Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2069/16 (R. B. iz Kanade i R. K. iz Banjaluke)
Odluka donesena 05. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Nekretnina
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2069/16
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2069/16, rješavajući apelaciju Rose Banović i Ratka Komljenovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Rose Banović i Ratka Komljenovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 026939 14 Rev od 11. februara 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 026939 13 Gž od 26.
marta 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 026939 08 P od 22. jula 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Rosa Banović iz Kanade i Ratko Komljenović iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: apelantica Banović i apelant Komljenović ili apelanti), koje zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 12. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 026939 14 Rev od 11. februara 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 026939 13 Gž od 26. marta 2014. godine i Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 026939 08 P od 22. jula 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i punomoćnika tužiteljice Darinke Komljenović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 26. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 29. marta do 5. aprila 2018. godine. Punomoćnik tužiteljice u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Tužiteljica je u svojstvu razvedene supruge apelanta Komljenovića 19. februara 2008. godine tužbom pokrenula predmetni parnični postupak radi utvrđenja da je djelimično ništav sa ½ dijela ugovor o kupoprodaji koji je zaključen 14. jula 2005. godine između apelanata. Tim ugovorom je apelant Komljenović, kao prodavac, svojoj sestri, apelantici Banović, prodao nekretnine, i to stambenu zgradu i zemljište za koje je pravosnažnom Presudom Osnovnog suda od 19. februara 2010. godine utvrđeno da se radi o bračnoj imovini tužiteljice i apelanta Komljenovića (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Shodno tome, tužiteljica je tražila da apelantica Banović trpi da se ona u zemljišnim knjigama na spornim nekretninama uknjiži kao suvlasnik, odnosno sukorisnik sa dijelom ½, te da trpi da se na spornim nekretninama izvrši dioba, odnosno da se sporne nekretnine tužiteljici predaju u suposjed.
6. U okviru istog postupka apelanti su istakli protivtužbeni zahtjev kojim su tražili da se utvrdi da je, nakon razvoda braka i prestanka bračne zajednice između tužiteljice i apelanta Komljenovića, apelant Komljenović po osnovu građenja stekao pravo vlasništva u dijelu od ½ na spornim nekretninama, što je tužiteljica dužna da trpi i prizna, odnosno da dozvoli da se prema utvrđenom vlasništvu izvrši izmjena zemljišnoknjižnog stanja u korist apelanta Komljenovića kao graditelja.
7. Odlučujući o postavljenim zahtjevima parničnih stranaka, Osnovni sud je stavom 1. Presude broj 71 0 P 026939 08 P od 22. jula 2013. godine tužbeni zahtjev tužiteljice usvojio, a stavom 2. izreke iste presude odbio u cijelosti protivtužbeni zahtjev apelanata, uz istovremeno obavezivanje apelanata da tužiteljici naknade troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
8. Tokom postupka je Osnovni sud ocjenom izvedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da su tužiteljica i apelant Komljenović 20. decembra 1972. godine zaključili brak, da su u braku stekli dvoje djece, da su za vrijeme trajanja bračne zajednice živjeli i radili u Austriji, da su sporne nekretnine kupljene i stečene u braku, da je sporazumom o razvodu braka od 29. septembra 1994. godine, koji je zaključen u Austriji, njihov brak razveden, da je sporazumom postignuta saglasnost u pogledu podjele bračne imovine koja je stečena u Austriji, da je presudama Osnovnog i Okružnog suda iz 2010. godine utvrđeno da sporne nekretnine predstavljaju zajedničku bračnu imovinu tužiteljice i apelanta Komljenovića, odnosno da tužiteljici pripada ½ dijela prava suvlasništva na spornim nekretninama, da je između apelanata zaključen ugovor o kupoprodaji spornih nekretnina kojim je apelant Komljenović sporne nekretnine prodao svojoj sestri, apelantici Banović, te da se apelantica Banović na temelju ugovora u javnim evidencijama na spornim nekretninama upisala kao vlasnik 1/1.
9. Imajući u vidu tako utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud se pozvao na relevantne odredbe Porodičnog zakona, i to odredbe čl. 269, 271. i 272. kojima je propisano da imovina bračnih supružnika može biti posebna i zajednička, odnosno da zajedničkom imovinom supružnici raspolažu sporazumno, da svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni supružnik ne može raspolagati samostalno, niti ga opteretiti pravnim poslom među živima, te da svakome od bračnih supružnika pripada po ½ zajedničke imovine. Nadalje se Osnovni sud pozvao na odredbe čl. 103, 104. i 105. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koje je citirao, pa je, shodno citiranim odredbama, kao i odredbama čl. 49. i 126. Zakona o stvarnim pravima, taj sud zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan. Navedeno i stoga što je u postupku koji je prethodio predmetnom postupku utvrđeno da sporne nekretnine predstavljaju zajedničku imovinu tužiteljice i apelanta Komljenovića sa po ½, odnosno da je za vrijeme trajanja tog parničkog postupka koji je apelantica pokrenula u novembru 2004. godine, dakle prije nego što je taj postupak okončan, apelant Komljenović prodao sporne nekretnine apelantici Banović, odnosno svojoj sestri koja živi u Kanadi, koja nije ušla u posjed spornih nekretnina, jer se u njihovom posjedu i dalje nalazi apelant Komljenović. Osnovni sud je, shodno svemu navedenom, primjenom člana 270. Porodičnog zakona i čl. 49. i 126. Zakona o stvarnim pravima o tužbenom zahtjevu odlučio kao u stavu 1. izreke presude.
10. U vezi s neosnovanošću protivtužbenog zahtjeva apelanata, Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je bračna zajednica između tužiteljice i apelanta Komljenovića trajala i nakon razvoda braka, dakle sve do 2004. godine, da su oboje sve vrijeme bili zaposleni i ostvarivali prihode, da je u gradnji kuće učestvovala i tužiteljica, pri čemu apelant Komljenović svoje tvrdnje da tužiteljici ne pripada ½ spornih nekretnina ničim nije dokazao, odnosno apelanti tokom postupka nisu dokazali da je apelant Komljenović građenjem stekao pravo na ½ dijela spornih nekretnina, pa je primjenom člana 23. Zakona o stvarnim pravima Osnovni sud u tom dijelu odlučio kao u stavu 2. izreke presude. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio primjenom člana 387. ZPP, koju je detaljnije obrazložio na str. 11 i 12 obrazloženja presude.
11. Odlučujući o žalbi apelanata izjavljenoj protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 026939 13 Gž od 26. marta 2014. godine kojom je žalbu odbio uz istovremeno odbijanje zahtjeva apelanata za naknadu troškova na ime sastavljanja žalbe.
12. Okružni sud je, uzevši u obzir činjenično stanje iz kojeg je proizašlo da sporne nekretnine koje su bile predmet ugovora o kupoprodaji, čiju ništavost tužiteljica traži, predstavljaju zajednički stečenu imovinu tužiteljice i apelanta Komljenovića sa po ½ dijela, što je utvrđeno pravosnažnom sudskom odlukom, te da prilikom zaključenja navedenog ugovora nije postojala saglasnost tužiteljice da apelant Komljenović izvrši prodaju i njenog pripadajućeg dijela sporne nekretnine, zaključio da je Osnovni sud pravilnom primjenom člana 271. stav 1. Porodičnog zakona pravilno odlučio da je djelimično ništav kupoprodajni ugovor do ½ dijela, primjenom odredaba čl. 103. i
105. ZOO.
13. Okružni sud je ocijenio neosnovanim prigovore apelanata da je zajednička imovina bračnih supružnika raspravljena sporazumom o zajedničkoj diobi bračne tečevine sklopljenim u Beču 29. septembra 1994. godine prilikom sporazumnog razvoda braka, jer tim sporazumom nisu bile obuhvaćene sporne nekretnine, već isključivo imovina koju su bračni supružnici stekli u Austriji.
14. Kao neosnovan Okružni sud je ocijenio apelantov prigovor da je prvostepeni sud nepravilno utvrdio da je djelimično ništav sa ½ dijela ugovor o kupoprodaji nekretnina koji su zaključili apelanti, jer su sporne nekretnine prodate savjesnom kupcu, odnosno apelantici Banović, koja nije mogla znati da tužiteljica polaže bilo kakvo pravo na spornim nekretninama, koje su se u javnim evidencijama vodile na apelantu Komljenoviću. U vezi s tim, Okružni sud je pojasnio da savjesnost u takvoj situaciji može imati uticaja u eventualnom postupku restitucije i povrata dijela kupoprodajne cijene uslijed djelomične ništavosti zaključenog kupoprodajnog ugovora, odnosno u postupku regulisanja međusobnih odnosa ugovarača, ali ne u ovom postupku.
15. Okružni sud je ocijenio neosnovnim i apelantove prigovore da je prvostepeni sud donio pogrešan zaključak o neosnovanosti protivtužbenog zahtjeva apelanata onemogućavanjem apelanata da dokažu odlučne činjenice o osnovanosti svojih navoda, jer je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka na koji su apelanti stavili primjedbe, a u pismenim podnescima su se izjasnili koji radovi su izvedeni nakon razvoda braka, a što je sud, prema ocjeni apelanata, i sam mogao utvrditi iz iskaza svjedoka koje sud nije ocijenio.
16. U vezi s tim prigovorom, Okružni sud se detaljno izjasnio na strani 5. obrazloženja, pa je tako, između ostalog, navedeno da su apelanti ostali kod prijedloga da se izvrši dopunsko vještačenje i na glavnoj raspravi, tražeći da sud odredi drugo vještačenje novog vještaka građevinske struke koji bi se izjasnio o uloženim radovima. Međutim, kako je Okružni sud naveo, kada se uzme u obzir da se apelant Komljenović na licu mjesta nije mogao izjasniti o izvršenim ulaganjima, tražeći od vještaka da se o tome izjasni prema izvedenom stanju i projektnoj dokumentaciji, pravilno je prvostepeni sud odbio prijedlog apelanata da se ponovo odredi vještačenje drugog vještaka građevinske struke, odnosno da se dopuni nalaz i mišljenje vještaka, pri čemu prvostepeni sud na taj način nije onemogućio apelante da raspravljaju o postavljenom zahtjevu, kako to neosnovano tvrde u žalbi. Okružni sud je još naveo da su apelanti tokom postupka u vezi sa izvršenim ulaganjima izvodili dokaze saslušanjem svjedoka (radnici koje je apelant Komljenović angažovao da izvode pojedine radove na kući u periodu od 1994. do 2002. godine) pa se Okružni sud osvrnuo na njihove iskaze koje je prezentirao zaključivši da bi na osnovu tih dokaza apelant Komljenović eventualno imao pravo na obligacioni pravni zahtjev u visini vrijednosti tih radova, ali ne i stvarno pravni zahtjev na način kako je postavljen. Osim toga, Okružni sud je imao u vidu da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da je do faktičkog prekida bračne zajednice tužiteljice i apelanta Komljenovića došlo 2004. godine, što je u svom iskazu potvrdio i njihov sin Aleksandar, čiji je iskaz pravilno ocijenjen, u smislu člana 8. ZPP, jer on nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima, pa je, shodno tome, prvostepeni sud pravilno zaključio da su tužiteljica i apelant Komljenović zajedničkim sredstvima vršili ulaganja u sporne nekretnine i nakon sporazumnog razvoda braka, sve do 2004. godine.
17. Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelantov žalbeni prigovor da je tužiteljica trebala dokazati vrijednost nezavršene kuće u vrijeme razvoda braka i sada, prema fazi izgrađenosti, jer navedene činjenice imaju uticaj na odluku o protivtužbenom zahtjevu, pa je teret dokazivanja bio na apelantu Komljenoviću, saglasno odredbama čl. 7. i 123. ZPP, pri čemu apelantica Banović nije ni aktivno legitimisana za postavljanje takvog protivtužbenog zahtjeva, jer se zahtjev odnosi na međusobne odnose tužiteljice i apelanta Komljenovića. Neosnovnim su ocijenjeni apelantovi prigovori da osporena presuda nema razloge o odlučnim činjenicama, da je izostala pravilna i savjesna ocjena svih dokaza, da je odluka kontradiktorna izvedenim dokazima zbog čega je nerazumljiva, proizvoljna i nezakonita, jer je prvostepeni sud, prema ocjeni Okružnog suda, dao dovoljne razloge i ocjenu svih izvedenih dokaza, koje u cijelosti prihvata i taj sud, pri čemu odluka nije kontradiktorna datim razlozima.
18. Odlučujući o reviziji apelanata, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 026939 14 Rev od 11. februara 2016. godine reviziju odbio. Nakon što je ispitao osporenu presudu u svjetlu prigovora apelanata, Vrhovni sud je zaključio da su prigovori neutemeljeni i da je drugostepena presuda pravilna.
19. Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio prigovor da su imovinski odnosi između tužiteljice i apelanta Komljenovića raspravljeni zaključenjem sudskog poravnanja, jer, bez obzira na sadržaj člana 9. poravnanja, kojim je konstatirano da su njime „izmirena i poravnata“ sva uzajamna prava između bivših supružnika, iz njegovog sadržaja proizlazi da sporne nekretnine nisu bile obuhvaćene tim poravnanjem. Usto, Vrhovni sud je podsjetio da je u sudskom postupku pravosnažno utvrđeno da je tužiteljica na osnovu sticanja u braku stekla ½ dijela spornih nekretnina, tako da je apelant Komljenović ugovorom o kupoprodaji, čija se ništavost traži, raspolagao i sa dijelom koji pripada tužiteljici. U takvim okolnostima, kako je istakao Vrhovni sud, nižestepeni sudovi su donijeli pravilne odluke sa pozivom na odredbu člana 271. st. 1. i 2. Porodičnog zakona kojom je propisano da zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno, a da svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati, niti ga opteretiti pravnim poslom. U vezi s tim, Vrhovni sud je naglasio da se radi o prinudnim propisima čiju primjenu stranke ne mogu isključiti, niti njihov sadržaj svojim raspolaganjem mogu promijeniti.
20. Revizioni prigovor da se zajednički stečena bračna imovina može utvrđivati samo u jednom postupku, u jednoj državi, kojim se, u suštini, dovodi u pitanje ranija pravosnažna presuda, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije osnovan, niti on ima ikakav značaj u ovoj parnici. U vezi s tim, Vrhovni sud je podsjetio da, u smislu odredbe člana 56. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja, u određenim odnosima postoji isključiva nadležnost domaćeg suda u sporovima o pravu vlasništva na nekretninama ako se nekretnine, kao što je to ovdje slučaj, nalaze na teritoriji BiH iz čega proizlazi da pomenuto sudsko poravnanje zaključeno u Austriji nema uslove da bude priznato, u smislu odredbe člana 89. stav 1. navedenog zakona. Međutim, kako je naglasio Vrhovni sud, čak i kada ne bi postojala isključiva nadležnost domaćeg suda, navedeno poravnanje ne bi moglo biti priznato zbog postojanja pravosnažne presude u istoj stvari, pri čemu nije od značaja koja odluka je ranije donesena.
21. Vrhovni sud je naglasio da je ugovor koji je protivan prinudnim propisima ništav, u smislu člana 103. stav 1. ZOO, pri čemu pitanje savjesnosti jedne ili obje ugovorne strane pri ocjenjivanju ništavosti ugovora nije od značaja za njegovu pravnu valjanost. U vezi s tim, čak i pod pretpostavkom da je jedna od ugovornih strana u neotklonjivoj zabludi u pogledu postojanja činjenica od kojih zavisi primjena prinudnih propisa, ako takva činjenica postoji, takav ugovor je ništav. U konkretnom slučaju postoji pravosnažna presuda kojom je utvrđeno da sporne nekretnine imaju karakter zajedničke imovine koju su stekli tužiteljica i apelant Komljenović za vrijeme trajanja braka, pa je, shodno tome, očigledno da je osporeni ugovor o kupoprodaji zaključen protivno prinudnom propisu člana 271. stav 2. Porodičnog zakona, što kao posljedicu ima ništavost ugovora, u smislu člana 103. ZOO.
22. Vrhovni sud je ocijenio neosnovnim prigovore da je pobijana presuda donesena na osnovu pravosnažne presude Osnovnog suda od 19. februara 2010. godine u kojem postupku nije učestvovala apelantica Banović. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da apelantica Banović u predmetnoj pravnoj stvari nije sa uspjehom osporila činjenicu da su sporne nekretnine stečene u toku trajanja bračne zajednice između tužiteljice i apelanta Komljenovića. Usto, kako je naglasio Vrhovni sud, apelanti, na kojima leži teret dokazivanja, nisu izveli dokaze u prilog tvrdnji da je apelant Komljenović stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama po osnovu prava građenja nakon razvoda braka sa tužiteljicom, posebno ako se uzme u obzir utvrđena činjenica da su tužiteljica i apelant Komljenović nakon razvoda braka nastavili da žive zajedno, sve do 2004. godine.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
23. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelacijom se hronološki opisuje tok postupka, te iznose detalji u vezi sa odlučenjem redovnih sudova sa kojima se apelanti ne slažu tvrdeći da su osporene presude nezakonite, proizvoljne, kontradiktorne provedenim dokazima, te da im nedostaje valjano, logično i prihvatljivo obrazloženje. Smatraju da su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Nezadovoljni su činjenicom da prvostepeni sud nije dozvolio apelantima da se izvrši dopunsko vještačenje, odnosno novo vještačenje novog vještaka. Tvrde da su tokom postupka dokazali osnovanost protivtužbenog zahtjeva, a da je u osporenim odlukama izostalo obrazloženje o izvedenim dokazima. Potom ukazuju da su podnijeli još jednu apelaciju Ustavnom sudu koja je zavedena pod brojem AP 1680/15 (kojom su osporene presude redovnih sudova kojima je utvrđeno da sporne nekretnine predstavljaju zajedničku bračnu imovinu tužiteljice i apelanta Komljenovića) o kojoj još uvijek nije donesena odluka, pa apelant ovom apelacijom ukazuje i na proizvoljnost tih presuda. Apelanti posebno ukazuju da su se sporne nekretnine u javnim evidencijama vodile na apelantu Komljenoviću tako da je apelantica Banović bila savjestan kupac, pa su osporene presude protivne domaćem i međunarodnom pravu. U vezi s tim, apelanti su se pozvali na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 2113/11 od 7. oktobra 2014. godine (privatizacija). Shodno tome, budući da je apelantica Banović postala vlasnik predmetnih nekretnina, jer je to svoje pravo upisala u javnim evidencijama, a što je tužiteljica znala odmah po zaključenju ugovora, to je, prema ocjeni apelanata, u smislu ZOO, nastupila zastara za podnošenje predmetne tužbe.
b) Odgovor na apelaciju
24. Vrhovni sud je apelacione prigovore ocijenio neutemeljenim, jer su u osporenoj odluci primijenjene relevantne odredbe Porodičnog zakona i ZOO na način koji nije u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
25. Okružni sud je, između ostalog, naveo da je taj sud donio osporenu presudu uz pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava nakon potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, zaključivši da taj sud nije učinio povrede prava apelanata na koja su se neosnovano pozvali u apelaciji.
26. Osnovni sud je naveo da smatra da odlukom tog suda nisu povrijeđena prava na koja su se u apelaciji pozvali apelanti budući da je postupak proveden u skladu sa odredbama ZPP, te da je presuda donesena pravilnom primjenom materijalnog prava.
V.Relevantni propisi
27. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. st. 1. i 2.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno. Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 123.
1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
28. U Porodičnom zakonu („Službeni glasnik RS“ br. 54/02, 41/08 i 63/14) relevantne odredbe glase:
Član 270. stav (5) (5) Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.
Član 272. st. (1) i (2) (1) Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine. (2) Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni supružnik ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima Član 273. stav (1) (1) Svaki bračni supružnik može zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine, ako dokaže da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika.
29. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 103.
(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posljedice.
Član 105. stav (1) (1) Ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uslov ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor zaključen.
Član 110.
Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 026939 14 Rev od 11. februara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 14. marta 2016. godine, a apelacija je podnesena 12. maja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelanti pobijaju presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
36. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
37. Ustavni sud primjećuje da se u predmetnom postupku odlučivalo o tužbenom zahtjevu tužiteljice, odnosno protivtužbenom zahtjevu apelanata koji se tiču njihovih imovinskih prava na predmetnim nekretninama kao bračnoj stečevini tužiteljice i apelanta Komljenovića, pa, podržavajući svoju već ustanovljenu praksu, Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
38. U vezi s prigovorima apelanata kojima pokreću pitanje proizvoljne primjene prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjenično stanja od redovnih sudova, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
40. U vezi sa prigovorima kojima apelanti dovode u sumnju ocjenu dokaza provedenih tokom postupka, Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
41. Konačno, u vezi s prigovorima apelanata da je od redovnih sudova izostalo relevantno obrazloženje za stavove koje zastupaju, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Međutim, ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
42. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je u međuvremenu donesena odluka o apelaciji kojom je apelant Komljenović osporio odluke redovnih sudova, a koje su sudovi imali u vidu u ovom predmetu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1680/15 od 20. decembra 2017. godine, st. 29-32, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj odluci odlučivao o apelaciji apelanta Komljenovića podnesenoj protiv presude Vrhovnog suda kojom je podržan stav nižestepenih sudova da sporne nekretnine predstavljaju bračnu imovinu tužiteljice i apelanta Komljenovića, te da apelant Komljenović ponuđenim dokazima nije uspio dokazati da je njegov doprinos u sticanju imovine bio veći od ½, odnosno veći od doprinosa tužiteljice. Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, istakao „da su redovni sudovi u provedenom opsežnom dokaznom postupku utvrdili da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je na osnovu zajedničkog sticanja u bračnoj zajednici sa apelantom postala suvlasnik sa ½ dijela predmetne kuće, a da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da je njegov doprinos u vrijeme sticanja te imovine bio veći od doprinosa tužiteljice, na način kako je propisano odredbom člana 273. Porodičnog zakona“, te je, s obzirom na relevantne okolnosti tog predmeta, zaključeno „da su redovni sudovi dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U citiranoj odluci je utvrđeno da osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava apelanta Komljenovića na pravično suđenje i imovinu.
43. Vraćajući se na konkretan predmet i osporene odluke u kontekstu iznesenih prigovora, a imajući u vidu standarde iznesene u tač. od 38. do 41. ove odluke, Ustavni sud ne uočava ništa što bi opravdalo prigovore apelanata u segmentima na koje su ukazali predmetnom apelacijom. Naprotiv, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi sporna pitanja razmotrili iz više uglova, da su se osvrnuli na sve relevantne prigovore apelanata koje su redovni sudovi obrazložili na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi osnovanost tužbenog zahtjeva (utvrđivanje djelimične ništavosti kupoprodajnog ugovora) utemeljili na odredbama Porodičnog zakona koji reguliše pitanje bračne imovine (vidjeti relevantne propise, član 270. stav 5. i član 272. st. 1. i 2) i, shodno tome, činjenici da je apelant Komljenović, suprotno članu 272. stav 2. Porodičnog zakona, raspolagao sa ½ dijela spornih nekretnina bez saglasnosti tužiteljice, što je bio razlog da se utvrdi da je djelimično ništav sporni kupoprodajni ugovor, shodno čl. 103. i 105. ZOO. Imajući u vidu sadržaj citiranih odredaba materijalnog prava, Ustavni sud u njihovoj primjeni u okolnostima konkretnog slučaja ne uočava proizvoljnost. Potom, u vezi sa protivtužbenim zahtjevom apelanata kojim je traženo utvrđenje da je apelant Komljenović po osnovu građenja stekao pravo vlasništva u dijelu od ½ na spornim nekretninama, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance bili saglasni da apelant, shodno čl. 7. i 123. ZPP, nije uspio dokazati zahtjev pri čemu, suprotno stavu apelanata, nije izostala ocjena dokaza, u smislu člana 8. ZPP. U tom pravcu Ustavni sud se poziva na obrazloženje Okružnog suda koji je na strani 5. obrazloženja pojasnio identičan prigovor apelanata na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Ustavni sud, također, zapaža da apelant Komljenović ni u postupku utvrđivanja bračne imovine (vidi, op. cit., AP 1680/15, tačka 30) ponuđenim dokazima nije uspio dokazati da je njegov doprinos u vrijeme sticanja te imovine bio veći od doprinosa tužiteljice na način kako je propisano odredbom člana 273. stav (1) Porodičnog zakona.
44. U vezi s prigovorima apelanata kojima tvrde da redovni sudovi nisu uzeli u obzir savjesnost ugovornih strana prilikom zaključenja ugovora, odnosno da je apelantica Banović predmetne nekretnine kupila kao savjestan kupac pouzdajući se u istinitost zemljišnoknjižnog stanja po kome je apelant Komljenović isključivi vlasnik predmetnih nekretnina, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi, suprotno tvrdnjama apelanata, bavili tim prigovorom ocijenivši ga neutemeljenim. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u vezi s tim prigovorom, između ostalog, naveo da je ugovor koji je protivan prinudnim propisima ništav, u smislu člana 103. stav 1. ZOO (u okolnostima konkretnog slučaja je utvrđeno da je kupoprodajni ugovor zaključen suprotno članu 271. stav 2. Porodičnog zakona) a da pitanje međusobnih odnosa apelanata koji je proizašao iz predmetnog ugovora o kupoprodaji nije bio predmet spora. Imajući u vidu okolnosti koje su tokom postupka rasvijetljene i to da je sporni kupoprodajni ugovor zaključen u toku trajanja parničnog postupka u kojem je tužiteljica tražila da se utvrdi da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu imovinu tužiteljice i apelanta Komljenovića sa dijelom po ½, da je apelantica Banović sestra apelanta Komljenovića, da živi u Kanadi, da nije ušla u posjed predmetnih nekretnina u kojim se još uvijek nalazi apelant Komljenović, Ustavni sud u odbijanju prigovora vezanog za savjesnost apelantice Banović prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora ne uočava nikakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim ni pozivanje apelanata na stav Ustavnog suda zauzet u predmetu broj AP 2113/11, jer je on neprimjenjiv u okolnostima konkretnog slučaja budući da se ne radi ni o sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima. Navedeno stoga što je u okolnostima konkretnog slučaja utvrđeno da je kupoprodajni ugovor zaključen suprotno prinudnim propisima (član 271. Porodičnog zakona), što je, kao posljedica, dovelo do djelimične ništavosti ugovora, u smislu čl. 103. i 105. ZOO. Konačno, Ustavni sud podsjeća na odredbu člana 109. ZOO koja propisuje da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi, pa se, shodno citiranoj odredbi, čini neutemeljenim prigovor apelanata kojim pokreću pitanje zastarjelosti tužbe.
45. Imajući u vidu sve prethodno izneseno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
46. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovog prava, u suštini, vežu za pogrešnu primjenu prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a neosnovansot tih prigovora Ustavni sud je razmotrio u okviru prava na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Nediskriminacija
47. Apelanti tvrde i da im je prekršeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da apelanti nisu precizirali u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminirani, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Međutim, s obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, te imajući u vidu da apelanti, osim paušalnih navoda, nisu ponudili argumente, ni dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu neutemeljeni.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi proizvoljnost u segmentima na koje su apelanti ukazali, a koja bi zahtijevala intervenciju Ustavnog suda.
49. Ustavni sud zaključuje da nije bilo ni kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, jer apelanti nisu ponudili argumentaciju da su u ovom postupku bili podvrgnuti različitom tretmanu u odnosu na druge osobe u identičnoj situaciji.
50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević