Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1573/16 (S. K.)
Odluka donesena 17. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Obligaciono- pravni odnosi
- Nekretnina
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 20
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1573/16
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1573/16, rješavajući apelaciju Slađana Karakaša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Slađana Karakaša podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 038302 15 Gž 2 od 10. marta 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Slađan Karakaš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Svetozar P. Ivetić, advokat iz Banjaluke, podnio je 6. aprila 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 038302 15 Gž 2 od 10. marta 2016. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi izvršenje presude Okružnog suda u odnosu na njega bilo zabranjeno do donošenja odluke Ustavnog suda o njegovoj apelaciji. Apelant je dopunio apelaciju 15. aprila 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 1573/16 od 20. aprila 2016. godine apelant je odbijen sa zahtjevom za donošenje privremene mjere (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužiteljice Zorke Dokić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 12. aprila i 13. juna 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Okružni sud, Osnovni sud i tužiteljica dostavili su odgovor na apelaciju 21. i 26. aprila i 20. juna 2018. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 038302 14 P 2 od 30. maja 2015. godine (donesenom u ponovnom postupku) odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi da je pravno valjan usmeni kupoprodajni ugovor zaključen 6. novembra 2002. godine u postupku fizičke diobe nekretnina u predmetu Osnovnog suda broj R-II-258/01 između prvotužene Savke Vukosavljević kao prodavca (u daljnjem tekstu: prvotužena) s jedne strane i tužiteljice kao kupca s druge strane, kojim je prvotužena prodala tužiteljici nekretnine bliže označene u izreci presude za kupoprodajnu cijenu od 25.000,00 KM (stav 1. izreke). Dalje je tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se utvrdi da je pravno ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen 23. decembra 2002. godine između prvotužene kao prodavca i apelanta - drugotuženog kao kupca kojim je prvotužena apelantu prodala zemljišne nekretnine od svog suvlasničkog dijela 1/12 „podkućnica njiva“, bliže označene u izreci presude, za kupoprodajnu cijenu od 15.000,00 KM (stav 2. izreke). Dalje je tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se utvrdi da je pravno ništav darovni ugovor zaključen 7. marta 2003. godine između prvotužene kao darodavca i apelanta kao daroprimca, kojim je prvotužena darovala apelantu od svog suvlasničkog dijela 16/51 nekretnina, bliže označenih u izreci presude, i kojim se prvotužena obavezala da će apelantu osigurati pravo služnosti puta preko parcele bliže označene u izreci presude (stav 3. izreke). Dalje je tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se utvrdi da je pravno ništav darovni ugovor zaključen 11. decembra 2001. godine između prvotužene kao darodavca i trećetužene Mare Janković (u daljnjem tekstu: trećetužena) kojim je prvotužena darovala trećetuženoj od svog suvlasničkog dijela 1/3 nekretnina, bliže označenih u izreci presude, te pravo služnosti preko parcele, bliže označene u izreci presude (stav 4. izreke presude).
7. Dalje je tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom u odnosu na sve tužene (prvotuženu, apelanta, te tužene Jollu Ratković, Jovanku Ratković i Marinu Ratković, u daljnjem tekstu: četvrtotužena, petotužena i šestotužena) da se obavežu da priznaju i trpe da se na osnovu prvostepene presude nekretnine, koje su bliže označene u izreci presude, upišu u novi z.k. na ime tužiteljice s 1/1 dijela (stav 5. izreke). Tužiteljica je odbijena sa zahtjevom kojim je tražila da se apelant obaveže da prizna i trpi da se na osnovu prvostepene presude nekretnine, bliže označene u izreci presude, upišu u posjed tužiteljice s 1/1 dijela (stav 6. izreke). Tužiteljica je odbijena sa zahtjevom da se trećetužena obaveže da prizna i trpi da se nekretnina, bliže označena u izreci presude, upiše kao posjed tužiteljice s 1/1 dijela (stav 7. izreke). Tužiteljica je odbijena sa zahtjevom da se apelant obaveže da tužiteljici preda u posjed slobodne od lica i stvari nekretnine bliže označene u izreci presude (stav 8. izreke). Tužiteljica je odbijena sa zahtjevom da se prvotužena obaveže da tužiteljici preda u posjed slobodnu od lica i stvari nekretninu, bliže označenu u izreci presude (stav 9. izreke). Tužiteljica je također odbijena sa zahtjevom da se tuženi obavežu da tužiteljici solidarno naknade troškove parničnog postupka (stav 20. izreke).
8. Utvrđeno je da je tužba tužiteljice u odnosu na drugotuženu u dijelu u kojem traži da se drugotužena obaveže da tužiteljici preda u posjed nekretnine, bliže označene u izreci presude, povučena (stav 11. izreke). Tužiteljica je obavezana da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 8.370,00 KM, dok je apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan (stav 12. izreke).
9. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da su četvrtotužena, petotužena i šestotužena priznale zahtjev tužiteljice. Dalje je navedeno da je tužiteljica s prvotuženom zaključila usmeni kupoprodajni ugovor, čiji predmet su bile nekretnine označene kao u izreci prvostepene presude (stav 1. izreke). Dogovorena vrijednost predmetnih nekretnina je iznosila 25.000,00 KM, o čemu je sačinjena i priznanica, te su na okolnost isplate iznosa od 25.000,00 KM i potpisivanja priznanice saslušani svjedoci G. M. i B. B. Istaknuto je da je prvostepeni sud tužiteljicin zahtjev za utvrđivanje pravne valjanosti usmenog ugovora od 6. novembra 2002. godine, zaključenog između tužiteljice i prvotužene, odbio kao neosnovan zato što, prema mišljenju prvostepenog suda, ugovor ne ispunjava uvjete propisane članom 9. Zakona o prometu nekretnina (nije zaključen u pismenom obliku, potpisi ugovornih strana nisu ovjereni kod nadležnog suda i ugovor nije izvršen).
10. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud, ocjenom izvedenih dokaza, utvrdio da je prvotužena suvlasnik s 1/12 dijela na nekretninama, koje su upisane u zk. ul. br. 39 k.o. Kobatovci, te da je kroz osporene ugovore (pismeni ugovor o kupoprodaji i darovne ugovore) raspolagala svojim suvlasničkim dijelom u korist tuženih apelanta i trećetužene, putem ugovora koji su zaključeni u zakonom propisanoj formi, zbog čega je zahtjev tužiteljice u ovom dijelu odbijen kao neosnovan.
11. Protiv prvostepene presude tužiteljica je podnijela žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 71 0 P 038302 15 Gž 2 od 10. marta 2016. godine djelimično uvažio i prvostepenu presudu u osporenom dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice u st. 2, 3. i 4. izreke prvostepene presude i dijelu odluke o troškovima parničnog postupka (stav 12. izreke) preinačio tako što je utvrđeno da je pravno ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen 23. decembra 2002. godine između prvotužene kao prodavca i apelanta kao kupca, kojim je drugotužena prodala apelantu zemljišne nekretnine, i to od svog suvlasničkog dijela 1/12 nekretnina, bliže označene u izreci presude, za kupoprodajnu cijenu od 15.000,00 KM. Dalje je utvrđeno da je pravno ništav darovni ugovor zaključen 7. marta 2003. godine između prvotužene kao darodavca i apelanta kao daroprimca, kojim je prvotužena darovala apelantu od svog suvlasničkog dijela 16/51 dio koji u naravi predstavlja 10161 m nekretnine, bliže označene u izreci presude, i kojim se prvotužena obavezala da će apelantu osigurati pravo služnosti puta preko parcele bliže označene u izreci presude. Također je utvrđeno da je pravno ništav darovni ugovor zaključen 11. decembra 2001. godine između prvotužene kao darodavca s jedne strane i trećetužene kao daroprimca s druge strane kojim je prvotužena darovala trećetuženoj od svog suvlasničkog dijela 1/3 nekretnina, bliže označenih u izreci presude, te pravo služnosti puta preko parcele, bliže označene u izreci presude. Odluka o troškovima parničnog postupka je preinačena tako što se prvotužena, apelant i trećetužena obavezuju da tužiteljici na ime troškova prvostepenog i žalbenog postupka solidarno isplate ukupan iznos od 5.685,00 KM, dok je zahtjev tužiteljice iznad dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. U ostalom dijelu žalba tužiteljice je odbijena i prvostepena presuda u preostalom odbijajućem dijelu u st. 1, 5, 6, 7, 8. i 9. izreke potvrđena. Odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na žalbu u iznosu od 750,00 KM.
12. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da iz stanja prvostepenog spisa i dokaza koji su provedeni pred prvostepenim sudom - nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke od 13. juna 2012. godine, nalaza vještaka geometra, koji je postupao u predmetu fizičke diobe između parničnih stranaka (predmet R-II-258/01) i zk. ul. br. 39 k.o. Kobatovci, proizlazi da su nekretnine koje su obuhvaćene usmenim ugovorom o kupoprodaji od 6. novembra 2002. godine, ugovorom o kupoprodaji od 23. decembra 2002. godine, darovnim ugovorima od 7. marta 2003. i 11. decembra 2001. godine, bile upisane u zk. ul. br. 39 k.o. Kobatovci kao suvlasništvo Bosiljke Ratković, mldb. Save Ratković i mldb. Savke Ratković, svi sa 1/3 dijela, na osnovu pravomoćnog rješenja NO, Sreza Banjaluka od 31. decembra 1956. godine - Dn 2342/56. Nakon smrti Bosiljke Ratković na osnovu pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju Osnovnog suda od 30. augusta 2000. godine, ove nekretnine su upisane u korist suvlasnika, i to: Save Ratković s 5/12 dijela, prvotužene sa 1/36 + 393/51000 dijela, Slavka Ratkovića s 1/12 dijela i tužiteljice sa 1/12 dijela, a naredne promjene na ovim nekretninama u navedenom zk. ulošku se odnose na promjene koje su nastupile nakon prometovanja ovih nekretnina u korist apelanta i trećetužene koji su s određenim suvlasničkim dijelovima 2003. i 2008. godine upisani u ovaj zk. uložak.
13. Okružni sud je ukazao da iz navedenog proizlazi da su u vrijeme fizičke diobe (novembar 2002. godine) i u vrijeme zaključivanja spornih ugovora (od 2001. do 2003. godine), nekretnine iz zk. ul. br. 39 k.o. Kobatovci, bile upisane kao suvlasništvo dioničara Save Ratković, prvotužene, Slavka Ratkovića i tužiteljice s određenim suvlasničkim dijelovima.
14. Istaknuto je da iz zapisnika sa lica mjesta, koji je sačinjen 6. novembra 2002. godine, u predmetu suda broj R-II-258/01, po prijedlogu za fizičku diobu nekretnina upisanih u zk. ul. 39 k.o. Kobatovci proizlazi da su svi dioničari odnosno suvlasnici bili prisutni na licu mjesta i da je, prema njihovim navodima, među njima već bio postignut sporazum kako i na koji način da se izvrši dioba nekretnina, u kom pravcu je predloženo šta kome da pripadne, pa je u tom kontekstu i u skladu s dogovorom suvlasnika sud dao nalog vještaku S. V. da nakon izvršene identifikacije parcela izvrši diobu prema sporazumu dioničara od kojeg je prvotužena odustala.
15. Ukazano je da navodni sporazum dioničara nije unijet na zapisnik sačinjen na licu mjesta, a da bi sporazum predstavljao valjan osnov za donošenje rješenja o diobi on mora sadržavati predmet, uvjete i način diobe, s tačnim označavanjem parcela koje suvlasnicima pripadaju po sporazumu u vlasništvo, dakle mora sadržavati sve ono što sadrži i rješenje o diobi u smislu odredbe člana 167. Zakona o vanparničnom postupku.
16. Kako sporazum dioničara nije unijet na zapisnik suda, a ni postupak fizičke diobe u navedenom predmetu suda još uvijek nije pravomoćno okončan, to se u navedenoj situaciji, prema mišljenju Okružnog suda, ne može prihvatiti kao osnovana tvrdnja tužiteljice da je prvotužena u postupku fizičke diobe, uz saglasnost ostalih dioničara, valjano raspolagala s tačno određenim fizičkim dijelom od svog suvlasničkog dijela nekretnina na terenu kroz usmeno zaključeni kupoprodajni ugovor u korist tužiteljice.
17. Dalje je Okružni sud naveo da u vrijeme zaključenja usmenog kupoprodajnog ugovora (6. novembra 2002. godine) prvotužena nije bila vlasnik, već suvlasnik nekretnina kojima je navodno raspolagala, pa na tužiteljicu nije mogla prenijeti više prava od onog kojeg je i sama imala, već je mogla raspolagati samo svojim suvlasničkim dijelom. Zbog toga je, prema mišljenju Okružnog suda, zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je pravno valjan usmeni kupoprodajni ugovor zaključen 6. novembra 2002. godine pravilno odbijen kao neosnovan, a navodi žalbe da je ovaj ugovor konvalidiran u smislu odredbe člana 73. ZOO su bez osnova zato što ne može konvalidirati pravni posao, koji je suprotan prinudnim propisima i zbog čega navedeni pravni posao nije ni proizveo pravno dejstvo, već je ništav od samog njegovog zaključenja.
18. Okružni sud je istakao da žalba tužiteljice osnovano ukazuje da su pravno ništava raspolaganja prvotužene nekretninama na kojima je ona bila suvlasnik u korist apelanta i trećetužene kroz kupoprodajni ugovor od 23. decembra 2002. godine i darovne ugovore od 7. marta 2003. i 11. decembra 2001. godine. Naime, u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora s apelantom, te darovnog ugovora u korist apelanta i trećetužene, prvotužena je na predmetnim nekretninama bila samo suvlasnik, postupak fizičke diobe nije bio pravomoćno okončan, tako da prvotužena nije mogla raspolagati ovim nekretninama, osim svojim suvlasničkim dijelom. Stoga, kako je ona raspolagala navedenim nekretninama na način što je, pored svog suvlasničkog dijela, označila i fizički izdvojeno zemljište u njegovoj površini i s katastarskim oznakama, na koji način je raspolagala i mimo svog suvlasničkog dijela, na šta žalba tužiteljice osnovano ukazuje, to su, prema mišljenju Okružnog suda, zaključeni pismeni kupoprodajni i darovni ugovori pravno ništavi iz istih razloga iz kojih je utvrđeno da nije pravno valjan usmeni kupoprodajni ugovor s obzirom na to da je navedeno raspolaganje prvotužene u suprotnosti s odredbama čl. 14. i 20. ZOVPO.
19. Stoga, kako je prvostepeni sud, nakon ocjene izvedenih dokaza, na pravilno utvrđeno činjenično stanje u dijelu zahtjeva tužiteljice da se utvrdi da su pravno ništavi ugovor o kupoprodaji od 23. decembra 2002. godine, te darovni ugovori od 7. marta 2003. i 11. decembra 2001. godine, pogrešno primijenio materijalno pravo s obzirom na to da nije primijenio odredbe čl. 14. i 20. ZOVPO, te član 103. ZOO, na šta žalba tužiteljice osnovano ukazuje, to je, prema mišljenju Okružnog suda, žalbu tužiteljice valjalo uvažiti i osporenu prvostepenu presudu u st. 2, 3. i 4. izreke preinačiti na način kao u izreci presude tog suda, primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Navodi da se apelant kao savjestan i zakonit kupac pouzdao u javne registre i od prvotužene kao prodavca kupio spornu nekretninu na kojoj je započeo gradnju objekta. Ukazuje da je prvotužena zakonit i savjestan prodavac, a apelant i trećetužena savjesni i zakoniti sticaoci predmetnih nekretnina, što su dokazali tokom prvostepenog postupka. Navodi da je u vrijeme raspolaganja (prodaje i darovanja) zemljišta prvotužena bila zemljišnoknjižni vlasnik i katastarski posjednik nekretnina koje je prometovala budući da je u to vrijeme bila upisana u javnim knjigama. Apelant naglašava da su apelant i trećetužena na predmetnim nekretninama legalno započeli, odnosno izvršili gradnju svojih objekata, te da imaju validnu dokumentaciju i da tužiteljica ne može pred sudom prešutjeti tu činjenicu. Ukazuje da je drugostepeni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 8. ZPP na apelantovu štetu. Navodi da drugostepeni sud nije ispitao apelantov odgovor na žalbu. Smatra da je drugostepena presuda donesena na osnovu slobodnog sudskog uvjerenja, a ne na osnovu slobodne ocjene dokaza. Prema apelantovom mišljenju, ocjena dokaza bez rasprave pred drugostepenim sudom nije pravilno izvršena.
b) Odgovor na apelaciju
21. Okružni sud i Osnovni sud su naveli da u postupku pred prvostepenim i drugostepenim sudom nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.
22. Tužiteljica je navela da osporenom presudom nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja se apelant poziva u apelaciji.
V.Relevantni propisi
23. U Zakonu o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) relevantne odredbe glase: Član 14.
Suvlasnik ima pravo da stvar drži i da se njome koristi zajedno sa ostalim suvlasnicima srazmjerno svom delu, ne povređujući prava ostalih suvlasnika.
Suvlasnik može raspolagati svojim dijelom bez saglasnosti ostalih suvlasnika.
U slučaju prodaje suvlasničkog dijela, ostali suvlasnici imaju pravo preče kupovine samo ako je to određeno zakonom.
Član 20.
Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem. Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.
24. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovorajuće posljedice.
25. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 229. stav 1. tačka 4.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 038302 15 Gž 2 od 10. marta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 6. aprila 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
33. Ustavni su, prije svega, ističe da se predmetni postupak u kojem je apelant imao poziciju drugotuženog odnosi na postupak utvrđenja pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji i darovanju nekretnina, dakle nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
34. Apelant ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).
35. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
36. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u konačnici osporenom presudom Okružnog suda utvrđeno da je ništav kupoprodajni ugovor od 23. decembra 2002. godine koji je apelant kao kupac zaključio s prvotuženom kao prodavcem, kao i da su ništavi darovni ugovori od 7. marta 2003. i 11. decembra 2001. godine koje je prvotužena kao darodavac zaključila s apelantom i trećetuženom kao daroprimcima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku prvostepeni sud proveo obiman dokazni postupak na osnovu kojeg su utvrđene sve relevantne činjenice koje je kao pravilno utvrđene prihvatio Okružni sud. Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne može naći bilo kakvu proizvoljnost u provođenju dokaznog postupka na apelantovu štetu. Apelant je u toku cijelog postupka imao mogućnost da svoje argumente suprotstavi argumentima tužiteljice kako bi dokazao neosnovanost njenih tužbenih navoda. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant u žalbenom postupku podnosio odgovor na žalbu tužiteljice, a koji je Okružni sud uzeo u obzir prilikom donošenja osporene presude. Međutim, ocjenjujući predmetni postupak u cjelini i sve dokaze provedene u tom postupku, Okružni sud je našao da je prvostepeni sud u dijelu prvostepene odluke (st. 2, 3. i 4 izreke) na pravilno utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenio materijalno pravo, te je, koristeći svoje diskreciono ovlaštenje iz odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP, u sjednici vijeća djelimično preinačio prvostepenu presudu, o čemu je dao jasno i argumentirano obrazloženje u kojem Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost na način na koji to apelant ukazuje u apelaciji. Ustavni sud ne može zaključiti da je odlučivanjem Okružnog suda u sjednici vijeća došlo do bilo kakve proizvoljnosti u ocjeni provedenih dokaza od strane drugostepenog suda. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u osporenoj odluci dao veoma jasno i argumentirano obrazloženje zbog čega prvotužena nije mogla raspolagati nekretninama koje su bile predmet ovih ugovora (pismenog kupoprodajnog ugovora i darovnih ugovora) budući da je ona bila samo njihov suvlasnik, te da je prilikom zaključivanja navedenih ugovora raspolagala i mimo svojih suvlasničkih dijelova, što je bilo u suprotnosti s odredbama čl. 14. i 20. ZOVPO. Naime, prvotužena nije na apelanta mogla prenijeti više prava nego što je i ona sama imala na predmetnim nekretninama. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, Okružni sud je u osporenoj presudi veoma jasno obrazložio zbog čega su predmetni ugovori pravno ništavi i zbog čega je u tom dijelu usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice, primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe u čijoj primjeni Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost na način na koji to apelant nastoji prikazati u apelaciji.
37. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
38. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na navodno pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. Pravo na djelotvoran pravni lijek
39. Apelant ukazuje i na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Iako nije eksplicitno naveo, Ustavni sud zapaža da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je apelant u predmetnom postupku podnosio odgovor na žalbu tužiteljice u kojem je isticao zbog čega je žalba neosnovana. Navedeni odgovor na žalbu Okružni sud je imao u vidu prilikom donošenja osporene odluke. Međutim, apelantovo nezadovoljstvo ishodom postupka pred drugostepenim sudom povodom žalbe tužiteljice, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može voditi ka zaključku da je u konkretnom slučaju na bilo koji način došlo do kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, te kada je redovni sud u osporenoj odluci dao jasne razloge za svoje odlučenje.
41. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
42. Na kraju, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana 13. Evropske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje kada je apelant u predmetnom postupku koristio raspoloživa efektivna pravna sredstva, te da apelantovo nezadovoljstvo ishodom žalbenog postupka po žalbi tužiteljice ni na koji način ne može voditi ka zaključku da je apelantu u predmetnom postupku bilo uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević