkretne okolnosti koje se mogu dovesti u direktnu vezu s njim, a koje bi ukazivale da je njegovo zadržavanje u pritvoru neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, kao i da je dato obrazloženje redovnih sudova općenito i paušalno. Apelant, također, tvrdi da se u pritvoru nalazi od 27. novembra 2017. godine, a redovni sudovi se nisu osvrtali na odredbe kojima je propisano da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme, a iz obrazloženja osporenih rješenja nije moguće zaključiti na koji način bi navedene okolnosti utjecale na nesmetano vođenje krivičnog postupka, a koje se ne mogu otkloniti ni mjerama zabrane.
b)Odgovor na apelaciju
17. Kantonalni sud je naveo da apelant ponavlja žalbene navode o kojima je taj sud dao valjane razloge u osporenom rješenju, zbog čega smatra da ih nema potrebe ponavljati, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Općinski sud je istakao da su u osporenom rješenju jasno navedeni zakonski osnovi za produženje pritvora, odnosno okolnosti koje ukazuju i postoje u konkretnom slučaju, a zbog kojih se može odrediti, odnosno produžiti pritvor ako je to neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka. Općinski sud, također, smatra da je prvostepeni sud bio propisno sastavljen, o čemu se očitovao i Kantonalni sud kada je potvrdio prvostepeno rješenje. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud smatra da nisu počinjene povrede odredaba na koje se apelant pozvao u apelaciji, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Tužilaštvo je navelo da iz osporenih rješenja proizlazi da su ih donijeli nadležni sudovi i da je apelantu nakon izricanja prvostepene presude pritvor produžen iz razloga propisanih odredbama člana 152. stav 1. ZKPFBiH, gdje osnov za određivanje ili produženje pritvora nije vezan za okolnosti iz člana 146. ZKPFBiH, zbog čega smatra da su apelantovi navodi neosnovani. V.Relevantni propisi
20. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 25. st. (5) i (6) Sastav suda (5) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, predsjednik suda i predsjednik vijeća odlučuju u slučajevima predviđenim ovim zakonom.
(6) U vijeću sastavljenom od trojice sudija, sud odlučuje o žalbama protiv rješenja kada je to određeno ovim zakonom i donosi druge odluke izvan glavnog pretrese.
Član 39. tač. d), e) i f) Razlozi za izuzimanje Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:
d) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao tužitelj, branitelj, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak,
e) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom, i
f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Odjeljak 6. Pritvor Član 145. st. (1) i (4) Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.
Član 152. st. (1), (2) i (3) Pritvor nakon izricanja presude (1) Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud može optuženom odrediti odnosno produžiti pritvor, ako je to neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost počinioca. U ovim slučajevima donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2) Pritvor će se ukinuti ako je optuženi oslobođen od optužbe ili je optužba odbijena osim iz razloga nenadležnosti suda ili ako je oglašen krivim, a oslobođen od kazne ili je osuđen samo na novčanu kaznu ili je uvjetno osuđen ili je izrečena sudska opomena ili je zbog uračunavanja pritvora kaznu već izdržao.
(3) Poslije izricanja prvostepene presude pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Ako u roku od devet mjeseci bude izrečena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže još jednu godinu od izricanja drugostepene odluke. Izuzetno, u složenim predmetima i iz važnih razloga odlukom vijeća pritvor se može produžiti za još najduže šest mjeseci.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. a)U odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije
23. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Rješenje Kantonalnog suda broj 32 0 K 322430 18 Kž 4 od 20. aprila 2018. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje doneseno 20. aprila 2018. godine, a da je apelant apelaciju podnio 4. maja 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
b)U odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije
25. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje je li poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
26. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporena rješenja o produženju pritvora ne predstavljaju utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već da su to procesna rješenja donesena u postupku produženja pritvora nakon donošenja prvostepene presude, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se s aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodni stav, u toj fazi postupka može utvrđivati je li krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Saglasno navedenom, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.
VII.Meritum
28. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), te st. 3 i 4. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
30. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
a) u slučaju zakonitog pritvora na osnovu presude nadležnog suda; […] 4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
31. U vezi s navodima o kršenju prava iz člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj se lica koja su pritvorena nakon donošenja prvostepene osuđujuće presude, bez obzira na to da li su prije toga bila u pritvoru, nalaze u situaciji koju propisuje član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, a ne onoj koju propisuje član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Naime, član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije propisuje mogućnost „zakonitog lišavanja slobode nakon izricanja osuđujuće presude“, pri čemu se fraza „osuđujuća presuda“ ne može tumačiti restriktivno, tj. tako da se odnosi samo na pravomoćnu presudu (vidi Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, presuda od 27. juna 1968. godine, serija A, broj 7, stav 9). Iz navedenog proizlazi da apelantovo lišavanje slobode potpada pod član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, te da odredbe člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije na koje se apelant poziva nisu primjenjive u konkretnom slučaju.
32. Apelant tvrdi da je prilikom donošenja osporenog prvostepenog rješenja sud bio nepropisno sastavljen jer je rješenje o produženju pritvora donijelo vanraspravno vijeće, a ne sudija koji je donio presudu i da je prilikom donošenja prvostepenog rješenja u radu vijeća učestvovala sutkinja koja je donijela prvostepenu presudu i ranije rješenje o produženju pritvora i koja je morala biti izuzeta. Apelant, također, tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi za produženje pritvora, da je dato obrazloženje općenito i paušalno, te da redovni sudovi prilikom donošenja rješenja nisu imali u vidu odredbe da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme, a iz obrazloženja osporenih rješenja nije moguće zaključiti na koji način bi navedene okolnosti utjecale na nesmetano vođenje krivičnog postupka, a koje se ne mogu otkloniti ni mjerama zabrane.
33. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje da je prvostepeni sud bio nepropisno sastavljen, Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 1. Evropske konvencije na prvom mjestu zahtijeva da lišavanje slobode mora biti „zakonito“. Kada je u pitanju zakonitost, uključujući i pitanje je li poštovan postupak propisan zakonom, Evropska konvencija se, u suštini, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava. Međutim, saglasnost s domaćim pravom nije dovoljna jer član 5. stav 1. dodatno zahtijeva i da svako lišavanje slobode treba biti u skladu sa svrhom člana 5, tj. zaštitom pojedinca od arbitrarnosti. Ovdje nije u pitanju samo „pravo na slobodu“, već i „pravo na sigurnost“ (vidi Evropski sud, pored ostalih, Bozano protiv Francuske, 18. decembar 1986. godine, stav 54, serija A, broj 111, Wassink protiv Nizozemske, 27. septembar 1990. godine, stav 24, serija A, broj 185-A). Fundamentalno načelo je da lišavanje koje je arbitrarno ne može biti u skladu sa članom 5. stav 1. i da se pojam „arbitrarnosti“ u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije proširuje i mimo nedostatka poštovanja nacionalnog prava tako da lišavanje slobode može biti zakonito u smislu domaćeg prava, ali je i dalje proizvoljno i u suprotnosti s Evropskom konvencijom (vidi Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (CG), broj 13229/03, stav 67, 29. januar 2008. godine).
34. Slijedom navedenog, prvo pitanje na koje je potrebno odgovoriti jeste je li apelantovo lišavanje slobode bilo u skladu s materijalnim i proceduralnim pravilima domaćeg zakona. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na nepropisan sastav suda prilikom donošenja rješenja o produženju pritvora, Ustavni sud zapaža da je apelant taj prigovor isticao u žalbi protiv prvostepenog rješenja, a da iz obrazloženja drugostepenog rješenja proizlazi da je prema stavu sudske prakse, u smislu člana 152. stav 1. ZKPFBiH, postupajuća sutkinja A. S. nakon izricanja prvostepene presude bila nadležna da posebnim rješenjem odluči o apelantovom pritvoru nakon izricanja prvostepene presude, ali s obzirom na to da je to rješenje ukinuto, u ponovnom postupku o produženju pritvora za odlučivanje je bilo nadležno vanraspravno vijeće.
35. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 152. ZKPFBiH propisano: „Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud može optuženom odrediti odnosno produžiti pritvor, ako je to neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka...“ Ustavni sud zapaža da iz sadržaja navedene odredbe kojom je propisano da odluku o određivanju, odnosno produženju pritvora nakon donošenja prvostepene donosi „sud“, ne proizlazi izričita obaveza da tu odluku mora donijeti postupajući sudija, odnosno predsjednik vijeća, odnosno navedena odredba ne propisuje funkcionalnu nadležnost za donošenje odluke o pritvoru nakon prvostepene presude. S druge strane, odredbom člana 25. ZKPFBiH propisano je da u vijeću sastavljenom od trojice sudija, sud donosi druge odluke van glavne rasprave, što je u konkretnom predmetu slučaj. Stoga, imajući u vidu sadržaj navedenih odredbi i obrazloženje koje je u drugostepenom rješenju naveo Kantonalni sud, pozivanjem na sudsku prasku, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da je tumačenje redovnih sudova o funkcionalnoj nadležnosti za odlučivanje o produženju pritvora rezultat proizvoljne primjene procesnih odredaba ZKPFBiH, pa da bi zbog toga osporena rješenja bila nezakonita u smislu značenja člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Pored toga, Ustavni sud naročito zapaža da apelant u konkretnom slučaju nije doveden u teži položaj s obzirom na to da je o produženju pritvora apelantu odlučivalo vijeće, a ne sudija pojedinac.
36. U pogledu apelantovih tvrdnji da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi za produženje pritvora i da je dato obrazloženje općenito i paušalno, Ustavni sud ponavlja da član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije propisuje mogućnost zakonitog lišavanja slobode nakon izricanja „osuđujuće presude“, pri čemu se fraza „osuđujuća presuda“ ne može tumačiti restriktivno, tj. tako da se odnosi samo na pravomoćnu presudu. Također, „zakonitost“ pritvora ne traži zakonitu presudu, već samo zakonit pritvor, što znači da pritvor mora biti u skladu s domaćim zakonom i s Evropskom konvencijom. Dalje, član 5. stav 1. tačka a) traži postojanje uzročne veze, i to ne samo hronološke, između osuđujuće presude i pritvora po tom osnovu (vidi Evropski sud, Van Droogenbroeck protiv Belgije, presuda od 25. aprila 1983. godine, serija A, broj 63, stav 35).
37. Ustavni sud najprije zapaža da je apelant prvostepenom presudom proglašen krivim zbog počinjenja krivičnog djela prevara i da mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, što znači da postoji osuđujuća presuda koja je prethodila odluci o produženju pritvora. Dalje, apelantu je, kao direktna posljedica takve presude, produžen pritvor uz određenje da pritvor može trajati još devet mjeseci od dana izricanja presude, a ukoliko u navedenom roku ne bude donesena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačava ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i apelant pustiti na slobodu, što znači da postoji i direktna uzročna veza između osuđujuće presude i odluke o produženju pritvora.
38. Nadalje, kada je u pitanju saglasnost osporenih rješenja s domaćim zakonom, Ustavni sud zapaža da su sudovi osporenim rješenjima apelantu produžili pritvor nakon izricanja prvostepene osuđujuće presude u skladu s odredbom člana 152. stav 1. ZKPFBiH. Prema toj odredbi, određivanje, odnosno produženje pritvora nakon izricanja prvostepene presude vezuje se za ocjenu suda da je određivanje, odnosno produženje pritvora neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno osobnost učinioca. Određivanje, odnosno produženje pritvora nakon izricanja prvostepene presude prema ovoj odredbi više se ne vezuje striktno za postojanje razloga za pritvor propisanih u članu 146. stav 1. tač. a), c) i d) ZKPFBiH. Ovo zakonsko rješenje ukazuje da se radi o novoj vrsti pritvora vezanog za novu fazu krivičnog postupka nakon izricanja prvostepene presude. Preduvjet za određivanje pritvora jeste da je izrečena presuda kojom se optuženi proglašava krivim i kojom je izrečena kazna zatvora. Međutim, to ne znači da se prilikom primjene ove odredbe, pored okolnosti vezanih za izvršenje krivičnog djela, odnosno osobnost učinioca, ne mogu razmatrati i osnovi iz člana 146. stav 1. tač. a), c) i d) ZKPFBiH koji su relevantni u svakoj fazi krivičnog postupka, već da se okolnosti vezane za ove pritvorske osnove razmatraju u vezi sa svim drugim činjenicama, odnosno okolnostima koje se mogu podvesti pod zakonski pojam okolnosti vezanih za izvršenje krivičnog djela, odnosno okolnosti vezanih za ličnost učinioca. Pri tome je stvar ocjene suda, u svakom konkretnom slučaju, koje su to činjenice koje se mogu podvesti pod pojam okolnosti koje su vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno okolnosti koje su vezane za osobnost učinioca, kao i da li one imaju utjecaj na nesmetano vođenje krivičnog postupka (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1505/15 od 30. juna 2015. godine, tačka 32, dostupna na www.ustavnisud.ba).
39. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi odluku o neophodnosti produženja pritvora apelantu nakon izricanja prvostepene presude zasnovali na okolnostima izvršenja krivičnog djela i njegove osobnosti. Naime, prvostepenom presudom apelant je proglašen krivim da je počinio krivično djelo prevara. Ocjenjujući okolnosti izvršenja navedenog krivičnog djela, redovni sudovi su ukazali da je apelant u periodu od decembra 2016. do novembra 2017. godine kontinuirano i uporno vršio radnje koja imaju obilježja krivičnog djela prevara na štetu oštećene, i to na način da joj je lažno prikazivao činjenice da ima prijatelje na tom fakultetu, da joj može pomoći oko polaganja ispita i za to u više navrata tražio novac i druge stvari velike vrijednosti, na koji način je pribavio protivpravnu imovinsku korist u iznosu od 20.000,00 KM. Nadalje, ocjenjujući apelantovu osobnost, redovni sudovi su istakli da je apelant ranije osam puta kažnjavan za istovrsna krivična djela, da je novo krivično djelo prevare počinio samo nekoliko mjeseci nakon ranije osude za isto krivično djelo (26. januara 2016. godine izrečena mu je jedinstvena novčana kazna zatvora za ranija djela), da dosadašnje sankcije nisu dovele do njegovog preispitivanja, kao i da je nezaposlen, bez redovnih sredstva za život, što ukazuje na njegove imovinske prilike. Pored navedenog, redovni sudovi su detaljno razmotrili i apelantove tvrdnje kojima je ukazivao da je oštećenoj vratio dio imovinskopravnog zahtjeva, kao i okolnost da je oštećena navodno tražila da se apelant pusti na slobodu, ukazujući da se radi o neznatnom iznosu i da u konkretnom slučaju nije od utjecaja stav oštećene o apelantovom puštanju na slobodu. Dalje proizlazi da su redovni sudovi razmotrili i apelantove tvrdnje kojima je ukazivao da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme, pri čemu su naveli koje su sve radnje i u kojem periodu preduzeli, a iz toga obrazloženja Ustavni sud nije mogao uočiti da dužina trajanja pritvora koji je apelantu određen 27. novembra 2017. godine ukazuje da je u konkretnom slučaju moguća povreda navedenog prava. Najzad, iz obrazloženja osporenog rješenja Općinskog suda proizlazi da je razmotrena i mogućnost određivanja mjera zabrane kao blažih mjera od pritvora, pri čemu je iznesen jasan zaključak da se tim mjerama ne bi mogla ostvariti svrha jer postoji mogućnost da apelant zloupotrijebi takve mjere s obzirom na njegovu osobnost i kriminalnu odlučnost koja se ogleda u tome da nastavlja da vrši krivična djela kada je na slobodi. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pritvorske razloge u smislu člana 152. stav 1. ZKPFBiH detaljno razmotrili i dali razloge i obrazloženja u prilog zaključku o njihovoj ispunjenosti koji ne ostavljaju utisak proizvoljnosti i, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne dovode u pitanje zakonitost lišavanja slobode.
40. Nadalje, Ustavni sud ponavlja da je apelant ukazivao da je sud bio nepropisno sastavljen jer je rješenje o produženju pritvora donijelo vanraspravno vijeće, a ne sudija koji je donio presudu. Ustavni sud uočava da apelant istovremeno tvrdi da je prilikom donošenja prvostepenog rješenja u radu vijeća učestvovala sutkinja koja je donijela prvostepenu presudu i ranije rješenje o produženju pritvora i koja je morala biti izuzeta. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo osporavati zakonitost takvog lišavanja slobode pred sudom, odnosno sudskim organom koji mora biti nezavisan i nepristrasan i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyr protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77. i Ismoilov i drugi protiv Rusije, presuda broj 2947/06 od 24. aprila 2008. godine, tačka 145).
41. U kontekstu navedenog stava, a imajući u vidu apelantove navode o navodnoj pristrasnosti suda, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno lična nepristrasnost članova vijeća se pretpostavlja dok se suprotno ne dokaže (vidi Evropski sud, Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. maja 1989. godine, serija A, broj 154, tačka 47). Što se tiče objektivne nepristrasnosti sudije, Ustavni sud podsjeća da se u okviru objektivnog testa mora odrediti da li je, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja sudije, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristrasnost. U ovom pogledu čak i utisak može imati izvjesnu važnost. Ono što je važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti. U pogledu iznesenih apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća na postojanje procedure za osiguranje nepristrasnosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudije u određenim situacijama. Prema praksi Evropskog suda, postojanje ovakvih pravila u relevantnom zakonu pokazuje nastojanje zakonodavca da otkloni razumnu sumnju u pristrasnost sudije ili sudova, odnosno predstavlja pokušaj da se nepristrasnost osigura eliminiranjem uzroka koji bi mogli rezultirati takvom sumnjom. U vezi s tim, propust da se poštuju pravila o izuzeću sudije može značiti da je postupak vodio sud čija se nepristrasnost može dovesti u sumnju (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, tačka 27).
42. Ustavni sud ukazuje da je u predmetu broj AP 2152/13 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2152/13 od 6. novembra 2014. godine, tač. 30-36, dostupna na www.ustavnisud.ba) istakao: „Činjenica što je sutkinja M. A. Z., kao predsjednica vanraspravnog vijeća, učestvovala u donošenju rješenja o produženju pritvora, a da je tri dana prije donošenja navedenog rješenja kao član pretresnog vijeća također učestvovala u donošenju rješenja kojim je odbijen prijedlog branioca optuženog za ukidanje pritvora, ni u kojem slučaju, prema ocjeni Ustavnog suda, ne znači da je pobijano rješenje donijelo vijeće koje je po zakonu moralo biti izuzeto, niti ta činjenica predstavlja okolnost koja ukazuje na razumnu sumnju u nepristrasnost vijeća, kako to u apelaciji ističe apelantov branilac.“ Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je u Odluci broj AP 3534/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3534/08 od 12. oktobra 2011. godine, stav 24, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) naveo: „U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je sudija U. A. učestvovao u donošenju rješenja kojim je apelantu produžen pritvor i da je kao član sudskog vijeća učestvovao u donošenju osuđujuće presude protiv apelanta. [...] Naime, rješenje o produženju pritvora je procesne prirode, u kojem je razmotren prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora, kao i stav odbrane, nakon čega je ocijenjeno da se apelantu pritvor, koji mu je izrečen rješenjem sudije za prethodni postupak, produži za još dva mjeseca. [...] Budući da je Vrhovni sud ispitao prvostepenu presudu u granicama u kojima je presuda pobijana i zaključio da u postupku koji je protiv apelanta vođen nisu učinjene bitne povrede postupka, dajući za takav stav jasno obrazloženje uz primjenu relevantnih odredbi ZKPFBiH, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju načela nepristrasnosti suda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije paušalni i neosnovani.“
43. U konkretnom slučaju apelant tvrdi da ista sutkinja nije mogla odlučivati o apelantovoj krivici i produženju pritvora nakon prvostepene presude, koje je ukinuto, a zatim u ponovljenom postupku biti član vanraspravnog vijeća koje je u prvom stepenu odlučivalo o produženju pritvora nakon prvostepene presude. Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu proizlazi da je sutkinja A. S. donijela odluku kojom je apelant proglašen krivim, a istovremeno i rješenje kojim se apelantu produžava mjera pritvora nakon izricanja prvostepene presude, a da je zatim, nakon što je rješenje o produženju pritvora vraćeno na ponovni postupak, navedena sutkinja učestvovala kao član vanraspravnog vijeća koje je donijelo odluku o produženju pritvora apelantu. Odlučujući o apelantovoj žalbi u odnosu na tu okolnost, Kantonalni sud je istakao da prema stavu sudske prakse, ukoliko je u izricanju prvostepene odluke učestvovao sudija koji je prethodno izuzet, tada bi postojala bitna povreda odredaba krivičnog postupka uz dodatni uvjet da je taj sudija izuzet samo na osnovu pravomoćnog rješenja iz bilo kojeg razloga iz člana 39. ZKPFBiH, što u ovom predmetu nije slučaj, pa nije bilo nikakve smetnje da član vanraspravnog vijeća bude i postupajuća sutkinja iz krivičnog postupka, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka a) ZKPFBiH.
44. Dovodeći navedeno u vezu s obrazloženjem Kantonalnog suda, Ustavni sud prvenstveno zapaža da se u konkretnom slučaju nije radilo o situacijama iz člana 39. tač. d) i e) ZKPFBiH prema kojima sudija ne bi mogao vršiti dužnost ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao tužilac, branilac, zakonski zastupnik ili opunomoćenik oštećenog ili je ispitan kao svjedok ili kao vještak, odnosno ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom. Ustavni sud, također, zapaža da okolnost da je postupajuća sutkinja učestvovala u donošenju odluke o apelantovoj krivici i donijela rješenje o produženju pritvora koje je ukinuto, odnosno učestvovala kao član vanraspravnog vijeća koje je donijelo odluku o produženju pritvora apelantu, prema ocjeni Ustavnog suda, sama po sebi, ne predstavlja dovoljan argument na kojem bi se mogao zasnivati zaključak da je postupajuća sutkinja s preduvjerenjem učestvovala u donošenju odluke o produženju pritvora apelantu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnih navoda, nije dostavio bilo kakve dokaze, niti iznio bilo kakve argumente koji bi govorili u prilog njegovoj tvrdnji o kršenju načela nepristrasnosti suda, te je, stoga, apelacija i u ovom dijelu neosnovana.
45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a) i stav 4. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a) i stav 4. Evropske konvencije kada su osporena rješenja donesena uz poštovanje proceduralnih i materijalnih odredaba nacionalnog prava, pri čemu su redovni sudovi dali jasne i argumentirane razloge za produženje pritvora iz člana 152. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, te kada u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo na kršenje načela nepristrasnosti prvostepenog suda.
47. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević