Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2839/16 (M. Ž.)
Odluka donesena 17. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Javna funkcija
- Javna rasprava
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni odnos
- Radni spor
- Otkaz
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2839/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2018 godine, u predmetu broj AP-2839/16, rješavajući apelaciju Milenka Župljanina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milenka Župljanina podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 Rs 022835 16 Rsž od 17. maja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milenko Župljanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Vladimir Kovačević, advokat iz Banjaluke, podnio je 30. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 Rs 022835 16 Rsž od 17. maja 2016. godine. Uvodne napomene
2. Apelant je radio u Osnovnoj školi „Sveti Sava“ Kotor Varoš (u daljnjem tekstu: tužena) po osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. septembra 2010. godine, na radnom mjestu nastavnik matematike i fizike. Rješenjem tužene od 1. novembra 2010. godine, utvrđeno je da apelantu miruju prava i obaveze koje stiče na radu i po osnovu rada za vrijeme obavljanja javne funkcije, počev od 1. novembra 2010. godine, zbog obavljanja javne funkcije - vršioca dužnosti direktora Centra za socijalni rad Kotor Varoš (u daljnjem tekstu: v.d. direktor Centra). U navedenom rješenju je određeno da mirovanje prava i obaveza po osnovu vršenja reizborne javne funkcije može trajati najduže dva mandata, nakon čega apelant može da se vrati na rad kod poslodavca na svoj raniji ili drugi odgovarajući posao. Rješenjem je takođe određeno da ukoliko tužena, zbog promjene organizacije rada i poslovanja, ne može vratiti apelanta na raniji ili drugi odgovarajući posao, otkazuje ugovor o radu apelantu sa pravom na otpremninu u skladu sa članom
141. Zakona o radu -Prečišćeni tekst (u daljnjem tekstu: ZOR), te da je apelant dužan da se u roku od 30 dana od dana prestanka obavljanja javne funkcije vrati na rad kod tužene.
3. Rješenjem Skupštine Opštine Kotor Varoš (u daljnjem tekstu: SO Kotor Varoš) od 26. oktobra 2010. godine, apelant je imenovan za v.d. direktora Centra na period od 60 dana, te je rješenjem SO Kotor Varoš od 28. februara 2013. godine apelant imenovan za v.d. direktora Centra do okončanja postupka javnog konkursa. Kako u međuvremenu nije raspisan javni konkurs niti sprovedena procedura izbora i imenovanja direktora Centra u skladu sa zakonom, SO Kotor Varoš je rješenjem od 4. novembra 2014. godine razriješila apelanta dužnosti v.d. direktora Centra sa 4. novembrom 2014. godine.
4. Apelant se podneskom od 24. novembra 2014. godine obratio tuženoj sa zahtjevom da ga vrati na rad i rasporedi na mjesto nastavnika matematike ili drugo odgovarajuće radno mjesto sa 18. decembrom 2014. godine. Direktor tužene je aktom od 5. decembra 2014. godine odgovorio apelantu da njegovoj molbi neće udovoljiti zbog toga što nije tuženoj dostavio rješenje o produženju privremenog imenovanja za v.d. direktora Centra, tako da prema mišljenju tužene mirovanje prava i obaveza moglo je da traje najduže dva mandata tj. dva perioda po 60 dana, ali i zbog tog što su u međuvremenu sva radna mjesta kod tužene popunjena putem javnog konkursa.
Postupak okončan osporenom presudom
5. Presudom Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 Rs 022835 15 Rs od 10. marta 2016. godine, obavezana je tužena da apelanta u određenom roku vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije odlaska na javnu funkciju ili na druge poslove koje odgovaraju stručnim i radnim sposobnostima apelanta. Presudom je dalje odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknade na ime izgubljenih plata, sa zakonskom zateznom kamatom, i uplatu pripadajućih doprinosa, sve bliže precizirano u izreci presude, obavezana tužena da apelantu nadoknadi troškove postupka u određenom iznosu, te utvrđeno da je povučena tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je traženo poništenje kao nezakonite odluke tužene o otkazu ugovora o radu apelantu.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je, odlučujući da li je tužena dužna vratiti apelanta na rad, pošao od odredaba člana 172.-174. ZOR. S tim u vezi, Osnovni sud je obrazložio da je u konkretnom slučaju nastupilo mirovanje prava i obaveza apelantu iz radnog odnosa kod tužene, te da je vraćanje na rad takvog radnika regulisano odredbom člana 174. stav 2. ZOR-a - kojom je propisano da mirovanje prava i obaveza po osnovu vršenja reizborne javne funkcije može trajati najduže dva mandata nakon čega radnik može da se vrati na rad kod poslodavca na svoj raniji ili drugi odgovarajući posao. Dalje je naveo da je stavom 3. istog člana propisano da ako poslodavac zbog ekonomskih razloga, promijenjene organizacije i tehnologije rada i poslovanja ne može radnika vratiti na raniji ili na drugi odgovarajući posao otkazuje mu ugovor o radu sa pravom radnika na otpremninu. Osnovni sud je istaknuo da je odredbu člana 174. ZOR doveo u vezu sa odredbom člana 126. stav 1. tačka 4. ZOR, kojom je propisano, da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku ako se radnik u roku od pet radnih dana od dana isteka mirovanja prava iz radnog odnosa ne vrati na rad. Dalje je istaknuo da je riječ o otkaznom razlogu koji ovlašćuje poslodavca „da može“ otkazati ugovor o radu radniku (samostalni pravni osnov za prestanak radnog odnosa bez saglasnosti radnika), te da nije riječ o prestanku radnog odnosa (ugovora o radu) po sili zakona, kako je to istakla tužena.
7. Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelant razriješen javne funkcije (dužnosti direktora Centra) 4. novembra 2014. godine i tada je prestalo mirovanje prava i obaveza apelanta iz radnog odnosa kod tužene, te je u narednih pet radnih dana apelant, u smislu odredbe člana 126. stav 1. tačka 4. ZOR, mogao da se vrati na rad kod tužene. Kako je tokom postupka utvrđeno da se apelant 28. novembra 2014. godine (po isteku pet radnih dana) podneskom obratio tuženoj tražeći da bude vraćen na rad, Osnovni sud je ocijenio da je navedeno bilo u skladu sa rešenjem tužene o mirovanju prava iz radnog odnosa (rok od 30 dana), ali nije u skladu sa zakonom. S tim u vezi, obrazložio je da je rok u tom trajanju propisan odredbom člana 174. stav 1. ZOR za slučaj mirovanja zbog služenja vojnog roka, a ne kao u konkretnom slučaju, za vrijeme obavljanja javne službe. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da se apelant nije vratio na rad kod tužene u roku od pet radnih dana po isteku mirovanja prava i obaveza iz radnog odnosa, te da je tužena u takvoj situaciji mogla apelantu jednostrano otkazati ugovor o radu u smislu odredbe člana 126. stav 1. tačka 4. ZOR (u pismenom obliku, shodno odredbi člana 127. st. 1. i 2. ZOR). Kako tužena nije otkazala ugovor o radu apelantu (jer se nije vratio na rad u roku od pet radnih dana po isteku mirovanja prava i obaveza iz radnog odnosa) proizilazi da je apelant na osnovu odredbe člana 174. stav 2. ZOR imao pravo da se vrati na svoj raniji ili drugi odgovarajući posao. Osnovni sud je istaknuo da tužena (kao poslodavac) nije tokom postupka u smislu odredaba člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 174. stav 3. ZOR-a dokazala da “zbog ekonomskih razloga, promijenjene organizacije i tehnologije rada i poslovanja“ nije mogla apelanta vratiti na raniji ili drugi odgovarajući posao. Slijedom navedenog utvrđenja apelantu je prestalo mirovanje prava i obaveza iz radnog odnosa kod tužene, a tužena nije otkazala ugovor o radu apelantu zato što se nije vratio na rad u roku od pet radnih dana po isteku mirovanja (član 126. stav 1. tačka 4. ZOR) niti iz razloga nemogućnosti vraćanja na rad (član 174. stav 3. ZOR), Osnovni sud je zaključio da je apelant imao pravo da se vrati na rad kod tužene.
8. Postupajući po apelantovoj žalbi, Okružni sud je presudom broj 73 0 Rs 022835 16 Rsž od 17. maja 2016. godine, uvažio žalbu tužene, preinačio presudu Osnovnog suda u pobijanom dosuđujućem dijelu i odbio apelantov zahtjev da se naloži tuženoj da ga vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije odlaska na javnu funkciju (nastavnik matematike i fizike) ili na druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, kao i apelantov zahtjev za naknadu parničnih troškova.
9. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, člana 126. stav 1. tačka 4. i člana 127. ZOR. S tim u vezi, obrazložio je da prvostepena presuda nije uzela u obzir utvrđene činjenice da je prema rješenju o mirovanju prava i obaveza iz radnog odnosa apelant bio dužan da se u roku od 30 dana od dana prestanka obavljanja javne funkcije vrati na rad, da mu je javna funkcija prestala 4. novembra 2014. godine i da je on od tužene pismeno zatražio vraćanje na rad, ali tek od 18. decembra 2014. godine, što bi se odnosilo na period poslije isteka odobrenih 30 dana u kojima je bio dužan da se vrati na rad poslije isteka javne funkcije. Osim toga, Okružni sud je istaknuo da je direktor tužene u svojstvu poslodavca, a na apelantovu pismenu molbu za vraćanje na rad donio i apelantu dostavio pismeni akt od 5. decembra 2014. godine (u presudi očitom omaškom navedeno 15. decembra), u kojem je odbijen apelantov zahtjev za vraćanje na rad i u kojem je to odbijanje obrazloženo sa dvije grupe razloga: da apelant nema pravo na vraćanje na rad zbog tog što je mirovanje prava i obaveza iz radnog odnosa moglo da traje najduže 4 mjeseca, tj. do 1. marta 2011. godine, i da tužena ne može rasporediti apelanta na odgovarajuće radno mjesto jer su sva upražnjena radna mjesta kod tužene popunjena. Okružni sud je ocijenio da je navedeni akt po svojoj sadržini ima elemente pismenog akta o otkazu ugovora o radu, kako to propisuje odredba člana 127. ZOR, čiju pravilnost i zakonitost apelant u ovom postupku nije osporavao, pa je izgubio pravo da traži vraćanje na rad kod tužene. Okružni sud je istaknuo da je na pravilnu primjenu navedene zakonske obaveze dužan da pazi i po službenoj dužnosti u smislu člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa je uvažio žalbu tužene, preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu i tužbeni zahtjev u navedenom dijelu odbio kao neosnovan, na osnovu člana 229. tačka 4. ZPP-a.
10. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je Okružni sud prekoračio svoje ovlaštenja iz razloga što je odlučio o nečemu što nije bilo predmet žalbe - tužena se žalila na pogrešno činjenično stanja a ne na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Nadalje, smatra da je proizvoljan stav Okružnog suda da je predmetno obavještenje akt tužene koje ima sve elemente otkaza o ugovoru, te ističe da aktu nedostaje naziv i otkazni rok. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi i u tome što Okružni sud nije zakazao javnu raspravu i što nije obrazložio svoju odluku. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih prava (zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo iz člana 17. Evropske konvencije), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Okružni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Ustavni sud nalazi da je prvostepeni sud zaključio kako se apelant nije vratio na rad kod tužene u roku od pet radnih dana po isteku mirovanja prava i obaveza iz radnog odnosa, to je tužena mogla apelantu jednostrano otkazati ugovor o radu u smislu odredbe člana 126. stav 1. tačka
4. ZOR (u pismenom obliku, shodno odredbi člana 127. st. 1. i 2. ZOR). Kako tužena nije otkazala ugovor o radu apelant je na osnovu odredbe člana 174. stav 2. ZOR imao pravo da se vrati na svoj raniji ili drugi odgovarajući posao. Međutim drugostepeni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo, te s tim u vezi naveo da je prema rješenju o mirovanju prava i obaveza iz radnog odnosa apelant bio dužan da se u roku od 30 dana od dana prestanka obavljanja javne funkcije vrati na rad, da mu je javna funkcija prestala 4. novembra 2014. godine i da je on od tužene pismeno zatražio vraćanje na rad, ali tek od 18. decembra 2014. godine, što bi se odnosilo na period poslije isteka odobrenih 30 dana u kojima je bio dužan da se vrati na rad. Osim toga, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja drugostepene presude slijedi da pismeni akt od 5. decembra 2014. godine tužene ima sve elemente otkaza ugovora o radu, kako to propisuje odredba člana 127. ZOR čiju pravilnost i zakonitost apelant u ovom postupku nije osporavao.
15. Ustavni sud uočava da je odredbama čl. 172. do 174. ZOR propisano da radniku koji je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, prava i obaveze iz radnog odnosa miruju za vrijeme obavljanja javne funkcije u državnom organu ili organizaciji, javnoj službi, sindikatu ili političkoj organizaciji, te da mirovanje prava i obaveza po osnovu vršenja reizborne javne funkcije može trajati najduže dva mandata, nakon čega radnik može da se vrati na rad kod poslodavca na svoj raniji ili drugi odgovarajući posao. Dakle, iz navedenog proizilazi da je tim odredbama regulirano mirovanje prava i obaveza po osnovu vršenja reizborne javne funkcije, odnosno da nije reguliran rok u kojem se radnik mora vratiti na rad. S tim u vezi Ustavni sud nalazi da je rješenjem tužene, između ostalog, određeno da je apelant dužan da se u roku od 30 dana od dana prestanka obavljanja javne funkcije vrati na rad kod tužene. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud u obrazloženju osporene presude u ovom dijelu ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.
16. U pogledu apelantovih navoda da je Okružni sud prekoračio svoje ovlaštenja iz razloga što je odlučio o nečemu što nije bilo predmet žalbe - pogrešna primjena materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je članom 221. ZPP, na koji se pozvao i Okružni sud, propisano da drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti, između ostalog, i na primjenu materijalnog prava. Stoga Ustavni sud zaključuje da je Okružni sud postupao u okviru svojih zakonskih ovlaštenja kada je odlučio o primjeni materijalnog prava iako se tužena nije na to žalila.
17. U pogledu apelantovih navoda da drugostepeni sud prije donošenja svoje odluke nije zakazao javnu raspravu, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud, postupajući po žalbi tužene, u sjednici vijeća donio presudu kojom je preinačio prvostepenu presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu, na osnovu odredbe člana 229. tačka 4. ZPP. Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP propisano da će drugostepeni sud, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Nadalje, odredbom člana 217. stav 2. propisano je da će drugostepeni sud zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. Imajući u vidu navedene odredbe ZPP-a, Ustavni sud konstatira da Okružni sud prilikom razmatranja žalbe tužene nije ocijenio da je u konkretnom slučaju bilo potrebno održavanje javne rasprave iz razloga navedenih u spomenutoj odredbi ZPP (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1401/05 od 12. septembra 2006. godine, tač. 59. i 60., dostupna na www.ustavnisud.ba).
18. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant/ ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević