Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2441/18 (J. S.)
Odluka donesena 05. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Invalidnina
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Invalid
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2441/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-2441/18, rješavajući apelaciju Jelenka Stanivukovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jelenko Stanivuković protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 014900 14 Uvp od 25. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jelenko Stanivuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 23. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 014900 14 Uvp od 25. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je zahtjev tuženog (Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske) za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 014900 14 U od 29. aprila 2015. godine, te je navedena presuda preinačena na način da je odbijena apelantova tužba u upravnom sporu koji je pokrenuo radi poništenja akta donesenog u postupku utvrđivanja svojstva ratnog vojnog invalida i prava na ličnu invalidninu.
2. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude istakao da je osporeni akt donesen u izvršenju presude nižestepenog suda iz 2015. godine kojom je poništen ranije doneseni osporeni akt tuženog iz 2004. godine, a kojim je apelantu, do tada priznatom RVI, IV kategorije sa 80% vojnog invaliditeta, utvrđeno svojstvo RVI VII kategorije sa 50% vojnog invaliditeta po osnovu bolesti ispoljenih u vrijeme vršenja vojnih dužnosti u ratu kao pripadnik Vojske RS i sa pravom na ličnu invalidninu u pripadajućem procentu. Vrhovni sud je, također, istakao da je u toj presudi sud ukazao na nedostatke nalaza i mišljenja drugostepenog organa vještačenja iz 2013. godine, kao dokaza na kojem je zasnovano činjenično utvrđenje o stepenu oštećenja organizma apelanta, a koje se u suštini odnosi na nedostatak obrazloženja o tome koji su objektivni kriteriji cijenjeni u slučaju apelanta kada mu je utvrđen procent RVI, zbog čega se takav nalaz nije mogao prihvatiti i na njemu zasnovati odluku. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da je u ponovnom postupku, shodno uputama suda, tuženi zatražio dopunu ranijeg nalaza i detaljno obrazloženje načina utvrđenja udjela vojnog invaliditeta i ukazao da je udio potrebno utvrditi na osnovu objektivnih parametara svakog konkretnog slučaja kao što su godine starosti, dužina angažovanja i si., nakon čega je drugostepena ljekarska komisija dala svoj nalaz i mišljenje od 10. juna 2014. godine u kojem je navedeno da se isti daje na osnovu medicinske dokumentacije koja datira iz vremena učešća apelanta u Vojci RS, a također i kasnije medicinske dokumentacije u poslijeratnom periodu. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je konstatirao da je nakon toga apelantu utvrđen ukupan vojni invaliditet po osnovu navedenih oboljenja u iznosu 50%, uz primjenu člana 4. stav 1. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta („Službeni glasnik RS“ broj 22/93). S obzirom na navedeno, Vrhovni sud nalazi da je za pravilno rješenje ove upravne stvari bilo potrebno odlučiti o zahtjevu apelanta na način kako je to učinjeno osporenim aktom, jer je nalaz drugostepene ljekarske komisije na kojem je zasnovano činjenično utvrđenje u osporenom aktu valjan, potpun i dovoljno obrazložen, pa prema tome i sačinjen u skladu sa odredbom člana 5. stav 2 Pravilnika o radu ljekarskih komisija. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava, apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da tuženi nije pravilno cijenio oštećenje organizma po osnovu ocjenskih tačaka, a posebno PTSP, te da je osporena odluka suda donesena uz pogrešnu primjenu člana 4. stav 1. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević