Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-86/18 (S. A.)
Odluka donesena 05. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Izvršenje
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-86/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-86/18, rješavajući apelaciju Saliha Avdukića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Salih Avdukić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 028283 14 Rev od 21. septembra 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Salih Avdukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, kojeg zastupa Mirsad Arslanagić advokat iz Sarajeva, podnio je 4. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 028283 14 Rev od 21. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja D.T. i H.T, te je utvrđeno da apelant po osnovu Rješenja o izvršenju broj I-864/02 od 1. decembra 2002. godine duguje tužiteljima iznos od 4.813,00 KM na ime glavnog duga i iznos od 9.450,00 KM na ime troškova parničnog postupka, što ukupno iznosi 14.263,00 KM. Osim toga, osporenom odlukom, apelant je obavezan da tužiteljima naknadi troškove predmetnog parničnog postupka u iznosu od 274,80 KM.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, najprije, naveo da je odredbama čl. 7. i 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) regulisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev i izvesti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, što znači propisano je načelo formalne istine, koja se utvrđuje po procesnim pravilima ZPP-a, kako u pogledu dokaznih sredstava, tako i načina ocjene dokaza. Stoga, prema zaključku Vrhovnog suda, suprotno revizijskim prigovorima, pravilan je zaključak drugostepenog suda da je u konkretnom slučaju teret dokazivanja na apelantu kao tuženom i da je on bio dužan dokazati da je isplatio ukupan dug tužiteljima i troškove parničnog postupka. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da iz utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je presudom na osnovu priznanja obavezan apelant da tužiteljima, sa kojima je bio u poslovnom odnosu, isplati na ime duga iznos od 151.500,00 KM i troškove postupka u iznosu od 9.450,00 KM, te da je na osnovu te presude po prijedlogu tužitelja doneseno rješenje o izvršenju broj 1-864/02 od 1. decembra 2002. godine. Vrhovni sud je naveo da, također, proizilazi da je apelant plaćao navedeni dug u pojedinačnim iznosima kako je to navedeno u sporazumu od 7. jula 2010. godine, ali da je, nakon toga, po prigovoru apelanta kao izvršenika, Općinski sud u Visokom donio rješenje kojim je usvojio njegov prigovor i djelimično obustavio postupak za dio glavnog potraživanja i odlučio da će se izvršni postupak nastaviti nakon utvrđenja u parničnom postupku koliko je apelant ostao dužan tužiteljima. Po ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili procesno pravo, tj. odredbe člana 126. u vezi sa članom
123. ZPP-a kada su utvrdili iznose potraživanje tužitelja, jer apelant u toku postupka nije dokazao da je u cijelosti izmirio dug po presudi na osnovu priznanja, a na osnovu koje je i doneseno rješenje o izvršenju. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi za svoju odluku dali pravilne i potpune razloge. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan revizijski prigovor koji se odnosi na troškove parničnog postupka (tj. da takav zahtjev tužitelji nisu ni postavili) jer iz spisa jasno proizilazi da su tužitelji postavili zahtjeve za troškove i troškovnik u zakonom propisanom roku, a nižestepeni sudovi su pravilno primijenili odredbe člana 386. ZPP-a kada su obavezali apelanta na naknadu troškova parničnog postupka, s obzirom da su tužitelji djelimično uspjeli u sporu, pri čemu su troškovi obračunati u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata koja je bila na snazi u vrijeme preduzimanja parničnih radnji.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su sudovi neosnovano teret dokazivanja prebacili na njega, dok tužitelji na okolnosti osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva nisu proveli nijedan dokaz. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U odnosu na apelantove navode da su sudovi prebacili teret dokazivanja na njega, umjesto na tužitelje, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja identične navode koje je isticao ranije u postupku po reviziji pred Vrhovnim sudom, a koje je Vrhovni sud razmotrio u svojoj odluci, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju.Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević