Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2217/16 (H. D.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Ratni zločin
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2217/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2217/16, rješavajući apelaciju Hajrudina Dedića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hajrudina Dedića podnesena protiv presudā Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 K 002917 16 Kž 2 od 14. aprila 2016. godine i Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 K 002917 15 K 2 od 10.

decembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hajrudin Dedić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Ramo Ajkić i Denis Ajkić, advokati iz Zenice, podnio je 25. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 K 002917 16 Kž 2 od 14. aprila 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 K 002917 15 K 2 od 10. decembra 2015. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će odgoditi izvršenje pravosnažne presude Kantonalnog suda do konačne odluke Ustavnog suda. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2217/16 od 20. juna 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

4. Pozvani su dostavili odgovor.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 K 002917 15 K 2 od 10. decembra 2015. godine apelant je proglašen krivim da je za vrijeme oružanog sukoba između TO Republike Bosne i Hercegovine i Vojske Republike Srpske BiH, kao policajac Policijske stanice Breza, postupao suprotno odredbi člana 3. stav 1. tačka a), čl. 13. i 31. u vezi sa članom 147. IV. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata (od 12. avgusta 1949. godine), tako što je na način detaljno opisan u presudi učestvovao u mučenju i nečovječnom postupanju prema civilnim licima srpske nacionalnosti (N.N., M.S., J.S., Mo.S. i Z.S.), te je opisanim ponašanjem zajedno sa drugim N.N. licima navedenim licima nanio tešku duševnu bol i patnju, a od zadobijenih povreda su podlegli Z.S. i Mo.S., čime je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 21. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), te ga je sud primjenom istog zakonskog propisa (čl. 38. i 49) osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest godina.

7. U obrazloženju presude na strani 9. Kantonalni sud navodi da je i prije 20. juna 1992. godine postojao oružani sukob na teritoriji opštine Breza i susjednih opština između pripadnika TO i Vojske Republike Srpske, a što su potvrdili saslušani svjedoci koji su opisali događaje u navedenom periodu. Takođe, sud se pozvao na Odluku o proglašenju neposredne ratne opasnosti od 9. aprila 1992. godine i Odluku o proglašenju ratnog stanja od 20. juna 1992. godine, na Odluku o formiranju Vojske Republike Srpske, te naveo da je činjenica o postojanju oružanog sukoba utvrđena u mnogim ranijim pravosnažnim odlukama domaćeg suda i MKSJ. Kantonalni sud je naveo da je nesporno da je krivično djelo za koje se apelant tereti izvršeno za vrijeme oružanog sukoba u BiH na području opštine Breza, prije zvaničnog proglašenja ratnog stanja u BiH. Kantonalni sud navodi da su sve žrtve navedene u optužnici bile osobe zaštićene Ženevskom konvencijom o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine, tj. odredbama IV. Ženevske konvencije. Kantonalni sud je naveo da iz iskaza svjedoka nesumnjivo proizlazi da su osobe koje je optuženi sa drugim N.N. licima navedenog dana mučio i nečovječno prema njima postupao bile civilne osobe, sve u civilnoj odjeći, privedene u policijsku stanicu iz svojih kuća, te da nisu bile pripadnici bilo koje vojne formacije, niti su bile aktivno uključene u neprijateljstva u inkriminisano vrijeme. Shodno tome, sve te osobe su imale status civilnih žrtava i uživale zaštitu međunarodnog humanitarnog prava. Činjenica da je kod nekih lica (oštećenih) prilikom pretresa kuća pronađeno oružje (koje sud navodi) nije dalo za pravo da se nad oštećenim vrši fizička i moralna prinuda, naročito da bi se od njih dobila obavještenja, jer se radilo o zaštićenim licima. U ovom dijelu Kantonalni sud je naveo praksu MKSJ.

8. Dalje, Kantonalni sud navodi da je apelant kao pripadnik Stanice javne bezbjednosti Breza, dakle i pripadnik oružnih vojnih snaga tadašnje RBiH, sa drugim N.N. licima mučenjem i drugim nečovječnim postupanjem prema oštećenima postupao suprotno odredbi Ženevske konvencije i na taj način prekršio pravila međunarodnog prava. O navedenom događaju su kazivali svjedoci događaja, kao i svjedoci koji su za događaja čuli, čije izjave sud dalje navodi (svjedoci M.S., N.N., R.S., S.S., R.S., B.S., Š.S. i V.P., te je uslijed smrti svjedoka M.S. pročitan njegov iskaz, st. 9-17). Takođe, Kantonalni sud navodi da potvrdu apelantovog učešća u navedenim događajima nalazi i u materijalnim dokazima, koje, takođe, navodi, kao i u nalazu i mišljenju vještaka, koji u cijelosti potvrđuje da pregled posmrtnih ostataka oštećenih Z.S. i Mo.S. u potpunosti odgovara načinu izvršenja djela koja su opisali na glavnom pretresu svjedoci. Takođe, iskaz vještaka je doveden u vezu sa iskazom svjedoka (doktora koji je na licu mjesta vidio pretučena lica o čemu je svjedočio) V.P., te je sud zaključio da je Mo.S. od zadobijenih povreda podlegao, a N.N. je zadobio teške tjelesne povrede. Takođe, na osnovu svih provedenih dokaza, sud je zaključio da je od zadobijenih povreda podlegao Z.S. odmah u policijskoj stanici. U pogledu mučenja i nečovječnog postupanja, koje sud definiše, sud se poziva na iskaze svjedoka oštećenih, koji su opisivali događaj, kao i apelantovo učešće u njemu (strana 21-22). Kantonalni sud je zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla zakonska obilježja krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, a što proizlazi iz provedenih dokaza, naročito iskaza svjedoka koji uvjerljivo navode da su se privođenja desila u zaseoku Dužice i SJB Breza, te da je apelant, obavljajući dužnost policajca SJB Breza, svjestan da postoji oružani sukob između TOBiH i Vojske RS i da je svojim radnjama sa drugim N.N. licima učestvovao u nečovječnom postupanju i mučenju radi iznuđivanja priznanja o tomr gdje je oružje, odnosno osobama koje nisu aktivno učestvovale u neprijateljstvima, uslijed čega su Z.S. i Mo.S. podlegli, a ostala navedena lica zadobila tjelesne povrede.

9. Kantonalni sud je naveo dokaze koje je odbrana provela. Takođe, odbrana je prigovarala da su iskazi svjedoka odbrane kontradiktorni, te da se na njihovom temelju ne može utvrditi apelantova krivica, kao i prigovarala sadržaju iskaza pojedinih svjedoka. Međutim, Kantonalni sud je naveo da se iskazi svjedoka u bitnim elementima ne razlikuju, a to što određeni svjedoci nisu nešto rekli u iskazu, a kazali su na glavnom pretresu ne ulazi u kategoriju kontradiktornosti. Prema mišljenju Kantonalnog suda, iskazivanje svjedoka je u bitnim elementima potpuno razumljivo i iz njih se na nesumnjiv način zaključuje da je optuženi poduzeo sve one radnje koje su opisane u izreci ove presude. Odbrana je osporavala i sudskomedicinsko vještačenje, kao i izdavanje potvrda o smrti, ali je sud našao da je vještak uradio stručne i logične nalaze, koji se u potpunosti mogu povezati sa iskazima saslušanih svjedoka sa iskazom V.P. Odbrana je prigovorila i na nezakonito prepoznavanje apelanta od M.S., te je istakla da je nejasno zbog čega optužba nije predložila zapisnik o prepoznavanju i zapisnik o uviđaju Okružnog suda Srpsko Sarajevo kao dokaza optužbe. Kantonalni sud je ukazao da se u pogledu navedenog sud nije ni odredio, pa ne vidi potrebu da bilo šta analizira u pogledu ovih dokaza koji nisu predloženi. Takođe, sud je ukazao da, ako jedna strana ne predloži dokaz, to može uraditi druga strana i na takav način dokazivati koncept odbrane ili optužbe.

10. Kantonalni sud je nadalje naveo da je za odbranu ključni dokaz dokument označen kao raspored službe od 10. juna 1992. godine. S tim u vezi, odbrana je saslušavala svjedoke, te je na osnovu tog dokaza odbrana smatrala da sud treba da donese oslobađajuću presudu, jer je vidljivo da je apelant navedenog dana bio raspoređen na punktu u popodnevnoj smjeni. Kantonalni sud je konstatovao da je tačno da je u dokumentu „raspored službe od 10. juna 1992. godine“ navedeno da je apelant bio raspoređen na punktu Vran Kamen, u vremenu od 15 sati, o čemu su se izjasnili svjedoci odbrane, ali je sud istakao da ovaj dokaz ne može eliminisati apelantovu odgovornost, jer se kritični događaj desio prije 15 sati, tako da je apelant, prema mišljenju suda, mogao izvršiti krivično djelo, a u poslijepodnevnim satima obavljati dužnost na punktu. Osim toga, Kantonalni sud navodi da postoji mogućnost da apelant uopšte nije bio na punktu bez obzira na to što je to navedeno u rasporedu službe, jer ga je raspored službe „mogao pokrivati“, a kazivanje svjedoka odbrane je očigledno usmjereno da se pomogne apelantu. Sud je to još opravdao činjenicom da su pojedini svjedoci odbrane govorili da ništa ne znaju o privođenju Srba iz Dužica, te da toga uopšte nije bilo, zbog čega je sud ove iskaze smatrao neuvjerljivim. Kantonalni sud je analizirao i iskaz apelanta za koji je smatrao da je usmjeren na izbjegavanje krivične odgovornosti i da nema uporišta u dokazima koji potvrđuju krivičnopravnu odgovornost. Takođe, sud je naveo da iskazi svjedoka R.S. i Š.S., koje je odbrana priložila kao dokaz, ne mogu utjecati na odluku o čemu se već prethodno odredio. Takođe, Kantonalni sud je naveo da se činjenica da je protiv apelanta bila obustavljena istraga ne može posmatrati kroz načelo ne bis in idem.

11. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu.

12. Vrhovni sud je donio Presudu broj 04 0 K 002917 16 Kž 2 od 14. aprila 2016. godine kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant osporavao dokazanost postojanja oružanog sukoba u inkriminisanom periodu, da apelantove radnje nisu konkretizovane u odnosu na svakog oštećenog, da sud nije ocijenio odstupanja u iskazima svjedoka, ukazivao na nedostatak dokaza koji upućuje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, na nedostatak u obrazloženju sudova u vezi sa utvrđenjem činjenica, kao i na način izvođenja dokaza, ali je Vrhovni sud sve ocijenio kao neosnovano, te je za svaki navod dao obrazloženje i na kraju potvrdio prvostepenu presudu.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud, polazeći od žalbenih navoda, ističe da su oni neosnovani. Vrhovni sud najprije ukazuje da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostepeni sud naveo sasvim jasne i određene razloge za svoj zaključak da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela, tj. 10. juna 1992. godine, na području općine Breza postojao oružani sukob između pripadnika TORBiH i Vojske RS, a zaključak je utemeljio na iskazima svjedoka koji su opisali stanje na području Breze i šire prije samog izvršenja djela. U svojim izjavama svjedoci su potvrdili da je oružani sukob na ovom području izbio još u maju 1992. godine, što sud dalje navodi. Vrhovni sud ističe da žalba polazi od sasvim pogrešne postavke da je za dokazivanje oružanog sukoba, kao jednog od bitnih elemenata krivičnog djela ratni zločin, neophodno postojanje materijalnih dokaza, odnosno da je pojam oružanog sukoba izjednačen sa pojmom oružane borbe. S tim u vezi, ovaj sud podsjeća da se i ovo bitno obilježje krivičnog djela može dokazivati različitim dokaznim sredstvima, i to kako subjektivnim, tako i objektivnim, te da ne postoje nikakva formalna dokazna pravila koja bi zahtijevala da se postojanje oružanog sukoba mora dokazivati isključivo objektivnim dokazima. Vrhovni sud je ukazao da pojedinačno krivično djelo ne mora vremenski ili mjesno koincidirati sa oružanim sukobom, pa ono može biti počinjeno izvan neposredne borbe, tako da se teritorijom zahvaćenom oružanim sukobom ima smatrati svaka teritorija na kojoj se, uslijed takvih vanrednih okolnosti, život ne odvija na način na koji bi se inače odvijao u stanju mira. Pri tome se ocjenjuju okolnosti svakog konkretnog slučaja koje su u vezi sa oružanim sukobom, kao što su npr. blizina direktnih borbenih aktivnosti, posebni režimi nametnuti civilnom stanovništvu kao što su ograničenje i kontrola kretanja i slično, a što su upravo okolnosti koje su ocijenjene i u pobijanoj presudi. Takvi razlozi nisu dovedeni u pitanje niti žalbenom tvrdnjom da odluka Predsjedništva RBiH o proglašenju ratnog stanja, koja je donesena 20. juna 1992. godine, nije bila na snazi u vrijeme predmetnog događaja, jer se radi o administrativnom aktu koji jedino može poslužiti kao potkrepljujući dokaz, a nikako kao dokaz na kojem se može temeljiti odluka o postojanju oružanog sukoba, odnosno ratnog stanja na određenom području.

14. U odnosu na navode žalbe da je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) Zakona o krivičnom postupku ( u daljnjem tekstu: ZKP), jer u izreci pobijane presude nisu konkretizovane apelantove radnje u odnosu na svakog oštećenog, posebno u pogledu načina na koji je počinjena takva konkretna radnja koja se stavlja na teret apelantu, kao i da Tužilaštvo nije u završnoj riječi konkretizovalo činjenični supstrat radnje počinjenja, Vrhovni sud je ove žalbene navode smatrao neosnovanim. Suprotno navedenim žalbenim prigovorima, Vrhovni sud je našao da izreka pobijane presude, u kojoj je sadržan činjenični supstrat optužnice, sadrži sve elemente iz člana 242. stav 1. tačka c) ZKP, tj. sve one okolnosti koje su potrebne da se krivično djelo što preciznije odredi. Prema tome, u izreci pobijane presude su u sasvim dovoljnoj mjeri opisane apelantove radnje koje mu se stavljaju na teret da ih je učinio zajedno sa drugim osobama (mučenje i nečovječno postupanje prema civilima), pa, po ocjeni Vrhovnog suda, izreka pobijane presude nije nerazumljiva, niti je došlo do povrede odredaba ZKP. Kada je u pitanju žalbena tvrdnja da Tužilaštvo nije ni u završnoj riječi konkretizovalo apelantove radnje, Vrhovni sud je naveo da zasniva presudu na činjenicama i dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu, kako je to propisano članom 296. stav 1. ZKPFBiH, a ne na osnovu završnih riječi stranaka i branitelja.

15. Vrhovni sud navodi da je žalbom ukazivano da sud nije dao naročitu ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza u skladu sa članom 305. stav 7. ZKP (što je sud ocijenio kao da se ukazuje da je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. ZKP). Naime, žalba je ukazivala da su iskazi svjedoka M.S., N.N. i Š.S. dati na glavnom pretresu u suprotnosti sa njihovim iskazima iz istrage, a posebno da su u suprotnosti sa iskazima svjedoka S.S., dr P.V. i M.S., kao i svjedoka R.S. iz istrage. Vrhovni sud navodi da, suprotno žalbenim prigovorima, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostepeni sud ocijenio i imao u vidu odstupanja u iskazima svjedoka (bili su na različitim lokacijama, bili su u šoku, svi na identičan način ne vide dešavanja, udaljenost svjedoka), kako je to navedeno na strani 9. obrazloženja pobijane presude, kao i to da se njihovi iskazi iz istrage u bitnim elementima ne razlikuju, kako je to navedeno na strani 24, te je dao sasvim jasne razloge zbog kojih je iskaze svjedoka optužbe prihvatio dovodeći ih u međusobnu vezu, kao i u vezu sa drugim dokazima. Vrhovni sud je zaključio da pobijanom presudom nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. ZKP u vezi sa članom 305. stav 7. ZKP na koju se žalbom ukazuje, niti se može prihvatiti žalbeni prigovor da se radi o neistinitim iskazima, te da su oni nepouzdani i neuvjerljivi, samo zbog toga što odstupanja u iskazima svjedoka odbrana ocjenjuje na drugačiji način nego što to čini prvostepeni sud.

16. Vrhovni sud je naveo da nije osnovan ni žalbeni prigovor kojim se ukazuje da je prvostepeni sud povrijedio apelantovo pravo na odbranu i pravedno i fer-suđenje, pa da je time postupio suprotno članu 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). S tim u vezi, žalba je isticala da je sud dao proizvoljnu i subjektivnu ocjenu dokaza koje je izvela odbrana, i to iskaza svjedoka M.R., B.E. i M.K., te materijalnog dokaza, raspored službe PS Breza od 10. juna 1992. godine, koji su za odbranu vrlo bitni. Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud upravo postupio u skladu sa odredbom člana 6. Evropske konvencije i apelantu omogućio da pod jednakim uslovima izvodi dokaze u svoju korist, te je očigledno da je i u konkretnom slučaju tako postupljeno, jer iz same žalbe proizlazi da je odbrana izvela dokaze saslušanjem navedenih svjedoka i pomenutog materijalnog dokaza za koje je ocijenila da optuženom idu u korist. Međutim, to što navedene dokaze prvostepeni sud nije ocijenio na način kako to žalba sugeriše, prema stavu Vrhovnog suda, ne predstavlja povredu na fer i pravično suđenje, niti je postupljeno suprotno članu 6. Evropske konvencije.

17. U odnosu na navod žalbe da Tužilaštvo nije uvrstilo kao dokaze optužbe iskaze određenih navedenih svjedoka iz istrage, čime je postupljeno suprotno članu 15. ZKP, a što je sud ocijeno kao da se time ukazuje na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. u vezi sa članom 15. ZKP, Vrhovni sud je istakao da je obaveza tužitelja da utvrđuje i činjenice u korist optuženog, što ne podrazumijeva istovremeno obavezu na izvođenje takvih dokaza pred sudom, nego samo dužnost da sa takvim dokazima upozna odbranu. Pošto je u konkretnom slučaju odbrana očito imala na raspolaganju dokaze za koje je ocijenila da idu u korist apelantu, te im je omogućeno da te dokaze izvede pred sudom, onda ne stoji žalbeni prigovor da je prvostepeni sud povrijedio princip jednakosti u postupanju.

18. U odnosu na žalbeni prigovor da je Tužiteljstvo ranije obustavilo istragu koju je vodilo protiv više osumnjičenih u vezi sa inkriminirajućim događajem, među kojima je i apelant, Vrhovni sud je podsjetio, pozivajući se na član 239. stav 3. ZKP koji je citirao, da činjenica što je u određenoj fazi postupka istraga protiv aprelanta bila obustavljena, pa poslije ponovo određena ne predstavlja nedostatak dokaza da je apelant učinio djelo za koje je optužen. U odnosu na utvrđeno svojstvo civila svjedocima M.S. i N.N. (jer su protivpravno držali naoružanje), Vrhovni sud je ukazao na obrazloženje prvostepene presude i naveo da pri činjenici da je kod navedenih oštećenih prilikom pretresa pronađeno oružje ne dovodi u pitanje činjenično utvrđenje prvostepene presude da su oni bili civili, zaštićeni članom 3. stav 1. IV. Ženevske konvencije o zaštiti civilnog stanovništva za vrijeme rata. Ovo stoga što je članom 3. stav 1. IV. Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata propisano, između ostalog, da se ona odnosi na lica koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, pa, slijedom toga, činjenica da je kod prethodno navedenih oštećenih pronađeno određeno naoružanje ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

19. Vrhovni sud je naveo da se žalbom ističe i niz drugih prigovora koji su označeni kao bitne povrede odredaba krivičnog postupka, ali se prema sadržini tih prigovora, zapravo, radi o osporavanju činjeničnih zaključaka prvostepenog suda, jer se oni odnose na analizu i ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka i vještaka, koja su, prema stanovištu žalbe, u prvostepenoj presudi pogrešna.

20. Tako se u žalbi ukazuje da je bez ikakvog uporišta tvrdnja u izreci pobijane presude da je apelant kritične prilike tukao J.B. a koja se temelji na nepouzdanom, konstruisanom, proizvoljnom i neistinitom iskazu svjedoka R.S., čije svjedočenje nema snagu vjerodostojnog dokaza, jer ona nema neposrednih saznanja o događaju, nego da se radi o svjedoku „čula-kazala“. U vezi sa ovim navodima, koje je Vrhovni sud ocijenio neosnovanim, sud je naveo da prvostepeni sud svoje utvrđenje za radnje učinjene prema oštećenom J.S. nije utemeljio isključivo na iskazu svjedoka R.S., nego na temelju i drugih činjenica (iskazi M.S., koji je bio u Stanici sa J.S. i S.S., koji je bio u SUP-u sa ostalim navedenim licima). Pri tome je prvostepeni sud ocijenio i imao u vidu i to daje R.S. imala posredna saznanja o događaju u policijskoj stanici, jer je o tome čula iz razgovora njenog muža i M.M., što je sud naveo u presudi.

21. Vrhovni sud je našao da nisu osnovani ni žalbeni prigovori kojim se ukazuje da je pogrešan činjenični zaključak prvostepenog suda u pogledu utvrđenja uzroka smrti Z.S. i M.S., jer je vještak sudske medicine u svom iskazu na glavnom pretresu naveo da nije moguće utvrditi direktan uzrok smrti kod njihovih ekshumiranih skeleta. Vrhovni sud nalazi da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostepeni sud dao sasvim dovoljne i za Vrhovni sud prihvatljive razloge u pogledu utvrđenja uzroka smrti navedenih lica, te je ponovio zaključak prvostepenog suda.

22. Vrhovni sud je našao da nije osnovan ni žalbeni prigovor kojim se ukazuje da nije dokazano da je smrtni ishod oštećenih u uzročnoj vezi sa bilo kakvim apelantovim radnjama, odnosno da je njihova smrt nastupila od posljedica povreda koje im je nanio. Ovo stoga što iz dokaza koje je ocijenio prvostepeni sud proizlazi da je smrt oštećenih nastupila od posljedica višesatnog udaranja u Policijskoj stanici, kako su to naveli svjedoci, u kojem je učestvovao apelant. Prema tome, suprotno iznesenim žalbenim navodima, iz navedenih dokaza proizlazi da su radnje koje je preduzeo apelant (sa drugim N.N. licima) u uzročnoj vezi sa smrtnom posljedicom za Z.S. i M.S.

23. Takođe, Vrhovni sud je istakao da nije osnovan ni žalbeni prigovor kojim se osporava vjerodostojnost iskaza svjedoka R.S. i Š.S. (jer nisu očevici kritičnog događaja), jer njihova saznanja ne moraju proizlaziti iz neposrednog opažanja. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim prigovor da je iskaz M.S. dat na glavnom pretresu iskonstruisan i neistinit, jer je na tom pretresu na vrlo „perfidan” način teretio apelanta, a to nije iskazivao u toku istrage, zbog čega smatra da mu prvostepeni sud nije mogao pokloniti vjeru. Međutim, suprotno navedenom, Vrhovni sud podsjeća da je prvostepeni sud, postupajući po uputama Vrhovnog suda (rješenje od 10. septembra 2015. godine kojim je ukinuta prvostepena presuda od 8. oktobra 2014. godine), ponovo pozvao svjedoka M.S. radi pojašnjenja svog ranijeg iskaza kada je direktno i unakrsno ispitan. Svjedok je jasno i detaljno naveo da ga je kritične prilike optuženi ispred kuće, prilikom pretresa kuće, udarao, kao i njegovog oca, po cijelom tijelu, i to rukama, nogama i gumenim palicama. Takođe, svjedok je izjavio da se o tim detaljima nije izjašnjavao u svojim ranijim iskazima, jer ga o tome niko nije ni pitao, kako je to navedeno na strani 5. obrazloženja pobijane presude. Dakle, na osnovu izloženog, i po ocjeni Vrhovnog suda, svjedočenje M.S. nije iskonstruisano i neistinito, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada je kao uvjerljiv prihvatio iskaz M.S. Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostepeni sud dao sasvim dovoljne i prihvatljive razloge za Vrhovni sud o tome da iskazi svjedoka optužbe nisu kontradiktorni samo zato što u istrazi nisu identično iskazivali kao na glavnom pretresu, jer se njihovi iskazi u bitnim elementima ne razlikuju, zbog čega je neosnovan žalbeni prigovor istaknut u tom pravcu.

24. Vrhovni sud je, na kraju, našao da je kazna zatvora u trajanju od šest godina pravilno odmjerena.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

25. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da je u konkretnom predmetu presuda nejasna i nerazumljiva i da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te da ne sadrži činjenice i razloge u pogledu postojanja oružanog sukoba, pogotovo zato što je Odluka Predsjedništva o proglašenju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti stupila na snagu nakon događaja navedenog u presudi, te da sud nije naveo na koji način se sukob odvijao, između koga, kako, gdje i kada je počeo i intenzitet sukoba. Apelant je naveo da je presuda nerazumljiva i zbog činjenice da u presudi „nisu obrazloženi razlozi koji dokazuju inkriminirajuće radnje apelanta u izmijenjenoj optužnici van svake sumnje“. Apelant citira dio navoda presude, te navodi da su odlučne činjenice (u vezi sa apelantovim radnjama) morale biti obrazložene u odnosu na svakog oštećenog i na svaku inkriminirajuću radnju, posebno u pogledu načina na koji je počinjena takva radnja koja se očigledno neosnovano stavlja apelantu na teret, a što je dovelo do proizvoljnosti, kao i do bitne povrede odredaba ZKP. Apelant smatra da optužba na osnovu izvedenih dokaza nije van svake razumne sumnje dokazala da je apelant počinio krivično djelo, a što dovodi u vezu sa činjenicom da je ranije protiv apelanta obustavljena istraga. Apelant nadalje ukazuje da optužnica nije potkrijepljena pouzdanim i uvjerljivim dokazima koji bi nesumnjivo doveli u vezu apelantove radnje sa posljedicom-smrtnim ishodom kod Z.S. i M.S., odnosno Tužilaštvo nije izvelo dokaze koji izvan svake razumne sumnje dokazuju da je njihova smrt nastupila kao posljedica povreda zadobijenih od apelanta. U ovom dijelu apelant ukazuje na različite iskaze svjedoka Mi. S. Apelant ukazuje da određene oštećene osobe nisu imale status civila, jer se radi o naoružanim osobama koje nemaju to svojstvo. Takođe, apelant navodi da su iskazi ovih svjedoka nepouzdani i neuvjerljivi, kao i nepotkrijepljeni drugim dokazima, te da ga oni nisu identificirali na pouzdan način. Apelant nadalje analizira iskaze R.S. i Š.S., te navodi da su i ovi svjedoci dali lažne i neistinite iskaze, koji su suprotni njihovim iskazima datim ranije, i da je prepoznavanje apelanta (koji dokaz, kako apelant navodi, tužilac nije izveo) bilo nezakonito. Apelant nadalje ukazuje na iskaze svjedoka optužbe koji nisu teretili apelanta a koji su saglasni sa iskazima drugih svjedoka iz istrage (koji ga u istrazi nisu teretili, ali na glavnom pretresu jesu), pa navodi da sud nije dao ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza. Prema apelantovom mišljenju, sudovi uopšte nisu uzeli u obzir iskaze određenih svjedoka iz istrage (kada nisu teretili apelanta). Apelant nadalje obrazlaže da su svjedoci odbrane potvrdili apelantov alibi koji je u vezi sa priloženim materijalnim dokazom o rasporedu apelanta na navedeni dan, a sud je generalno naveo da su svi dokazi odbrane usmjereni na izbjegavanje apelantove krivične odgovornosti. Apelant ukazuje na iskaz M.K., koji je radio kao komandir PS Breza i potpisao raspored službe za navedeni dan, te je isključio bilo koju mogućnost da je apelant maltretirao oštećene, kao i svjedok Š.S. Osim toga, apelant navodi da sud polazi od pretpostavke da apelant možda uopšte nije bio na pomenutom punktu (u skladu sa rasporedom službe), dakle, da se radi o pretpostavci suda, a Tužilaštvo nije izvelo dokaze kojim bi osporilo ovaj navod odbrane. Prema apelantovom mišljenju, sve navedeno upućuje na proizvoljnost redovnog suda u cjelini i da postupak nije zadovoljio minimum garancija prava na pravično suđenje. Apelant je i u apelaciji ukazao da je ranija istraga protiv apelanta bila obustavljena, ukazujući na nema dovoljno dokaza iz kojih bi proizašao zaključak da je apelant počinio radnje iz presude. Apelant se, takođe, pozvao i na praksu Suda BiH i određene presude u kojima su optuženi oslobođeni.

II. Odgovor na apelaciju

26. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da je apelacija neosnovana i da je apelant iznosio iste prigovore kao u apelaciji pred redovnim sudom, te Vrhovni sud upućuje na relevantne dijelove odluke u kojim je o njima odlučeno.

27. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana, da je prvostepena presuda potvrđena drugostepenom, da nije došlo do povrede apelantovih prava i da je pravilno primijenjen zakon, te da presuda sadrži sve potrebne elemente (oružani sukob, status lica, uzročno-posljedična veza, ocjena dokaza).

28. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo detaljno navodi da je apelacija neosnovana, izjašnjavajući se na apelantove navode iz apelacije, te kako je i zašto o njima odlučio redovni sud. V.Relevantni propisi

29. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravke, 56/03 - ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/149 ) u relevantnom dijelu koji se primjenjivao u konkretnom predmetu glasi: Član 15.

Jednakost u postupanju "(1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.".

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 239. stav 3.

Obustavljanje istrage Tužitelj u slučajevima iz stava (1) tačka c) ovog člana može ponovo otvoriti istragu ako se dobiju nove činjenice i okolnosti koje ukazuju da postoje osnovi sumnje da je osumnjičeni počinio krivično djelo.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305. stav 7.

Sadržaj presude Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo. Pisano izrađena presuda mora potpuno odgovarati presudi koja je objavljena. Presuda mora imati uvod, izreku i obrazloženje.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 14. aprila 2016. godine, a apelacija je podnesena 26. maja 2016. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

(1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

37. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

38. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi u nedostatku obrazložene presude, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, ocjeni dokaza, te da je navedeno rezultiralo osuđujućom presudom.

39. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

40. Dakle, Ustavni sud se, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

41. Zatim, Ustavni sud u pogledu apelantovih navoda koji upućuju na pravilnu ocjenu dokaza, prije svega, podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).

42. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant navode koje iznosi u apelaciji iznosio i pred redovnim sudom i u postupku po žalbi i da je prvostepeni sud, a zatim drugostepeni sud odgovorio na sve apelantove navode, ali da apelant očigledno nije zadovoljan donesenom presudom koju je osporio apelacijom. Imajući u vidu navedeno, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi (prvo prvostepeni, a zatim Vrhovni u postupku po žalbi) dali jasno i logično obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Pri tome su se redovni sudovi pozvali na relevantne odredbe KZSFRJ i Ženevske konvencije o zaštiti civila za vrijeme rata, te na osnovu dokaza koje su naveli, najprije iskaza svjedoka, iznijeli svoj zaključak u pogledu postojanja oružanog sukoba, što je sasvim jasno i dovoljno obrazloženo, kao i statusa oštećenih - civila, opet posebno ukazujući zašto nije relevantno da je kod određenih lica u kući pronađeno oružje, svojstvo apelanta (policajac) i na osnovu provedenih dokaza (iskaza svjedoka) radnje koje je preduzeo koje se ogledaju u mučenju i nehumanom postupanju prema civilima, te je sud izveo svoj zaključak u pogledu apelantove odgovornosti. Redovni sudovi su naveli jasne i dovoljne razloge u pogledu utvrđenja uzroka smrti Z.S. i Mo. S., pozivajući se na nalaz i mišljenje vještaka, kao i na iskaze svjedoka, te je sud utvrdio i uzročno-posljedičnu vezu, odnosno da je smrt ovih lica nastupila kao posljedica višesatnog udaranja u kojem je učestvovao apelant, što su, takođe, potvrdili svjedoci. Takođe, sudovi su ispitali apelantove prigovore, te jasno naveli zašto oni nisu osnovani, te dali jasno obrazloženje zbog čega nije osnovan apelantov prigovor o kontradiktornosti izjava svjedoka optužbe, kao i zašto nisu prihvatili iskaze svjedoka odbrane i pored postojanja materijalnog dokaza (odbrane) o apelantovom rasporedu. Iz sadržaja apelacije, u suštini, proizlazi da apelant samo izražava vlastito, drugačije viđenje činjenica i dokaza od onoga kako ih je redovni sud utvrdio i ocijenio. Nadalje, iz obrazloženja presuda redovnih sudova, kao i iz apelantovih navoda ne proizlazi da je apelantu u toku postupka bila uskraćena mogućnost da ospori navode i dokaze optužbe. Osim toga, apelant je izjavio žalbu koju je Vrhovni sud detaljno ispitao. Stoga, činjenica da apelant nije uspio sa svojim žalbenim prigovorima ne dovodi u pitanje pravičnost suđenja, niti u osporenoj presudi Ustavni sud nalazi bilo šta što bi ukazivalo na povredu prava na pravičan postupak.

43. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud nalazi da je redovni sud dao dovoljno jasnih razloga kako je i na osnovu kojih dokaza i utvrđenih činjenica utvrđena apelantova krivična odgovornost. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud imao u vidu činjenicu da je protiv apelanta ranije obustavljena istraga, te se pozvao na član 239. stav 3. ZKP, ukazujući da obustavljena istraga može biti ponovo otvorena ukoliko se dobiju nove činjenice i okolnosti koje ukazuju na postojanje osnovane sumnje. Iz obrazloženja osporenih presuda Ustavni sud ne može da zaključi da je presuda u bilo kojem dijelu rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (što u načelu i nije u nadležnosti Ustavnog suda da ispituje), ili proizvoljne ocjene dokaza. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza, primjenom relevantnih odredaba KZSFRJ, međunarodnog prava i procesnog prava izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret na način kako je navedeno u izreci drugostepene presude, a što je potvrdio i Vrhovni sud, odbijajući apelantovu žalbu u kojoj je ispitao identične prigovore kao što ih iznosi u navodima apelacije, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama da je prekršeno pravo na pravičan postupak, odnosno zaključuje da su svi ovi apelantovi navodi neosnovani.

44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, jer su osporene presude donesene u redovnom postupku i postupku po žalbi, a nakon što su ispitani svi apelantovi navodi, o čemu je sud dao jasno i detaljno obrazloženje, pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, te, osim apelantovog nezadovoljstva, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su povrijeđene garancije prava na pravično suđenje.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2217/16 (H. D.) | Sudska praksa | Aktio