Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3223/18 (V. E.)

Odluka donesena 05. 07. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3223/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-3223/18, rješavajući apelaciju Veselina Erića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Veselin Erić protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 027291 17 Gž od 26. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Veselin Erić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Dražen Nikolić advokat iz Bijeljine, podnio je 4. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 027291 17 Gž od 26. marta 2018. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju (Zaštitni fond Republike Srpske, Banja Luka) na ime regresnog duga isplati iznos od 4.699,50 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

2. U obrazloženju osporene presude, Okružni sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da se 2012. godine dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj su učestvovali V.M. i apelant, koji je upravljao neregistrovanom poljoprivrednom mašinom-kombajnom, i da je u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi V.M. zadobio tešku tjelesnu povredu, kao i da je došlo do oštećenja njegovog vozila, te da je presudom donesenom u krivičnom postupku apelant oglašen krivim za navedenu nezgodu. Okružni sud je, također, naveo da je tužitelj vansudskim putem oštećenom naknadio materijalnu i nematerijalnu štetu u iznosima čija visina nije osporena, pa je prvostepeni sud pravilno zaključio kada je apelanta, na osnovu člana 15. stav 1. alineja 2. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjima od odgovornosti, obavezao da iznos štete naknadi tužitelju. Nadalje, Okružni sud je istakao da su odredbe člana 12. ZPP-a koje obavezuju parnični sud u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti optuženog utvrđenih pravosnažnom krivičnom presudom, imperativnog karaktera, te da sve činjenice obuhvaćene izrekom krivične presude čine elemente bića konkretnog krivičnog djela i krivične odgovornosti optuženog te se, kao dokazane i utvrđene pravosnažnom krivičnom presudom, ne mogu ponovo utvrđivati niti preispitivati ne samo u parničnom već ni u bilo kom drugom redovnom postupku. Prema stavu Okružnog suda, neosnovani su žalbeni navodi da je od strane prvostepenog suda vršena selekcija činjenica i djelimična ocjena iskaza svjedoka, jer dokazi izvođeni na okolnosti koje su već utvrđene pravosnažnom presudom u krivičnom postupku (i to vještačenje na okolnost nastale saobraćajne situacije i propusta učesnika u nezgodi, te saslušanje svjedoka na iste okolnosti) u postupku su bili suvišni i u presudi nepotrebno isticani. Međutim, prema stavu Okružnog suda, osnovan je apelantov žalbeni prigovor da sud nije mogao posredno cijeniti dokaze izvedene u krivičnom postupku, iskaz oštećenog i vještaka saobraćajne struke, čime je povrijedio raspravno načelo i načelo neposrednosti ali isti, s obzirom na dokaze izvedene u parničnom postupku, nisu imali odlučan uticaj na zakonitost pobijane presude. Nadalje, Okružni sud je istakao da, iako je pravilno usvojio tužbeni zahtjev, prvostepeni sud nije dao potpuno objašnjenje osnova odgovornosti apelanta za isplatu štete oštećenom, te osnova regresne odgovornosti apelanta prema tužiocu, a time i njegove aktivne legitimacije u predmetnom sporu. Naime, prema stavu Okružnog suda, apelantov kombajn kao radna mašina je u vrijeme nezgode bio neosiguran od autoodgovornosti, a kako se radna mašina kretala u saobraćaju to je postojala obaveza apelanta kao vlasnika na registraciju iste shodno odredbama Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima BiH, kao i na osiguranje tog vozila za štete pričinjene trećim licima shodno Zakonu o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjima od odgovornosti, pa je obaveza apelanta da oštećenom isplati štetu za čiji nastanak je on odgovoran, zasnovana na činjenici da je šteta nastala dejstvom neosiguranog vozila. Osim toga, Okružni sud je naveo da se aktivna legitimacija tužitelja da naknadu isplaćene štete, koja je u parničnom postupku nesporna, zahtijeva od apelanta kao vlasnika neosiguranog motornog vozila, tj. da istakne regresni zahtjev prema njemu je zasnovana na članu 15. stav 4. navedenog zakona.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant, također, smatra da sudovi u predmetnom parničnom postupku nisu mogli zasnovati svoje odluke isključivo na dokazima koji su izvedeni u krivičnom postupku, čime je povrijeđeno raspravno načelo i načelo neposrednosti, te da nisu cijenili sve predložene dokaze.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi ocijenili dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja identične navode u pogledu ocjene dokaza koje je isticao ranije u postupku pred Okružnim sudom, a koje navode je Okružni sud razmotrio u svojoj odluci, te jasno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4.) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3223/18 (V. E.) | Sudska praksa | Aktio